Hrvatska radiotelevizija slavi lijepe dvije obljetnice, sto godina radija i 80 godina televizije, a povodom toga radio zumiramo s urednikom emisija “Povijest četvrtkom”, “Dogodilo se na današnji dan” i “Occamova britva” koje opravdavaju plaćanje RTV pristojbe Dariom Špelićem.
Politolog Višeslav Raos je u kolumni na Tportalu upozorio na problem gubitka povjerenja u načine stvaranja elita, pa i kroz medije. Živimo u dobu kada svatko može biti svoj urednik, a jedan podkast se i reklamira da nema urednika. Je li Vaša urednička uloga konzervativna?
– To je uobičajena uloga. Otkad se radi bilo što vezano s kreativnim sadržajem mora postojati urednik. Također, zakonska je obveza jasno navesti tko je sastavio nešto i pustio u eter. Ne smatram to konzervativnim – riječ je o dijelu posla, elementarnim stvarima. Osnovna je stvar da netko uređuje sadržaj i da je to osoba koju se može pitati zašto uradila onako kako je već uradila. Sama riječ uređivanje kaže sve – dobijete sirovinu koju valja urediti u suvisli sadržaj koji će se plasirati. Ne mislim da se pojavom interneta promijenilo nešto bitno u pogledu sadržaja i ne vidim razlog da se na internetu ne uređuje, a drugo je i ključno pitanje zašto se to ne radi.
Kako biste odgovorili na njega?
– Novinar sam i urednik u obrazovnom programu Hrvatskog radija i iz toga slijedi cijeli moj trag. Imam urednicu i odgovaram upravi, a moj posao je reguliran i Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji. Privatnici se drže Zakona o elektroničkim medijima, primjerice. Postoje zakoni koji reguliraju što ćete napraviti u nekom mediju. Problem je što nemamo posla s medijem kao što su radio, televizija, novine ili internetski portali, nego iskazivanjem vlastitog mišljenja koje se prodaje za novinarstvo, a ono to nije. Moraju se zadovoljiti osnovni uzusi profesije koji su manje-više isti otkako je novinarstva, a to je odgovaranje na temeljna pitanja, poštivanje činjenica i tako dalje. Poželjno je uređivati vlastita mišljenja jer je u uređenom društvu dobro da ne kažete baš sve što vam padne na pamet. Novinarstvo nužno morate uređivati. Kakve god bile prilike, novinarstvo ima iste uzuse i da postoji urednička ruka koja uređuje sadržaj koji mora imati glavu i rep – početak, sredinu i kraj i mora postojati razlog zašto se nešto radi. Sve to u dijelu internetske sfere koja se bavi mišljenjima ne postoji.
Raos navodi i to da je američki podkaster Tucker Carlson vodio razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i da je to nešto što bi ranije radile etablirane televizijske kuće kao što su CNN, NBC, CBS i drugi. Kako gledate na fenomen podkasta na Carlsenovom primjeru, a on je izuzetno utjecajan i određuje politiku u Americi?
– Ključna i temeljna radiotelevizija od svojih početaka do danas BBC je definirao podkast kao radijsku emisiju u digitalnom obliku. Tako smo počeli. Dakle, podkast “Povijest četvrtkom” je radijska emisija koja se stavi na platforme koje omogućavaju da se tu emisiju posluša kad god korisnik poželi. Naravno, podkast je obuhvatio i intervjue kao novinarsku formu. Carlson ili Joe Rogan jednostavno rade intervjue, samo ne na linearnoj platformi nego te intervjue gledate ili slušate po volji. Problem nije s medijem, nego sa sadržajem. Carlson i Rogan, čije se slušateljstvo ili gledateljstvo mjeri u milijunima, imaju nevjerojatno velik utjecaj, no pitanje je što se dobiva iz svega toga. Rogan je manje kontroverzan od Carlsona, posebice stoga što Carlson ima velik utjecaj na američkog predsjednika Donalda Trumpa, mada imaju toplo-hladan odnos. Carlsen ima ideje s kojima se ne slažem, ali posao radi na uobičajen način. Veći mi je problem nenovinarski dio internetske sfere, to iskazivanje vlastitog mišljenja za koje bi često bilo bolje da nije iskazano, odnosno, ako već jest, da je iskazano građanski pristojno. Problem je potpuno neregulirana sfera – kako regulirati to da netko iznese svoje mišljenje, osim ako nije riječ o poticanju na mržnju, što je regulirano zakonom. Postoji i mnogo toga što se može reći zakonito, a što nije pristojno ili suvislo. To je ključni problem.
Je li urednička funkcija konzervativna i s aspekta baštinjenja istine i činjenica, odnosno je li ta uloga i dalje prosvjetiteljska?
– Ona je normalna uloga nekoga tko zarađuje radeći emisije na javnoj radioteleviziji, odnosno onoga tko se bavi novinarskim ili sličnim poslom. Otkako je ovoga posla vrijedila su neka pravila i pridržavanje tih pravila je uvjet za to da budete novinar ili urednik. Kad radite emisiju iz povijesti postavlja se pitanje interpretacije te povijesti, konstruiramo li je ili je rekonstruiramo i otkako postoji povijest kao znanost vode se te rasprave, ali se u pitanje ne mogu dovesti činjenice. Ne možete započeti emisiju tvrdnjom da je Prvi svjetski rat počeo napadom Belgije na Njemačku.
Ili kao što je beogradski dnevni list “Informer” izvijestio da je Ukrajina napala Rusiju.
– Tako je. To je trenutak silaska s uma, kao kada Alisa prolazi s onu stranu ogledala. Sve se može dovesti u pitanje osim elementarnih činjenica, a kada se to učini, više niste u toj profesiji, prošli ste s onu stranu ogledala, tada ste propagandist, provokator i slično, ali ne i novinar ili urednik povijesne emisije. Ako napišete da je Belgija napala Njemačku, diskvalificirali ste se od svakog suvislog razgovora. Osnovna je stvar poštovati uzuse vlastite profesije koji su poznati već najmanje nekoliko desetljeća. Da ste inženjer elektrotehnike, ne biste primili golim rukama žice pod naponom – to se smatra elementarnim testom zdravog razuma i pameti, a isto kao novinar nećete raditi nešto što se protivi uzusima profesije i kakvo god mišljenje bilo može se staviti u građanski pristojan profesionalni oblik, da to ne bude djelo propagande ili sračunate provokacije.
Povijest je u Hrvatskoj uvijek aktualna. Jeste li nailazili na kritike da ste ideološki pristrani i da ne zastupate više interpretacija nekog događaja?
– Jesam, ali ne pretjerano. Postoje dvije škole u povijesnoj znanosti ili povijesti kao pripovijesti – ili konstruiramo što se dogodilo na temelju izvora ili rekonstruiramo. Kako god bilo, povjesničar je ključan u tom procesu. Nisam robot niti deus ex machina, pa da nepristrano s nebesa promatram primarne i sekundarne izvore i da je ono što kažem stopostotna istina koja postaje dogma. No, možete se potruditi prikazati ono što se dogodilo što vjernije i to potkrijepiti izvorima. Poželjno je isto tako da mašta ne poleti toliko da na temelju nekoliko izvora uradite sliku koju ne možete uraditi ili na temelju mnogo izvora složite sliku koja neće imati smisla. Nisam među onima koji tvrde da postoji samo jedna verzija povijesti i tako nešto ne bi bilo niti znanstveno utemeljeno, no ono što kažete mora biti utemeljeno na primarnim i sekundarnim izvorima, mora biti provjerljivo i odgovarati činjenicama – ne možete zanemarivati činjenice i sklapati priče proizvoljno iz osobnog interesa. Kad radim emisije, nastojim poštovati činjenice, navodim izvor i upućujem na knjige koje smatram relevantnima. Kad sve ogolimo i kad se vratimo temelju profesije, dolazi se do poštovanja činjenica. O njima se ne može raspravljati – nešto se dogodilo i ne može se reći da se nije dogodilo, zanemariti da se dogodio ili izvrnuti, pa reći da je Belgija napala Njemačku.
Emisija o filozofiji se zove “Occamova britva”. Što je to?
– Te emisije radim jer sam profesor filozofije i povijesti. Naslov se odnosi tvorevinu srednjovjekovnog engleskog filozofa i redovnika Williama Occama koja bi u suštini poručivala da nije dobro nepotrebno umnažati broj bića – bića su sve ono što jest. Kad se to primijeni na spoznaju, to znači da, ako jednu pojavu objašnjavaju dvije podjednako dobre teorije, vjerojatnije je da je istinitija ona koja je jednostavnija. Kako bismo objasnili da se intervju kojega vodimo sada naprasno prekine? Je li izgubljena internetska veza ili su došli vanzemaljci, oteli me i odveli na Mars? Svatko razuman će pretpostaviti da je nestalo internetske veze, a mali broj ljudi će zaključiti da su me oteli vanzemaljci. Occamova britva nije nužno nepobitno logičko načelo i u nekim znanostima jednostavnije rješenje nije vjerojatnije, ali bitno je imati na pameti da neki puta komplicirana rješenja nisu dobra.
Postoji mrežna stranica “Pametni radio” na kojoj se mogu pronaći sve epizode tih emisija koje radite te emisije “Andromeda” i “Explora” i omogućeno je da se sadržaj pretražuje na više načina – po autorima, tematskoj kronologiji, kronologiji objavljivanja, po gostima… Kako ste se sjetili napraviti tako preglednu i pametnu mrežnu stranicu?
– “Pametni radio” je djelo nevjerojatno vrijednog slušatelja naših emisija za kojega sam saznao slučajno. Dakle, nisam autor te stranice. Nazivam tog slušatelja gospodinom iz Gvatemale jer sam saznao da je riječ o Hrvatu koji je otišao u Latinsku Ameriku.
Zezate li?
– Ne, ozbiljan sam.
Zove li se taj gospodin Mladen Postružnik?
– Zove. To je posve njegova kreacija, i to nevjerojatna. Riječ je o golemoj bazi emisija. Hrvatski radio ih posjeduje, ali ih nema objavljene na mrežnim stranicama, osim ograničen broj. “Pametni radio” je najveća baza, a moja veza s time je samo utoliko što radim emisiju “Povijest četvrtkom” i što sam na Hrvatskoj televiziji radio s povjesničarom Tvrtkom Jakovinom emisiju “Treća povijest”. Zaslužan sam samo toliko što sam radio te emisije, a gospodin iz Gvatemale ih je preuzeo, stavio na internet, napravio baze sa sugovornicima, stavio njihove biografije, poredao emisije po temama, razdobljima…
Je li iznenađujuće da postoji značajan dio populacije zasićen banalnostima koji traži ovakve sadržaje?
– Uvijek je bilo onih koji traže senzacionalne sadržaje na prvu loptu i uvijek će ih biti. Publika je velika i raznolika. Pogledajte koliko privatnici novca odvajaju da rade sadržaje iz povijesti. Privatni televizijski kanal History Channel se samo bavi poviješću, primjerice. Uvijek postoji glad za takvim sadržajem, kao što postoji i glad za ozbiljnijim štivom, a pitanje je samo imate li takvih sadržaja, možete li zadovoljiti glad slušatelja, gledatelja i čitatelja te kako radite. Nikad se nisam bojao nedostatka publike. Bitno je da ono što radite bude urađeno tako da značajan broj slušatelja tome posveti 45 ili 50 minuta.
Možda se iz perspektive publike treba plašiti viška sadržaja. Ne vrijedi više fraza da nema ničega u novinama jer u novinama, na portalima, radiju i televiziji ima svačega te se ne može konzumirati sve zanimljivo što se stvara.
– Obilje jest problem. Prije je bilo nekoliko sadržaja iza kojih su stajali BBC i druge europske radiotelevizije u pravilu, a sada ima puno toga suvislog što stvaraju autori od ugleda. Čovjek na raspolaganju ima 24 sata dnevno i niti u ludilu ne može sav taj sadržaj konzumirati. Dobro je imati izbor, na raspolaganju više od dvije ili tri stvari. Poželjno je da odaberete iz ponuđenog sadržaja ono zbog čega nećete imati grižnju savjesti što ste tome posvetili 50 minuta.
Zašto su radio i televizija u Jugoslaviji prvo nastali u Hrvatskoj?
– Nisam stručnjak za povijest vlastite kuće, ali to ima veze s onima koji su pokretali Radio Zagreb. Među njima je bio i Oton Kučera, inače voditelj prve zagrebačke zvjezdarnice i popularizator znanosti kojemu je bilo bitno da znanstvena postignuća stignu u Zagreb. Bio je bitan kad je trebalo legalizirati zagrebačku radio-stanicu pri vlasti, tada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Uspio je ishoditi dozvolu za početak emitiranja na temelju velikog ugleda kojega je uživao. Riječ je bila o entuzijazmu pametnih i obrazovanih. Početak 1920-ih je vrijeme kada radio postaje nešto u svijetu, otkriće kojim je moguće prenijeti glas i glazbu u domove onih koji su si mogli priuštiti radio-prijemnik. Postojali su, dakle, izuzetno obrazovani koji su bili upućeni u to što se događa u svijetu, koji su bili u kontaktu s Europom i koji su htjeli u Zagreb dovesti nešto moderno. Iz toga vuku korijene Radio Zagreb, pa Radiotelevizija Zagreb, a od 1990. Hrvatska radiotelevizija.
Nepune četiri godine od početka emitiranja BBC-a je počelo emitiranje Radio Zagreba.
– To je sjajno. Pokretači su znali što se događa u svijetu i koliko je radio bitan. Do radija se s publikom komuniciralo posredstvom dnevnih novina, a radio je omogućio da se trenutačno, bez čekanja na novinska izdanja, informira o događanjima, te da se sluša u domovima. Vrlo brzo se pojavila i radio-drama. Radio je zabavljao, informirao, a onda i obrazovao i javna radiotelevizija mora imati ta tri elementa.
Novine su se bunile protiv radija tada, pa čak i sportski klubovi jer su se plašili da će ljudi radije slušati prijenose, nego doći na stadione, no vidimo da različiti mediji mogu supostojati. Kako vidite da će to izgledati?
– Kad se pojavila televizija, govorilo se da radio nema naročitu budućnost, u međuvremenu se pojavio i internet, a radio i dalje funkcionira, kako u svom tradicionalnom linearnom obliku, tako i u digitalnom. Svi mediji mogu funkcionirati zajedno, što ne znači da se ne događaju goleme promjene. Pisano novinarstvo je u velikim problemima, a stalno se nastoji nanovo odrediti što su radio i televizija. Internet je užasno moćan i ono što se zbiva na internetskim platformama predstavlja popriličnu opasnost za tiskano novinarstvo, za fizičke novine, a i pitanje je koliko će dugo i u kojem obliku postojati linearni način rada radija i televizije, ali glad za suvislim sadržajima koji imaju glavu i rep i koji nude više od servisnih informacija i zabave postoji. Kako ćemo dobivati takve sadržaje? Hoće li, primjerice, emisija “Povijest četvrtkom” biti emitirana i dalje četvrtkom u 13.10 sati ili će se raditi isključivo za podkast? Trebat će pričekati nekoliko godina da odgovorimo na to pitanje. Drugi je par rukava što vlasnici smatraju da treba ponuditi. Recimo da će vlasnici ili oni koji određuju što će biti na bilo kojoj platformi znati da postoji glad za nekim sadržajima i da će ti sadržaji i dalje postojati, samo će se razlikovati način na koji se dolazi do njih. Nadam se da će tako biti.
*objavio KAportal