Tvrtka Centar za gospodarenje otpadom Karlovačke županije “KODOS”, čiji su vlasnici županije Karlovačka, Sisačko-moslavačka i Ličko-senjska, te gradovi Karlovac, Slunj, Ogulin, Duga Resa i Ozalj, je nedavno organizirala za novinare i druge posjet jednom od hrvatskih centara za gospodarenje otpadom, no kako potpisnik ovih redaka nije bio u mogućnosti odazvati se pozivu pozvao je organizatoricu posjeta direktoricu “KODOS-a” Mariju Tufeković na razgovor u ciklusu intervjua “ZOOM POLITIKON” na KAportalu da prepriča što su tamo vidjeli, ali i da vidimo u kojoj je fazi izgradnja karlovačkog centra.
“U rujnu planiramo još jedan posjet za županijske vijećnike koji su iskazali interes, pa, ako si za, možeš s nama. Ovaj posjet kojeg smo odradili je bio zanimljiv. Bio je organiziran za članove Skupštine Društva i novinare, koji se pak baš i nisu odazvali u velikom broju, a zbog toga mi je žao – dosta se piše o centrima, a nije se vidjelo o čemu se radi. Imali smo predstavnike vlasnika i svi su izrazili zadovoljstvo posjetom. Ponavljam, u rujnu će biti još jedna posjeta, pa si pozvan”, rekla je direktorica.
Može li pas Darko s nama na put?
- Nadam se da će ga netko pričuvati.
Gdje ste to bili?
- U centru za gospodarenje otpadom za Šibensko-kninsku županiju Bikarac koji je većeg kapaciteta od našeg – mi smo kapacitirani za do 30.000 tona miješanog komunalnog otpada, a oni 40.000. To je zadnji centar koji je pušten u rad i ima tehnologiju sličnu našoj – ono što vidite tamo, događat će se u velikoj mjeri na Babinoj gori.
Nisu tamo u probnom radu?
- Izašli su iz probnog rada i u punom su pogonu, posebice sad za turističke sezone na Jadranu kad pristižu velike količine otpada.
Biste li nam plastično opisali kako to izgleda, od rampe nadalje?
- Imate tamo upravnu zgradu i postrojenje za mehaničko-biološku obradu. Dakle, otpad ulazi u prijemni prostor, prolazi liniju za mehaničku obradu na kojoj se izdvaja ono što je reciklabilno i ono što se može iskoristiti kao gorivo te onaj najsitniji biološki dio za posebnu obradu. Kompostirani dio se odlaže na odlagalište. Kod nas, pak, imamo dodatnu kompostanu u kojoj ćemo proizvoditi čisti kompost iz odvojenog biootpada. Dakle, imat ćemo mehaničku obradu, biološku obradu otpada iz miješanog komunalnog, biološku obradu odvojeno prikupljenog biootpada, obradu građevinskog i glomaznog otpada te postrojenje za obradu otpadnih voda, što Šibenik nema – ne želimo ni na koji način utjecati negativno na stanje vodnih tijela, pa ćemo sve otpadne vode koje budu nastajale u centru obrađivati u našim uređajima.
Zvuči sve to jednostavno, no zašto je onda sve to tako mukotrpno? Taj centar u Šibensko-kninskoj županiji je jedan od dva koja su proradila?
- Ne, to je treći – rade još u Puli i Rijeci.
Koliko ih je predviđeno?
- Jedanaest u cijeloj zemlji. Po planovima, zadarski bi do kraja godine trebao proraditi. Grade se centri u Dubrovačko-neretvanskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji, gradimo mi, Piškornica za četiri županije na sjeveru Hrvatske, pa onda ostaju još dva u Slavoniji i zagrebački centar za gospodarenje otpadom.
Zašto se to toliko dugo proteže, u našem slučaju od 2006.?
- Dokumentacija je prilično opširna. Kad radiš kuću, trebaš mnogo papirologije. U biti gradiš tvornicu na livadi.
Tvornice niču u roku godinu dana…
- Nije samo do nas, nego i do državne razine. Pripremiš dokumentaciju, a onda se nešto promijeni u legislativi pa moraš opet prilagođavati. Sve to je jako opsežno, znam da jako dugo traje, ali nakon što smo sve složili 2019. godine krenuli smo s javnom nabavom koja je opet priča za sebe. Netko je rekao da javna nabava počinje tamo gdje prestaje logika i ja bih se složila s tim.
Kako je sve to išlo s javnom nabavom? Koliko je puta “pala”?
- Ne bih rekla da je pala, već smo je rušili sami. Imamo sedam postupaka javne nabave – za projektiranje i izgradnju centra, za četiri pretovarne stanice, za tehničku pomoć, vidljivost projekta, nadzor nad izgradnjom centra, nadzor nad pretovarnim stanicama i za mobilnu opremu. Završili smo šest, a mobilna oprema je ostala za sljedeću godinu jer nismo željeli nabaviti opremu koja će predugo stajati. Postupak javne nabave za sam centar smo četiri puta ponavljali jer smo dobivali cijene koje su iznad procijenjene vrijednosti, u jednom postupku je bila tehnički neprihvatljiva ponuda… Na kraju je konačna ugovorena cijena niža od najpovoljnije u prvom postupku. Za pretovarne stanice smo ponavljali dva puta jer ponude nisu bile posve u skladu sa zakonom i tako dalje.
Nije li problem možda bio u procijenjenoj vrijednosti?
- Očito je bio jer su se u međuvremenu dogodili pandemija koronavirusa i rat u Ukrajini i sve su cijene otišle gore, ali problem je da je procijenjena vrijednost definirana studijom izvedivosti na osnovu koje smo dobili europska sredstva i nismo je mogli samostalno mijenjati. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost su nam na kraju odobrili da idemo dalje s postupkom javne nabave i pokrenemo postupak ažuriranja kompletne dokumentacije i ići ćemo prema EU za osiguranje dodatnih sredstava.
Podrazumijeva li ažuriranje kompletne dokumentacije i ažuriranje studije izvedivosti?
- Tako je. I to je upravo u tijeku.
Što bismo mogli reći gdje smo sada? U kojoj je fazi projekt?
- Radovi na centru započeli. Projekt se sastoji od centra i četiri pretovarne stanice.
Mislite, radovi na izgradnji centra?
- Da, na izgradnji centra. Imali smo već građevinsku dozvolu za pristupnu prometnicu od granice naše čestice do mjesta na kojem počinju zgrade. Što se tiče same izgradnje, izvođač mora projektirati glavne projekte i izgraditi centar sukladno tome, bazirano na našim zahtjevima kao naručitelja koje smo dostavili u javnoj nabavi. Glavnih projekata je šest, jedan, dakle, već imamo, druge dvije dozvole su na e-konferenciji Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, prva se odnosi na odlagalište neopasnog inertnog otpada, za koja očekujemo dozvolu vrlo brzo te da će odlagalište biti dovršeno do kraja godine. To ne znači da će odmah biti u punoj funkciji, jer je potrebna uporabna dozvola za koju moraju prije toga biti izgrađena i mehaničko-biološka obrada i postrojenje za obradu otpadnih voda. No, očekujem da će biti dovršeno do kraja godine, a za sve ostale projekte da će do kraja godine imati građevinsku dozvolu. Što se tiče pretovarnih stanica, vidi se napredak u Slunju i Otočcu, a u Karlovcu smo malo zapeli zbog lošeg temeljnog tla te se rade određena istraživanja i probe te smo morali ići u izmjenu glavnog projekta, no uskoro i tamo kreću radovi. Vjerujem da će pretovarne stanice biti gotove do kraja veljače 2024. godine.
A cijeli centar bi trebao biti otvoren do 2026. godine?
- Tako je, 1. svibnja 2026. je svečano otvorenje.
I što se onda događa 2026. godine kada, na primjer, pojedem čokoladu i bacim ambalažu?
- Kao savjestan građanin bi prvo trebao odvojit tu ambalažu. Ne znam kakvu čokoladu kupuješ, ali ako je papir, trebaš odložiti u kantu za papir. Građani i dalje trebaju odvajati otpad, to je jako važno, dizajnirani smo na količine da građani odvoje polovicu otpada, što danas vjerojatno nije slučaj. Ako ne odvoje toliko, imat ćemo više otpada nego što kapacitirani. Ako baciš u zeleni kontejner za miješani otpad, Čistoća će to pokupiti i odvesti na pretovarnu stanicu na Ilovcu, gdje će se sve pretovariti u veliki kamion koji vozi na Babinu goru, gdje se istovaruje u prihvatni centar. Onda slijede mehanička obrada, biološka obrada i tako dalje.
Ekološki aktivist Vjeran Piršić je rekao generalno za sve centre da su krive lokacije, kriva tehnologija, krivo vrijeme… Koje su moguće ugroze?
- Najlakše je reći sve je krivo i ne ponuditi nikakvo rješenje. Mislim da nam je potrebno puno toga, od sprečavanja nastanka otpada, da ljudi budu savjesni pri odlaganju, da sami proizvođači budu savjesniji, a ne da se događa da nekad imaš pet vrsta ambalaže na jednom proizvodu. Potrebni su nam i centri i energane za rješavanje goriva iz otpada. Što se tiče lokacija, ne bih rekla da su krivo odabrane, takva je bila odluka nadležnih. Možda bih izabrala neku jednostavniju lokaciju jer je ova jako zahtjevna, ali takva je kakva jest. Netko je dobro rekao da se može bilo što izgraditi bilo gdje, ako se poštuju mjere tehničke zaštite i sva pravila struke, i to je ono što se trudim raditi. Radi se ozbiljno i vjerujem kako će sve ispasti kako treba. Što se tiče tehnologije, kupljeno je ono za što imamo novac. Ne možemo kupovati nekakvu svemirsku tehnologiju, ako za to nemamo financijskih sredstava.
Kolika je vrijednost izgradnje centra? Negdje sam našao podatak da je riječ o 43,6 milijuna eura?
- Tako je, ali to je cijena cjelokupnog održivog sustava, koji obrađuje studija izvedivosti i koja bi trebala i rasti zbog onog što smo već naveli.
Rekli ste da biste možda vi izabrali jednostavniju lokaciju od Babine gore. Što je tamo komplicirano?
- Kad sam došla u tvrtku KODOS tamo nije bilo struje, vode, ceste…
To je priroda. Uništavamo li ovime prirodu?
- Ne bih se s tim složila. Naš cilj je održati pristup okolišu. Šume nismo sjekli mi već Hrvatske šume prema svom planu gospodarenja šumama. Morali smo osigurati kompletnu komunalnu infrastrukturu, bilo je puno zemljanih radova, zato sam rekla da je komplicirana.
Je li prometno komplicirana lokacija? Prvo se vozi na Ilovac pa na Babinu goru…
- Ne bih rekla da jest. Dvadeset malih kamiona vozi prvo na Ilovac, ili naprimjer u Slunj, zato što je to pogodnije i jednostavnije nego da tih 20 kamiona vozi na Babinu goru.
Što se tiče zaštite okoliša, rekli ste i sami da je tamo bila netaknuta priroda koju smo odlučili “taknuti”. Kako umiriti ekološke aktiviste, kako im dati jamstva da će sve biti u redu?
- Mogu dati jamstvo da ćemo raditi sve prema zahtjevima tehničke struke onako kako su nam postavili uvjete i Ministarstvo zaštite okoliša i prirode Republike Hrvatske i Hrvatske vode. Točno je definirano sve, od toga da potok koji tamo teče mora biti zacijevljen da na njega ne bi utjecale površinske vode, preko toga da se otpadne vode moraju obrađivati na uređaju, da se prašina na biofilterima tretira na poseban način… Dosta ljudi kaže da kad bace otpad u kantu to više nije njihova briga, ali to nije baš točno, i dalje je to briga svih nas.
Dobro, ali istina je, ako ja bacim otpad u kantu, dalje ga preuzima Čistoća…
- Jest, ali i ta Čistoća mora s njim nešto napraviti. Odlaganje otpada na odlagališta je najjeftiniji način, ali to je dugoročno neodrživo, i europske direktive to već sada ne dopuštaju.
Može li se zaraditi od otpada na Babinoj gori?
- Jako teško. Gospodarenje otpadom je kao golf među sportovima, dakle, jako skupi sport, ali, ako želimo očuvati prirodu, to je nužno.
Koliki je broj radnika predviđen?
– Oko 40 do 45, nismo još točno napravili sistematizaciju, ali tu negdje.
Znamo da postoje otpori ovom projektu. Jeste li uvažili ijedan argument kritičara?
- Uvažavam sve argumente, ali ako vam netko uporno postavlja ista pitanja, a vi stalno odgovarate na ta ista pitanja to gubi smisao. Više od 90 stručnjaka je radilo na ovom projektu. Oni znaju što rade. Treba uvažavati i struku. Za sve dijelove projekta imamo sve dozvole, sva rješenja, sva mišljenja, tako da ne znam što drugo reći. Što se tiče udruga, uvijek sam otvorena za komunikaciju, mogu njihovi predstavnici doći ovdje, svu dokumentaciju koju traže mi im dostavimo, sve im je dozvoljeno vidjeti, čuti…
Je li vama možda nešto u tom projektu bilo nelogično pa da ste pokušali to iskomunicirati?
- Kad sam preuzela KODOS na Babinoj gori je bila predviđena obrada s bioreaktorskim odlagalištem kakvo je u Puli i Rijeci. Smatrala sam da takvo odlagalište u takvim uvjetima ne može funkcionirati i da je bespotrebno skupo to graditi. Na kraju se išlo u izmjenu i mijenjali smo taj dio tehnologije.
Što je prvi sljedeći korak?
- Nema prvog sljedećeg koraka, već smo u punoj brzini. Radimo centar, četiri pretovarne stanice, ažuriramo svu projektnu dokumentaciju koja se odnosi i na ekonomski dio i na zaštitu prirode i okoliša, osiguravamo dodatna sredstva, na svemu se radi paralelno.
Komunicirate li s izvođačem radova?
- Imamo redovite dvotjedne koordinacije, a od rujna kreću tjedne koordinacije.
Bilo je tvrdnji da bi pogodnija lokacija bila u Sisačko-moslavačkoj županiji, na području gdje je glineno tlo. Što mislite o tome?
- Radili su se istražni radovi prije projektiranja, sa svrhom prilagodbe materijala koji će se koristiti sastavu tla. Ako misliš na Blatušu, ne znam bi li bila povoljnija, na Babinoj gori ima također gline u tlu, a mijenjanje lokacije bi sada značilo novih 15 godina čekanja.
Često se može pročitati da se s takvih odlagališta širi neugodan smrad. Hoće li se tako nešto događati i kod nas?
- Činjenica je da smeće smrdi i na usipnom dijelu će se vjerojatno osjetiti, ali u mehaničkoj obradi se neugodni mirisi uklanjaju biofilterima. Nakon obrade smeće više nema miris, obrađeno je – biološki dio je onaj koji smrdi, nakon kompostiranja više nema mirisa. Sve se ne može izbjeći. Radila sam prije u Karlovačkoj pivovari pa je nekim ljudima i tamo smrdjelo, meni nije.
Kad ste već spomenuli pivovaru, bili ste među odgovornim osobama u jednom vrlo tragičnom i teškom slučaju, u slučaju smrti gospodina Zdravka Martinovića.
- Jesam, na neki način to je bila “zapovjedna odgovornost”. Tada sam bila rukovoditeljica proizvodnje, nas pet “po vertikali” smo osuđeni, odradili smo svoj dug. Bila sam u zatvoru. Ne mogu reći da smatram da sam nešto pogrešno napravila, ali poštovala sam odluke suda i to je za mene završena priča.
Koliko ste dugo bili u zatvoru?
- Godinu i četiri mjeseca.
Kažete po zapovjednoj odgovornosti, je li zato što ne bi bio uspostavljen sustav zaštite?
- Ne bih puno o tome pričala. Rekla sam da imam svoje mišljenje. Evo, reći ću da smatram da tehnički nije moguće da je gospodin Martinović umro od trovanja ugljičnim dioksidom jer je to nemoguće na otvorenom prostoru.
Mada je sud ustvrdio suprotno?
- Sud ima pravo ustvrditi svoje.
Je li vam ta epizoda stvarala probleme u poslu?
- Ne. I tad sam posao radila savjesno i danas ga radim savjesno, najbolje što mogu i znam.
Jeste li imali problema u rehabilitaciji? Je li to teklo glatko?
- Cijelo vrijeme dok sam bila u zatvoru ostala sam u radnom odnosu jer je tvrtka Heineken Hrvatska također smatrala da ta presuda nije u korelaciji s onim što se zaista dogodilo. Prema tome, cijelo sam vrijeme bila u radnom odnosu i vratila se na posao čim sam izašla iz zatvora. Radila sam do kraja godine i onda odlučila otići zbog neslaganja s tadašnjom direktoricom nevezanih za slučaj smrti gospodina Martinovića.
Je li netko od budućih poslodavaca ili iz političkih krugova to spominjao, pri izboru za mjesto direktorice?
- Ne, stvarno nisam imala nikakvih problema, bilo gdje.
Jeste li naučili nešto iz tog iskustva?
- Bila je to jako skupa životna škola, ali mislim da mi je i koristila. Nisu to jednostavne stvari, ali imala sam sreću da sam bila psihički jaka. Uživala sam uistinu veliku potporu cijele obitelji, imala sam troje djece. Zapravo, kada je cijeli slučaj počeo, bila sam u osmom mjesecu trudnoće.
A u samom poslovanju, jeste li oprezniji? Pušete li na hladno?
- Naravno da sam opreznija i naravno da pušem na hladno, pazim na svu dokumentaciju, na svaki korak, na sve što radim. Često znam reći da sam bila u zatvoru zbog nečeg što nisam napravila i ne želim napraviti nešto zbog čega bi se mogla tamo vratiti.
Da zaokružimo razgovor sa CGO Babina Gora, koliko je sigurno da će otvaranje biti 2026.?
- U ovom trenutku sve ide prema planu i dohvaćamo ciljane rokove, ali kod građevinskih radova uvijek može biti nekih kašnjenja, ovisno o vremenskim prilikama. Građanima treba poručiti da odvajaju otpad, da smanje količine nastanka otpada gdje god je to moguće, a za ono što ne uspiju mi ćemo se pobrinuti 2026. da bude sigurno obrađeno i odloženo.
*objavljeno na KAportalu