Deci crnog vina na dan – recept za stoti rođendan – bila bi pouka koju bismo mogli izvući iz kazivanja Ivana Frankovića koji je u rodnoj Glavici kod Bosiljeva proslavio u nedjelju stoti rođendan, i to baš na sam rođendan.
“Radio sam razne poslove zbog kojih sam oštetio sluh, a inače se osjećam dobro. Kad mi srce malo zašteka, popijem čašu crnog vina i problem je riješen”, objasnio je slavljenik.
Okupili su se rođaci iz Hrvatske, Slovenije i Srbije te župnik Josip Priselac ne bi li proslavili veliki jubilej, prvi takav u njihovoj obitelji, mada je već bilo dugovječnih – Ivanov brat Zvonko preminuo je lani s 93 godine života. U obitelji Janka i France, rođene Pavlaković, bilo je ukupno sedmoro djece, a najmlađe je Ivanova sestra Ana, udano Cindrić, koja je stigla na velik rođendan svoga 12 godina starijeg brata iz Beograda, gdje je na njezi kod kćerke fizioterapeutkinje u mirovini.
Sam Ivan je u mirovini već 40 godina, a radni vijek je proveo kao mesar.
“Otac mi je imao mlin na Kupi. Još i kakav!”, istaknuo je Ivan, a svake prve subote u rujnu se Frankovići sastaju na ostacima tog mlina i prošle godine je bio 20. takav susret.
Od djece je oko mlina najviše bio angažiran Ivanov stariji brat Josip, a Ivan je 1931. godine krenuo u četverogodišnju školu u Bosance u koju je, odnosno iz koje je putovao bos – pet kilometara u jednom smjeru.
“Pisali smo po ploči kamenčićima”, prisjetio se, a i inače ima odlično i precizno pamćenje pa se sjeća i datuma otprije 80 godina, a prisjeća se, primjerice, i “strašnog” uroda šljiva u Vukovoj Gorici 1937. godine.
Kad je bio školarac Glavica je imala 260 stanovnika.
“Toliko je i goveda bilo, znam da sam brojao”, rekao je.
Dodao je da je nakon škole dvije godine bio doma i pomagao oko kuće, išao na ispašu i slično.
“Otac za pitanje obrazovanja nije bio zainteresiran. Bila je u Bosiljevu svetkovina svete Ane s misom i sajmom kad me sreo učitelj dok je otac bio u nekom društvu. Učitelj me pitao jesam li se nastavio školovati i nije mu se svidio odgovor. Kad smo kretali doma otac me pitao što sam to učitelju ‘brljao’. U Prilišću sam neke trgovce drvima pitao mogu li s njima u Karlovac jer sam bio načuo da se tamo traži radnik. Sjeo sam u njihov kamion. Kiša je jako padala a ja sam se od nje sakrio pod ceradu koja je štitila drva. Došao sam tako na Dubovac kod čovjeka za kojega mi je rečeno da traži radnike”, nastavio je Ivan.
Riječ je bila o mesaru Martinu Kondi, koji je inače bio Slovenac, a na Dubovcu je imao klaonicu i mesnicu. Jedan šegrt mu se bio javio za podoficirsku školu i tražio je dodatnog radnika.
“Prvo me pitao znadem li naložiti. Kako ne bih znao, koliko puta smo na ispaši ložili? Zatim mi je dao da oštrim noževe i sikire. Kad sam to napravio, rekao je da sam pametan dečko. No, kad sam počeo raditi ozbiljnije poslove, nije bio zadovoljan što sam ljevoruk i rekao je da od mene neće biti ništa. Zbog toga sam se povukao u stranu – otišao sam plakati”, prisjeća se Franković.
Ipak, pomogao mu je jedan kolega koji ga je učio zanatu. No, gazda nije imao svoj obrt, nego je radio preko tuđeg s obzirom na to da nije imao majstorsku školu, a Ivan je počeo već pohađati školu za mesara na Rakovcu, pa je i gazdi pomagao da položi majstorski ispit, posebno ga podučavajući matematiku, odnosno geometriju, što je znanje koje mu je ostalo do danas pa je i na svoj stoti rođendan objasnio kako se računa površina stošca. Kod tog gazde je bio do 1941. godine i izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.
“Nije se imalo što raditi i rekao mi je da odem u Glavicu, što sam i učinio, okapao kukuruze, kosio i slično dok nisam 1943. godine otišao u domobranstvo. Prvo su nas smjestili u domobransku kasarnu u Karlovcu, a onda u 32. diviziju u Zagreb. To što sam znao malo svirati mi je pomoglo da postanem radiotelegrafist jer su tražili za tu službu ljude sa sluhom”, rekao je Ivan.
I dalje ima zvuk tih šifri u glavi, pa nam je i to predočio kako zvuči.
“Malo sam pušku nosio, bio sam u vezi. Pokazao sam kuharu kako pravilno rezati meso, pa sam uvijek imao za jesti. Dobio je dobar kuhar. U redu, možda nije bio toliko dobar kuhar koliko smo mi bili gladni”, našalio se.
Poslali ih u Pakrac, a 13. rujna 1944. su nas zarobili partizani – Ivan se sjeća točnog datuma.
“Odveli su nas u vlažan i blatan podrum, a ujutro postrojili i krenuli smo iz Pakraca za Kamensko gdje smo spavali u prašćaku. Bili smo na Papuku u partizanskom logoru”, rekao je.
Pridružio se partizanima, ali je naglasio da oni nisu imali previše povjerenja u one koji bi došli “s druge strane”, pa nije dobivao zahtjevne zadaće i nije bio više radiotelegrafist. Sve ga je to ljutilo, a jedne noći je umalo izgubio glavu jer mu nije dojavljeno da kreće napad.
“Da nije bilo jednog koji je probudio i rekao da se dignem, ne bi me bilo. Čim sam se ustao i izašao iz skloništa, počelo se pucati po tom mjestu. Razljutio sam se”, rekao je i dodao da je u partizanima bio do 11. veljače 1945.
Nakon rata je otišao raditi u Karlovac, no nisu plaćali prijevoz na posao iz Glavice, odnosno s posla u Glavicu. Oprobao se stoga i u Novom Mestu, ali nikako da se pogodi da mu plaćaju i prijevoz i plaću, pa je tražio pogodne uvjete za rad diljem zemlje. Naposljetku je u Subotici dobio dobar posao i tamo se zadržao godinama, da bi mirovinu dočekao u PIK-u Vrbovec. U tom gradu je živio malo do nakon mirovine, da bi se vratio u zavičaj, a sada je u jednom dugoreškom domu za starije.
Supruga Marija je preminula 2021. godine. S njom je imao sina Zlatka, koji je preminuo 2022., i kći Višnju. Zlatko ima troje djece – Suzanu, Tomislava i Krešimira od kojega ima praunuka Patrika.
*objavio KAportal