Zdenko Močnik: Sve u životu obavio sam između dvije mužnje

“Ovi dani su pakleni po vrućinama, ne znaš je li teže u štali sa životinjama ili na polju u traktoru, no sezona je u punom jeku i mora se raditi”, kaže na početku još jednog intervjua iz ciklusa “ZOOM POLITIKON” dugoreški poljoprivrednik i županijski vijećnik Hrvatske seljačke stranke Zdenko Močnik.

Biste li opisali svoj radni dan?

• Imam stado mliječnih krava, pomladak, nešto tovljenika. Jutro počinje čišćenjem, hranjenjem i mužnjom, pa se skrbi oko teladi kojoj po ovim vrućinama treba mijenjati češće vodu… Temperatura zraka u štali je sada 29 stupnjeva Celzija. Govedo savršeno dobro podnosi temperaturu zraka od minus 29 stupnjeva Celzija, idealno funkcionira na 8 stupnja Celzija, a lipsa na temperaturi od 24 stupnja Celzija, pa možete misliti kako je toj životinji po ovakvoj temperaturi zraka. Nakon ovog razgovora idem u traktor i čekaju me otave, djetelina za košnju, valja skupljati, balirati, bale nositi i slagati… Ne znam gdje sam bio i gdje još moram biti. Uskoro će biti silaža, a to je jedan od udarnih poslova koji zahtijeva širi krug ljudi – kolege, prijatelje, kooperante. Do tada moram spremiti sijeno i slamu te pripremiti silose. Nakon silaže je jesenska sjetva i opet novi ciklus. Svakog jutra i svake večeri i po cijele dane sam u štali brinući se za domaće životinje.

I tako svaki dan?

• Svaki dan, nažalost, već tridesetak godina, bez godišnjeg odmora i bolovanja. Na svadbu idem između dvije mužnje. Na sahranu idem između dvije mužnje. Liječniku idem između dvije mužnje. U županijsku vijećnicu idem između dvije mužnje. Sve što sam u životu obavio, obavio sam između dvije mužnje. Mužnju nikad preskočio nisam. Optimalan interval između dvije mužnje je 12 sati i po tome određujem sve druge aktivnosti u životu.

Jeste li požalili što se bavite poljoprivredom?

• Nisam. Požalio sam što sustav nije kakav treba biti. Poljoprivreda je moj izbor i volim ju. Postala mi je jako teška jer sam sam u poslu, što nije pohvalno.

U Vašem gospodarstvu ste sami?

• Poljoprivredom se bavim sam. Živim sa suprugom i sinom.

Jeste li ga nastojali pridobiti za poljoprivredu?

• Nikad mu nisam govorio da se time treba baviti ili ne treba. Mnogo je pametniji od mene i sigurno će napraviti bolje, što god to značilo. Likom i djelom pokazujem koje su dobre i loše strane bavljenja poljoprivredom. To je životni poziv. U poljoprivredu se ne može ući danas s namjerom da se radi šest mjeseci ili šest godina. Dijete sam sela i to sam zavolio otkako sam prohodao, da bih se jedno vrijeme od toga odmaknuo i u Austriji došao u kontakt s vinogradarstvom i svinjogojstvom. Uvidio sam ipak da treba živjeti u svojoj sredini, gdje si svoj na svome, uvjeriti samoga sebe da ti je dobro i raditi da tako i bude.

Iz Duge Rese ste?

• Nisam. Rođen sam u Humu na Sutli, a u Dugu Resu sam se priženio i u njoj živim od 1993. Inače sam od 1984. kao student počeo dolaziti u Dugu Resu. Poljoprivreda mi nije struka, nego život, ljubav i preokupacija – poljoprivreda mi je sada sve.

Što ste vidjeli u Austriji, a da nedostaje u hrvatskoj poljoprivredi?

• Teško je to ukratko objasniti. Bili smo dio Austro-Ugarske i imamo dio tog mentaliteta i dalje, ali je ipak prevladao balkanski. U Hrvatskoj se i dalje institucije boje bogatog seljaka, a u Austriji je seljak zakon i sustav na svaki način nastoji održati njegovu poljoprivrednu proizvodnju. Kod nas se poljoprivredno zemljište prenamjenjivalo i prodavalo i onima s nepoštenim namjerama. Zakon o nasljeđivanju je napravio jako puno zla hrvatskoj poljoprivredi jer su svi nasljednici postajali vlasnici poljoprivrednih površina, a to se nije radilo niti u Austriji niti u Sloveniji. Prvi preduvjet za bavljenje poljoprivredom je posjed zemljišta, drugi je cijeniti to zemljište, a treći da znaš kako se njime upravlja. Povrh toga, moraš imati novac – ne smiješ biti sirotinja. U poljoprivredu se sada ubacuju oni s porivima, ali bez znanja i novca, pa se javljaju na natječaje da osiguraju financijska sredstva. U nekim drugim proizvodnjama si omogućuju kredite u banci i plaćaju konzultante. Dogodilo nam se da smo potrošili milijarde kuna, a nemamo više dostatnost u niti jednoj proizvodnji. Oni koji vole poljoprivredu i koji su zaljubljenici u selo su stjerani u kut. Osjećam se kao da mi je netko zabio nož u leđa. Profesionalan sam poljoprivrednik – vodim poslovne knjige, plaćam doprinose i živim od poljoprivrede. Nastojim biti uzoran član društva. Primjenjujem pravila dobre poljoprivredne prakse i poštujem sve propise. Svoje obveze izvršavam. U poreznom sustavu, poljoprivrednik je u grupi sa slobodnim umjetnikom, a već to nešto govori. Vodimo poslovne knjige kao poduzetnici, a u poreznoj klasifikaciji postoji kategorija “Slobodni umjetnici i ostali”. Ti “ostali” su opegeovci – vlasnici obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Uzmu se nerijetko poticaji za uzgoj neke kulture, to traje jednu sezonu pa se odustane?

• To je praksa u Hrvatskoj započeta s kulturama oraha, lješnjaka, kestena, a onda se nastavilo borovnicama, lavandom, brusnicama, aronijom… U Austriji potrošači cijene domaći proizvod i svakog proizvođača, pa tako i najmanji zna da će njegov susjed rado kupit njegov proizvod. U Hrvatskoj to nije tako. Imamo problem s potrošačkom kulturom, a nemamo niti dohodak da si priuštimo svježu zdravu hranu.

Poljoprivrednici se stalno žale. Nisam još naišao na to da poljoprivrednik u medijima kaže da mu je lijepo i da mu ne treba ništa.

• To je istina, ali generalno nije dobro stanje u hrvatskoj poljoprivredi. Ima poduzetnika u poljoprivredi koji su se domogli zemljišta i projekata i njima je dobro, mada njihova poljoprivreda nije održiva i nema dugi vijek. Naravno, ti poduzetnici će ugasiti proizvodnju bez problema. U operativne programe je ušlo mnogo korisnika javnog novca sa zločestim namjerama koji se nisu htjeli baviti poljoprivredom nego su uočili dobru priliku. Nakon što bi prošlo petogodišnje razdoblje obveznog bavljenja poljoprivredom, prodali su ih ili zatvorili bez da su se uopće poljoprivredom i bavili. Od 2010. u Hrvatskoj imamo dvjestotinjak novosagrađenih farmi koje bi sada trebale biti u punom kapacitetu za proizvodnju mlijeka, a nisu u funkciji i nitko ih ne može staviti u funkciju bilo zbog toga što su banke upisale hipoteke bilo zbog toga što su korisnici dotacija postali naprosto vlasnici bez obveza i s ustavnim vlasničkim pravima, pa mogu raditi što požele, a ne žele raditi jer je proizvodnja mlijeka posao bez pokrića, o čemu bi se mogla pričati druga priča.

Hajdemo ju ispričati. Mljekar ste?

• Jesam, u osnovi.

Kako izgleda proizvodnja mlijeka?

• Da bih mogao musti, moram prvo imati posebnu krmu za mliječnu kravu – nije svaka krma dobra. Da bih imao krmu, moram imati zemljište da je proizvedem sam jer se nemam na koga osloniti u Karlovačkoj županiji, nema tu niti jednog proizvođača s kojim bih se mogao dogovoriti. U tome se također razlikujemo s Austrijom, a posebno sa skandinavskim zemljama. Kad sam došao tu, supruga i njezina obitelj su imali tek nekoliko hektara zemlje, a pravilo je da možete imati na jedno grlo jedan hektar zemlje, ako dobro radite. Bio sam, dakle, prisiljen pitati susjede bi li dali zemlju za obradu. Sada obrađujem sve obradive površine u Mrežničkom Varošu od 16 kućanstava. Neki zemljovlasnici su bili sretni da im održavam zemlju, drugi su rekli da moram platiti najam, a treći su rekli da im ne treba novac, ali da im osiguram meso, gnoj, drva i slično. Sad proizvodim krmu za svoje stado na privatnom zemljištu. U međuvremenu je država uvela klasifikaciju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava po veličini. Kad kažem da bih nastavio obrađivati zemlju, susjed-vlasnik zemlje mi kaže da će na svom hektaru napraviti OPG s jednom proizvodnom jedinicom i za to će dobit poticaj, pa on postaje samostalni opegeovac, a ja više njegovu zemlju ne mogu obrađivati. Dakle, na tuđoj zemlji proizvodim, radim marom dobrog gospodara kao da radim na svojem jer u poljoprivredi ne možete lagati – morate imati najbolje sjeme i agrotehniku morate odraditi najbolje. Poremećaj u cijeni energenata izravno utječe na cijenu umjetnog gnojiva, a onda i pesticida i više nemate stalnu kalkulaciju. Ako pak u poljoprivredi nemate kalkulaciju, možete nestati. Kod nas nema bogatog seljaka, nitko od nas nema naročite zalihe. Supruga je radila i kućanstvo nije trpjelo zbog moje poljoprivredne proizvodnje i nikad ne bih dozvolio tako nešto. Naša goveda i dalje troše prošlogodišnju krmu i kalkulacija je i dalje takva da uložim 60 centi za proizvodnju jedne litre mlijeka, koju je Dukat donedavno plaćao po 52 ili 53 centa, a sada daje 50. Dakle, nedostaje deset centi po litri. Sad ćete me pitati kako opstajem.

Upravo tako.

• Ne isplaćujem si plaću, nemam regresa niti godišnjeg odmora… Sve je podređeno proizvodnji, pa proizvedem nešto više hrane koju potom prodajem. Primjerice, proizvodim pšenicu, ali sam na pšenici ove godine izgubio kao nikada do sada. Lani sam dobro prošao s prodajom viška pšenice. Treba biti malo mađioničar. Paralelno imam tov, a tu je malo bolja kalkulacija, pa gledam da svaka dva ili tri mjeseca zakoljem june i s prodajom tog mesa pokrijem gubitak proizvodnje mlijeka. Držanjem mliječnih krava dobivam telad za tov. Bavim se, dakle, mješovitom proizvodnjom – nemam sva jaja u istoj košari. Mislim da je taj moj način djelovanja dobar, mada je država ranije podržavala da se ne miješa proizvodnja. Mali sam poljoprivrednik. Nemam proizvodnju kao američki ili nizozemski farmeri, a ne želim niti imati.

Koje potpore koristite?

• Samo izravne. Ne znam koliko se u javnosti uopće zna da nam je Europska komisija umanjila 40 posto omotnicu za izravna plaćanja i usput nam je umanjila financijska sredstva za ruralni razvoj u različitim sektorima. EK je tako postupila jer smo je lagali. U pretpristupnom razdoblju smo prikazali milijun hektara obradivih površina i najavili da ćemo pripremiti još milijun u roku pet godina, međutim ispalo je da smo proizveli 750.000 hektara krških pašnjaka, pa su iz Europske unije došli u kontrolu da vide gdje su te krave na našim krškim pašnjacima, a naravno da krava nije bilo jer to nisu krški pašnjaci nego šume. EU je ocijenila da država radi nesavjesno. Vlada Republike Hrvatske o tome šuti, a koliko mi je poznato ministrica poljoprivrede Marija Vučković je dobila zadatak da riješi taj problem, no pitanje je hoće li moći. Možemo zaboraviti da će hrvatski poljoprivrednici postati konkurentni poljoprivrednicima iz ostalih država-članica Europske unije.

Što Vam kažu svinjogojci glede epidemije afričke svinjske kuge?

• Riječ je o katastrofi za koju su krivi država i Hrvatski lovački savez. Virus afričke svinjske kuge prenose divlje svinje, a s divljim svinjama imamo nepojmljiv nered. Sjećate li se kako su divlje svinje jurile po Luščiću, Grabriku, na riječkom korzu i Zagrebu? To se u ozbiljnim državama ne smije događati. Lovci su bogataši koji ubijaju iz užitka. Kreirali su si propise po kojima je cijela država lovište. Kao proizvođač mlijeka i krme za moje stado trpim strašnu štetu od divljači. Ne znam kako će se svinjogojstvo u Hrvatskoj oporaviti. Možda je sve ovo namjerno jer se dobro živi od uvoza hrane.

Spomenuli ste 2016. da treba ukinuti porez na dodanu vrijednost na otkupnu cijenu mlijeka. Je li to učinjeno?

• Nije. I dalje plaćamo PDV na svježe mlijeko. Dakle, proizvedem mlijeko, Dukat mi to plati 50 centi, a država mi uzme pet posto od toga. Imam pravo na povrat PDV-a na sva proizvodna ulaganja, pa samome sebi tako namažem oči – dobiješ šamar s jedne i s druge strane, a onda te netko pogladi po ramenu i lakše ti je.

Kazali ste svojedobno da s obzirom na sve troškove proizvodnje i otkupnu cijenu ne možete proizvoditi mlijeko vrhunske kvalitete jer se ne isplati.

• Nisam to rekao u tom smislu. I dalje proizvodim mlijeko vrhunske kvalitete, ali ona nije plaćena. Kontekst se nije promijenio. Seljačko mlijeko je daleko kvalitetnije po kemijskom sastavu od mlijeka koje se javlja na burzi u Europi koje nije potrebno. U Bavarskoj, primjerice, pronađeš na tri mjesta različite količine tog suvišnog mlijeka, pa Lactalis šalje trgovačke putnike i nadmeću se za otkup. Jedna mljekara u Njemačkoj, na primjer, odluči da je proizvela dovoljno ovog mjeseca i ostatak mlijeka radije proda negoli baci ili preradi u prah. S takvim se mlijekom u Hrvatskoj radi. Više od 60 posto prerađenoga mlijeka u Hrvatskoj je upravo takvo mlijeko – odbrojeni su mu sati kad mora na preradu, pa dispečer usmjerava cisterne da ga preuzmu. Tako to mlijeko dolazi u Karlovac gdje je najveći prehrambeni pogon Lactalisa za konzumno mlijeko.

Što Županija karlovačka može napraviti?

• To je veliko pitanje. Kad sam se kandidirao za vijećnika mislio sam da je županija stepenica koja povezuje lokalnu samoupravu i državu, ali nisam primijetio da je Županija karlovačka svjesna situacije. Tri sam godine vijećnik i za to vrijeme se izašlo s par programa – regionalni centar za otkup i preradu voća i industrijskog bilja u Cetingradu, najavljeni su mala klaonica s pogonom za preradu mesa i mljekara u Krnjaku… Pozdravljam te inicijative koje se još nisu ostvarile – lopate se nisu niti zakopale. U svakom slučaju, to nije dovoljno, a nije dobro niti pozicionirano. Mogu shvatiti ako je to dio programa za nacionalne manjine, odnosno nerazvijene općine. U Karlovcu imamo žalosnu situaciju. Od Agroindustrijskog kombinata Karlovac ništa nije ostalo. KIM se pretvorio u transportno-distributivni centar, PPK je ulazna rampa za sve što se ne može pojesti ili što se ne želi pojesti u razvijenim europskim zemljama. Heineken nema poveznicu s domaćom proizvodnjom u Hrvatskoj. Ove godine nisam prodao pšenicu Žitoproizvodu, a inače sam prodavao svake, jer su ponudili 16 centi po kilogramu, što je sramotno. Istovremeno pune silose ukrajinskom pšenicom. Mogu shvatiti da treba pomoći Ukrajini, no je li riječ o pomoći ili su trgovci opet gurnuli prste u pekmez?

Koliko je mladih u poljoprivredi?

• Dosta ih je. Stimulirani su mjerama i imaju veće mogućnosti dobivanja financijskih sredstava. Međutim, ne usmjerava ih se na to da shvate poljoprivredu kao pozitivnu djelatnost. Mislim da nisu svjesni da bi domaća proizvodnja hrane trebala biti povezana “od polja do stola”. U redu je što ima inovativnosti i novih programa, da se ide u nove proizvodnje, ali mislim da ćemo i dalje dugi niz godina jesti meso, kruh, krumpir, jabuka će nam biti osnovna voćka, a ne banana ili smokva.

*objavljeno na KAportalu