“Tjeskoba povezana s tehnologijom se počela javljati na početku koronakrize. Čovjek voli udobnost i red. Čim se dogodi nešto što se ne može kontrolirati, postajemo pomalo tjeskobni. Svi su igrani filmovi odvajali čovjeka i stroj. Umjetna inteligencija nije odvojena od nas, entitet za sebe. To je naš nastavak. Da se sutra inženjeri prestanu baviti modelima, Chat GPT bi nestao. Ljute me binarnosti – mi i oni. Živimo u jako čudnim vremenima, a ekstremi u koje bježimo daju osjećaj sigurnosti. Tjeskoba povezana s novim tehnologijama je pitanje nečega mnogo dubljeg. Umjetna inteligencija nas zasigurno neće zamijeniti”, rekla je u srijedu u Centru za mlade Grabrik u Karlovcu na predavanju “Umjetna inteligencija kao kreativni alat” Anamarija Podrebarac, umjetnica, doktorandica i predavačica na Institutu kreativnog računalstva na Sveučilištu umjetnosti u Londonu, koja radi disertaciju na temu umjetne inteligencije kao alata razumijevanja suvremene umjetnosti i veze matematičkog modela algoritama s izvedbenom umjetnošću, a istražuje i pedagogiju u “postdigitalnom” društvu s posebnim interesom na obrazovanje takozvane generacije “Z”, koja obuhvaća one rođene između 1995. i 2010. godine.
Iznijela je povijesni pregled razvitka takozvane umjetne inteligencije od početka onoga što je nazvala “diktaturom binarnosti koju i danas živimo”. “Francuski filozof René Descartes je boravio u Nizozemskoj i tamo ga je mučilo pitanje što je rješenje, ako ne možemo vjerovati svijetu sa svojih pet osjetila, a Bog nije od pomoći. Rekao je da je za meditacije dobio viziju po kojoj je matematika jedina apsolutna istina. Tako dolazimo do kartezijanizma po kojemu su naša fizika i naš duh odvojeni, što se naziva ontološkim argumentom. Time počinje ta diktatura”, kazala je A. Podrebarac.
Nastavila je s kćerkom lorda Georgea Gordona Byrona, engleskog pjesnika koji je poginuo s 36 godina života, a za kojega je A. Podrebarac rekla da je bio u vezi s polusestrom i da je to u ondašnjoj Engleskoj bilo normalno. “Bio je poznat kao netko tko se volio zabavljati sa ženama. U isto vrijeme je imao šest žena. Bio je jako cijenjen pjesnik u Engleskoj, a razvio je pjesničku formu klasicizma. Oslobodio je misao – prvi je počeo izražavati subjektivne dojmove pjesništvom, što je bilo radikalno u to doba. Bio je vrlo liberalan i kao takav se upustio u rat ‘za slobodnu Grčku’ kada je smrtno stradao. Bitno je u ovom kontekstu što je bio otac Ade Lovelace koja je imala osam mjeseci kada je poginuo, a njezina mama Anne Byron je strahovala za kćerku da će postati kao svoj otac. Lejdi Byron je bila staromodna matematičarka i logičarka koja je ‘gurala’ kćerku ka znanosti – ako bi Ada čitala bilo što što nije matematika, bila bi kažnjena batinama. Kada je pak Ada došla u zreliju dob, upoznala je, između ostalih, i književnika Charlesa Dickensa. Od njega saznaje tko je bio njezin otac i tako nastaje potpuni razdor između majke i nje. Ada se tada okreće i poeziji. Upoznaje Charlesa Babbagea, koji radi prvo računalo radi smanjenja udjela manualnog rada i uzima ju u mentorstvo. No, tek ćemo za stoljeće saznati tko je Ada. Njezinim spojem matematike i pjesništva nastaju dvije grane umjetne inteligencije koje imamo i danas. Piše prvi čuveni algoritam u svijetu. Babbagea uvjerava da je moguće napraviti stroj koji priča i razmišlja, no ta ideja nije prihvaćena. Programiranje i poezija su jako slični, a Ada je postavila temelje koji se i dalje koriste”, iznijela je A. Podrebarac.
Okrenula se potom teoriji austrijskog filozofa, matematičara i, kako je napomenula, čudaka Ludwiga Wittgensteina, koji se rodio 1889. godine u Beču u vrlo uglednoj, imućnoj i utjecajnoj obitelji. “Od malena je pokazivao jako izražen intelekt. Otac ga je tjerao da studira za inženjera, no neuspješno – Ludwig je odlučio studirati filozofiju. Na Cambridgeu je upoznao svog mentora Bertranda Russella, oca moderne logike. Wittgenstein se pitao zašto su ljudi stalno u sukobu, a zaključio je da je problem što ne koristimo dovoljno čist jezik. S njime nastaje filozofija jezika. Objavljena mu je 1921. godine knjiga ‘Tractatus logico-philosophicus’ u kojoj objašnjava da je jezik vizualan, da stvaramo slike dok razgovaramo jedni s drugima. Za to je djelo rekao da je to zadnja knjiga u filozofiji ikada napisana, da je s filozofijom gotovo i da je on svoje obavio, te odlazi s Cambridgea. Odlučio je postati arhitekt”, rekla je A. Podrebarac.
Nastavila je kako se vjerovalo da je obitelj Wittgenstein prokleta jer su se tri od četiri Ludwingovih brata samoubila, a i sam je filozof cijeloga života patio od depresije i suicidalnih misli. Ludwigova sestra Margarete se pak jako brinula o njemu. “Odlučio je projektirati njezinu kuću, a bio je noćna mora građevinarima. Cijela je kuća navodno bila gotova, a on je zaključio da je matematički ispravno da se strop podigne za tri centimetra, pa je na tome insistirao. Izbile su svađe, ali su naposljetku doslovno srušili kuću i sagradili tri centimetra višu. Ludwig je razmišljajući o toj epizodi zaključio da ljudi ne žele čuti činjenice, ne žele da ih jezik prenosi, nego samo žele pobijediti u argumentaciji, da igraju igre. Tada je zaključio da je čitava njegova knjiga pogrešna i vraća se na Cambridge. Uzbuđen zbog nove spoznaje dolazi do Russella i kaže da je bio cijelo vrijeme u krivu, no ovaj mu onemogućava da obori vlastitu teoriju koja ga je proslavila. Wittgenstein odlučuje ostati na Cambridgeu kao nastavnik matematike i logike, samo da dokaže one ne predstavljaju apsolutnu istinu u svijetu”, rekla je A. Podrebarac.
S Wittgensteinovom teorijom se vrlo dobro upoznao, a zatim je vrlo efikasno primijenio i zlorabio – Joseph Goebbels, šef nacističke propagande. “Pretekao je Wittgensteina u shvaćanju jezika kao alata manipulacije. Koristeći sliku i jezik promovirano je zajedništvo. Nacistički filmovi propagande poručuju da smo svi zajedno i da ćemo se brinuti jedni o drugima, ali da postaješ neprijatelj onog trenutka kad počneš sumnjati u to što radimo. To je binarnost. Goebbels je shvatio da, ako se koristi ritam jezika i iznose fraze, dok se prikazuju lijepe slike, ljudima manipulira i baca ih se u euforiju. Nadalje, kao alat masovne propagande se koristio radio. Nijemci su bili visokoobrazovan narod koji je potpao pod tu vrst igre”, navela je A. Podrebarac.
Nastavila je predavanje govoreći o alatima takozvane umjetne inteligencije za tekst, a najpoznatiji je Chat GPT objasnivši da takozvana tokenizacija omogućuje programu da predvidi sljedeću riječ koji uči program kako pričati, “ali i najvažnije od svega – što želimo da priča”. “Koja je ideja iza toga? Sistem tokenizacije je potekao iz Goebbelsovog rada o ponavljanju fraza. Taj program uči o tebi i zato je besplatan – što više zna o korisniku, lakše mu je složiti rečenicu. Međutim, kada umjetna inteligencija uči jezik, ne prepoznaje kontekst. Samo ljudi to mogu – mi dajemo i stvaramo smisao. Sada komuniciramo posredstvom slika – ostvarilo se sve čega se Wittgenstein plašio”, dodala je A. Podrebarac.
Rekla je da je matematičar Alan Turing studirao na Cambridgeu i da mu je profesor matematike bio baš Wittgenstein, koji je, kako je navela, do tada već bio “fino poludio”. “Njih dvojica su započeli tako žestoke rasprave, da su drugi studenti dolazili samo to pratiti. Wittgenstein mu je poručivao da su u sukobu jer ne koriste ‘ispravan jezik’. Turing se pozivao na matematiku kao osnovu moderne znanosti, a ovaj mu je tumačio da je matematika puna paradoksa i da se ne može ovjekovječiti paradoksalna apsolutna istina”, dodala je predavačica.
Rekla je i da takozvana generacija Z kojoj predaje više ne razlikuje stvarnost i sliku te da se prestala baviti fotografijom “jer je sve fotografirano”. “Živimo u vremenu u kojemu smo u cijelosti apsorbirani u sliku. Goebbels bi bio ponosan koliko smo danas opčinjeni njome”, istaknula je A. Podrebarac.
Objasnila je da je izum kamere “donio ogromnu promjenu paradigme” i da do tada slikanje nije smatrano umjetnošću nego zanatom, pa je “umjetnost vrlo suvremen pojam”. “Tada su slikari bili poput fotografa u fotostudiju – bogati bi naručivali svoje portrete. A onda se pojavila kamera koja je mnogo brže od slikara napravila mnogo realniju sliku svijeta. One koji su kupili fotoaparat mnogi su nazivali izdajicama. Tada se čak i tvrdilo da će obnevidjeti onaj tko koristi fotoaparat – oduvijek je bilo zastrašivanja tehnologijom. Iako je smatrano da će fotoaparat uništiti slikarstvo, u biti je uvjetovao nastanak jako lijepih likovnih pravaca. Slikari su po prvi puta odlazili iz ateljea u prirodu. Slikari koji nisu kupili kameru i koji su ostali predani svome zanatu bi s vremenom izgubili svoj studio, pa bi odlazili slikati van. Prvi puta se događa ta ogromna promjena i tada slikarstvo postaje umjetnost jer se oslobodilo tereta stvarnosti – slikari se sada mogu posvetiti sebi, svom dojmu, izraziti sebe”, pojasnila je A. Podrebarac.
Objasnila je i kako umjetna inteligencija kreira sliku. “Imamo bazu podataka slika, diskriminatora i generatora. Koristi se obrazac koji nasumično generira sliku. Diskriminator daje uputu generatoru da kreira lice. Te modele treba jako puno trenirati, što je jako iscrpljujuće i u nevjerojatnim razmjerima loše za okoliš jer se troši jako puno energije. Svakoga puta kada stisnem tipku Enter trenirajući model, a stisnem mnogo puta i jedna sam od mnogih koja to radi, u atmosferu pustim 15 minuta leta komercijalnog zrakoplova. To je zato što je potrebno jako puno energije i vode za hlađenje da se pokrenu serveri, a najviše ih je u morima. U svakome slučaju, nikad nećemo dobiti ništa originalno od umjetne inteligencije – kao i svaki matematički model, ona nauči obrasce i samo ih preslika. Mnogo umjetnika se prestalo baviti umjetnošću smatrajući da to više nema smisla jer tehnologija generira slike na ovaj način. Ono što je fotografija napravila slikarstvu sada se događa fotografiji s izumom umjetne inteligencije”, kazala je A. Podrebarac.
Rekla je i da je, “ako je sva matematika paradoksalna, možda istinito da se treba vratiti u prirodu i proučavati originalni, prirodni, dizajn”. “Jedna grana umjetne inteligencije se zove evolucijskom. Velik broj evolucijskih algoritama je utemeljen u teoriji Charlesa Darwina, ali su otišli u biti korak dalje. Recimo da imamo četiri čovjeka posvema različita. Kada uđu u neuralnu mrežu, nasumično jedan od njih dobije gen više, taj jedan prolazi kroz tu mrežu, a ostala trojica se ‘potuku’ unutra. Nemamo pojma što se događa s tim evolucijskim postupkom. To je crnilo u znanju. Ne možemo pročitati te kompleksne modele. Ostajemo stoga vjerni algoritmima i njihovim zaključcima. To je jedina grana umjetne inteligencije koja se primjenjuje uspješno u medicini”, kazala je A. Podrebarac.
Nastavila je da se u arhitekturi i u modnoj industriji uvelike koristi takozvana umjetna inteligencija. “Modna industrija se jedina bavi umjetnom inteligencijom bez etičkih dilema. Ona prednjači u korištenju tog alata. A arhitekti koji koriste umjetnu inteligenciju smatraju da arhitektura treba biti nadahnuta biologijom i prirodom”, rekla je i dodala: “Umjetna inteligencija je alat. I čekić se može zlorabiti”.
Podsjetila je na ludite koji su u 19. stoljeću razbijali strojeve iz straha da automatizacija dovodi do gubitka radnih mjesta. “Luditi su bili prvi teroristi. Radnici bili uplašeni da će biti zamijenjeni strojevima, a luditi su uništavali strojeve, ali su i ljude ubijali. Kad je parlament o tome raspravljao, jedan od najmlađih zastupnika je bio – lord Byron. Jedini je bio protiv smrtne kazne za ludite. Oni su palili sela i ubijali ljude, a sve je stalo nakon što je Engleska oformila posebnu jedinicu vojske da suzbije taj pokret”, rekla je A. Podrebarac.
*objavljeno na KAportalu