Umaški putopisac i promicatelj sporog putovanja Goran Blažević održao je u petak u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu predavanje “Kontra vjetra” o putovanju biciklom od Senegala do Maroka prateći jednu od migrantskih ruta, i to uoči izbijanja koronakrize.
Na ovo putovanje od tri i pol tisuće kilometara se odlučio nakon što je prethodno prohodao balkansku izbjegličku rutu i to opisao u knjizi “Svilim” te nakon što prije četiri godine prošao pustinju Rub’ al Khali u Saudijskoj Arabiji jašući na devi, o čemu je pisao u knjizi “Karavana”. “Htio sam proći Saharu, osjetiti je i naučiti nove vještine, te vidjeti kako je boraviti sam u toj praznini. Drugi je cilj bio pratiti jednu od migrantskih ruta. Nije bila namjera samo proći pustolovinu, pa pričati što sam sve doživio. Uvijek nastojim pratiti neku priču, osvijestiti društveni problem, izvesti zaključak i navesti druge da taj problem promisle”, objasnio je Blažević.
Dogovorio se s Ivanom Mladenovićem iz Šida da putuju zajedno u Senegal. “Već je bio vozio biciklom do Moskve, a kasnije i do Pekinga. Petnaest minuta nakon što sam ga pitao je li zainteresiran da sa mnom prođe saharsku rutu odgovorio je pitanjem kad točno idemo. Tada sam shvatio da je suputnik za mene. Došao je u Umag i zajedno smo 10. siječnja 2020. godine poletjeli u Dakar, glavni grad Senegala”, naveo je Blažević.
Ostali biciklisti tu rutu prolaze sa sjevera prema jugu, ali su se Blažević i Mladenović odlučili za teži put. “Na tom se području spajaju topli vjetrovi Sahare i hladni Atlantika i pritom snažno pušu prema jugu. Stoga je očekivano odabrati put na kojemu ti vjetar puše u leđa, pa dobiješ ubrzanje, nego da se odabereš boriti kontra vjetra, poput mene”, rekao je Blažević.
U Senegalu nije naišao na problem što je bijelac, a sve bijelce doživljavaju bogatima i moćnima, ali jest na druge društvene probleme. “Vidio sam na tisuće djece na ulici u zdravstveno lošem stanju. Hodaju cestama s plastičnim kantama i traže hranu i novac. U Senegalu nema organiziranog državnog obrazovanja i ono se svodi na kuranske škole i učitelje. U prošlosti su te škole opismenjavale djecu, učile ih Kuranu i nekom zanatu. No, danas te škole sustavno iskorištavaju djecu. Odredili su da se djeca moraju školovati daleko od kuće, pa roditelji nemaju utjecaja na to. Učitelji tjeraju djecu da prose. Unazad nekoliko godina se primijetilo da se velik broj djece uopće ne vraća doma, a to je zato što ih učitelji kažnjavaju, ako ne ostvare normu dok prose, a te kazne mogu biti i smrtonosne. Učitelji su se opravdavali da će dijete koje preživi teško djetinjstvo biti snažno u životu”, rekao je Blažević.
U susjednoj Mauritaniji su proveli dvadesetak dana i njoj su se, kako je rekao, jako veselili jer je predstavljala početak pustinje, predjela snažnih vjetrova i velikih udaljenosti između sela. Ipak priznaje da mu je ta zemlja ostala uvelike zagonetna. “Teško mi je pričati o onome što sam tamo doživio i osjetio. U zemlju smo ušli kroz nacionalni park makadamskim putem i u prvom selu nas je ugostio pastir kod kojega smo prenoćili. Sljedećeg dana smo nastavili dalje ne znajući kad će započeti asfaltirana cesta, a na nju smo stigli nakon dvadesetak kilometara. Put do glavnog i najvećeg grada Nouakchotta smo prevalili u tri dionice. Vjetar nije bio snažan, pa smo vozili po planu. Svakih tridesetak kilometara bismo naišli na policijske blokade i morali smo predočiti svoje putovnice. Isprva nam je to bilo čudno, ali smo onda shvatili da je to dobro za našu sigurnost. Kod policijskih blokada bismo podizali šatore radi sigurnosti, no to je bilo nepotrebno jer je Mauritanija u potpunosti prazna”, iznio je Blažević.
Tu je osjetio da je boja kože bitna. “U Nouakchottu smo vidjeli veliko siromaštvo – tamo uistinu nije jednostavno živjeti. Bilo je jako teško biciklom ući u taj grad jer je promet jako divlji, pa smo se čak zapitali hoćemo li taj promet preživjeti, no nekako smo stigli do centra gdje smo se smjestili posredstvom mrežne stranice Couch Surfing. U tom gradu smo proveli četiri dana. Proveo sam ih na obali u nadi da ću stupiti u komunikaciju s onima koji putuju za Europu jer je migrantima s te rute prva stanica upravo Mauritanija i zapošljavaju se u luci kao ribari. Nisam uspio uspostaviti komunikaciju jer bi to uvijek netko spriječio – nisu uopće dozvoljavali da pričamo s ribarima. Shvatio sam da je to posljedica kasnog ukidanja ropstva. Mauritanija je posljednja zemlja na svijetu koja je ukinula ropstvo – to je bilo 1981. Tek 2007. se počelo to provoditi. Unatoč tome, postoji velik broj robova. Naš domaćin u Nouakchottu je imao ropkinju. S njom smo pokušavali komunicirati, no upozoreni smo da to ne smijemo. Često robovi napuste ropstvo, ali završe na cesti bez dokumenata, egzistencije i prava. Izmišljena je religiozna priča da crnac može ući u raj jedino ako služi bijelog gospodara. Tako su u Mauritaniji uvjerili crno stanovništvo da mora raditi za bijelo”, rekao je Blažević.
Shvatio je tada da nije dobro materijalno pomagati Africi. “Tamo žive tako što čekaju da im netko nešto dodijeli. Može im se pomoći s idejama i slično, a ne održavati priču da će im moćan bijelac pomoći”, ustvrdio je Blažević.
U Zapadnoj Sahari, koju je Maroko okupirao, su osjetili najsnažniji vjetar na putovanju i tamo prestaje pješčana, a počinje kamena pustinja te se vozi po cesti između litice i Atlantskog oceana s jedne te pustinje s druge strane. “To je zasigurno bio najteži dio puta. Tu smo osjetili što znači taj vjetar o kojemu smo puno čitali i slušali”, kazao je Blažević.
Dodao je da su ih stalno pratili “jer je Zapadna Sahara špijunska država”, ali da to nije loše jer su tako dobivali sigurnost. U Maroku su pak saznali za koronavirus jer je policija zadržala dulje Mladenovića s obzirom da je imao u putovnici kineski pečat, pa su htjeli utvrditi kada je točno tamo boravio. U Maroku su uglavnom ušli u plodne predjele i ostavili pustinju iza sebe. “Istraživači su znali reći da je pustinja ogledalo nas samih – kako razmišljaš, tako će pustinja djelovati prema tebi. U pustinji nema ničega, nema vidikovca, stalno vidiš isto, nema nikakvih mirisa i zvukova, pa si prepušten prostoru i vlastitim mislima. Čovjeku boravak u takvom prostoru smiruje misli. Pustinja nije prostor, dakle, u kojemu ćemo nešto vidjeti, nego prostor u kojemu ćemo sebe upoznati. Nije cilj istražiti pustinju, nego sebe. Nismo imali osjećaj da smo radili nešto veliko, a i da smo imali, to bi palo u vodu nakon što smo sreli Stefana koji je pješačio iz Njemačke”, rekao je Blažević.
S Mladenovićem se rastao u gradu Esauira. “Ivan ima nevjerojatnu snagu, a ja sam više osoba koja promišlja. Nismo se posvadili, no u civilizaciji se istaknula razlika između nas po godinama i promišljanjima”, naveo je Blažević.
Uskoro je pak počeo najteži i neočekivani dio putovanja jer su se prometne veze između država zakomplicirale uslijed izbijanja pandemije. Stigao je na poluotok Ceuta koji se nalazi u Africi, a pripada Španjolskoj, i na koji nastoje doći afrički migranti. Tamo je prenoćio i vratio se u marokanski grad Tanžir, rastavio bicikl, kupio zrakoplovnu kartu za Madrid preko kojega je kanio za Zagreb, a onda se zaputio još tjedan dana u pustinju. U međuvremenu je Maroko zatvorio granicu sa Španjolskom i let je bio otkazan. “Kupio sam bio u tjedan dana šest avionskih karata, a pet ih je propalo zbog zatvaranja letova. Šesta karta je bio let za Istanbul, navodno posljednji iz Maroka za neko vrijeme. Ostavio sam bicikl i drugi teret u Maroku, a zamislio da iz Istanbula krenem za Beograd, no taman je Srbija zabranila dolazak svim strancima, osim Kinezima. Promijenio sam odredište, pa kupio kartu za Sarajevo. Stigao sam tamo i, mada mi je kao strancu to bilo zabranjeno, uspio sam ishoditi da me puste do taksija i onda do autobusnog kolodvora. Sve linije za Hrvatsku su bile ukinute. Sjeo na autobus za Čapljinu s idejom da iz nje propješačim do Metkovića, što je desetak kilometara puta”, iznio je Blažević.
No, u Mostaru ga je za odmora na stanici fizički napala i opljačkala skupina tamnoputih za koje je Blažević pomislio da su migranti i to je bio prvi puta za svih njegovih putovanja da mu se tako nešto dogodi. “Razmišljao sam zašto me nakon svega baš migranti napadaju, i to u Mostaru”, naveo je.
Nakon što su ga pretukli i opljačkali shvatio je da komuniciraju međusobno na našem jeziku. Prišao im je i zatražio na hrvatskom jeziku da mu vrate stvari. Začuđeni su to i učinili. Blažević je shvatio potom da su to bili lokalni Romi uvjereni da pljačkaju migranta. Vratili su mu opljačkano vjerojatno iz straha od istrage. “Imao sam stoga priliku osjetiti rasizam kojega svakodnevno osjećaju migranti. Kada ilegalno uđeš u neki prostor, zakoni te ne čuvaju, prepušten si nasilju, cesti i sudbini”, zaključio je Blažević koji se tek ove godine vratio u Maroko po bicikl.
*objavljeno na KAportalu