Umirovljenog liječnika Darka Jerinića su mnogi relativno donedavno viđali kako se kreće sporo, ali uporno i uz pomoć štaka užim i širim središtem Karlovca, no sada živi u obiteljskom domu za starije i nemoćne u prigradskom naselju Gradac. Put do njega automobilom je trajao dvadesetak minuta uslijed gužve i prometnog kaosa petkom, pa smo ga odmah prostodušno pitali gdje se to obreo. “Starija kći iz Novog centra dođe za 15 minuta biciklom”, odgovara Jerinić argumentirajući da dom nije predaleko od središta grada. Primjećujemo da je tamo lijepo i da je osoblje ugodno, a Jerinić sve to potvrđuje i dodaje da je i hrana ukusna. “Osoblje je dobro, primilo me kad je bilo najgore, kad je supruga Danica doživjela moždani udar. Nju i mene su poslali na liječenje u Dugu Resu. Drugog dana se ustanovilo da pacijent koji je ležao krevet do mojeg ima koronavirus, pa se odjel odmah morao isprazniti. Iz bolnice su zvali ovaj dom u kojemu su rekli da će me primiti, ako nisam zaražen. Tako sam došao ovamo. Bila je i ranije ideja da se smjestim u dom za starije. Predsjednik udruge umirovljenih liječnika Marko Dejanović se trudio da me se ubaci u Dom za starije i nemoćne ‘Sveti Antun’, ali morali bismo dugo čekati za mjesto u stacionaru, pa sam dospio tu”, objašnjava Jerinić.
Rođen je u Zagrebu 27. kolovoza 1934. godine. Maturirao je na Gimnaziji Karlovac 1953., a na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je diplomirao 1960., da bi u veljači 1964. položio specijalistički ispit na Klinici „Rebro“, danas Kliničko-bolničkom centru Zagreb, iz anesteziologije i reanimacije, a primarijus je od 1978. Radio je od 1960. do 1994. prvo u bolnici pa u Medicinskom centru Karlovac, a nakon što je ukinut Medicinski centar opet u Općoj bolnici Karlovac, u kojoj je bio voditelj Službe anestezije i Odsjeka intenzivnog liječenja, do mirovine 2000. godine. Bio je ravnatelj Medicinskog centra Karlovac od kraja 1970. do 1980. te od 1985. do 1991. pomoćnik ravnatelja za medicinske poslove. Predsjednik Skupštine općine Karlovac iliti gradonačelnik je bio 1984. i 1985. godine.
Obitelj Jerinić je u Karlovcu utemeljio narednik u 96. regimenti Đuro Jerinić. Umirovljuje se 1914. i odlazi u Petrovaradin gdje vodi kantinu unutar tvrđave. Obitelj se vraća u Karlovac 1924., a Đuro otvara gostionicu na Drvenom placu koju je bio naslijedio sin Nikola, a od njega njegov sin Đorđe, mnogima poznatiji po nadimku Đoksa. Đurin drugi sin Rudolf, Nikolin brat, je otac našeg sugovornika. Đuro je imao brojne potomke, između ostalih i Bogdana, koji je bio sudac, ljekarnika Žarka i političara Gojka.
Umirovljeni internist Borivoj Vitas za ovog svog kolegu kaže da su mu vjerni pratilac cijeloga života bile bolesti, no da ga one nisu spriječile u radu i usavršavanju, da je bio borac, uz podršku supruge Danice. “Darko je bio dobar govornik i dobro je pisao. Bio je dobar kolega i prijatelj, uporan, ustrajan, mukotrpan, hrabar, inteligentan i sposoban koji nikad nije klonuo duhom. Bio je dobar i pošten čovjek i liječnik koji od pacijenta ili obitelji pacijenta nikada nije primio jedan jedini novčić. Istina i poštenje su bile vrijednosti kojih se držao cijeloga života”, napominje Vitas.
Od najranije dobi ste često obolijevali?
- Od djetinjstva sam obilježen bolestima, što znam i po kazivanju svoga oca koji je bio kirurg. Do sedme godine života sam imao dvije operacije uha pa su mi propali sluh, a donekle i ravnoteža. Dobio sam bio i primarni kompleks pluća, što je početak tuberkuloze, a naša obitelj je sva obilježena tom bolešću od koje ih je dosta umiralo. Kod mene je zahvatila lijevo koljeno kada sam imao devet godina života. Od proljeća 1947. do pod kraj 1950., tri i pol godine, sam se liječio u Kraljevici. Ležao sam u gipsu i sunčao na terasi. Otac se žrtvovao i došao u Kraljevicu raditi kao kirurg na kraljevičkom sanatoriju za tuberkulozu kostiju. Angažirao je sedmoljetku, kraljevičke profesore, da dolaze i da nas uče. Vratili smo se nakon što je osigurao stan u Mažuranićevoj u kojemu i danas živim, odnosno u kojemu sam živio do odlaska u dom za starije. Majka me porodila u Zagrebu, pa se vratila tu. Toga se, naravno, ne sjećam. Otac je tražio ordinaciju, pa smo preselili na adresi Frankopanska 1, gdje je bila i trgovina. Tu sam bio do 1942. Preko puta su u kasarni bili Talijani, pa smo se preselili na Veliku promenadu. Za Nezavisne Države Hrvatske sam završio osnovnu školu. Nakon što sam završio prvi razred gimnazije, nisam se dalje mogao školovati na uobičajen način jer nisam mogao hodati, pa sam dobivao kućne poduke i na nosilima sam polagao drugi razred, a onda me moj djed Pero Šimunović – roditelji moje majke su Bračani – s mojim ocem vodio na vlak. Putovao sam vagonom za poštu uz kavez s praščićima, pa autobusom u Kraljevicu.
Relativno nedavno Vas je povrh svega udario kombi.
- To je bilo na sam Badnjak 2020. godine. Tada sam se i dalje slobodno kretao štakama. Penjao sam se u apoteku na Starom placu, a kombi je bio parkiran na pola dužine stepenica da ne onemogući izlazak na cestu parkiranim vozilima. Vozač me nije vidio – pregazio mi je desnu nogu, a ona mi je glavna. Nisam htio tužiti. Moji su me odveli u bolnicu. Trebalo je liječnicima tri mjeseca da konstatiraju kako se radi o prijelomu dviju kosti potkoljenice i niza drugih koščica, a, ponavljam, to mi je bila glavna noga jer je lijeva odavno ukočenog koljena. Od 16. godine života zbog toga šepam.
Zašto ste rođeni u Zagrebu?
- Otac je bio kirurg i držao se pravila da nikoga od svojih bližnjih ne treba liječiti. Odveo je moju majku Faniku u Merkurov sanatorij. Tamo sam rođen. Danas je to Klinička bolnica “Merkur” u Zajčevoj. Inače sam bio razmaženo doktorsko derište koje je zafrkavalo po kući, ali bilo jako plaho izvan kuće. Nismo živjeli u izobilju, ali nam ništa nije nedostajalo. Nisam imao brige oko toga, za razliku od mnogih drugih. Osjećao sam nelagodu i mislio na djecu sa kojom sam se družio koja mnogo toga nemaju. Uglavnom, poslije sam dobio kojekakve bolesti – to se nastavljalo. Najgore je bilo što sam u sedmom razredu gimnazije počeo mokriti krv. U pravilu je to simptom kamenca, tuberkuloze ili raka. Tata mi je počeo davati streptomicin. Na koncu sedmog razreda, kada su kolege otišli na maturalno putovanje, ja sam otišao na operaciju. U osamnaestoj godini života sam izgubio desni bubreg, a lijevi je perfektno funkcionirao cijeloga života. Svi su se mrgodili kada sam rekao da želim upisati medicinu, a moj otac naročito. Međutim, kako sam ćoškast, moralo je biti po mojem. Zapanjio sam potom sve odlukom da budem anesteziolog jer ta specijalizacija tada nije bila atraktivna. U četvrtoj godini studija me na Korani za kupanja Danica pitala što ću biti kad završim. Odgovorio sam da ću biti anesteziolog i objasnio joj da sam u beogradskom tjedniku “Nin” pročitao članak o anesteziologiji na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu i da me taj tekst zainteresirao za tu granu medicine. Tata je bio i protiv toga, a šef kirurgije u Karlovcu Davor Grgurina je jedva dočekao nekoga tko to želi. Prvog svibnja 1962. odlazim na specijalizaciju u Rijeku gdje je moj učitelj anesteziologije bio Ljubomir Ribarić. Tada me tamo nazvao Predrag Grims da dođem u Bern, mada još nisam bio specijalist, i te 1963. godine sam prvi puta radio izvan Jugoslavije. Vidio sam tako što se u svijetu radi. Grims je bio najvažniji u formiranju mene kao liječnika i ličnosti. Upoznao sam ga ujesen 1953. godine dok sam šepao po Schlosserovim stubama u Zagrebu. Grims se tada stvorio pored mene i pratio me stepenicu po stepenicu. Pitao me idem li upisati medicinu i uglavnom smo šutjeli, više ja – Predrag je izvlačio iz mene odgovore. Kasnije je rekao da sam mu odmah bio simpatičan, da je naš susret bio sudbinski. Za cijelog studija smo se družili i učili smo zajedno. Postali smo najbolji prijatelji. Dolazio je sa suprugom k meni u Karlovac, a mi k njima u Varaždin. Postali smo i kumovi. Prije nekoliko mjeseci je preminuo.
Jeste li se opredijelili za medicinu baš zbog toga što ste bili često bolesni?
- Nekako se nisam mogao odvojiti od toga – govorio sam stalno da neću upisati taj studij jer mi je medicine uvrh glave, a, kada je ministarstvo u sedmom ili osmom razredu gimnazije tražilo da se izjasnimo što bismo htjeli studirati, ako išta, napisao sam baš da želim studirati medicinu. Otac me zbog toga pitao jesam li normalan jer su svi smatrali da sam teško bolestan i da je to stoga prezahtjevna djelatnost za mene. Čak su i moji kolege bile protiv. No, čim sam dao prvi ispit – a dobio sam peticu iz fizike – zašutjeli su. Izdržao sam do kraja, a i moj bubreg sa mnom. Tata mi je zatajio da je bio narkotizer kirurgu Anti Medaniću, a ovaj ga je hvalio da, otkad je moj otac narkotizer, nemaju problema. Medanić je po dolasku u Karlovac organizirao bolnicu kako treba. O tome je pisao u stručnim radovima. Dakle, otac je bio protiv toga da se posvetim anesteziji, mada se i sam time bavio. Govorio je da će mi biti teško i da ću stalno stajati. No, bubreg se uvećao, lijepo razvio, kao i nadbubrežna žlijezda, pa nemam bolesti u najtežim oblicima – imunološki sistem je oslabljen, pa je slaba i reakcija, taman kao da si procijepljen. To je moja „teorija“ i nisam siguran što bi stručnjaci rekli na nju. Dobro je Josip Žunić rekao da smo se ranije bavili kliničkom medicinom – radili smo prstima, slušalicama i znanjem. Žunića sam izborio za službu anesteziologije u Karlovcu, i to mi je najbolji potez u anesteziologiji jer je jednostavno genijalac.
Zadivljujuće je da Vam je bubreg toliko izdržao.
- Jest. Internistica u Općoj bolnici Karlovac Vlasta Kupres je nama umirovljenim liječnicima držala predavanje o bolestima bubrega. Rekao sam joj tada da imam samo jedan bubreg i da on već više od 60 godina radi besprijekorno, a odgovorila mi je da imam sreću. Uglavnom, puno bolesti se nanizalo, ali sam preživio, usprkos svima i svemu. Čitav život šepam i svi su me znali kao šepavca. Takvog šepavog i gluhog na jedno uho me supruga prigrlila. Prije toga smo prijateljevali. Branila me od kritika objašnjavajući tati moje zanimanje za anesteziologiju. Vjenčali smo se za moga stažiranja.
Vaša supruga je nedavno preminula?
- Prije pet mjeseci. Proslavili bismo 24. rujna 63 godine braka. Znao sam da nakon toga moram iz kuće van jer nitko od mojih nije liječnik – starija kći Darja je studirala građevinarstvo, a mlađa, Dina je strojar. Imam četvoro unučadi – Lea Šipka je psihologinja, Dino Šipka kuhar, a mlađa kći ima genijalca Vedrana Duku koji je programer i Ivana, magistra strojarstva. Svi oni sa svojim partnerima su moja obitelj. Supruga je maturant Gimnazije Karlovac, tri godine mlađa od mene. Studirala je povijest umjetnosti i engleski jezik.
Kako je izgledao početak Vaše karijere.
- Otkako sam počeo raditi 1. travnja 1960. jako sam poštovao bolničare. Neke sam poznavao jer su s tatom radili, a zadnje dane Drugog svjetskog rata smo proveli kod njega u bolnici. Nije bilo mnogo kadrova. Uvijek zamjeram liječnicima koji se prave važni. Bolničari su mi puno pomogli – stajali su mi iza leđa i govorili: “Sad tu pikni”. Imali su praksu. To su sve selski dečki koji su imali u vojsci kurs u ambulanti, a kasnije su se prijavili za rad u bolnicu. Jedan od njih mi je pomogao da reponiramo iščašeno rame – samo sam pratio njegove upute. Stari doktor nije mogao vjerovati kad sam ga izvijestio da smo to riješili. Nismo imali Bog zna što – kliničku medicinu, kako je rekao Žunić, znanje i vlastita osjetila. Ne možete si predstaviti kako je to izgledalo.
U Karlovac je od Vaše obitelji prvi došao Đuro?
- Zove se u biti Đorđe i pravoslavac je. Moj prapradjed Mata Rebić je katolik i poljodjelac iz Vrlike koji je završio u Hrvatskoj Dubici, a Jerinići su odande. U Dubici se priženio udovici Jerinić koja se djevojački prezivala Krnjajić, ako se ne varam. Bogdan je pisao da se ne bismo trebali uopće prezivati Jerinić. No, Mata se u biti nije vjenčao, nego je s tom udovicom imao četvoro vanbračne djece. Pravoslavna crkva je bila sklonija priznavanju neregistriranih brakova i zato su djeca krštena kao pravoslavci. Đuro je oženio moju baku Mariju Čop, švelju u Pekarskoj ulici u Karlovcu, koja je, inače, rodom iz Lokava, u crkvi Presvetog Trojstva dozvolom nadbiskupskog stola iz Zagreba. Stoga je uvijek zbunjivalo moje poznanike što se prezivam Jerinić, a nisam pravoslavac. Ne sramimo se svoga prezimena.
Đuro je otvorio gostionicu?
- Jest, nakon povratka iz Petrovaradina, 1924. Gostionicu poslije 1936. nasljeđuje Nikola, tatin brat po ocu. Od njega je gostionicu naslijedio sin Đoksa. Tata se brinuo za svoju pravoslavnu braću. Miješanog smo etničkog porijekla, isto kao i moja supruga sa svoje strane, koja je od Tomića iz Krnjaka, ali smo gotovo svi bili u mješovitim brakovima složni. No u novije vrijeme ponekad je bilo i teško. Vitas smatra da otac i ja nismo dovoljno vrednovani.
Jeste li ikad imali problema zbog porijekla?
- Osobno nisam, niti u bolnici. Bio sam jednom dežuran kada su radili svi koji su poslije otišli iz Karlovca uoči ratnih sukoba, a i oni su prema meni bili otvoreni. Govorio sam im da sam rođen tu, odnosno u Zagrebu i da ću ostati.
Kako je Vaša obitelj preživjela Drugi svjetski rat?
- Prvo smo stanovali u Frankopanskoj. Kuća je bila Đure Petraka koji je u prizemlju imao trgovinu. Njegova supruga je sestričina moje none Katice Šimunović, rođene Cerinić. Tamo je radio Većeslav Holjevac. Kao što sam rekao, odselili smo se na Veliku promenadu jer je otac smatrao da smo preblizu kasarne. Bogdan je bio domobranski satnik, ali je bio ljevičar. Tončica, supruga domobranskog pukovnika, kasnije generala, Ivana Tomaševića, je također bila rođakinja moje none Katice. Tomašević nas je štitio. Kasnije je petljao s pučistima protiv ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Premješten je u Bosnu i tamo je nudio da pukovniju prebaci na partizansku stranu, ali su ga odbili. Prije toga su ga karlovački ljevičari bili zvali da im se priključi, ali je on tada tvrdio da ne može jer je antikomunist.
Jedan ste od najzaslužnijih za izgradnju bolnice na Švarči. Biste li se toga prisjetili?
- Bih. U 26. godini života su me upisali u Savez komunista Jugoslavije, a 1970. ili 1971. sam čak ušao i u općinski komitet u kojemu nikoga nisam poznavao. Tako sam pokazao karakternu slabost. Govorili su mi da sam ugledan građanin i da moram biti član, pa sam pristao. To se odigravalo u najgore vrijeme sloma Hrvatskog proljeća. Milan Rakas mi je kao partijski sekretar u Karlovcu dao u zadatak da obilazim općinu radi samodoprinosa, što sam rado činio. Na neki način me zavolio, ali me gurnuo 1971. godine da pišem s njim i Nevenkom Neralić izvještaje o stanju u Karlovcu. Nikad nisu dva Srbina bila u isto vrijeme predsjednik i zamjenik predsjednika u komitetu, ali je Milan Pavić to izborio. Nikad mu to nije Rakas oprostio. Tako je i nastao takozvani Karlovački slučaj.
U Karlovcu ste utemeljili službu anesteziologije i bili ste predsjednik Sekcije anestezije i reanimacije Hrvatskog liječničkog zbora od 1969. do 1973.?
- Jesam. Anesteziolozi iz Zagreba i Rijeke imali su odnos poput psa i mačke, a ja sam ih mirio. Mislim da sam kao predsjednik sekcije mnogo učinio za dobrobit medicine i posebno anesteziologije. Tada sam po povratku iz Njemačke preuzeo dužnost ravnatelja od vršitelja dužnosti Zlatka Šantića koji mi je preporučio da i dalje Ivan Rogoz vodi izgradnju novog objekta. Kao ravnatelj Medicinskog centra Karlovac sam svu snagu usmjerio na to da dobijemo modernu bolnicu. Bila je angažirana građevinska tvrtka Tempo, ali je investicija zapinjala. Rogoz je petljao i nije se snalazio, isto kao i ja – ništa se ne može spojiti na kanalizaciju, na vodu i drugi problemi. Otišao sam Paviću, kojega sam poznavao posredstvom njegove supruge koja je bila medicinska sestra, i zatražio da me se smijeni jer, kako sam objasnio, “sve ne štima i više ne mogu iz toga izaći”. Osjetio je da je izgradnja bolnice važna i osnovao sam komisiju inženjera potrebnih za takvu investiciju na čelu s Nikolom Sužnjevićem iz projektnog biroa AGI-46. Supruga me kritizirala da sam s Nikolom svake subote kod njega doma, kao kod ljubavnice – sastajali smo se redovito ne bismo li utvrdili kako napreduje izgradnja i koliko nam je novca preostalo, koga i koliko treba platiti… Imenovali su me odgovornim investitorom. Podnosio sam mjesečne izvještaje odboru za utrošak sredstava iz samodoprinosa. U tom radu smo se Sužnjević i ja sprijateljili. Puno mi je pomogao. Sjećam se da smo devet sati sjedili s direktorom Tempa kojemu je Pavić otvoreno rekao: ”Pazite što radite jer to je test koji će pokazati hoćete li dalje graditi po Karlovcu”. Nakon četiri godine ravnateljskog mandata sam molio da me puste na miru i da ću na toj dužnosti gubiti na struci. Predsjednik Skupštine Općine Karlovac Ivica Vukelić mi je odbrusio da, ili ću biti ravnatelj ili neka se izvolim iseliti iz Karlovca jer se nije smjelo dogoditi da propadne referendum o samodoprinosu za izgradnju bolnice. Prihvatio sam se te funkcije. Stavili su me pred gotov čin i bilo mi je neugodno prema svima koji su smijenjeni kao šefovi odjela zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću. I dalje su mogli raditi svoj posao, samo što nisu više bili šefovi. Mnogi proljećari su otpušteni s posla, neki su završili u zatvoru, tako da ovi šefovi odjela nisu tako loše prošli. Iako je to odredio komitet, kao ravnatelj Medicinskog centra Karlovac sam morao to provesti formalno i zbog toga se osjećam kao egzekutor. Mene je politika odredila da preuzmem ravnateljstvo. U politiku sam zalutao, što mi je žao, jer nisam za to. Muči me osjećaj da sam spomenutim ljudima naudio. I s Josipom Boljkovcem sam imao sporove. Čak je jednom razmišljao hoće li mi pružiti ruku. Svi smo bili protiv njega, mada je dosta toga napravio korisnog za Karlovac. No pustimo to. Da Vam ispričam kako sam ispričao vic o Titu. Svakog utorka smo imali poslovni sastanak i na jednom sam ispričao vic o Josipu Brozu Titu. Pavić me kritizirao zbog toga da sam previše naivan za politiku jer ne pazim što pričam. Rakas je bio direktor lista “Komunist” u Beogradu. On me također kritizirao “da sam im nasjeo” i što smo dozvolili da doktor Šantić ode u privatnike. Uglavnom, nisam na koncu snosio ozbiljne posljedice zbog tog vica. Kad se Rakas krajem prošlog stoljeća vratio u Karlovac, rekao mi je da su me uvijek sumnjičili da sam socijaldemokrat. “Sad su tvoji na vlasti”, rekao mi je u vrijeme kada je Socijaldemokratska partija Hrvatske predvodila vladajuću koaliciju. Odgovorio sam mu da nisam više u politici, a njemu da pusti politiku i piše memoare. “Igraj se s unukom”, poručio sam mu. Ona je kasnije rekla da je po povratku u Karlovac kopnio. To je bila istina.
Nije Vam odgovaralo biti ravnatelj?
- To mi je bilo najteže razdoblje u životu. Odgojen sam tako da budem odgovoran i da radim najbolje što mogu, sviđalo se to meni ili ne, pored onog pravila da se bude pošten i svih drugih normi malograđanskog mentaliteta. Ne mislim da je to loše, dapače. To potječe iz seoskih tradicija.
Inače političari jedva čekaju da ih se imenuje na takve funkcije.
- Taj mandat ravnatelja mi je priskrbio nove bolesti. Dobio sam povišen krvni tlak, šećernu bolest zbog koje si dajem injekcije inzulina i još autoimunu bolest štitnjače, hipotireozu, ali preživio sam. Kad pogledam što sam sve radio i što sam postigao, nema sumnje da sam dijelom zaslužan za izgradnju bolnice na Švarči. No, najzaslužniji su stanovnici koji su za to dvanaest godina izdvajali od primanja. Zbog uspješno provedenog samodoprinosa sagrađena je bolnica na Švarči i niz ambulanti oko Karlovca. No bilo je mnogo još ljudi prije i poslije mene zaslužnih za tu izgradnju.
Jeste li zapamtiti neku ljudsku sudbinu s kojom ste se sretali kao liječnik?
- Jesam, naravno. Uvijek bi mi bilo žao, ako liječenje ne bi uspjelo. Sklon sam intenzivnoj medicini. Što se tiče sepse i višeorganskog poremećaja, nismo puno napredovali – u Prvom svjetskom ratu je mortalitet za sepsu iznosio oko 70 posto, u Drugom možda 50 posto, da bi poslijeratne generacije skinule stopu mortaliteta do 30 posto. Dakle, uvijek netko premine zbog sepse ili drugih višeorganskih poremećaja. Držali smo se toga da intenzivna njega nije za umiranje, nego za spašavanje teško oboljelih.
Koje biste školske kolege izdvojili?
- Dok smo mi iz grada šetali Radićevom, kolege sa sela su putovali i morali su više učiti. Jako sam poštovao, primjerice, Eugena Halara. Rano mu je otac umro, a brat mu je pomagao. Znam da se teško školovao, putovao vlakom i da je znao i spavati na stanici. Specijalizirao je reumatologiju i otišao u Sjedinjene Države. Trebalo mu je šest ili sedam godina da nostrificira svoju jugoslavensku diplomu. Naposljetku je postao sveučilišni profesor reumatologije u Seattleu. Nadalje, Draga Polović mi je rekla da nije putnik, nego da pješači iz Barilovića u Karlovac u školu svakog dana. Za snijega joj je djed prtio put, kako je rekla. Ona je bila junak. I tešku bolest je junački savladala. Bila je glavni organizator proslava godišnjica mature. Studirala je ekonomiju i radila je u banci i pivovari, a čitala je poeziju. Ja sam pak sklon prozi – nikad nisam pisao pjesme i nisam volio poeziju niti me je interesirala. U autobiografiji Igora Mandića sam pronašao da mu je kći poručila: “Plači bez suza, živi bez psovke i mirno budi nesretan”. To su stihovi Tina Ujevića u kojima sam se prepoznao. Ne smiješ plakati, psovati i pokazati da si slab. Spomenuo bih i Simu Janjanina kao apsolutno najboljeg đaka u generaciji. Studirao je i doktorirao elektrotehniku, redovni je sveučilišni profesor i akademik. Mnogi bi još zaslužili da ih se spominje, no to je interesantno samo generaciji maturanata iz 1953.
Redatelj Georgij Paro Vas je bio uključio u jednu predstavu?
- Upoznao sam ga kad sam se vratio 1951. godine u šesti razred gimnazije. Bio mi je odmah vrlo naklonjen. Negdje prije 1953. godine je uz podršku profesorice Marije Vrbetić – Mace izmislio neku recitaciju. Izašli smo u “Zorin domu” na pozornicu, a ja sam pomislio da nije baš zgodno da se ovakav šepav pojavljujem pred publikom. Nikad mi ništa nije rekao glede toga. Kao brucoše u Zagrebu nas je vodio na predstave, primjerice predstavu “Pobuna na brodu Bounty”. Rekao je da četvrti čin nije niti potreban i da služi samo za bedake kao što su medicinari koji razmišljaju samo o medicini, da bi im priča bila jasnija. Pola stoljeća kasnije kad je predstavljajo svoju knjigu “Pospremanje” u Gradskom kazalištu “Zorin dom” pitao me kako mi se sviđa to njegovo djelo. Odgovorio sam da mi se knjiga jako sviđa, ali da mi nešto fali. “A kaj ti fali, možda medicine jer vi bedasti medicinari samo o tome znate pričati”, rekao je. Objasnio sam mu da mi se čini da nije dovoljno naglasio Karlovac u toj knjizi. Pitao me jednom nakon 1990. imam li kao nekadašnji političar problema. Odgovorio sam da nemam, da se bavim intenzivnom njegom, to jest svojim poslom i volim Hrvatsku. Za rata je bilo više posla no inače, a na bojište nisam mogao zbog svog zdravstvenog stanja. S nekim kolegama sam sudjelovao na stručnim i znanstvenim skupovima u Austriji, Italiji i Španjolskoj prilikom čega smo govorili o ratu i širili istinu o Hrvatskoj. Spomenuo bih i da sam u šestom razredu upoznao i Dejana Dejanovića. Odmah je “kliknuo na mene”. Nudio mi stalno pomoć, da me i nosi, ako treba. Za rata je otišao u Srbiju, ali sam znao da se neće dati kremirati i da će tražiti da ga se ukopa u Karlovcu u obiteljsku grobnicu. Tako je i bilo. Njegova mlađa kći je profesorica francuskog jezika u beogradskoj školi u kojoj je u svibnju bila ona tragedija. Ona je napisala oproštaj od svoga tate. Njegova starija kći je na sahrani čitala što sam ja napisao, a poručio sam da ne treba plakati za nama koji umiremo u poznoj dobi jer smo živjeli i preživjeli što već jesmo i da smo nas dvojica bili suprotni karakteri jer je njega bio pun Karlovac, dok sam ja samozatajan. Uvijek treba tražiti što je dobro u čovjeku.