Iza nas su izbori za Hrvatski sabor i formiranje nove izvršne vlasti koju čine prije svega Hrvatska demokratska zajednica i Domovinski pokret, a pred nama izbori za Europski parlament koji će se održati 9. lipnja. Te smo teme zumirali s političkim analitičarom Davorom Gjenerom u intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON.
Koliko je kampanja za europske izbore bitna građanima?
- Ona je sasvim sigurno važna, no za sada je vrlo slabo vidljiva. Doduše, ima još dosta vremena za to da se kandidati predstave biračima i da motiviraju glasače na izlazak, odnosno da osiguraju da odaziv na izbore za Europski parlament bude veći no što je bio pred pet godina kada je Hrvatska bila po tome pri dnu. Odaziv je izrazito važan za svake izbore. Rezultat izbora za Europski parlament će se tumačiti i u kontekstu netom formirane većine u Hrvatskom saboru i formiranja Vlade Republike Hrvatske. Velik dio aktera koji izlazi na europske izbore izrazito malo zna o formiranju europskih politika. U Hrvatskoj se općenito rad institucija Europske unije prati relativno slabo i relativno površno – postoji nekoliko medijskih izuzetaka, ali to, nažalost, nije na razini na kojoj bi u jednoj ambicioznoj članici Europske unije trebalo biti. Euroskepticizam je prije pet godina bio izrazito snažan, a danas je možda u političkom tijelu nešto manje izražen jer veći broj građana uviđa koristi članstva u Europskoj uniji i počinje prepoznavati da je Europska unija i svojevrstan osigurač, zaštita pred samovoljom nacionalne politike i pred njezinom potkapacitiranošću. Da bi se uopće moglo aplicirati za europska financijska sredstva mora se usklađivati s pravnom stečevinom Europske unije i s europskim politikama. Zato sam do neke mjere optimist kada govorimo o odazivu. Europski politički život se odvija prije svega unutar frakcija u Europskom parlamentu. Pritom su najvažnije Europska pučka stranka, Progresivni savez socijalista i demokrata, liberali u Renew Europe te Zeleni. Nisam siguran jesu li hrvatski birači svjesni da svako glasanje za kandidate koji ne pripadaju krugu tih četiriju ključnih političkih pravaca na neki način znači bacanje glasa. U prošlom mandatu smo vidjeli da su glasovi poklonjeni dvojici kandidata koji nisu pripadali nijednoj političkoj obitelji bili zapravo bačeni s obzirom na to da ti akteri u stvari nisu sudjelovali u stvaranju europskih javnih politika. Nešto je drugačije bilo s mandatom Ruže Tomašić koja je djelovala u klubu Europskih konzervativaca i reformista. Bila se predstavila kao relevantan politički akter, sudjelovala je u kreiranju nekih politika i afirmirala se u Europskom parlamentu, za što onaj tko ju je naslijedio u pola mandata nije imao snage. Kada govorimo o tome što su radili zastupnici unutar ove četiri ključne političke obitelji, velika je šteta što u prošlom mandatu nismo imali zastupnika među Zelenima. Imali smo samo jednog zastupnika unutar kluba Renew Europe, a to bi bio Gvozden Flego. On se bio afirmirao kao uspješan europarlamentarac koji je uspijevao nametati svoje političke prioritete, sudjelovao je u kreiranju europske prometne politike na način koji je izrazito koristan i tu smo vidjeli koliko je važno biti prisutan i u toj relevantnoj političkoj obitelji, koliko se za zajedničke politike države može učiniti i iz takvog kluba kada u njemu imate relevantnog političkog predstavnika. Među europskim socijalistima se Tonino Picula afirmirao kao izrazito važan akter u Odboru za vanjske poslove. Našao se na vrlo utjecajnim pozicijama s kojih je vodio izrazito dobre politike. S druge strane, javnost je najviše vidjela jednu drugu zastupnicu koja se nije bavila ozbiljnim politikama, nego piarom u nekoj sferi zaštite potrošača. Sudjelovala je u vođenju javnih politika, ali onih po kojima je Europska unija prepoznata kao neuspješna, koje su dopadljive, ali nepromišljene i koje nisu utemeljene u znanju i poznavanju funkcioniranja sustava. Tako smo zahvaljujući toj gospođi dobili zakon na koji je ona jako ponosna, a po kojemu više u jamstvenom roku ne možemo vratiti neispravan proizvod. Situacija s radnom snagom i s odnosima na tržištu je takva da vam takav isporučeni proizvod nema tko u jamstvenom roku servisirati.
Mislite li na Biljanu Borzan?
- Mislim na gospođu kojoj se posvećuje najveća pozornost Socijaldemokratske partije Hrvatske na ovim izborima i koja je nosilac njihove liste, koja je sudjelovala u ustavnom udaru Zorana Milanovića na proteklim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj i koja je dobila mandat u Hrvatskom saboru kojega je vratila. Picula je bio jedan od najvažnijih aktera kreiranja zajedničke vanjske politike Europske unije unutar kluba zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata i bio je izrazito uspješan. HDZ je imao nekoliko zastupnika koji su bili relativno prepoznatljivi u europarlamentarnoj areni, a među njima nitko nije imao taj tip političkog utjecaja kojega je unutar Europskog parlamenta imao Picula. Razlog za to je vjerojatno što je HDZ imao članicu Europske komisije i što obnaša vlast na nacionalnoj razini, pa nije s punim kapacitetom sudjelovao u europskom parlamentarnom životu. Prepoznatljiv je mlađi zastupnik Tomislav Sokol, koji se afirmirao na području zdravstvenih i socijalnih politika, a prepoznatljiva je bila i Željana Zovko, koja je zapravo članica HDZ-a Bosne i Hercegovine. Bila je dosta vidljiva prije svega kada se odlučivalo o politikama Europske unije prema Bosni i Hercegovini, odnosno po pitanju otvaranja pristupnih pregovora s tom državom.
Je li se SDP ponio nekorektno prema Piculi?
- Sasvim sigurno jest. Picula je najvažniji zastupnik kojega su imali. Ideja da se aktera koji je bio šef diplomacije, koji je bio izrazito vidljiv kao europarlamentarac u Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, koji je vrlo rano za europske pojmove prepoznao opasnosti koje proizlaze iz patologije ruskog autoritarnog, a sada već totalitarnog, režima, koji je autor briljantne analize izbornih prevara na prethodnim predsjedničkim izborima u Rusiji, koji je bio izvjestitelj o napretku Crne Gore na putu za članstvo u Europskoj uniji te koji je značajno utjecao na politike proširenja stavlja na zadnje mjesto liste, pa da se preferencijalnim glasovima bori za članstvo u Europskom parlamentu, predstavlja svojevrsno poniženje osobe u zenitu političke karijere.
S kojim motivom SDP to radi?
- Motiv je vrlo prepoznatljiv. SDP danas više nije socijaldemokratska stranka u pravom smislu riječi, pa čak niti stranka. Od stranke autoritarne ljevice, kako je Peđa Grbin vodio tu organizaciju u proteklom mandatu, u vrijeme kampanje za parlamentarne izbore i aklamacijskim prihvaćanjem Milanovića kao kandidata za premijera, SDP se pretvorio u puku sljedbu autoritarnog vođe. Jasno je da takvoj organizaciji nije potreban akter koji zastupa relevantne socijaldemokratske javne politike i koji ima relevantan rejting među europskim socijalistima među koje bi SDP trebao spadati, no, kao što znate, u proteklom mandatu nisu sudjelovali u političkom životu europskih socijalista i predstavnici SDP-a su tek marginalno odlazili u Bruxelles na sastanke europskih socijalista koji prethode sastancima Europskog vijeća. Picula je za njih neugodan podsjetnik na ono što je SDP nekad bio – stranka s najdubljim kadrovskim bazenom u Hrvatskoj, demokratska stranka s ogromnim koalicijskim potencijalom i stranka s visokim renomeom u hrvatskoj javnosti, stranka za koju se znalo da zna voditi javne politike i da razumije probleme države. SDP to danas, nažalost, više nije. To je nešto što su zajedničkim snagama zatrli Milanović i Grbin, ali uz puno pomoći onih koji danas obavljaju ključne pozicije u toj stranci.
Često se za Republikansku stranku u Sjedinjenim Državama kaže da je sljedba Donalda Trumpa. Je li se SDP potrampio utoliko u odnosu na predsjednika Republike Milanovića?
– Jako su trampavi. To je postala vrlo trampava stranka. Čak i mehanizmi – koji su za manju zemlju manje razrađeni – kojima Milanović drži stranku pod kontrolom naliče na ono što s radikalima Trump radi od Republikanske stranke. Ključan mehanizam kojime Trump kontrolira i uništava sve protivnike unutar Republikanske snage su predizbori. S velikim brojem sljedbenika uništava sve one koji se nastoje profilirati kao racionalni kreatori i provoditelji javnih politika, koji nastoje provoditi onakve politike kakve je ne tako davno vodila Republikanska stranka. Isti taj mehanizam, kojega neki nazivaju i bedemom ljubavi, koristi se u SDP-u u odnosu na Milanovića nakon što je stranka prešla tu “kritičnu masu” negdje u vrijeme njegova obračuna sa Slavkom Linićem, da bi to bilo nastavljeno u obračunima s pristojnim centrističkim socijaldemokratskim političarima. Tako je postala neupitna Milanovićeva autoritarna vodstvena pozicija. U parlamentarnom sustavu predsjednik druge stranke po snazi je uvijek kandidat za premijera. Istoga dana s proglašenjem datuma izbora Milanović se proglasio stranačkim kandidatom, Grbin i nadležno stranačko tijelo su to prihvatili i time su razglasili da njihov predsjednik nije Grbin nego Milanović. Cijela će odgovornost za njihov izborni neuspjeh koji se dogodio u kontekstu tog ustavnog udara biti ispostavljena na nejaka Grbinova pleća. Nije dobio niti mjesto potpredsjednika Hrvatskog sabora, što je bila kockica šećera kojoj se nadao. Očito je da neće dobiti još jedan mandat u kojemu bi fingirao da je predsjednik stranke. Nitko od ostalih možebitnih kandidata za to mjesto ne dovodi u pitanje “bedem ljubavi”, pokornost Milanoviću koji je od njih napravio karikaturu i samo je pitanje tko će se od tih aktera koji su na ovaj ili onaj način, otvorenije ili manje otvoreno, u užem ili širem krugu sudjelovali u Milanovićevom ustavnom udaru pokušati nametnuti kao vođa te stranke. Žalosna je situacija kada se netko toliko intenzivno bori za vodstvo stranke koja ne postoji. Umirovljena profesorica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Mirjana Kasapović je bila potpuno u pravu kada je upozorila da postoji velika vjerojatnost da će SDP izgubiti poziciju druge najvažnije stranke i stranke koja dominira političkim životom lijevo od centra. Za hrvatsku parlamentarnu arenu je dobro što Hrvatskoj ne prijeti ono što se dogodilo u Srbiji raspadom Demokratske stranke jer postoji Možemo. Ono ima ozbiljnih strukturnih problema, ali svejedno jest stranka koja obnaša vlast u najvećem gradu i koja se afirmirala kao puno ozbiljnija brana korupciji i klijentelizmu od SDP-a s Milanovićem i Grbinom. SDP ima sve starije birače, a Možemo ulazi ozbiljno u biračko tijelo mladih. Vesna Pusić je zakašnjelo i pogrešno adresirajući Milanovića, ali svejedno racionalno, nakon izbora nastojala odaslati ideju o velikoj koaliciji. To je učinila kada velika koalicija više nije bila moguća jer SDP više nije stranka koja bi tako mogla djelovati, a pogotovo Milanović, koji je najvažniji predstavnik ruskog patogenog utjecaja u Hrvatskoj, nije akter koji bi bio brana protiv desnih radikala i ruske patogene uloge u hrvatskoj parlamentarnoj areni.
Je li Možemo moglo odigrati tu ulogu?
- Velika koalicija dugoročno može biti dobro rješenje za Hrvatsku.
Bi li ju činile Možemo i HDZ?
- Upravo tako. SDP više nikad neće imati šansu biti partner u velikoj koaliciji, ali je velika vjerojatnost da bi to jednog dana moglo biti Možemo. Velika koalicija je uvijek pragmatičan dogovor između dvaju partnera koja forsira pomirljivost i političke kompromise, koja gura oba partnera ka centru i koja uvijek smiruje tenzije u društvu te doprinosi razvoju političke kulture. Milanović je radikalizacijom političke arene ovim ustavnim udarom Hrvatsku vratio na razinu stanja iz 2015. i 2016. kada su radikalizmi cvali i jačali. U takvim okolnostima velika koalicija bez partnera na drugoj strani nije bila moguća.
Jesu li koalicijom s DP-om HDZ i njezin predsjednik premijer Andrej Plenković odustali od svojih načela iz prethodna dva mandata?
- Za Hrvatsku bi bilo idealno da se uspjelo nastaviti s arhitekturom Vlade iz 2017. godine, dakle nakon isključivanja Mosta, i od početka 2020. Nažalost, matematički, ali niti politički u ovim okolnostima to nije bilo moguće. Za Hrvatsku je bilo izrazito plodonosno to što su svi manjinski zastupnici sudjelovali u parlamentarnoj većini i posebno je plodonosno bilo ono što je radio Milorad Pupovac na čelu Samostalne demokratske srpske stranke izgrađujući koncept konstitucionalnog patriotizma kao jednog od triju stupova ideologije srpske zajednice. Hrvatska je zato jedini prostor u susjedstvu na koji se patogeni utjecaj režima srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića ne prelijeva uz pomoć ideologije srpskoga svijeta. To, nažalost, nije valorizirano niti u hrvatskoj parlamentarnoj areni, niti u hrvatskoj javnosti, a ogroman je doprinos konsolidaciji Hrvatske.
Zašto se HDZ nije odlučio za nove izbore?
- Nije se mogao odlučiti na to u uvjetima kada Milanović sjedi na Pantovčaku i kada bi u slučaju novih izbora on imenovao Vladu svojih virilista koji bi preko noći Hrvatsku učinili vrlo sličnom Mađarskoj i Slovačkoj i koja bi Hrvatsku izbacila iz srednje struje europskih politika te koja bi provodila europske i euroatlantske politike za kakve se zalažu mađarski premijer Viktor Orbán i Milanović. Dakle, jednostavno manevarskog prostora za nešto tako nije bilo.
Kako će se DP ponašati?
- Pretpostavljam da će HDZ imati s njima slične probleme kakve je imao s Mostom. Vidjet ćemo kako će se ti problemi razriješiti, ali se treba sjetiti načina na koji su razriješeni 2017. godine – efikasno i brzo. To je bilo odmah nakon lokalnih izbora od te godine. Akteri iz liberalno-demokratskog polja koji sada ne žele pomisliti na to da koaliraju s HDZ-om iz straha od sankcija biračkog tijela će nakon lokalnih izbora imati veći manevarski prostor. Vjerojatno će doći do daljnjeg osipanja Domovinskog pokreta – već su izgubili tri zastupnika. Događat će se i druge političke promjene. Odnosi HDZ-a sa svim predstavnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru nisu prekinuti. Uspostavljeni su sjajni odnosi između SDSS-a i pripadnika europske grupacije Renew Europe u Hrvatskoj zanimljivom kampanjom Valtera Flega na izborima za Europski parlament i nekakva rekonstrukcija koja bi nas vratila na suradnju centrističkog HDZ-a, manjinskih zastupnika i manjih liberalno-demokratskih opcija može postati moguća u svibnju iduće godine.
*objavljeno na KAportalu