Nepravdu treba ispraviti!
Za Milana Rakasa (1930.-2000.) u Karlovačkom leksikonu piše: “ Od 1960-ih pa sve do kraja 1980-ih bio je najistaknutija osoba komunističke, ‘komesarske’ ideološke uprave u karlovačkom političkom, društvenom i kulturnom životu“. To nije dobar prikaz.
Edita Gojak je svojedobno bila spikerica i muzička urednica i autorica svih glazbenih emisija, osim rok glazbe, a Rakas je bio direktor i glavni i odgovorni urednik Radio Karlovca i Karlovačkog tjednika. Edita visoko cijeni Rakasa kao direktora i urednika i kao dobrog i poštenog čovjeka.
Doktor Darko Jerinić je bio vrlo angažiran u agitiranju za samodoprinos za izgradnju bolnice na Švarči. To je obavljao rado i na tom planu puno je učinio. Darko kaže da ga je zbog toga Rakas simpatizirao, što mu je dobro došlo kad je ispričao vic o Josipu Brozu Titu, zbog čega je mogao imati ozbiljne posljedice, čak odlazak u zatvor. Rakas, tada direktor lista Komunist, organa Saveza komunista Jugoslavije, odlazi u Zagreb i u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske moli da ne diraju Jerinića, koji kaže da je Rakas bio dobar čovjek.
Tomislav Kuhar, inženjer strojarstva, zaposlenik karlovačke tvornice Jugoturbina, intenzivno je sudjelovao u društvenom i političkom životu grada. Nazočio je raznim skupovima, primjerice susret,,ima s predstavnicima takozvanih gradova-prijatelja, Kragujevca i Alessandrije. Često je bio na zakuskama priređenima za goste iz tih gradova. Na tim zakuskama često je bio i Rakas, sekretar karlovačkog Komiteta SKJ. Da ostali ne primijete, odlazio bi do konobara i platio mu dio računa za jednu osobu, za ono što je pojeo i popio. “Nije želio da jede na trošak građana Karlovca”, kaže Kuhar.
Rakasova kći Slobodanka, koju zovemo Bobana, navodi da je katkad sretne koji bivši radnik nekad velike tvornice DIP (Drvno industrijskog poduzeća) s Banije i kaže joj da se je njezin otac, kad je bio na čelu tvorničke komunističke ćelije, uvijek borio da stan dobije neki siromašni radnik, kojemu je stan bio najpotrebniji.
Josip Grdina je bio od veljače 1968. do konca 1971. honorarni suradnik novinar u Karlovačkom tjedniku i Radio Karlovcu u kojima je Rakas bio direktor. “Rakasa pamtim”, kaže Grdina, “kao velikog radnika koji je cijenio ljude koji su voljeli i htjeli raditi. Nikada, ni jednom riječju nije se moglo naslutiti što je po nacionalnosti. Nikada nisam čuo tog čovjeka da se po nacionalnoj liniji s nekim obračunavao. Treba li podsjećati da su svih godina poslije Drugog svjetskog rata Rečičaki, stanovnici sela Rečice u kojemu sam rođen 1949., nazivani ustašama, da je Rečica i kod nekih tadašnjih novinara proskribirana i etiketirana kao ustaško mjesto. Sada, s odmakom od pola stoljeća, posebno treba istaknuti Rakasa kao velikog čovjeka kojemu iz usta, barem koliko sam mogao čuti ili doznati tih sedamdesetih godina, nije ni slučajno mogla izletjeti takva etiketa i uvreda. Moram reći da sam već tada, sedamdesetih godina, kao brucoš, student , sudionik događanja i štrajka na Sveučilištu u Zagrebu 1968. pisao onim što danas zovemo hrvatskim jezikom. Karlovački tjednik u to je vrijeme imao kvalitetnu redakturu i ne pamtim da mi je Rakas ili netko drugi prigovarao što bih rekao ili napisao, na primjer ‘tijekom’ umjesto tokom. No, s riječju ‘nazočan’ umjesto na hrvatskosrpskom ‘prisutan’, imao sam primjedbu i ispravak tadašnje redaktorice. Treba reći da je Rakasa poštivala i tadašnja, mogao bih je nazvati karlovačka novinarska elita, novinari Tjednika i Radija od kojih sam učio, rekao bih i naučio novinarski zanat. Ono čega danas nema ni u jednoj karlovačkoj redakciji, a mislim da je tako i općenito u novinarstvu, prakticirali su tadašnji ‘stari’ novinari. Sjeli bi s mladcem početnikom koji je želio pisati i zajedno popravljali tekst, upućivali ga kako nešto reći ljepše i razumljivije. Rakas i tadašnji novinari slali su me s više kilograma teškim magnetofonom ‘Telefunkenom’, kolutašem na teren, pa sam tako snimajući razgovore s ljudima bez problema tonski oslikao i orisao ‘ustašku’ Rečicu, te mjesta na lijevoj i desnoj obali Kupe. Naravno, iste sam teme priređivao i za Karlovački tjednik. Pitat ćete, a sloboda štampe za Rakasova šefovanja? Moram reći da nikada, ama baš nikada u Rakasovo vrijeme nisam imao nijednu primjedbu na sadržaj svojih priloga. A mislite li da su danas štampa, novinarstvo, slobodniji nego onda? Ne! I onda i danas sveto je pravilo ‘veži konja gdje gazda kaže’. Tko kaže da je drugačije, laže. Pa što hoćete većeg povjerenja i poštovanja prema meni kao mladom suradniku, novinaru, kada mi je Rakas ponudio nešto što ću pamtiti cijeli život, nešto što mi je ostalo kao lijepa uspomena i zauvijek urezano u sjećanje. Ne znam točno koje godine, uglavnom prije 1971., Rakas me šalje u Vojvodinu kako bih prikupljao pretplatu od kolonista, Srba s Korduna, koji su tu naseljeni odmah nakon Drugog svjetskog rata. Uz pretplatu snimao sam za Radio i pisao u Tjedniku o tim ljudima. Po tom poslu bio sam u Somboru, Kljajićevu, Čonoplji, Tavankutu, Berkasovu, Novom Sadu… Ne mogu se sjetiti baš svih mjesta i gradova. Bio sam tamo u dva ili tri navrata po nekoliko dana. Posebno ističem da se nikada nikome nisam u Vojvodini, u tim mjestima najavljivao da ću doći. Kada bih sišao sa šinobusa ili vlaka, na primjer u Kljajićevu, potražio sam birtiju, onako s vrata se predstavio tko sam i pitao gdje ima ljudi koji su se doselili poslije rata. Kada se pročulo da sam tu, dalje više nije bilo problema niti je trebalo išta pitati jer su me pojedini seljani potražili i pozivali u svoje domove. Deseci tih srdačnih ljudi postali su pretplatnici Karlovačkog tjednika. Pretplatu su plaćali u gotovini, a ja bih im onda izdavao uplatnicu. Uvijek sam spavao kod nekoga od njih za što nisam trebao ni pitati. Ljudi su mi uvijek ponudili i dali bez naknade krevet i jelo. Mislim da je Rakas bio ponosan na obavljeno, a ja isto tako sretan što sam tim ljudima kroz Karlovački tjednik donio dašak njihovog rodnog kordunaškog kraja i Karlovca. Bilo je još mojih osobnih dogodovština s Rakasom, ali nikada ružnih. Izričito mislim da je to što je u Karlovačkom leksikonu tituliran kao ‘najistaknutija osoba komunističke komesarske ideološke uprave u karlovačkom političkom, društvenom i kulturnom životu’ nepošteno i ružno. Učinili su to nekadašnji partijci koji o Rakasu govore ružno, a nisu mu bili ni do gležnja. To su tipovi koji su se i u vrijeme komunizma pokušali s njim obračunati, a nisu mu mogli ništa. Rakas je bio uvjereni komunist, Jugoslaven, pravedan i pošten, koji je smatrao da je komunizam društvenopolitički sustav koji će, bez obzira na neka zastranjenja, kao što je strahovlada Josifa Visarionoviča Staljina, narodima donijeti sreću. Dok sam bio suradnik u novinsko-informativnoj ustanovi gdje je bio direktor, nikada nije nastupao s nekakvih nacionalnih prosrpskih, ne daj, Bože, velikosrpskih pozicija”, izjavljuje Grdina.
*objavljeno prvotno na portalu Aktiviraj Karlovac