Sonja Švec Španjol: Izjela bih se iznutra da ne talasam

U galeriji Arheološkog muzeja u Zagrebu, Galeriji “AMZ”, u srijedu se otvara izložba povodom 50 godina Zimske likovne kolonije koju organizira Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”, koji se nekoć zvao Dom za djecu “Vladimir Nazor”. Ta je izložba bila postavljena od 22. siječnja do 29. veljače u Galeriji “Vjekoslav Karas” u Karlovcu, a njezin likovni postav i koncepciju potpisuje naša sugovornica u intervjuu iz ciklusa SpiKA na Kaportalu Sonja Švec Španjol, koja je ujedno posljednjih godina i izabranica ZILIK-a.

“ZILIK ima tradiciju da za velikih obljetnica izložbe osmišljene tim povodima postavi prvo u Karlovcu, a potom i u Zagrebu. S obzirom na to da se obilježava 50 godina ZILIK-a, htjeli smo nastaviti tu tradiciju i uspjela sam ostvariti suradnju s Galerijom “AMZ”. Zagrebačka izložba će biti umnogome manja od karlovačke. Posjetitelji u Galeriji “Vjekoslav Karas” su mogli vidjeti čak 150 umjetnina stotinu umjetnika, no Galerija “AMZ” je mnogo manja, pa je napravljena uža selekcija od šezdesetak radova. Stoga će u Zagrebu do 31. ožujka biti izloženi baš najbolji radovi. Zadržala sam podjelu po kojoj su djelima zastupljeni naivni umjetnici, karlovački umjetnici, najeminentiji 20. i 21. stoljeća koji su sudjelovali na ZILIK-u te umjetnici mlađe generacije”, objašnjava S. Švec Španjol.

Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor” u svom fundusu ima više od 2.100 umjetnina koje su donirali likovni umjetnici. Po kojem kriteriju i s kojim naporom si odlučila kojih će 150 umjetnina biti izloženo u Galeriji “Vjekoslav Karas”, odnosno još manje u Galeriji “AMZ”?

• Da, u našem fundusu su djela više od sedam stotina umjetnika. Ti su radovi prikupljeni unazad pola stoljeća, a prvih godina uopće nije bilo naročite selekcije, nego je sve što se stvorilo na koloniji ulazilo u fundus. Otkako su za izbornike angažirani povjesničari umjetnosti, započelo se odabirati samo vrijedne umjetnine za fundus, dok se ostale dijele onima koji podržavaju Centar. S obzirom na to da sam znala koliko je umjetnina u fundusu, započeli smo s pripremama prije godinu i pol. Dio fundusa je u depou Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”, a dio na posudbi institucijama i ustanovama u Zagrebu i Karlovcu. Iz tog razloga sam dio umjetnina pregledala uživo u fundusu i drugdje u Karlovcu, a drugi dio sam pregledala u monografiji koja je izdana povodom 25. obljetnice ZILIK-a i u drugoj dokumentaciji. Jako je izazovno bilo izabrati djela za izložbu. Htjela sam da budu zastupljeni umjetnici iz svih perioda, oni najznačajniji, odnosno oni koji su i najduže sudjelovali u radu ZILIK-a te oni koji su na drugačiji način doprinosili, dakle ne samo da su dolazili i slikali, nego i da su razvijali prijateljstva s tom djecom. Ima stranih umjetnika koji su bili prisutni na ZILIK-u i više od dva desetljeća. Kada smo najavljivali izložbu, upozoravala sam da je nemoguće predstaviti sva djela i sve umjetnike. Na ranijim izložbama su s radovima bili zastupljeni umjetnici koji sad nisu, odnosno na ovoj su bili zastupljeni oni koji su bili na ZILIK-u u posljednjih 25 godina, pa ranije nisu niti mogli biti predstavljani. Htjela sam da izložba bude raznovrsna, ali i da ima logiku i povijesni slijed.

Koji su to najznačajniji umjetnici koji su unazad 50 godina sudjelovali na ZILIK-u, odnosno koji su to značajni umjetnici čija djela nisu izložena na ovoj izložbi, a u fundusu su?

• Prvih par godina su na koloniji sudjelovali naivni umjetnici s obzirom na to da je Petar Grgec, jedan od osnivača ZILIK-a, bio predsjednik udruge naivnih umjetnika, pa je onda bilo najlakše njih angažirati. Željko Božić je bio tada mladi naivni slikar, ali izuzetno talentiran. Od prvog ZILIK-a je bila angažirana i Katarina Parađ-Vojković, kao i kiparica Franciska Petelinšek, Dragica Belković… Od najznačajnijih naivaca koji su sudjelovali na ZILIK-u treba spomenuti Ivana Rabuzina koji je godinama bio angažiran i koji je darovao radove, ali ne samo za fundus, nego i djeci, a pozivao ih je i doma i upoznao sa svojom obitelji, te Ivana Lackovića – Croatu, Miju Kovačića, Dragana Gažija, koji je napravio portret Pere Cara, ravnatelja Doma “Vladimir Nazor”, suosnivača ZILIK-a… Neki od najznačajnijih likovnih umjetnika koji su sudjelovali na ZILIK-u su Ivo Šebalj, Zlatko Prica, Ivan Kožarić, Nives Kavurić-Kurtović, Dubravka Babić, Marija Braut… Dok sam birala radove za izložbu bilo mi je zanimljivo uočavati koliko su neki umjetnici zadržavali svoj prepoznatljiv rukopis, a koliko su radili pod utjecajem djece, odnosno tog okruženja. Utoliko je Kožarić bio fenomenalan jer je na drvenoj podlozi napravio okrugli reljef kojim je interpretirao Štrumpfove, Jadranka Fatur je napravila djelo na temu igranja gumi-gumi, Zlatko Kauzlarić Atač djelo koje prikazuje igranje pikulama… Od karlovačkih umjetnika bih izdvojila, osim Grgeca, koji nije rođen u Karlovcu, ali se u njega doselio s 20 godina života i u njemu je zasnovao obitelj i radio, vrsnog akvarelistu Đorđa Petrovića, Daniela Butalu, Vanju Krmpotić, također vrsnu akvarelisticu koja je radila niz godina i kao pedagog u sklopu ZILIK-a, Lidiju Maček Stanić, poznatu keramičarku… Mogla bih nabrajati do sutra. Nastojala sam više ili manje obuhvatiti za izložbu radove najeminentnijih umjetnika, a vjerojatno nisam jer je fundus uistinu velik. Kad sam ušla u Galeriju “Vjekoslav Karas” sa stotinu odabranih radova voditelji tog prostora su se zapitali hoće li sve to uopće stati. Htjela sam što više toga predstaviti, ali da opet postav ima smisla, da bude likovno kvalitetan, pa da posjetitelji uživaju u njemu. Da je više novca, mogla bi se raditi izložba iz fundusa svakih pet godina, što se i radilo za petu, desetu i petnaestu obljetnicu. Nije to loša ideja jer taj fundus nije dostupan javnosti, nitko u njemu ne može uživati i nitko se na njemu ne može educirati. Već oko petog ZILIK-a se počelo govoriti da je potreban prostor u Karlovcu u kojemu bi se trajno pohranio taj fundus i u kojemu bi se mogao izložiti stalni postav. To je uistinu vrijedan fond koji se može uspoređivati sa zbirkama značajnih hrvatskih galerija i muzeja – imamo najeminentnija imena i povijesni slijed od pedeset godina, a fundus je jedinstven jer je stvaran u duhu druženja s djecom.

Jesi li bila u prilici o tome razgovarati s nekim odgovornim?

• Svaki moj prethodnik se zalagao za to, pa i izbornik Nikola Albaneže. Pričalo se bilo i da se jedna od vojarni prenamijeni u tu svrhu. Svaka vlast je govorila da je prepoznala problem i obećavala da će ga riješiti, no nije se nikada riješilo. Ponavljam da se za to apelira od petog izdanja ZILIK-a, ali pomaka nema. Karlovac bi od takvog rješenja dugoročno profitirao jer bi dobio novu vrijednu kulturnu ponudu. Karlovčani uistinu na to mogu biti ponosni, a i važno je radi sigurnosti i očuvanja te zbirke da se drži u prikladnim mikroklimatskim uvjetima, što je teško ostvariti u dječjem domu koji je primarno socijalna ustanova.

Jesi li zadovoljna posjetom i odjecima izložbe u Karlovcu?

• Jesam. Imali smo jako lijepo otvorenje u Karlovcu s nastupima polaznika baletne škole i Glazbene škole Karlovac, došli su predstavnici Grada Karlovca, Muzeja grada Karlovca, ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici Nataša Horvat, točku je održao Matija Cvek, jako puno posjetitelja koji su podržali ZILIK i koji su komentirali da im se sviđa izložba i da su impresionirani jer fundus nije dostupan pa nisu niti znali što sve sadrži. Najveća mi je potvrda da smo napravili dobar posao bila to što su djeca i odgajatelji prepoznali svoj ZILIK u izložbi, njegovu energiju i vrijednost. Odlično je bilo to što je izložba otvorena u sklopu popularne manifestacije “Noć muzeja”. Izložba je trajala punih mjesec dana, što je dovoljno razdoblje da je posjeti svatko tko nije stigao na otvorenje, a može se posjetiti i “sužena repriza” u Zagrebu.

Jesu li u fundusu i djela Katje Boldin Wienert, koja se uistinu na poseban način angažirala na ZILIK-u?

• Jesu. Zvali su je dobrim duhom ZILIK-a. Na toj je koloniji sudjelovala više od dvadeset godina. Rodom je iz Jurovskog Broda, ali je odrasla i školovala se u Sjedinjenim Državama i živjela je u Londonu. Doslovce je obožavala ZILIK i bila je njegova najbolja ambasadorica. Bila je poznata po portretima štićenika Doma “Vladimir Nazor” koje je izrađivala za kolonije. Na izložbi smo predstavili dva njezina djela. Jedan je mali akvarel, to jest portret F. Petelinšek, koja je do 83. godine života dolazila na ZILIK, a drugi rad je “Male tajne” u tehnici ulje na platnu i on prikazuje dvoje djece u narodnim nošnjama u plesu i igri. K. Boldin Wienert nije samo donirala radove i dolazila, nego se i družila s djecom i bila im je moralna podrška. Jedne godine je u Londonu ugostila pet djevojčica iz Doma “Vladimir Nazor” u Londonu. Boravili su kod nje deset dana. Upoznala ih je s Londonom, znamenitostima i poviješću tog grada. Jednoj bivšoj štićenici Doma “Vladimir Nazor” je bila vjenčana kuma. Zahvaljujući K. Boldin Wienert jedna štićenica je udomljena u jednu talijansku obitelj. Gdje god je boravila govorila je o tome koliko je ZILIK poseban i na tu je koloniju dovela i neke strane umjetnice koje su sudjelovale ZILIK-u i same doživjele iskustvo koje im je opisivala. Katja se uz Norberta Marie Gregora ističe kao umjetnik koji je dao dušu i srce za ZILIK.

Đuro Jančić je uzimao neplaćene dopuste ne bi li sudjelovao na ZILIK-u.

• Tako je. Njega su također djeca obožavala. Umjetnici koji su sudjelovali na prvom ZILIK-u su kupili televizor za Dom “Vladimir Nazor”, a to je 1974. godine bio luksuz. Svatko tko je mogao nesebično je doprinio ništa ne tražeći zauzvrat. To je najljepša i najplemenitija ljudska gesta.

Martin Mehek je donirao slike za prodaju ne bi li se djeci kupile igračke.

• Da.

Radovi nastali na ZILIK-u su 1986. godine izloženi u tri grada u Njemačkoj. Jesu li nakon toga još organizirane izložbe u inozemstvu?

• Nisu, nažalost. Tada se izlagalo u Njemačkoj na Gregorov poticaj i angažirao se oko toga, s obzirom na to da je rodom iz jednog malog grada pokraj Münchena. Tih godina je bilo moguće ishodit veći novac radi ostvarenja tako velikog projekta koji je predvidio puno umjetnina i njihov transport u Mannheim, Stuttgart i München. Tako se pročulo o ZILIK-u i izvan domovine. Gregor je bio izvrstan kipar i slikar. Dolazio je više od 20 godina na ZILIK, družio se s djecom u Karlovcu, a njemačku djecu je angažirao da pripreme poklone za karlovačku u Domu “Vladimir Nazor” i pošalju im iz Njemačke povodom Božića, Uskrsa, rođendana i slično. Dakle, takvi su pojedinci nadišli očekivanja ne bi li pomogli ZILIK što su više mogli.

U radu ZILIK-a su sudjelovali i umjetnici koji nisu likovni. Što su oni radili na koloniji?

• Neki glazbenici su skladali himnu ZILIK-a, jedna spisateljica je poklonila rukopis “Dječak i pas” ZILIK-u, glumci bi izvodili predstave, glazbenici održavali koncerte i svatko je na neki način dao doprinos. Književnik Josip Palada je bio vrlo aktivan tijekom ratnog ZILIK-a kada su djeca bila izmještena iz Doma, koji je bio oštećen, u Selce i Crikvenicu, gdje je održan ZILIK, i to s najmanjim brojem umjetnika do tada, ali s umjetnicima koji su otišli iz vojske s Paladom na tu koloniju jer su znali koliko je djeci bitno da se u tom teškom vremenu održi ono što ih je veselilo svih tih godina. Neki poznati glazbenici i književnici su svojim angažmanom skrenuli medijsku pažnju na Dom “Vladimir Nazor” i ZILIK te ukazali na to da se jedna tako plemenita akcija događa svake godine.

Jesu li neki od štićenika Doma ostavili neki trag koji bi bio posljedica ZILIK-a?

• Neka djeca su se nastavila školovati na području likovne umjetnosti, dakle baš su završavala likovne akademije, neki su nastavili djelovati kao amateri na području likovne umjetnosti, neki sada dovode svoju djecu da sudjeluju na koloniji, neki bivši štićenici dolaze da se druže, da vide svoje tete, bivše prijatelje i da se pozdrave s nama. Osam godina radim na ZILIK-u i za to vrijeme jedna je štićenica postala studentica pedagogije u Rijeci, druga studira za medicinsku sestru. Bilo je divno vidjeti da dođu, da nas nisu zaboravile i da im je ZILIK ostao u pozitivnom sjećanju. Istražujući povijest kolonije, naišla sam na studije stručnjaka po kojima su domska djeca prije održavanja ZILIK-a bila podosta zatvorena unutar te ustanove, bila su sramežljiva, povučena, introvertirana te su činili zajednicu za sebe, dočim, kada su počeli dolaziti umjetnici, ta su djeca postali domaćini, stekla su nova prijateljstva, otvorili se, počeli s njima dijeliti svoje probleme, tajne, nade i želje, umjetnici su im postali nova obitelj za koju su inače bili zakinuti u životu. Isto tako, na koloniju su počela dolaziti djeca iz škola i iz drugih domova iz cijele Hrvatske, pa su se tako ova karlovačka djeca socijalizirala s drugom. Dakle, otvorili su se svijetu. S pedagoškog i psihološkog aspekta je potvrđeno da nisu više toliko introvertirani, da imaju više povjerenja i da lakše stupaju u kontakt s drugim osobama, što je jako važno za njih jer im to stvara temelje za samostalan život.

Albaneže nas je, nažalost, prerano napustio prije dvije godine. Koja bi bila njegova ostavština?

• Više od deset godina je bio izbornik ZILIK-a. Bio je u suradnjama iznimno pošten, profesionalan i korektan kolega i radio je zdušno u interesu struke, a ne za osobni interes. Dao je velik zalog za ZILIK u pogledu vidljivosti jer je dio svojeg profesionalnog djelovanja odradio u Gradskom muzeju Karlovac, ali i kao nezavisni kustos u velikoj mjeri otvarajući izložbe po cijeloj Hrvatskoj, pa je imao mogućnost pozivanja starijih i etabliranih umjetnika na ZILIK. Doveo je doajene hrvatske likovne umjetnosti na koloniju i tako pojačao njezinu vidljivost. Njegov najveći doprinos je bio na području tekstualne i usmene predaje te korištenjem kontakata i na druge načine.

Galerija “ZILIK” postoji od 1981. godine. Koji je njezin odnos s kolonijom?

• Kada je bilo više novca, moji prethodnici u ulozi izbornika su organizirali mnogo veći broj izložbi, cjelogodišnji program u toj galeriji. Nakon što su financijska sredstva radikalno smanjena, morali smo se ograničiti na pet izložbi kojima se zahvaljujemo akademskim umjetnicima koji vode radionice na Malom ZILIK-u. Dakle, svakoga dana za trajanja kolonije drugi akademski umjetnik ili umjetnica osmisli dvije radionice dnevno, jednu prijepodnevnu i jednu poslijepodnevnu. Ti umjetnici nisu financirani, pa im u znak zahvale Centar za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor” organizira samostalnu izložbu u tekućoj godini u Galeriji “ZILIK” i pokrije im sve troškove te izložbe. Na godišnjoj razini stoga imamo samo pet izložbi u toj galeriji, a ustupamo taj prostor i drugima kada je slobodan. Bilo bi divno kada bismo imali više mogućnosti jer bi to upotpunilo kulturnu ponudu Karlovca, a nama možda dalo i veću mogućnost da organiziramo manje izložbe djela iz našeg fundusa.

Kako bi ocijenila karlovačku likovnu scenu i publiku?

• U Karlovcu mi je velik izazov privoliti publiku da dođe na otvorenje izložbe. Znam da često nema pet otvorenja u jednome danu, pa da pojedinac mora odabrati kamo ići. S godinama se to malo popravljalo jer bih i upoznala neke ljude, a oni bi se vraćali na nova otvorenja, ali je teško privoliti one koji nikad nisu bili na našim izložbama da nam daju priliku i da vide što to radimo. Besplatan je ulaz na sve naše izložbe i uvijek na otvorenju nastupaju učenici Glazbene škole Karlovac. Uvijek su s nama i sami umjetnici čije radove predstavljamo, pa mogu i njih upoznati. Umjetnici dolaze iz svih dijelova Hrvatske s obzirom na to da radim na decentralizaciji i nastojim da umjetnici ne budu samo iz Karlovca i Zagreba. Na otvorenje uvijek dođu i štićenici Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”. Najvažnije nam je da oni, koji su u sklopu ZILIK-a pohađali likovne radionice, budu likovni kritičari. Medijski smo dobro popraćeni, ali moramo još raditi s lokalnom zajednicom, da nam da priliku. Puno nam znači njezina povratna informacija, kao i umjetnicima.

Na svojoj mrežnoj stranici Perceive Art si recenzirala monografiju karlovačkog likovnog umjetnika Alfreda Krupe. Zašto baš njega i koga bi još istaknula od karlovačkih likovnih umjetnika?

• Javio mi se s molbom da recenziram njegovu monografiju, a to mi, naravno, nije bio problem. Izuzetno poštujem Butalu kao izuzetnog akvarelista i crtača te nedovoljno istaknutog akvarelistu Petrovića. S opusom V. Krmpotić smo jedne godine otvorili ZILIK, tada kada sam htjela u fokus staviti žene koje su dale doprinos ZILIK-u. Osnivači kolonije jesu Grgec i Car, ali treba znati da ih je spojila Dana Grgec. Likovne pedagoginje kao što su V. Krmpotić i Višnja Car su na ZILIK-u radile izravno s djecom. Možda nisu dovoljno viđene mlađe generacije. Izlagali smo radove Ivane Maradin, koja ima prepoznatljiv rukopis i kojoj je kolega Albaneže napravio samostalnu izložbu, te Irene Kečkeš, koja više ne živi u Karlovcu, nego u Guamu gdje radi. Ima kvalitetnih umjetnika, no ne znam koliko su vidljivi i gdje sve u Karlovcu mogu predstaviti svoj rad. Galerija “Vjekoslav Karas” je izazovna za samostalne izložbe umjetnika jer je fizički jako velika i nemaju svi umjetnici toliko velik opus, posebice umjetnici srednje i mlade generacije, a ne bi ga imali gdje niti skladištiti jer u pravilu nemaju vlastite ateljee i prostora za depo.

Novinaru Nikoli Periću možemo zahvaliti što se ZILIK ne zove ZLIK jer je upozorio da bi se u tom slučaju odlazilo zlikovcima.

• Tako je. “ZLIK” bi bila logična skraćenica Zimske likovne kolonije, a polaznici bi se u tom slučaju zvali zlikovci. Perić je dokazao da to ne bi pedagoški bilo poticajno. Često to znamo prepričavati kao anegdotu. Novinari su od početka bili aktivni u organizacijskim i izvršnim odborima. Zahvaljujući njima imamo danas vrlo bogatu hemeroteku jer smo imali novinare koji su svake godine sudjelovali na koloniji i medijski je pratili. Zabilježili su izjave sudionika i djece, što je danas vrlo vrijedna dokumentacija koja najzornije prenosi atmosferu. S vremenom se medijska podrška smanjila jer su neke tiskovine nestale, primjerice Vjesnik, u drugima su ukinute rubrike za kulturu ili su radikalno smanjene.

Postoji li slična kolonija u Hrvatskoj?

• Postoje kolonije plemenitog i humanitarnog karaktera, ali nisam sigurna ima li ovakvih. Likovni kritičar i muzeolog Vladimir Maleković je rekao da je ZILIK jedina kolonija u Hrvatskoj s vlastitom svrhom i programom, dakle to nije samo kolonija na koju umjetnici dođu, slikaju i druže se, nego da ima razrađen program s akademskim umjetnicima s pedagoškim afinitetom koji osmisle i s djecom provode radionice, da zatim ima izložbu radova nastalih na Velikom i Malom ZILIK-u, da ima strukturu i ozbiljnost.

Stota je obljetnica rođenja likovnog umjetnika Josipa Vanište u Karlovcu i očigledno se neće obilježiti.

• Manje se vodi računa o velikim umjetnicima koji nemaju svoju galeriju ili muzej. Ogromna je odgovornost Muzeja grada Karlovca i Galerije “Vjekoslav Karas” i trebali bi obilježavanje stote godišnjice rođenja preuzeti na sebe. Srećom, postoji prostor za to. Propust ide na dušu kolegama iz Karlovca. Bilo je i ranije takvih propusta, a svi peru ruke. U Slavonskom Brodu postoji Galerija “Ružić”, pa znate da će svaka obljetnica vezana za Branka Ružića biti obilježena. Kada nema memorijalnih muzeja ili galerija, obljetnica se nitko ne primi organizacijski. U slučaju Vanište, Muzeji grada Karlovca bi prvi trebali biti organizatori. Ne postoji toliko ustanova u Karlovcu koje bi se mogle prihvatiti takvog zadatka.

Kako ocjenjuješ Vaništin opus?

• Velik sam Vaništin poštovatelj, ne samo likovnog opusa, nego i njegove sposobnosti da sažme likovni izričaj u likovnosti, ali i u književnosti kratkim, a dubokim i slojevitim rečenicama. Imala sam priliku vidjeti nekoliko njegovih izložbi, i u Zagrebu, kada je stavljen u kontekst s mladim umjetnicima velikog potencijala. Značajni umjetnici se ne bi trebali predstavljati samo retrospektivnim kronološkim izložbama, nego i tako da se stave u suvremeni kontekst, možda baš posredstvom dinamike s mlađim generacijama koji su nasljednici tih velikih umjetnika ili na neki način povezani s njima. Bitno je kako se prezentira nečiji opus, da se izađe iz sterilnih okvira, unese neka dinamika, da posjetitelju ostane u sjećanju nešto više od puke faktografije. Bojim se da neke veličine neće biti prikladno označene za velikih godišnjica.

Kako to da se ne libiš izreći kritiku?

• Kada sam studirala povijest umjetnosti, što je lijepo, inspirativno i na duhovan način okrepljujuće područje, naivno sam mislila da su kolege istog karaktera i da svi studiramo s vizijom i misijom da predstavimo raznolikost i bogatstvo naše umjetnosti i da komuniciramo to publici, te da oplemenimo život zajednice. Umjetnost nije samo “duhovna hrana” nego je bila i revolucionarna te je poticala na kritičko razmišljanje. Radeći deset godina u nezavisnoj kulturi i surađujući s različitim ustanovama diljem Hrvatske stekla sam iskustvo i vidjela kako neke kolege rade. Treba progovarati o problemima. U svakodnevnom životu, naročito političkom, vidimo da nedostaje preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke i propuste. Svakome se može dogoditi pogreška ili propust, ali nitko neće preuzeti odgovornost i poraditi na sebi. Mnogi me pitaju odakle mi hrabrosti. Naravno, moj pristup mi se obija o glavu, zatvaraju mi se vrata i mnogima sam trn u oku ili žulj, ali nam neće biti bolje, ako ćemo se tapšati po ramenima i hvaliti, a iza leđa tračati i govoriti negativno – takvim pristupom nećemo ništa postići. Možemo govoriti otvoreno o problemima i kritiku shvaćati kao konstruktivnu, a ne kao osobnu uvredu.

Je li te najbliža okolina upozorila da nećeš ništa promijeniti, nego samo sebe upropastiti?

• Kako tko. Neki članovi obitelji, koji, nažalost, nisu više s nama, su me upozoravali da “ne talasam”, da ću talasanjem samoj sebi naštetiti i da neću ništa promijeniti, da ću bolje proći, ako šutim i slično. Znam da su to govorili u najboljoj namjeri, ali jednostavno nisam tip osobe koja bi prihvatila takve sugestije. U tom bih se slučaju izjela iznutra. Moja je društvena, strukovna i moralna odgovornost djelovati u skladu s etičkim kodeksom struke. Živući članovi obitelji me, srećom, podržavaju. Znaju koliko je ta borba teška, ali smatraju da ispravno djelujem. Dok imam njihovu podršku te podršku kolega i umjetnika s kojima surađujem i za koje znam da će mi iskreno reći što misle, ostajem na tom putu kojega smatram ispravnim.

Podigla si veliku prašinu u javnosti kada si upozorila da se bijenale ne održava svake godine.

• Da, to je nevjerojatno. I ne samo to, nego me se optuživalo za ljubomoru zato što sam kritički progovorila o tome. Iznijela sam konstruktivnu stručnu kritiku.

Riječ je o opatijskom bijenalu.

• Tako je. Organizatoricu nisam poznavala i nisam pisala osobno o njoj, nego sam ukazala na niz nepravilnosti i nebuloza iznesenih u javnosti. Smatrala sam to neprihvatljivim – nije istinito, nije kvalitetno i nema osnov. Taj moj članak je bio objavljen jedne nedjelje u srpnju. Objavila sam ga radi “vlastite duše” na vlastitom portalu, koji je inače u mirovanju tijekom ljeta, i taj članak je “planuo” – u prva dva dana je imao više od šest tisuća čitanja, što je puno za portal koji se bavi isključivo likovnom umjetnošću. Javile su mi se mnoge kolege, posebno s Kvarnera, i umjetnici koji su očigledno jedva čekali da netko komentira djelovanje te organizacije koja je organizirala bijenale. Dobro je da se progovorilo jer je za to postojala potreba, no tako sam stala na žulj organizatorici i političarima koji su je podržali. Vidjet ćemo koje nas bijenale očekuje ove godine.

Nije li fascinantno da upozoravanje na jednu tako banalnu istinu da se bijenale ne održava svake godine izazove toliku buru? Čini se da je ovo društvo izrazito površno.

• Jest. Fascinira što su neki pojedinci, primjerice političari koji su stali u obranu organizatorice, tvrdili da nije rečeno kako će se bijenale održati i naredne godine, a postoje video-zapisi koji to dokumentiraju, a nisu montirani i ti isti ljudi su ih objavili. Izrazito smo površni, imamo kratko pamćenje pa ponavljamo pogreške.

U Večernjem listu u subotu, na dan kada razgovaramo, je objavljen komentar o tome da je netko u Karlovcu tražio mito u obliku poklanjanja jednog Vaništinog djela ne bi li se obilježila stota godišnjica rođenja tog umjetnika, no ne navodi se tko je tražio mito, od koga i kada. Nije li logično da medij, a posebice jedna tako ugledna i utjecajna novina, prvo izvijesti o čemu se radi, da da punu informaciju o tome, a onda da se to komentira?

• Jest.

To je poluinformacija, a možda i dezinformacija.

• Novinarstvo cijenim i volim, ali je palo unazad nekoliko godina. Istraživačko novinarstvo je gurnuto na margine i njime se bave pojedinci, a novine su se svele na slikovnice s velikim masnim naslovima i s par rečenica, nema više niti lektora, ne pazi se na strukturu teksta… Kako se banaliziralo cijelo društvo, banaliziralo se i novinarstvo koje se ranije bavilo uistinu konkretnim informacijama. Miroslav Krleža i August Šenoa su pisali likovne kritike i u njima je bilo i strasti i teških riječi, ali su se tako profilirali dobri umjetnici. Danas nema više takvih tekstova, svatko pazi da se nekome ne zamjeri jer se onda zatvaraju vrata, svaka kritika se shvaća osobno i nakon nje slijede vendete… Što se tiče ovog primjera, sramotno je da se u jednom nacionalnom mediju može tako nešto objaviti. Sve se svelo na broj klikova i senzacionalizam, a ne na kvalitetnu informaciju i promišljanje.

Ušla si u sukob s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika u Zagrebu jer si, po prilici, rekla da ga drži pajdašija koja samoj sebi organizira izložbe i pruža usluge. Nije li tako u bilo kojem sektoru u društvu?

• Nažalost jest. To govori koliko smo se kao društvo urušili. Ne postoji više osobna odgovornost. S druge strane, kad drugi vide što nekima prolazi, pomisle da i oni mogu tako, jer sankcija i morala nema. Riječ je o velikom paradoksu jer svi sve znaju o načinu funkcioniranja, od umjetnika, kustosa, gradskih i državnih vlasti. U svom sam osvrtu doslovce navela faktografiju objavljenu na njihovim mrežnim stranicama unazad deset godina. Kada se sve to sumira u jednom članku, vrlo se slikovito vidi što i kako rade, kome dodjeljuju nagrade, da isti ljudi već deset godina izlažu, bez obzira rade li loše. Umjetnici su mi govorili kako izgledaju ti dogovori, kako predsjednik i potpredsjednik komuniciraju s umjetnicima, a nitko ništa ne poduzima jer su se već uvezli na pozicijama moći. Biti predsjednik najvećeg strukovnog udruženja, donedavni dekan likovne akademije i biti donedavno član kulturnog vijeća Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske ti daje tri ključne pozicije moći na području likovne umjetnosti u Hrvatskoj. Zašto takva osoba ne bi mislila da je bogom dana i da može sve, ako su mu strukture moći i financijeri to omogućili? Osobna odgovornost i moral su kod takvih osoba odavno otišle u zaborav jer imaju druge prioritete. To je primjer kako sve funkcionira u Hrvatskoj.

Na likovnu umjetnost se uvijek gleda kao na nešto plemenito, pa mi sa strane ostanemo iznenađeni da i na tom području postoje takvi odnosi.

• Kao što sam rekla, bila sam naivna kada sam počela studirati jer sam i sama mislila da je u likovnosti sve plemenito i da su svi plemeniti, pa sam se duboko razočarala. Svi su krvavi ispod kože, neovisno od toga čime se bave. Umjetnost je ukazivala na neuralgične točke i probleme u društvu, borila se za boljitak, a danas se mnogi ne bave time, nego podilaze trendovima kako bi više izlagali i prodali, odnosno bili bliži vrhu koji će im omogućiti izlaganje. Postoje izvrsni kustosi s kojima surađujem, ali je u Zagrebu puno i onih koji smatraju da su bogom dani i da ne moraju ništa raditi, vrlo su inertni i neprofesionalni, plaća ide bez obzira na to radili oni ili ne, odnosno bez obzira na to koliko radili kvalitetno ili nekvalitetno, znaju da umjetnici žele izlagati u Zagrebu, pa rade neprofesionalno jer znaju da im nitko neće prigovoriti da im se ne zamjeri… Nitko od njih ne snosi osobnu odgovornost i nitko ne osjeća odgovornost da radi najbolje što može. Nema vrednovanja kvalitete programa za natječaja za financiranje – bitno je da si odradio program kojega si prijavio.

Je li ljepše raditi u provinciji nego u Zagrebu?

• U provinciji jer se u svim ostalim hrvatskim gradovima, posebice manjima, onima koji nisu u fokusu javnosti, ljudi uistinu trude. Nije im sve predano na pladnju i moraju se izboriti za rezultate i vidljivost te kao ljudi osjećaju veću odgovornost. Bila sam u muzejima i galerijama koje godinama grade komunikaciju sa zajednicom i otvorenja su jako dobro posjećena jer na njih dolaze umirovljenici, nastavnici i školarci… Svi ti ljudi znaju da će vidjeti nešto kvalitetno i da će se osjećati ugodno u toj ustanovi, a ne glupo – neke ustanove su toliko zatvorene da odbijaju posjetitelje koji smatraju da su glupi, ako ne razumiju izložbu, a nisu, nego je problem što kustosi nisu dobro predstavili sadržaj. Radim po Hrvatskoj, ali ne samo zato što su mi u Zagrebu zatvorena mnoga vrata, nego i zato što sam pronašla mnoge kvalitetne kolegice i kolege diljem Hrvatske i znam da će umjetnici biti tretirani s poštovanjem, da će imati dobre uvjete izlaganja i da će posjetitelji biti zahvalni jer im je to što im je predstavljeno bilo lijepo i zanimljivo.

*objavio KAportal