Nositelj liste Domovinskog pokreta, Prava i pravde, Demokratske Hrvatske seljačke stranke i Zelene liste u VII. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima koji će se održati 17. travnja je povjesničar Josip Jurčević, sveučilišni profesor i istraživač suvremene povijesti, autor brojnih znanstvenih članaka i knjiga, intelektualac, pa i neovisni kandidat za predsjednika Republike 2009. godine kada je dobio 2,74 posto glasova. Rođen je 1951. godine u Studencima kod Imotskog i još u dječačkoj dobi se preselio u Zagreb u kojemu je nastavio živjeti. Sada se bori za naklonost birača na području koje obuhvaća Sisačko-moslavačku županiju, Karlovačku, Ličko-senjsku te dio Primorsko-goranske, što je povod i razlog za razgovor s njime u još jednom intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON
Što mislite o perspektivama te geografije?
- To je središnji i ključan dio Hrvatske, a pust. Riječ je o prostorno najvećoj izbornoj jedinici u Hrvatskoj, što znači da ima veoma malo stanovnika, iako postoje svi uvjeti za idealan život s obzirom na klimu i druge zemljopisne karakteristike. To se događa i u Slavoniji, koja je također velikog razvojnog potencijala, ali i na otocima. Događa nam se, dakle, velika tragedija. S obzirom na to da sam dragovoljac Domovinskog rata, područje koje obuhvaća VII. izborna jedinica mi je posebno zanimljivo jer je većim dijelom bilo okupirano i izloženo svim ratnim strahotama. Duga je priča o toj izbornoj jedinici.
To se naziva depriviranim područjem, no gdje god postoji deprivacija postoji i potencijal.
- Tako je. Postoje prirodne datosti, ali i geostrateške. Ovaj dio povezuje sjever i jug Hrvatske i kroz povijest je uvijek bio na udaru. Ne treba gubiti nadu i vjeru, padati u malodušje. Bilo je i puno težih situacija u povijesti. Sada imamo slobodu odlučivanja, uključujući i na izborima. Na ove izbore izlazimo da bismo zaista odlučili kako ćemo živjeti. Ta svijest nije dovoljno razvijena u Hrvatskoj. Veleizdajnička struktura vlada Hrvatskom, što znači da ne radi za matično društvo koje ih je izabralo, nego za neke druge različite interese koji se nalaze izvan Hrvatske. Ta struktura je prinuđena koristiti represiju, koja nije samo fizička, nego i protudemokratska – kod nas nema praktične demokracije. Nadalje, oslanjaju se na vanjske centre moći. To treba puk osvijestiti. Isključivo mi odlučujemo o tome hoće li Hrvatska biti lijepa, bogata i sretna.
Kažete da Hrvatskom vlada veleizdajnička struktura, a nositelj liste Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske socijalno-liberalne stranke, Hrvatske demokršćanske stranke, Hrvatske narodne stranke – liberalni demokrati i Hrvatske stranke umirovljenika u VII. izbornoj jedinici je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar branitelja general Tomo Medved. Kako za njega možete reći da je dio “veleizdajničke strukture”?
- On je dragovoljac s istog područja na kojemu sam i ja bio, na Banovini. Možemo reći da je bio heroj – svi koji su branili Hrvatsku imaju herojsku dimenziju. Međutim, povijest pokazuje da veleizdajnici ne mogu biti neprijatelji, nego oni koji su bili na našoj strani, pa i heroji. Prema Medvedu osjećam braniteljsko suosjećanje, no u Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske se događalo mnogo toga lošeg. Bilo je potpuno promašeno kada se otišao pokloniti u Grubore i Varivode i od toga će “srpski svet” napraviti novi jasenovački mit kojim će teretiti naše naraštaje. Kao ministar hrvatskih branitelja se poklonio žrtvama zločina kojega nije počinila hrvatska strana, a danas je to potpuno jasno, i po haškim dokumentima i po generalu Rahimu Ademiju koji je strukovno prvi o tome pričao. Prešućivano je da je nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” agresor na tom prostoru ostavio specijalne snage i u rujnu 1995. je napravio kontraofenzivu koju su hrvatske oružane snage zaustavile. Zločin u Gruborima i Varivodama je ta ista agresorska grupacija tempirala za prolaska Vlaka slobode ne bi li se kompromitirao predsjednik Franjo Tuđman, kao i hrvatska država, a na tezi o udruženom zločinačkom pothvatu kojega je koristio nakon 2000. godine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu. Takva teza se nalazi u optužnicama protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka te protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Ta je teza kreirana u Hrvatskoj. Morao sam već ranije ustvrditi da je Medved počinio ideološku i političku veleizdaju prema onome za što se s nama borio 1990-ih. Dužan sam bio kao stručnjak, dragovoljac i domoljub to reći.
Ima li zločina koje su u Domovinskom ratu počinili Hrvati?
- Ima pojedinačnih. Govorim o sustavnim ratnim zločinima. Ustavni sud Republike Hrvatske je 2000. godine točno naveo koliko je zločina s hrvatske strane procesuirano. Zločini agresora su bili dio njihove koncepcije. To je bitna razlika. Bio sam vještak na haškom sudu i i dalje su dostupni moja ekspertiza na pet stotina stranica te moje svjedočenje, a tjedan dana sam odgovarao na pitanja. Dakle, kao stručnjak sam sve to dokazao na sudu u Den Haagu, no to se teško probija do javnosti. U Hrvatskoj se doista događa velika institucionalna veleizdaja, perverzija, u potpunosti se izokreću događaji i činjenice, a onda i vrijednosna tumačenja. Bitna razlika između agresora i žrtve jest u tome što je srbijanski agresor ukalkulirao zločin. Time su se bavili intelektualci iz Srpske akademije nauka i umetnosti te Udruženja književnika Srbije. Sve je to dostupno u srbijanskim medijima s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, a i u presudi Međunarodnog suda pravde u Den Haagu je to potvrđeno, ali se iz političkih razloga odustalo od toga da je iza počinjenog genocida stajala namjera. Navodno se ona nije do kraja dokazala, mada smo joj svjedočili i mada se može razabrati iz srbijanskih dokumenata.
Ako postoje zločini koje su počinili Hrvati, a tvrdite da postoje…
- Hajdemo i tu zastati. Mudri filozof je davno rekao da su svi ratovi započeli zbog pogrešnih termina. Nije bila riječ o međuetničkom ili međunacionalnom sukobu, nego o sukobu dviju država – Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku. U toj su agresiji sudjelovali i Hrvati, primjerice Zvonko Jurjević, veliki ratni zločinac. Također, u obrani Hrvatske sudjelovali su Srbi. Većina ih je bila lojalna hrvatskoj državi, a dio ih je bio na okupiranom području i sudjelovao u agresiji. Uporno se forsira pogrešan terminološki narativ. Za to sam vrhunski svjetski stručnjak i sve sam to napisao i dokazao. Nažalost, u hrvatskoj javnosti prevladava neprijateljski narativ koji je protivan hrvatskoj budućnosti, svima koji žive u Hrvatskoj i samoj hrvatskoj državi.
Treba li obilježavati one zločine koje je počinila hrvatska strana?
- Opet govorimo o strani. Svaka mrtva osoba zaslužuje grob, bez obzira tko je bio tko u kojem sukobu. Hrvatska država i hrvatsko društvo su žrtva organizirane sustavne agresije. To je kao kada bi se javno obilježavalo grobove njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Hrvatska je s Njemačkom i potpisala ugovor po kojemu se uređuju njemačka i talijanska groblja iz Drugog svjetskog rata nakon što se otkopaju grobišta, no to se u vrijednosnom smislu ne može obilježavati.
Treba li komemorirati srpske civile koji su bili žrtve zločina u Domovinskom ratu koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske i, ako treba, jeste li to ikada radili Vi osobno ili Vaša politička grupacija? Postavljam ta pitanja jer predbacujete ministru Medvedu što je bio u Gruborima.
- Navedite mi te zločine.
Ne znam, Vi znate.
- Do detalja sam istražio slučaj “Lora”, koji je dobio najveću promociju u Hrvatskoj. Sve nevine žrtve treba komemorirati. Sve što sam istraživao, uključujući i “Loru” i “Koranski most”, je krivotvoreno, a krivotvoritelj je nekadašnji državni odvjetnik Mladen Bajić. O tome sam pisao u feljtonu koji se može i dalje pronaći na internetu. Riječ je o igri veleizdajničke strukture. O svemu sam tome govorio i nitko se tome nije usprotivio jer sam iznio činjenice i dokumente. U slučaju obitelji Zec je nedvojbeno riječ o kriminalnom obračunu. Šest ili sedam puta je padala presuda u slučaju “Koranski most” dok se nije donijela politički montirana. Isto se odnosi na masakr u Dvoru na Uni. Ne znam za niti jedan organizirani zločin “hrvatske strane”, da je u zločinu organizirano sudjelovala hrvatska država.
S obzirom na ono što ste predbacili ministru Medvedu, načelno Vas pitam je li problematično komemorirati nevine srpske žrtve iz Domovinskog rata, odnosno treba li to činiti.
- Opet imate pogrešan pristup. Bitno je jesu li zločin organizirali hrvatska politika i hrvatske oružane snage. Ne znam govoriti u kategorijama srpskih i hrvatskih žrtava. Važno je, naravno, kako se žrtva identitetski osjećala. No, ako govorimo o civilima, onda prvenstveno govorimo o tome da su bili civili, a tek onda možemo govoriti o njihovoj vjeroispovijesti, etničkom porijeklu, profesionalnom statusu i tako dalje. Kao znanstvenik, stručnjak, čovjek i humanist ne pristajem govoriti u nametnutim kategorijama koje su dio hibridnoga ratovanja, a stručnjak sam za hibridno ratovanje. Sve nevine žrtve treba obilježavati i pritom u prvi plan stavljati to da se radi upravo o tome – o nevinim žrtvama. Veleizdajnička struktura u hrvatskoj policiji je propustila do kraja istražiti slučaj Grubora i Varivoda, da bi se po pravilima hibridnog ratovanja mogao kasnije “izvlačiti”. Po svemu što znamo, taj su zločin najvjerojatnije planski počinile agresorske snage, a zatim je uslijedila ta njihova operacija u rujnu koja je u hrvatskom javnom životu potpuno zatajena i o njoj je u knjizi “Samo istina” pisao general Ademi.
Kako tumačite to da se Vaši argumenti ne probijaju u javnost?
- O tome sam napisao knjigu na tisuću stranica – pet stotina stranica se odnosi na znanstveni tekst, a isto toliko na preslike dokumenata. Puno sam puta javno govorio – na marginalnim medijima, naravno – da je srbijanska agresija u svojoj pripremi duboko infiltrirala Socijalističku Republiku Hrvatsku, uključujući i Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske i Službu državne sigurnosti u SRH. O tome sam objavio izvorne dokumente s cijelim nizom detalja. Netko u CK SKH je shvatio da su prisluškivani za održavanja Univerzijade u Zagrebu 1987. godine, pa su pokrenuli slučaj koji nije do kraja razriješen. U svakom pogledu su tri najmoćnija čovjeka u komunističkoj Hrvatskoj od 1980. do 1990. bili Mika Špiljak, Stanko Stojčević i Ivica Račan. Svoj trojici šef kabineta je bio agent Kontraobavještajne službe Slavko Malobabić koji je razmijenjen 1991. za operacije “Labrador”, da se ne bi otkrilo ostalih oko tri stotine kontraobavještajnih grupa infiltriranih u hrvatski sustav prije 1990., u CK, udruge, medije, sveučilišta… Sve je to dostupno u haškom sudu, dostupno je u svjedočenjima, video-zapisima, dokumentima…
Zašto se onda argumenti ne probijaju u javnost?
- Zato i govorim o veleizdajničkoj strukturi koja vlada Hrvatskom i koja se ne može poistovjetiti s hrvatskim društvom. Postoje standardi za neku državnu zajednicu ispod kojih se ne smije ići, a u Hrvatskoj se ide i rezultat vidimo – pola milijuna najvitalnijih i najmlađih, reproduktivno i poslovno najsposobnijih, razvojno i sigurnosno najvažnijih je pobjeglo iz zemlje unazad deset godina. Nikada u tako kratkom razdoblju nismo plaćali takav danak u krvi kao što ga plaćamo danas, a to znači da se progone mladi iz Hrvatske. Navodno odlaze zbog mobilnosti, a u biti odlaze u očaju jer ne vide perspektivu u Hrvatskoj. Sve se to događa zahvaljujući veleizdajničkoj strukturi. Moj motiv za uključivanje u politički život je upravo taj da pokušam pridonijeti početku procesa promjena teško narušene Hrvatske.
Kako to mislite ostvariti?
- Pisao sam i govorio jako puno o svim ovim temama, a s minimalnim dosegom. Magistrirao sam i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a moje knjige su tamo zabranjene studentima. To je primjer koliko je Hrvatska narušena. Moj ulazak u Hrvatski sabor će značiti da ću imati bolju prigodu hrvatsku javnost upoznati sa svim nevjerojatnim znanstvenim krivotvorinama i neistinama. Želim doprinijeti javnim govorom u Hrvatskom saboru, a to je pozornica koju se ne može lako ignorirati. Sve sam ovo što sam tu iznio javno govorio kada su oni koje spominjem bili na vrhuncu moći, primjerice gospodin Bajić. Nitko se nije oglasio da kaže da je to neistina i nitko me nije tužio jer raspolažem činjenicama i argumentima. Preostaje im jedino šutnja, i to do te razine da studenti povijesti ne smiju znati što iznosim.
Hoće li, dakle, fokus Vašeg djelovanja biti borba protiv “veleizdajničke strukture”?
- Da. Istraživač sam suvremene nacionalne i svjetske povijesti. Sve što se dogodilo do jučer je povijest i postoji znanstvena metodologija koja se koristi u istraživanju. I dalje kod nas postoji zaostali “znanstveni” narativ da povijesti pripada samo ono što je starije od 50 ili 70 godina, kada više nema živih svjedoka. Povjesničari su si za represivnih komunističkih vremena izradili ugodnu poziciju pa su “bježali” od suvremenih tema u stari ili srednji vijek. Onaj tko je istraživao suvremene teme morao je pristati na to da bude apologet. Sloboda odlučivanja o tome kakva će biti država u kojoj živimo je najveće postignuće Domovinskog rata.
Domovinski pokret se predstavlja kao suverenistička opcija. Što to znači praktički? Jeste li za to da Hrvatska napusti Europsku uniju?
- Prije 25 godina sam znanstveno obradio tu temu na jednom međunarodnom simpoziju. Prevladava pogrešan narativ. Hrvatska bi trebala biti subjekt međunarodnih odnosa, ali domaći veleizdajnici uvijek traže stranu potporu, što se može pratiti od 1102. godine. Naši vitalni etnički, nacionalni i državni interesi su bili u rukama onih izvan Hrvatske. Sada smo dobili prigodu biti ravnopravna članica EU. U pristupnim pregovorima smo izdali i veleizdali ono što se i nije od nas zahtijevalo. Ne postoji jedan tipski ugovor o pridruživanju EU, nego se vodi vrlo mukotrpan pregovarački proces i sklapa se sporazum. Sve druge države su zastupale svoje interese za ulaska u EU, tu čudnu zajednicu – takvu buduću državu ne poznaju niti politička znanost niti praksa. U Europi dominiraju nacionalni interesi. Slovenija je dvostruko manja od nas po površini teritorija i po broju stanovnika, ali je daleko više suverena od Hrvatske jer su njihovi upravljači više zastupali interese slovenskog društva i države no što su hrvatski upravljači zastupali naše interese. Sve se to može regulirati. Suverenizam znači da ne pristajete na to da budete objekt, nego težite ravnopravnosti.
Mađarski premijer Viktor Orbán je “crna ovca” u Europskoj uniji. Treba li se Hrvatska ugledati na njegovu politiku?
- Da. Nije samo on “crna ovca”, njega se istaknulo iz manipulativnih razloga, a vidimo da uživa dvije trećine potpore birača i da je vrlo dobro zastupao mađarske interese. Kod nas se širi negativistički narativ po kojemu vlast koja zastupa interese onih koji su je izabrali i koji je plaćaju radi protiv matičnih interesa, pa se tako Orbána predstavlja kao crnoga vraga. On je političar koji vrlo dobro zna da su ga izabrali mađarski građani i da na tom političkom i svakom drugom tržištu koje se zove Europska unija zastupa mađarske interese. Njemački kancelar Olaf Scholz isto tako zastupa prvenstveno njemačke interese, francuski političari francuske nacionalne interese. Slovenija ima malo autoputova i tri godine se natezala s Europskom unijom oko cijene vinjeta kada ih je uvodila. S obzirom na kilometražu autocesta, te su vinjete višestruko skuplje u Sloveniji nego u Austriji, no slovenski političari su zastupali slovenske interese i ostala je cijena kakvu su zamislili, a da ne govorim o strateškim interesima kao što su energetski, identitetski i tako dalje. Kod nas su na djelu kapitulacija i veleizdaja, nevezano na podjele između ljevice i desnice. Igrači nogometnih klubova Dinamo i Hajduk se međusobno fauliraju kada igraju utakmicu, ali su složni kada nastupaju za hrvatsku nacionalnu reprezentaciju. U politici nemamo, nažalost, takav pristup.
Kako gledate na odnos Europske unije i Zapada uopće prema ratu u Ukrajini?
- Hrvatska je na prvom mjestu. Humanitarno i na druge načine treba pomagati Ukrajinu, ali ne smijemo ući u oružanih sukob. Ako pružimo bilo kakvu pomoć u uvježbavanju, naoružavanju i slično, ulazimo u ratni sukob. Hrvatska je sigurnosno rasturena i ukinuto je služenje vojnog roka, a preko nje se valjaju prave invazije nezakonitih migranata. Nemamo nikakav vojni sigurnosni potencijal da štitimo svoje granice.
Glazbenik Stjepan Jimmy Stanić je kandidat Domovinskog pokreta u jednoj drugoj izbornoj jedinici, a i najstariji kandidat uopće na izborima. Koga ste nam ponudili u VII. izbornoj jedinici?
- Svi naši kandidati su čestiti, sjajni ljudi. Različitih su struka i dolaze iz pet županija. Na čelnim mjestima su tri istaknuta dragovoljca Domovinskog rata – moja malenkost, hosovac iz Kutine Damir Markuš i Karlovčanin Alenko Ribić, donedavni zapovjednik policijskih specijalaca koji se vrhunski postavio prema migrantskoj krizi i zahvaljujući njemu i sličnima smo doznali što se događa, odnosno prikriva od hrvatske javnosti. Kao što znamo, to se osjeća u Karlovačkoj županiji i u ostalim županijama koje čine ovu izbornu jedinicu. U tim županijama su vrlo živa sjećanja na ratna zbivanja otprije trideset godina. Ova čelna mjesta na listi jamče da nas trojica nismo kapitulirali onako kako je, nažalost, kapitulirao general Medved.
Vaša lista ima šest žena, ali su uglavnom u donjem dijelu.
- O tome je odlučivalo vodstvo Domovinskog pokreta. Cilj je uspjeti na izborima. Najpoznatija sam javna osoba među našim kandidatima, pa se vjerojatno liste slagalo po takvoj logici. Domovinski pokret je u potpunosti spreman preuzeti vlast u Hrvatskoj. Svi na našim listama su čestiti i bit će dovoljno mjesta u upravljačkoj strukturi. Sada se na ključnim mjestima nalaze svjesni veleizdajnici i protivnici hrvatskog društva, a ostali su pristali tome služiti. Ima, dakle, dovoljno prostora. Nadam se da će se svi s liste dokazati u strukovnom smislu. Ima nas iz raznih područja društvenog života, od mene sveučilišnog profesora, preko liječnika i drugih.
Biste li ocijenili ulogu predsjednika Republike Zorana Milanovića pozitivnom u ovom izbornom ciklusu?
- Ne bih jer već dvije godine nije sazvano Vijeće za nacionalnu sigurnost, a s premijerom Andrejom Plenkovićem ima povijest i, ako se sjetimo, taj njihov osobni i partikularni sukob seže u 2016. godinu kada su se održavali parlamentarni izbori. Taj njihov sukob ima psihološke dimenzije jer su izašli iz istoga gnijezda, onog Mate Granića, osobe koja je počinila najviše štete u Hrvatskoj od 1990-ih do danas. Govori se o “diplomatskoj oluji”, a jasno je na temelju dokumenata da je Granić bio glavni protivnik operacije “Oluja” i da je radio sve da se ona ne dogodi.
Je li Predsjednik kompromitirao izborni proces?
- Nije. Pogriješit će onaj tko podcijeni njegovu inteligenciju i njegovo znanje. Rekao je da će biti kandidat na parlamentarnim izborima. Siguran sam da zna da ne može biti kandidat na listi. Sve što radi možda nije korektno, ali nije iskočio iz standarda hrvatske politike. Potpuno je legitimna njegova namjera da bude predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
*objavljeno na KAportalu