“U Ogulinu nemamo problem s tučama, nego s poplavama, a ovo je ljeto prošlo bez njih. Narod uživa u automobilizmu – priprema se već treća utrka, a posjećuje ih i po tisuću do dvije tisuće ljudi – na Sabljacima se narod kupa i sve je u redu”, opisuje ogulinsko ljeto vijećnik u Županijskoj skupštini Karlovačke županije iz redova Socijaldemokratske partije Hrvatske Ivan Vuković.
Kakve se automobilističke utrke održavaju?
- Ogulin je i ranije bio automobilistički zanimljiv. Svjetski kup je vratio taj sport u Karlovac, a u Ogulinu su se vozili reli Jugoslavije i brdske utrke. Na njih asocira vozač Niko Pulić, a bio je i ove nedjelje u Ogulinu.
Kad je već ljeto, a more je blizu, pitao bih jesam li pogrešnog dojma da dobar dio Ogulinaca, a možda čak i većina, smatra povijesnom greškom to što se Ogulin našao u Karlovačkoj umjesto u Primorsko-goranskoj županiji.
- Ogulin je uvijek bio dio brdske Hrvatske, a do mora imamo 75 kilometara stare ceste, a još i manje novim. Za prve Jugoslavije državna granica je bila na Sušaku, a Ogulin je bio sjedište županijske jedinice koja se protezala od Slunja do Bakra. Za Nezavisne Države Hrvatske Ogulin je bio sjedište Velike župe Modruš. Nakon Drugog svjetskog rata Ogulin je bio kotar i gravitirao je prema Rijeci. Za zajednice općina Rijeka je pripadala Ogulinu kao brdskoj Hrvatskoj. Za Domovinskog rata su se oblikovala zapovjedna vojna područja po austrougarskoj vojnoj organizaciji, dakle tamo gdje su bile krajiške pukovnije određena su sjedišta županija. Da bi Karlovačka županija opstala, morala je imati dva ili tri jača grada i tako smo odjednom postali B liga u okruženju u kojemu nikada u povijesti nismo bili – nikada nismo potpadali pod Karlovac, pa se javljaju animoziteti. Prirodno gravitiramo prema šumi, a preko šume prema Kvarneru.
I Vi ste se školovali u Rijeci?
- Da, završio sam Fakultet za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci, a onda sam silom prilika, nakon avanture po brodovima i zaposlenja na željeznici, tražio doškolovanje na Prometnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Interesantno je da sam diplomirao prije rata.
Bili ste pomorac?
- Jesam. Na Pomorskom fakultetu sam studirao komunikaciju i imao sam se pravo ukrcati na brod kao radio-telegrafist. Uglavnom sam putovao u Sjevernu Ameriku i Japan.
Koliko dugo ste brodili?
- Ukupno četiri godine. Nisam bio samo u Južnoj Americi i Australiji, a sve drugo sam prošao. Sjećam se inflacije u Meksiku od 50 posto kad smo bili u Meksičkom zaljevu.
Pjesma preporučuje da “Idemo u planine”. Bježe li Ogulinci na Klek i Bjelolasicu?
- Na Klek se ide standardno – to je sat uspona. Šuma je također redovita destinacija. Kad nešto janjičarimo, janjičarimo u šumi. A Bjelolasica kao Bjelolasica – imala je svoje zlatno vrijeme nakon Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, da bi onda nastupili rat i devastacija, a sada se čeka.
Nema ništa na Bjelolasici?
- Ima nešto privatne inicijative s kućama za odmor, pa svrate Purgariljosi iz Zagreba na proputovanju za more, ali to nije ono što bi trebalo biti, a treba biti sustav cjelogodišnjeg turizma u šumi, u Gorskom kotaru, kojemu Bjelolasica i pripada, no ona je devastirana, pa se teško uključuje u tu priču. Nadamo se da će slovački kapital na Bjelolasici uroditi plodom i da će se nešto ozbiljnije tamo početi događati. Preko brda si na crikveničkoj rivijeri za pola sata lijepo uređenom županijskom cestom.
Ako se ne varam, na zadnjoj sjednici Županijske skupštine županica Martina Furdek Hajdin je kazala da će slovačkim ulagačima Županija karlovačka uskoro izdati građevinsku dozvolu. Jeste li upućeni u kojoj je fazi taj projekt?
- Projektna dokumentacija je izrađena. Svaki projekt koji se u Hrvatskoj provodi je podložan birokratskom teroru. Primjerice, dobijemo velik bespovratan novac Europske unije za rekonstrukciju pruge Draganić – Hrvatski Leskovac, a onda nam na tri od ukupno 11 objekata “vise” građevinske dozvole jer neki tamo birokrati nisu stigli sve obraditi. Županicu izuzetno cijenim jer je tehničke struke i zna isto kao i ja da se polovica poslova u Hrvatskoj radi bez obzira što građevinske dozvole još nisu gotove – bitno je krenuti raditi. Bjelolasica ima šanse, samo je pitanje koliko će to biti financijski potkovano.
Primijetio sam da županicu nerijetko pohvalite na sjednicama Županijske skupštine i spram nje izražavate poštovanje, ali da baš nemate jako dobro mišljenje o njezinoj zamjenici Vesni Hajsan Dolinar. Jesam li to dobro shvatio?
- Jeste. Mi iz tehničke struke se razumijemo kada o nečemu govorimo, a oni obrazovani na području društvenih znanosti samo lijepo pričaju – vole pričati. Zato se nerijetko posvadim s dožupanicom jer volim slušati konkretne stvari, a ne pripovijetke. Primjerice, postavio sam bio pitanje kada će se urediti parkiralište Opće bolnice i bolnice branitelja Domovinskog rata u Ogulinu jer je to županijsko vlasništvo i Županija je dužna to financirati s obzirom da je bolnica locirana na jednoj prohodnoj ulici koja ide kroz Ogulin, a sada, na primjer, sinovi bakica koje dođu na preglede iz Brinja ili Drežnice nemaju gdje parkirati. Radovi ni danas nisu nastavljeni, stoje četiri mjeseca, a dožupanica je bila obećala da će se to riješiti s novcem dobivenim od središnje države, da bi onda još i dodala da je usluga u toj bolnici na visokoj razini. Pa nisam niti pitao na kojoj razini je usluga u bolnici – i mora bit na visokoj. Nakon toga se ne pojavi na dvije sjednice Županijske skupštine. Kako da je ozbiljno onda shvatim?
Rekli ste da je oko bolnice kaos, pardon, ne, rekli ste da je kolaps.
- Tamo su i kaos i kolaps. Ne znam razumijete li Ogulin s glavnim pravcima sjever-jug i jug-sjever. Dakle, ulazite s jedne strane i samo dvije ulice imate da prođete pokraj Frankopanske kule i izađete iz grada. Jedna od te dvije ulice je županijska, a druga je državna. Bolnica je na državnoj ulici, a županijsku je Županijska uprava za ceste prebacila Gradu Ogulinu na održavanje te ograničila teretni promet radi nekog mostića koji nije napravljen zbog čega sav taj kamionski promet ide kroz ulicu gdje je bolnica. Tamo dolaze pacijenti sa svih strana, a nemaju gdje parkirati, a tamo je i veće naselje. Županica razumije kad iznosim te probleme, a dožupanica priča bajke.
Ogulin je grad bajki.
- Bajke prolaze u Ogulinu, ali ne kod Ogulinaca.
Što Vam je županica rekla u vezi tog problema?
- Tražila je intervenciju države. Uvjeren sam da će uspjeti projekt obilaznice oko Ogulina, radi interesa tvrtke Bjelin, progurati kod ministara.
Zašto je ŽUC prebacio tu cestu koju ste spomenuli Gradu na odgovornost? Mora li Grad to uopće prihvatiti?
- Nema izbora. ŽUC nema na raspolaganju velik novčani fond. Nisu samo na području Ogulina prebacili ceste na upravljanje lokalnoj samoupravi – isto su napravili u Dugoj Resi, Karlovcu i Ozlju. ŽUC se rješava troška, da bi poslovao pozitivno. Županijska uprava za ceste ima prihode isključivo od trošarina, a to je nedostatno za obujam prometnica koje moraju održavati.
Jeste li zadovoljni ŽUC-om? Primjedbe su da ulažu više tamo gdje je Hrvatska demokratska zajednica na vlasti nego tamo gdje nije. Jeste li stekli takav dojam?
- Pa to je i logično – ulažeš tamo gdje ribe grizu. Možemo se boriti protiv toga koliko hoćemo, ali i mi ulažemo tamo gdje mislimo da je bolje. To je pravilo politike, a politika je sustav vođenja odlučivanjem temeljem interesa nas na vlasti, a ne pučanstva. Dok god dobivate izbore, na pravom ste putu. Tako se ponaša i HDZ u Karlovačkoj županiji.
Dakle, treba čitati Niccola Machiavellija i držati se toga što kaže?
- Trebalo ga je čitati u gimnaziji, sad je kasno.
Jeste li u mirovini ili ste i dalje zaposlenik HŽ infrastrukture?
- Kako je došlo do smjene vlasti, HŽ infrastruktura mi je dala nemoralnu ponudu – posao u pola cijene sata rada no što sam imao ugovoreno. Da se ne bih sudio s njima, napravili smo džentlmenski dogovor i do kraja godine sam u fazi otkaznog roka.
Onda možete govoriti i slobodnije o željeznici?
- Uvijek sam slobodno govorio o svemu.
Zašto se ulaganja u željeznicu mjere u milijardama kuna?
- Velike su obnove pruga Rijeka – Zagreb – Budimpešta i Zagreb – Maribor i to se financira novcem Europske unije. Sve što projektiramo pregledava neovisna agencija Europske unije JASPERS. Ona može imati prigovor na cijenu rada ili kvalitetu projekta, a i ne mora. U standardima cijena izgradnje kilometra nove pruge ima svoju vrijednost u Portugalu, Rumunjskoj ili Hrvatskoj – svuda je isto. Kada je tvrtka Bechtel gradila autocestu za Dalmaciju, u prvoj fazi posla ta je tvrtka bila financijski investitor. Komercijalni krediti koje je Hrvatska tada naručila su iznosili deset milijuna američkih dolara za kilometar, a za ministra Božidara Kalmete 40 milijuna. Da nisu šest puta farbali tunel Sveti Rok, ne bi nitko niti znao koliko je love smuljano. Kod željeznice sve košta – prugu Zagreb – Rijeka koja je izgrađena 1874. treba “vratiti” u 21. stoljeće. Bijesan sam što je nismo projektirali za kretanje vlaka od 200 kilometara na sat, nego na 160 kilometara na sat, pa sada iz Karlovca u Zagreb ne možete putovati brže od 140 kilometara na sat. Dakle, mora se osigurati novac za projekt i raspisati javnu nabavu za odabir projektanta, da bi se projektiralo godinu i pol, a zatim slalo JASPERS-u na pregled i, ako oni kažu da je projekt u redu, raspisujete javnu nabavu za izvođenje natječaja i oni “padaju” barem dvije godine jer svatko piše žalbu. Primjerice, radio sam na rekonstrukciji dionice pruge Dugo Selo – Križevci, što je ulaganje od 1,250 milijardi kuna – osam godina je proteklo od projektiranja do potpisa ugovora s izvođačem radova. U osam godina su se promijenile tri državne vlasti.
Zašto je sve tako mukotrpno?
- Jednostavno se ne može ubrzati. Sad su tri varijante kuda s prugom od Karlovca dalje. Hoće li se ići izravno na Krk bušenjem tunela kroz Malu Kapelu? Tko će to platiti? Hoćemo li rekonstruirati postojeću prugu s ugradnjom drugog kolosijeka do Oštarija? Hoće li se raditi korekcija pruge do Rijeke? Sve se to i dalje istražuje, izrađuju se studije utjecaja na okoliš, strateški planovi i drugo. U Rijeci imamo 1,2 milijuna kontejnerskih jedinica, a uopće nemamo manipulativnog prostora jer je Rijeka grad na brdu, pa sada bušimo brdo ispod Zameta da bismo došli na Kukuljanovo gdje ćemo napraviti veliki kontejnerski terminal. Alternativa tome je u Omišlju graditi kontejnerski terminal za 1,2 milijuna kontejnerskih jedinica, a tamo je već LNG, treba graditi novi most i tako dalje. Dakle, to je toliko složeno da to ne može riješiti jedna vlast.
Je li Vas iznenadilo što Strabag kao izvođač na rekonstrukciji kolosijeka i izgradnje novog između Hrvatskog Leskovca i Karlovca prijeti raskidom ugovora?
- Nije, to je očekivano. Strabag je dobio posao prije godinu i pol, a cijena materijala je “otišla u nebesa”, pa traži korekciju ugovora, a i mi tražimo to onda od Europske unije koja to i financira. Sad se pregovara. U svakom slučaju, oni rade.
Nije, dakle, problem u tome što ne bi dobili svu dokumentaciju?
- Nije. Nešto se mora navesti.
Kada će se to ulaganje ostvariti?
- Za desetak godina – neće prije. Bio sam u prilici otvoriti radove na dionici Dugo Selo – Križevci 2016. godine. Nakon šest godina 80 posto posla je po prilici izvedeno, a sad slijedi fini posao – nije to samo napraviti prugu, nego sigurnosni i komunikacijski sustav, nadzore… To je sofisticirana tehnologija.
Koliko im je trebalo u 19. stoljeću da izgrade prugu Zagreb – Rijeka?
- Četiri godine.
U čemu je sad “fora”?
- Tada si imao 40 gradilišta, primjerice, od Karlovca do Rijeke i svaki dan se radilo na jednoj točki, pa se samo spajalo, a sad se krene s jednog mjesta, pa se čekaju dozvole za različite objekte, a onda se jedinice lokalne samouprave sjete da bi se mogla izgraditi još neka cestica, pa se nanovo projektira i ne radi se cijelom dužinom.
Putuje li netko od dužnosnika u sustavu Hrvatskih željeznica – vlakom?
- Ne. Bio sam 2015. godine član uprave zadužen za infrastrukturu i organizirao sam kolegij svih direktora iz Hrvatske u Rijeci, a samo sam ja stigao vlakom.
Koliko ste putovali?
- Kad sam studirao između Ogulina i Rijeke sam putovao dva sata, a sada taj put traje do tri.
U Moravicama postoji željezničarska škola.
- Preostala je iz sustava kada su se specifična željeznička zvanja stjecala u okviru tehnoloških cjelina. Dakle, do Moravica putujete u brdo, a onda od Moravica do Budimpešte nizbrdo. To je bio kolodvor na kojemu su se radili servisi i gdje se mijenjala vuča. Postojala je tamo potreba za školovanjem prometnika, signalno-sigurnosnih tehničara i elektroničara te strojovođa. No, Moravice su izgubile značaj otkako se ne vrši izmjena lokomotiva. Dakle, do Moravica smo imali njemački sustav vuče, a od Moravica ka Rijeci talijanski.
To su različiti naponi?
- Tako je. Svaka europska država ima svoju mrežu i svoje lokomotive, pa su se one morale mijenjati kad bi dolazilo do prelazaka na drugu mrežu, a sada se više to ne radi otkako je sustav u cijeloj Hrvatskoj ujednačen.
Koji je sustav prevladao?
- Njemački. Kako se Europska unija otvorila, izgubila unutarnje granice, direktivama se nastoje izjednačiti sustavi na čitavom njezinom području. Minimum standarda će biti da imamo višesustavne lokomotive, a maksimum da jednom lokomotivom putujete od Splita do Norveške, primjerice, pod istim naponom. Očekuje se da će se taj standard utvrditi za 15 do 20 godina.
Kakve su perspektive željeznice u Hrvatskoj? Jesu li đaci koji se školuju za željezničara promašili profesiju?
- Oni koji se školuju za strojovođe i prometnike će uvijek imati kruha. Sada smo u fazi liberalizacije tržišta. Prije deset godina smo otvorili svim operatorima Europske unije mogućnost da prevoze robu u Hrvatskoj, a do tada je HŽ cargo imao monopol, da bi u ovom razdoblju njegovo poslovanje “palo” za 40 posto. Oni koji su došli u Hrvatsku prevoziti robu, traže radnu snagu. Onaj tko je u Zagrebu, primjerice, završio školu za prometnog tehničara može biti prometnik, skretničar, manevrist, otpravnik ili vlakovođa. Nije pogriješio niti onaj tko se obrazovao na području elektrotehnike jer željeznička infrastruktura podrazumijeva i kvalitetnu sofisticiranu tehnologiju koju treba održavati. Ove ili sljedeće godine liberaliziramo i putnički prijevoz i puno će operatera izvana doći na našu mrežu. Primjerice, doći će tvrtka RegioJet iz Češke koja nudi vlak s osamnaest vagona za prijevoz između Praga i Rijeke. Dakle, ovi s 18 vagona prevoze Čehe i Čehinje u Rijeku, a mi kažemo da nema putnika. Pa nema jer ih nismo privukli. Netko od Praga do Rijeke putuje za 50 eura, a koliko sad karta od Ogulina do Zagreba?
Ako se liberalizira putnički promet, bit će više vlakova?
- Naravno jer se kupuju trase, a, kad se već kupuju, morate imati putnike jer ćete u suprotnome propasti. Jedna trasa je, primjerice, polazak vlaka iz Zagreba za Rijeku u 9 sati, a druga trasa bi bila, nadalje, polazak u 11 sati.
SDP je ove godine predložio posthumno generala Petra Stipetića za Nagradu za životno djelo Županije karlovačke, što je najviše županijsko priznanje, a HDZ je za isto bio predložio generala Pavla Miljavca, također posthumno. Manipulira li se time?
- Povijest bolesti kaže da sam prije tri godine predložio Stipetića za Nagradu za životno djelo, pa su preglasavanjem to odbili i to priznanje dodijelili jednom drugom uglednom Ogulincu. Dakle, kandidiranje Stipetića nije odgovor na prijedlog da se to priznanje dodijeli Miljavcu, nego je obratno. Bili smo napustili i sjednicu Županijske skupštine jer nismo mogli prihvatiti da se jednog generala uspoređuje s drugim. Obojica su mogla dobiti Nagradu za životno djelo. Manipulirali su prijavama, a naša je čista. U zadnji čas su “uvalili” prijedlog za Miljavca, a Stipetiću su rekli dodijeliti to priznanje dogodine.
Miljavac je predložen nakon smrti – ona je izravan povod za prijedlog da mu se dodijeli Nagrada za životno djelo.
- Pa i Petra smo predložili nakon njegove smrti. Ne radi se o licitaciji generalima, nego isključivo o tome da se Stipetića diskreditira kao generala zbog toga što ima prošlost u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Da smo predložili Mirka Norca, većina bi usvojila prijedlog.
A Miljavac nije bio u JNA?
- Ima prošlost u poduzetništvu, a možda je završio školu rezervnih oficira – ne znam – ali Stipetić je kao general-major JNA prešao u Hrvatsku vojsku na poziv predsjednika Franje Tuđmana. Uvijek je postojao antagonizam časnika koji su došli iz JNA, a imali su mozak, ćuku i školu, te onih što su došli iz Legije stranaca i kojekakvih austrijskih birtija. Nikome ne osporavam zasluge, ali se ne može usporediti generala koji radi plan napada kako se to radi u akademijama i generala koji viče “‘Ajmo za mnom”, pa mu neprijatelj pobije polovicu vojnika, kao što se dogodilo kod Petrinje.
Upravo se Stipetiću predao 21. kordunski korpus Vojske Republike Srpske Krajine. To je valjda jedini takav čin za svih ratova iz vremena raspada Jugoslavije.
- To samo govori o Stipetiću. Sjetite se slike američkih vojnika kako dižu američku zastavu na otoku Iwo Jima. Ta je slika obilježila Drugi svjetski rat. Naš je rat obilježila slika predaje zapovjednika 21. kordunskog korpusa Čede Bulata Stipetiću, svome nadređenom u JNA. Fantastična je slika i kada je Tuđman ljubio hrvatsku zastavu u Kninu. Sve te slike ostaju u pamćenju. General Ante Gotovina nikad nije osporavao zasluge svojim operativcima koji su došli iz JNA, kao što je, primjerice, Rahim Ademi. Miljavac je i meni zapovijedao. I on i Stipetić zaslužuju Nagradu za životno djelo Županije karlovačke.
Ove godine je po proceduri za slanje prijedloga radi dodjele priznanja…
- Da pričamo o proceduri? Procedura je onakva kakvu je propisao onaj tko raspisuje natječaj, pa je onda taj meritoran da ocijeni je li se procedura propisala. Ma nemoj?!
Imali smo ove godine u Karlovcu bizaran slučaj kada se gradonačelnik Damir Mandić u svojstvu predsjednika Gradskog odbora HDZ-a javio na poziv građanima da kandidiraju osobe za javna priznanja, pa je on i kandidirao likovnog umjetnika Alfreda Krupu mlađeg za Nagradu Grada Karlovca. Uvažavajući Krupu i ne sporeći da zaslužuje nagradu i da je taj prijedlog bio dobar, načelno je upitno bi li gradonačelnik trebao sudjelovati u takvim javnim pozivima namijenjenima građanstvu. Zar se uistinu očekuje da Gradsko vijeće Karlovca u kojemu HDZ čini većinu odbije njegov prijedlog, bez obzira koga predložio? No, to je samo digresija. Uglavnom, 2020. ste nakon parlamentarnih izbora dali ostavku na mjesto predsjednika Županijske organizacije SDP-a i to je rijedak primjer davanja ostavke zbog izbornog rezultata. Jeste li to ikad požalili?
- Nisam. Ponio sam se onako kako se ponašam cijeloga života. Ako sam nešto pošteno odradio, a birači me za to nisu nagradili, ne mogu opet tražiti njihovo povjerenje tvrdeći da sam se sada obrijao i da sam sada ljepši. Izgubio sam tu utakmicu. Malo je nedostajalo da uđem u Hrvatski sabor. Više se na čelu stranke nisam vidio i otvorio sam mogućnost drugima. A tko su drugi? Pa tko je najuspješniji SDP-ovac u Karlovačkoj županiji? To je gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović. Kada smo birali novo županijsko i gradsko vodstvo nisam se kandidirao niti za jednu funkciju jednostavno zato što sam izgubio te parlamentarne izbore. Nova priča je otvorena novim kadrovima u Karlovačkoj županiji – Domitrovićem u Ogulinu i Dragicom Malović u Karlovcu, te gradonačelnicom Siska Kristinom Ikić Baniček i drugima.
Kada ste davali ostavku gotovo pa proročanski ste najavili “bitku do istrebljenja” u SDP-u.
- Eto, svjedočite bitki. Imam toliko iskustva da “njušim krv”. U SDP-u, kao i u svim strankama osim HDZ-a, koji kontrolira članstvo, imaju istu bolest – Hrvatska socijalno-liberalna stranka se raspala kada je postajala ozbiljna opozicija HDZ-u, pa se Vlado Gotovac izdvojio sa svojim suradnicima i osnovao Liberalnu stranku, a Dražen Budiša je ostao predsjednik HSLS-a. Isto se dogodilo u SDP-u. U toj stranci su neki stari drugovi već bili nanizali četiri ili pet zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru – pokraj Nenada Stazića niste mogli doći na listu za parlamentarne izbore, a ima mlađih koji žele na te liste, pa mora doći do sukoba. Sad je nastao sukob kada se išlo osporiti pravo predsjedniku stranke da slaže liste za izbore. No, ako smo ga već izabrali na to mjesto, treba mu to pravo i omogućiti. Predsjednik je onda one koji su ga osporavali stavio na zadnja mjesta na listama, pa je svatko otišao svojim putem. Ovo je sad definitivno kraj SDP-a kao ozbiljne opozicijske stranke, naročito nakon što su se uspjeli riješiti Viktora Gotovca koji je bio preuzeo zagrebačku organizaciju. On je predstavljao jedino svjetlo na kraju tunela. Imao je širok tim oko sebe koji je shvaćao što su potrebe Zagreba. Protivili su mu se oni koji su bili dobro uhljebljeni u Zagrebačkom holdingu kod druga Milana Bandića, dugogodišnjeg gradonačelnika. Uplašili su se za svoje pozicije i torpedirali Gotovca kao moguću konkurenciju predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu i drugima. Grbinu ne preostaje ništa drugo nego da složi listu za parlamentarne izbore tako što za nositelje stavi one koji su dobili izbore u svojim sredinama i da se nada dobrom rezultatu SDP-a po izbornim jedinicama, a HDZ-ov veteran Vladimir Šeks se prekrajanjem izbornih jedinica potrudio da taj uspjeh ne bude naročito značajan.