Marina Majoli: Dane oko obljetnice Brunine pogibije bih najradije provela sama

“Ovi me dani stvarno ‘peglaju’ i nije jednostavno jer sam ostala sama, jer se sjećam i jer radim ono što su uvijek radili moji roditelji, pa sam tako u Karlovačkom tjedniku – kojega, po mnogima, nitko ne čita – objavila sjećanje za mog brata koji mi, kako nemam vlastite obitelji, znači sve. Osjećam se tužno, prazno. Ponosna sam što sam ga imala i zahvalna sam dragom Bogu na toj našoj kratkoj beskonačnosti koja traje. Dok ga ljudi pamte i dok ga pamtim srcem, zahvalna sam. Ta uspomena vječno traje. Ove dane bih najradije provela sama jer je to nešto što nije za druge, nego je moje i samo naše. To mi čini dom koji nije samo od cigli i krovišta, nego je to dom topline, ljubavi, sreće i sjećanja, onoga što me čini takvom kakva jesam. Bruno je živio u Karlovcu, a ja sam već 51 godinu u Zagrebu, no osjećam se i dalje Karlovčankom. Bez obzira što sam na neki način bila prisiljena prodati kuću, ne zato što bi mi trebao novac, nego jer je nisam mogla održavati, kupila sam stan u Karlovcu koji će mi trajno ostati i u koji ću možda doći provesti svoje zadnje dane. Želim oslikati koliko sam vezana za jedan grad i svoja sjećanja”, kaže 69-godišnja Marina Majoli s kojom se nalazimo povodom 30. obljetnice smrti njezinog brata Brune koji je poginuo kao hrvatski branitelj, tenisaču po kojemu se zvao teniski memorijal kojega je godinama organizirao Teniski klub Karlovac.

Rođena je u Karlovcu i obrazovala u karlovačkoj gimnaziji, da bi 1978. godine diplomirala talijanski i engleski jezik. Od 1981. do 1989. je bila voditeljica propagande u Nami, a od 1989. pomoćnica direktora Muzejsko-galerijskog centra u Zagrebu, potom u Galeriji “Klovićevi dvori”. Bila je 1997. i 1999. tajnica i voditeljica odnosa s javnošću za hrvatski program na Venecijanskom bijenalu. Jedna je od osnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću, a od 2004. je direktorica marketinga u Osiguranju Zagreb, kako bilježi Karlovački leksikon.

Bruno Majoli je rođen 18. srpnja 1957. u Karlovcu. Maturirao je 1976. na Gimnaziji Karlovac. Bio je tajnik TK Karlovac.

“Bio je tri godine mlađi od mene. Poginuo je bio na četvrtak. U subotu je njegova klapa trebala otići na skijanje, no svi su ostali na pogrebu. Nekoliko je verzija o tome kako je stradao na Turnju. S trojicom prijatelja koji su bili mineri se tamo bio zaputio”, nastavlja M. Majoli.

Po čemu se sjećaš brata?

• Sjećam ga se iz prvih dana našeg najmlađeg djetinjstva kada mi je, igrajući se hula-hupom, pjevao pjesmu “Marina” talijansko-belgijskog pjevača Rocca Granate, po tome što je uz mene naučio abecedu, po tome što mi je bio blizu, bez obzira što smo bili udaljeni. Bruno je od rane mladosti zavolio sport. Igrao je nogomet, a trener Branko Čavlović – Čavlek ga je htio u momčadi, ali su roditelji to zabranili. Nogomet nije ostavio, nego se s njim bavio do zadnjeg dana i sa škvadrom je igrao svake nedjelje ujutro mali nogomet na Dubovcu. Osim nogometa, najviše je volio tenis, rukomet, badminton… Volio je glazbu i zapjevati u društvu. Obožavao je pjesme “Cesarica” i “Sjećanje na Vela Luku” Olivera Dragojevića, klapske pjesme, pjesmu “Suza za zagorske brege” i druge. Skidala sam za njega tekstove talijanskih pjevača Al Bana i Romine Power, volio je Il Pooh, Sergia Endriga, Ornellu Vanoni i ostale glazbenike. Imali smo kasnije specifičnu vezu – viđali smo se svakoga tjedna ili svakoga drugog tjedna, povremeno bismo se čuli telefonski, a uvijek smo bili posebno bliski kada je trebalo riješiti neke obiteljske stvari. Stalno bi mi prenosili koliko me hvali i da je ponosan na mene. Često se zapitam kakav bismo imali odnos da je poživio. Što je čovjek stariji, sve je manje buntovan, postaje iskusniji i mudriji, a ono što mu je nekada bilo važno sad mu je nevažno te propitkuje ono što ranije nije.

Je li bio buntovan?

• Na neki svoj način jest. Silno je volio sport, motocikle, automobile i nevjerojatno je koliko je volio tenis. Bio je kolerik i na sve je reagirao – na nepravdu, na izgovorenu riječ, u sportu… Bio je utoliko drugačiji od mene, bio je fejst našpanan.

Čime se bavio?

• Radio je u Jugoturbini, a taj posao nije volio. Jugoslavensku narodnu armiju je služio u inženjeriji, a u Zagrebu se dodatno obučavao za minera. Odazvao se na opću mobilizaciju i tako je postao branitelj. Nije volio rat. Pitala sam ga bila je li ga strah, a odgovorio je da jest. Na moje pitanje bi li mogao ubiti nekoga tko mu se približava s puškom, odgovorio je da nije siguran. Sigurna sam da bih u toj situaciji branila svoj život, i utoliko se također razlikujemo.

Što se zna o tome kako je nastradao?

• Postoji nekoliko priča, a pitanje je koja je točna. Sasvim je sigurno da tu večer Bruno nije trebao ići na Turanj, a nepoznato je zašto jest. Drugi branitelji su svjedočili da su kartali kada se Bruno digao i zaputio van napomenuvši da će se vratiti za sat ili dva, pa da će onda nastaviti igru. Po jednoj verziji, bili su pod utjecajem alkohola. Nikad ne možeš izričito tvrditi jer nisi svjedočio, no jako je malo vjerojatno da bi Bruno pio. On nikada nije pio alkohol, niti pivo, niti vino, bilo što i odmaknuo bi piće od sebe, ako bi uvidio da ima imalo alkohola. Pitanje je i tko je nagazio na minu koja je “digla” cijelo to minsko polje. Navodno se ta tutnjava čula u gradu. Kod Sajevca su bila dva minska polja – jedno je postavila naša strana, a drugo neprijateljska, a Banjalučani su postavili večer ranije dodatne mine za koje naši nisu znali. Te kobne večeri su naši ušli u to neprijateljsko polje. Tu noć je došlo troje Bruninih prijatelja meni u Zagreb i izvijestili me što se dogodilo. Nazvala sam doktora Darka Jerinića da mi provjeri podatak jer nisam htjela vjerovati u nj. Potvrdio mi je da su te večeri na Turnju poginula četvorica, a među njima i moj brat. Te sam noći otišla roditeljima jer sam ih htjela izvijestiti prije vojske, a ona je stigla sutradan oko 10 sati. Takva tragedija promijeni život i moraš biti snažnog karaktera da nastaviš živjeti koliko god možeš normalno. Nastavljam se družiti, pjevati i uopće živjeti. Sjećam se dana kada bih se vozila prema Karlovcu i kada bih odjednom zaplakala. Pomislila bih tada da se meni ne smije ništa dogoditi, pa da moji roditelji ostanu bez oba djeteta.

Kako ste reagirali kada je rekao da odlazi u rat?

• Toga se jako dobro sjećam jer su tada roditelji, Brunina djevojka Lidija i Bruno bili u Zagrebu. Kada je objavljena opća mobilizacija, tata je pogledao Brunu i rekao: “Moraš se javiti”. Tada su se zaputili u Karlovac. Kada sam 5. listopada 1991. godine, dan nakon prvog jačeg napada na grad, došla po njih s automobilom i natrpali u nj koješta, tata je naslonio ruku na kuću. Shvatila sam tada da se oprašta od doma. Nije bio siguran hoće li se vratiti.

Od 1994. godine se održavao teniski memorijal na spomen Tvog brata. Čija je to bila inicijativa?

• Volio je tenis iznad svega, a i dalje čuvam zadnji njegov reket i zadnju lopticu s kojom je igrao. Čak postoji i video-snimak njegovog zadnjeg seta kojega je odigrao, a to je bilo par dana prije no što je poginuo. Dva mjeseca nakon Brunine smrti je došlo nekoliko članova TK Karlovac mojim roditeljima i pitali su dozvoljavaju li da se u spomen na Brunu održi memorijal u sjećanje na njega, a u biti druženje. Na to prvo izdanje mama nije mogla doći, pa smo iz obitelji bili samo tata i ja. To je druženje bilo jako emotivno, toplo i lijepo. Okupili su se samo prijatelji i rodbina te oni koji su znali za to. Odigrali su se svi mečevi i podijeljeni su pokali. Nakon prvog turnira su se organizirali i naredni. Četvrto izdanje je bilo toliko veliko da je poprimilo nacionalni značaj i dugi niz godina je to bio najjači teniski turnir u Hrvatskoj.

Koliko je obitelji značilo da se turnir održavao iz godine u godinu?

• Puno, naročito isprva. Međutim, turnir je zahtijevao izrazito puno truda, odricanja i pripreme. Tata je tada još bio u mogućnosti i memorijal se pripremao tri mjeseca. Nagovorili smo TK Karlovac da se snažno uključi u organizaciju. Stekli smo tradiciju, ime, došli su najbolji hrvatski igrači i oni su postali dio turnira, odnosno obitelji. Taj memorijal pamtim kao nešto vrlo lijepo i toplo. Kada je 2011. godine obilježeno sto godina postojanja TK Karlovac, mama i ja smo iz naših razloga, koje smo smatrale opravdanima, zaključile da više nema smisla organizirati memorijal jer nismo od kluba i nekih pojedinaca dobile povratnu informaciju. Imam uokvirenih 18 plakata memorijala koje su izrađivali vrhunski dizajneri, a ne znam kome da ih predam jer nisam sigurna da bi ih TK Karlovac prikladno vrednovao. Postoji više od tisuću razvijenih fotografija, par tisuća koje skeniram upravo, 30 do 40 registratora sa svim tekstovima u medijima o memorijalu. Izdali smo i monografiju o prvih deset izdanja memorijala. Nisu nam bile drage tvrdnje koje su dolazile do nas da organizaciju memorijala forsira obitelj. Nakon što smo odlučile da se više ne organizira turnir s Bruninim imenom, organiziran je u spomen na sve branitelje. Da su me pozvali, došla bih. Nakon par izdanja je taj memorijal ugašen, zbog čega žalim. Nikad nisu tražili da im objasnimo zbog čega smo mama i ja odlučile kako jesmo.

Iz kakve kuće dolazite?

• To je bila jedna poštena građanska, katolička, karlovačka obitelj. Pamtim svog oca Borisa koji je išao Radićevom i pozdravljao stare Karlovčanke tako što bi im rekao: “Ljubim ruke, milostiva”. To mi se činilo neobičnim, arhaičnim i – lijepim. Sjećam se tate s krombi kaputima u šetnjama uz karlovačke rijeke, po Vrbanićevom perivoju, nošenja šešira koji su se nabavljali kod Cahuna… Bila je to obitelj koja je voljela tradiciju i koja je bila građanski orijentirana, a sukladno tome smo Bruno i ja bili odgajani. Mama i baka su me uvijek opominjale da trebam naučiti kuhati, plesti i druge vještine koje bi mi mogle zatrebati. Dok je Bruno bio živ, često su me roditelji ispitivali hoću li se udati i imati djecu te upozoravali da nije lijepo ostati sam kad čovjek ostari, ali me više to nisu pitali nakon što je Bruno poginuo jer su znali što znači živjeti s nekime, koja je vrijednost života i da se uvaži, ako je čovjeku dobro. Roditeljima sam jednom prigovorila da su imali predobar brak i da smo Bruno i ja tako nešto tražili u svojim partnerima, a, kako to nismo pronašli, da se nismo oženili, odnosno udali.

Čime su se bavili vaši roditelji?

• Tata je bio stolar. Njegov otac Ivan Majoli je imao veliku stolariju i bio je imućan. Tata je išao studirati u Zagreb, no kad je djed uvidio da od tog studija nema ništa, pozvao je sina doma i zaposlio ga u radionici. Tata je silno zavolio taj posao, volio je drvo i uvijek je isticao da je to plemenit materijal. I danas u Karlovcu kažu da funkcionira ono što bi tata napravio prije 70 godina. Mama Zdenka je cijeloga života bila bankovna službenica i bila je šefica u Službi društvenog knjigovodstva (SDK).

Otac je bio veslač.

• Jest. Bio je jedno vrijeme tajnik Veslačkog kluba Korana i do samoga kraja života je odlazio u klub. Postoje fotografije na kojima kao curica od tri ili četiri godine sjedim ispod kestena i pratim tatu kako vesla. Tata je umro 2009. godine. Tada su me pitali želim li nastaviti članstvo i od tada sam članica. Premalo sam involvirana, ali mislim da ću češće dolaziti na klub.

Otac se bavio i stolnim tenisom i hokejom na ledu, ako se ne varam.

• Jest. Tim se sportovima bavio i moj brat. Tata je svirao citre, gitaru i klavir. Učila sam sedam ili osam godina glasovir, a Bruno je klavir dolazio do samog kraja. Kad je bio u vojsci, često bi prespavao doma, a tada bi odsvirao nešto na klaviru prije spavanja, pa su susjedi znali po tome da je doma. Kad sam prodala kuću, poklonila sam taj glasovir Hrvatskoj glazbenoj mladeži i sada služi mladima koji si ne mogu priuštiti taj instrument.

Postoje drugi poznati Majoliji u Karlovcu kao što su nastavnici i sportaši Zlatko i Vitomir. Jeste li povezani obiteljski?

• Jesmo. Spomenuti su tatini bratići, a i njih dvojica, Zlatko, to jest Zec, i Vito su međusobno bratići. Moj djed, očev otac, je Ivan, a njegova braća su Đuka i Mirko. Ivan je imao mog tatu, Mirko je Zecov tata, a Đuka Vitin. Mirko i Đuka su 1943. godine poginuli u Krašiću od partizana, Bruno je poginuo u ovom ratu, a znaš gdje je završio Roman Latković.

Što je bilo u Krašiću 1943. godine?

• Pokupili su ih kao 25-godišnjake po prilici i tek su se bili oženili – partizani su ih poveli tamo i bacili u jame jer su ih proglasili ustašama. Zec je imao godinu dana kad mu je tata poginuo.

Latković ti je bratić?

• Jest, s majčine strane. Dakle, moj tata se oženio Zdenkom Ostarčević, a ona je imala sestru Ivonu koja se udala za Latkovića s Mostanja. Dakle, ta mamina sestra je Romanova majka, dakle mi smo bratić i sestrična. Mirna Miculinić mi je sestrična – njezina majka je sestra mog oca.

Latković je bio novinar Novog lista i jedini je politički emigrant iz Hrvatske nakon njezinog osamostaljenja.

• Tako je.

Što se tu događalo?

• Studirao je komparativnu književnost i bio je silno načitan, a pisao je puno i lako, od samoga početka za taj riječki dnevnik. Moja teta, a njegova mama, je umrla od raka 4. travnja, a pokopali smo je 10. travnja 1971. godine, točno na Romanov rođendan. Romi je, dakle, pisao u Novom listu i uvijek je bio ispred svog vremena. Bio je možda previše hrabar, da ne kažem previše naivan i previše sanjar – uistinu je sanjao Hrvatsku, koju je nazivao svojom kiflicom. Silno se bojao rata. Bio je na jedan Božić kod nas u Karlovcu kada se pucalo i kada smo zbog toga bili u podrumu, a on je od toga bio sav blijed. Naivan kakav je već bio napisao je to što je napisao u siječnju 1996. godine.

Što?

• Za Franju Tuđmana je napisao da je najveći krvnik koji je prodao Hrvatsku, da je ona postala njegov taoc. Da je danas to netko napisao, ne bi mu se ništa dogodilo. No, on je to napisao prije mirne integracije Podunavlja i kada je tek završila akcija “Oluja”. Romi je napisao što misli, a on to misli i danas, no napisao je to na način na koji nitko nije mogao odobriti.

Osim urednika, pa je tekst objavljen.

• Da, ali je to urednik stavio na sedmu ili osmu stranicu broja misleći da će taj tekst ostati nezamijećen, međutim Roman je potom osvanuo na središnjem dnevniku Hrvatske televizije. Urednica na HTV Hloverka Novak-Srzić je tražila od njega intervju, što je on odbio, a potom je započela hajka na njega. Govorili su o njemu kao protudržavnom elementu, čak i da je Srbin, a nije niti po jednoj liniji.

Je li se to iznosilo u informativnom programu HTV-a?

• Da, nekoliko dana uzastopce na Dnevniku. Počeo je dobivati prijetnje i više nije pisao od straha. Naivno je vjerovao da su Sjedinjene Američke Države obećana zemlja i da će tamo moći nešto napraviti, a ta je zemlja bila u silaznoj putanji te 1996. godine, kada je dobio politički azil. Ništa nije uspio napraviti. Vukao se po njujorškim mostovima kao beskućnik. Prvih godina je obilazio hrvatske zajednice, ali nije naišao na odobravanje koje je očekivao. Nije odustajao od sebe i svojeg razmišljanja pa je krenuo svojim putem. Autor je tri knjige i počeo se baviti i prije odlaska fotografijom, režijom i scenarijom, a s tim je i tamo nastavio, no pao je na vrlo niske grane i bio je dvaput u situacijama opasnima po život, čak je dobio i gangrenu. Prvi puta mi se javio četiri godine nakon odlaska kada me rasplakao viješću da je njegov otac umro od raka. Majka i ja smo ga pokopale jer Romi nije još mogao doći. Sa sobom je u Ameriku ponio jednu glazbenu kutijicu koju mu je dala njegova majka prije smrti i s njom je uvijek dolazio na njezin grob na Trsatu, kojega i dalje obilazim. Tu su mu kutijicu ukrali ili se nešto drugo s njom dogodilo i dugo mu je trebalo da to preboli. Bio je od odlaska jednom u Hrvatskoj. Nije mi se tada javio. Po nekim saznanjima, bio je u Hrvatskoj i prošlog listopada – spominjan je u Novom listu u vrlo pozitivnom kontekstu. Očekivala sam da će se javiti. Nastojim doći do njega jer bih ga voljela vidjeti. Tražila sam ga po New Yorku. Pronalazila sam adrese na kojima je živio, a on se čudio kako sam ih uspjela pronaći. Tražila sam i njegove telefonske brojeve koje je povremeno mijenjao. Dakle, upustila sam se u detektivski rad. Nije mogao vjerovati do čega sam sve uspjela doći.

Kada ste se zadnji puta čuli?

• Prije nekih sedam godina.

U kakvom je tada bio stanju?

• Nikad neće priznati da mu je teško. I mi u Karlovcu smo bili iznenađeni njegovim tekstom iz 1996. godine jer se tada nitko nije usuđivao tako pisati, osim Feral Tribunea. Dvijetisućite godine, kad je na vlast došla Socijaldemokratska partija Hrvatske, sam mu rekla da se vrati. “Tek sad neću doći”, rekao mi je. Mislim da mu ne bi odgovarao niti ovaj aktivizam Možemo, da se ni s čime ne bi slagao… Voljela bih ga dovući u Hrvatsku. Radit ću na tome.

Diplomirala si engleski i talijanski jezik i živjela si neko vrijeme u Engleskoj i Italiji.

• Jesam.

Kad je to bilo?

• Završila sam i studij politologije. Nakon prve godine anglistike sam otišla s prijateljicom iz Zagreba Dubravkom Ravlić u London te u Cambridge. Sljedeće godine sam htjela ići s prijateljicama u Italiju, no kako su mi roditelji kupili stan u Zagrebu novcem od prodaje očeve radionice, bili su protiv tog puta jer je stan trebalo opremiti. Našla sam si stoga posao tamo i tako je započelo moje talijansko iskustvo, što je, naravno, bilo povezano i s ljubavnim životom, a to je trajalo tri ili četiri godine. Živjela sam između Venecije i Coma s tim čovjekom. On je bio grof. S njime sam proputovala cijeli svijet privatnim avionima.

Je li bio bogat?

• Jest. Bila sam s njime dva puta po mjesec dana u Africi, Zimbabveu, u Seattleu, Calgaryju na Zimskim olimpijskim igrama, u Meksiku, Dallasu… Bilo nam je najnormalnije odsjedati u Ritzu. Kad sam prvi puta išla “preko bare”, nakon četiri ili pet mjeseci veze, došao se predstaviti mojim roditeljima u Karlovac. Prvi puta smo išli u New York 1988. na Štefanje. Padao je snijeg, a Bruno, mama i tata su me vozili na Pleso. Bila je gužva, a avioni nisu letjeli. Imala sam kartu za prvu klasu preko Frankfurta, gdje me on čekao. Kako su službenici na aerodromu vidjeli moju kartu, poslali su po mene avion iz Beograda koji je pokupio samo mene, a ne i ostale putnike, mada su neki od njih išli na putovanja zbog smrtnih slučajeva. Tada sam plakala jer sam shvatila moć novca. Za moj rođendan me prvi puta vodio u Pariz i letjela sam tamo preko Milana, no nisu me htjeli pustiti u Francusku jer nisam imala vizu. Osigurao je da je dobijem u roku sat i pol.

Čime se bavio?

• Bio je veliki industrijalac. Zvao se Giuseppe Isoli. Drugi muž monaške princeze Karoline je bio njegov prvi susjed.

Kako ste se upoznali?

• Tada sam radila u Nami. Došao je Branko Marušić – Medo iz glazbene skupine 4M koji je tada radio u lovnom turizmu. Zamolio me da pratim grofovsku obitelj jer je njemu to prezahtjevno, a čuo je da znam talijanski i da se lijepo ponašam. Isprva nisam pristala, no Medo mi je dolazio iz dana u dan i više mi je dozlogrdilo, a to je bilo vrijeme kada sam bila kupila kreditom novi stan i selila s jedne adrese na drugu. Uglavnom, Medo nas je upoznao i tako je krenula ta priča. Giuseppe je umro prije 35 godina od moždanog udara.

Ako sam dobro zapratio, više nema Name odnedavno.

• Tamo sam imala prvo radno mjesto radeći u stručnim službama, a i nešto sam pisala u njihovom listu. Kasnije sam bila u Naminoj u dizajnerskoj službi i marketingu. Nama je tada imala 17 robnih kuća po Hrvatskoj i četiri i pol tisuće zaposlenih, no počeo je rat i s vremenom su ostale samo robne kuće u Ilici i na Kvaternikovom trgu. Zgrada Name u Ilici bila u vlasništvu tvrtke “Kastner i Öhler” i oni su tražili povrat imovine. Nama je bila pojam trgovine, samo se u Nami kupovalo. Trebala se prodati, no zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević je odlučio da će Nama još četiri godine funkcionirati. Postojala je mogućnost da se tamo napravi velik hotel. I dalje se u Nami može svašta kupiti, ali izgleda baš komunistički, s policama starima 30 godina.

Nakon Name si prešla u muzejsku djelatnost.

• Muzejsko-galerijski centar je bila ustanova koja je obuhvaćala Klovićeve dvore, Galeriju “Gradec”, Kulu “Lotrščak” i Muzej “Mimara”. Bila sam zamjenica ravnatelja ravnatelju Anti Soriću. Od Marije Meštrović, kćerke kipara Ivana Meštrovića, koja je vrlo često dolazila u naš muzej, sam iz Argentine dobila sedam dana otkako je Bruno poginuo jako lijepo pismo koje i danas čuvam, a u kojemu mi izražava sućut. Provela sam 12 godina u kulturi i doživjela jako lijepe momente. Radila sam s predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora Juanom Antoniom Samaranchom. Vrlo često bi u Klovićeve dvore dolazio predsjednik Tuđman, a to bi mi poznanstvo Romi vjerojatno zamjerio. Tuđman je neobično mnogo znao o umjetnosti. Radila sam dva Venecijanska bijenala – imali smo u Veneciji četiri mjeseca trosobni stan i tamo smo radili promociju Hrvatske. Radili smo s biskupom Antunom Škvorčevićem kada je papa Ivan Pavao II. došao u Hrvatsku. Škvorčević nam je pričao jako lijepo o Bibliji, Isusu Kristu i na druge teme na način koji nas je približio. Sretala sam i kardinala Franju Kuharića. Radila sam sa svim veleposlanstvima u svijetu, slala im naša dvojezična izdanja. S tim se razdobljem uistinu ponosim. S prijateljem Tonkom Maroevićem sam imala krasan odnos. Jako se puno nauči od tako velikih i načitanih, ali istodobno jednostavnih ljudi. Tonko je bio povjesničar umjetnosti i dugi niz godina uopće nije znao da ja nisam, a to je zato jer sam uvijek bila oprezna i obrazovala se. Jedno vrijeme sam dijelila ured s povjesničarom umjetnosti i glazbenim kritičarom Darkom Glavanom. Od takvih ljudi sam puno učila. Imala sam krasne odnose s ministrom kulture Božom Biškupićem. U to je vrijeme za kulturu bilo novca. Bila su to prekrasna i bogata vremena.

Je li Te ispunjavao posao marketinga i odnosa s javnošću?

• Izrazito. To je najplodnije razdoblje mog profesionalnog života. Osnovali smo 1994. prvu udrugu za odnose s javnošću, što je predvodio Eduard Osredečki, kojemu sam bila zamjenica. Naprasno sam napustila Klovićeve dvore 2002., koji su u međuvremenu postali gradska ustanova. Dogodilo se nešto što mi se nije svidjelo, pa sam dala otkaz i prihvatila sam se jednog posla koji mi nije bio blizak, ali je, eto, bio iskustvo više i radila sam još devet godina iza toga u Osiguranju Zagreb kod Petre Tarle i u Varaždinu. Tata se 2009. godine razbolio i shvatila sam da je završio dio poslovne karijere na koju sam bila najviše ponosna, pa sam otišla u mirovinu.

Kako provodiš umirovljeničke dane?

• Gledam San Remo do tri ili četiri sata ujutro. Luda sam za time, a za finale se okuplja društvo na kolektivno gledanje uz večeru. San Remo ima priču, opus, tradiciju, dizajnerski štih… I naši festivali imaju tradiciju, ali ne držimo do toga i izvlačimo samo ono što je ružno, a to mi se ne sviđa. Previše smo na portalima i lažnim vijestima. Htjela bih čuti i nešto pozitivno, a sve je manje mogućnosti za to. Dubrovačke ljetne igre su godinu dana starije od San Rema – ove godine im je 75. obljetnica. Dakle, prednjačimo, a imali smo i Zagrebački i Opatijski festival. Trebali bismo ostaviti tu našu tradiciju. Država se ne stvara u 30 godina. Svi smo očekivali katarzu, a od toga nije bilo ništa i isplivalo je to što je isplivalo. Bitan je stav da mi nitko ništa nije dužan i da ne mogu tražiti od države da se brine o meni.

*objavljeno na KAportalu