“O depresiji jako malo znamo. Možda je vrijeme da se počnemo o njoj educirati, malo na vlastitom primjeru, a malo slušajući druge o tome”, poručio je u ponedjeljak u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu na promociji svoje knjige “Depra” u kojoj govori o svojemu iskustvu s tom bolešću novinar, urednik i voditelj emisije “Nedjeljom u 2” na Hrvatskoj televiziji, Aleksandar Stanković.
Naveo je u razgovoru s knjižničarom Darkom Srndovićem u prepunoj Ilirskoj dvorani da je ovo njegovo djelo prihvaćeno u javnosti bolje no što je očekivao. “Zlih komentara je bilo manje u odnosu na afirmativne, a svodili su se na pitanje zašto govorim o depresiji s obzirom da sam relativno situiran, da zarađujem dobru plaću na Hrvatskoj radioteleviziji i imam finu poziciju, obitelj, automobil, da ljetujem… Neki zločesti komentari su se temeljili na predrasudi koju netko ima prema meni pa je s ovom knjigom samo produbljena”, rekao je Stanković.
Kazao je da je prvo počeo pisati pjesme misleći da će izdati zbirku o depresiji. “No, znam da poezija ne komunicira s najširim čitateljskim masama. Odlučio sam knjigu koncipirati tako da s lijeve strane bude pjesma, a s desne prozni zapis o depresiji. Vidim da je to naišlo na dosta dobar odjek. Te sam zapise brusio. Volim kratke forme. Učili su nas na radiju da sve kažemo ‘u glavu’. Na mene je stilski utjecao književnik Charles Bukowski i mislim da je to vidljivo. Nastojim pisati razumljivo”, rekao je Stanković.
Nastavio je da je stekao dojam nakon zagrebačke promocije knjige da je “otvorena neka slavina iz koje je potekla ispovijest”. “Otkako je knjiga izišla ljudi su počeli prilaziti dok šećem psa ne bi li rekli da i sami od toga pate ili netko njihov. Najčešće ne bi tražili savjet ili pomoć, nego im je bilo dovoljno da je netko ‘izašao iz ormara’ i ispričao svoju priču u kojoj su se oni prepoznali”, rekao je Stanković.
Iznenađen je time što mu nakon promocija prilazi velik broj mladih. “Nisam znao da je depresija u tolikoj mjeri uzela maha među njima”, dodao je Stanković.
Upozorio je da na našem jeziku riječ depresija označava i loše raspoloženje i kliničku bolest. “Loše raspoloženje traje relativno kratko, a depresija ne prolazi mjesecima, pa i godinama, a liječniku treba dva do tri tjedna da bi tu bolest utvrdio”, rekao je Stanković.
Objasnio je da 14 godina boluje od depresije, a da mu je rad na knjizi bio autoterapija kojom je nastojao proniknuti u uzroke svog oboljenja. “Posao je jedan od razloga zašto je moje psihičko stanje poljuljano, ali ne vjerujem da je samo to u pitanju. Možda je jedan od uzroka to što sam prilično asocijalan. Otac mi je preminuo u mojim ranim formativnim godinama i tada sam navukao košulju cinizma koju nosim cijeli život ne bih li se zaštitio od velikih trauma – rijetkima sam dozvoljavao da mi se približe. Rat također ostavlja posljedice. Došao sam i do podatka da svaki četvrti otac doživi postporođajnu depresiju – možda se i meni to dogodilo. Nemam konačne odgovore”, rekao je Stanković.
Najgore mu je stanje bolesti bilo kad je njegova kćer bila mala. “Sada ima 13 godina. Najavili smo joj da će izaći knjiga i objasnili da bolujem od depresije. Fenomenalno je reagirala. Rekla je da nikada nije posumnjala da sam bolestan. Dobro sam to skrivao od djeteta, a od supruge nisam mogao. Mislim da mi je najteže bilo samome sebi objasniti kako to da nemam snage biti dobar prema djetetu. Utoliko sam sebe optuživao. Od razdraganog oca sam došao u fazi u kojoj sam totalno otupio”, nastavio je Stanković.
Dodao je da je samoinicijativno, bez savjetovanja sa psihijatrom, prestajao uzimati lijekove i da su se simptomi depresije vraćali – tjeskoba, nemir, gubitak teka, nezainteresiranost za mnogo toga… “Psihijatar me pitao bih li se ‘skidao’ s tableta za visoki tlak ili bih li si uskraćivao inzulin, da patim od šećerne bolesti. Vjerojatno to ne bih činio. Upozorio me da ne radim tako nešto na svoju ruku jer je to jako opasno s obzirom da ima onih koji u roku 15 minuta mogu promijeniti raspoloženje od normalnog osjećaja do osjećaja beznađa. U aktivnoj sam fazi života i nisam si mogao dozvoliti luksuz da me obitelj i posao trpe bezvoljnog. Zato sam se vraćao lijekovima. Ima onih koji se bez problema ‘skinu’ s antidepresiva. Nisam jedan od njih”, kazao je Stanković.
Rekao je da je bio “pao u glib” i da mu se činilo da “iz te močvare” nikad neće izaći. “Tada su mi mnogo značili kontakti s osobama koje su oboljele od depresije, a koje su bile vrlo funkcionalne. Jedan neurokirurg mi je rekao da mu se događa mnogo intenzivnije ono što se meni događa, ali da već 20 godina ljudima operira mozak, dakle da funkcionira. Rekao mi je zatim da moram shvatiti kako će mi biti bolje. Kao da mi je dao ruku za koju sam se snažno uhvatio. Zato sam odlučio napisati knjigu, da pomogne nekome kao što je meni on pomogao. Možda se netko uhvati za to i kaže: ‘Izdržat ću još malo'”, iznio je Stanković.
Naveo je i da ga je ta bolest dodatno zbližila s najboljim prijateljima i da mu je supruga bila velika podrška, a da njegova danas 81-godišnja majka, koja živi sama u jednom neboderu, nije baš shvaćala o kakvoj bolesti se radi dok joj to nije objasnila psihijatrica. “Mama je potpuno drugačija od mene. Nikad ne postavlja pitanja koje si ja postavljam i, naravno, nikada ne boluje od depresije. Bilo joj je čudno kad sam joj rekao da sam bolestan. Počela je kriviti moj bivšu djevojku, pa moju sadašnju… Knjiga je dosta osobna i nisam opisana iskustva dijelio s mamom. Prema meni se potom počela maternalistički odnositi. Podijelila je sa mnom životnu filozofiju. ‘Kad se probudim pogledam cvijeće koje imam na prozoru. Meni je glavni zadatak i glavna misao da zalijem to cvijeće i da gledam kako da preživi taj dan’, rekla mi je. Ne volim univerzalna rješenja, no treba se radovati malim stvarima”, rekao je Stanković.
Igor Salopek: “Stanković u Hrvatskoj učinio najviše na destigmatizaciji”
Voditelj Integrativnog centra mentalnog zdravlja Igor Salopek je ustvrdio da je Stanković za destigmatizaciju onih sa psihičkim smetnjama napravio “deset puta više od svih dosadašnjih aktivnosti na tom planu u Hrvatskoj”. Nastavio je da će mnogi u Stankovićevoj priči prepoznati sebe ili svoje bližnje. “Njegova je pouka da se depresija može dogoditi svakome. Svjedoči da se dogodila njemu, unatoč dobroj plaći na HRT-u. Depresija može pratiti doista oko osam posto populacije”, dodao je Salopek i napomenuo: “Depresija nije do razuma, nego do emocija”.
Rekao je i da je psihijatrija 20. stoljeća nastojala čovjeka vratiti u funkcionalno stanje, a da psihijatrija 21. stoljeća nastoji ujedno čovjeku pomoći u potpunom oporavku.
“Čitanje stimulira mozak. Ono je protuotrov za mentalne poremećaje”, istaknuo je Salopek.
Aleksandar Stanković: “Karlovčan sam, naravno”
“Karlovčan sam, naravno”, rekao je Stanković, unatoč tome što je rekao da mu je pitanje o identitetu jedno od najgorih.
Nastavio je da je u Karlovcu živio osam godina. “Tu sam se prvi puta u životu zaljubio i u Karlovcu sam proživio neke lijepe godine. Davne 1978. godine na jednom balkonu u Prilazu Većeslava Holjevca sam jednoj Anamariji pjevao pjesmu Đorđa Balaševića o prvoj ljubavi. Tada sam imao sedam ili osam godina i frčkavu kosu. Pamtim Karlovac po zaljubljivanjima i osnovnoj školi”, rekao je Stanković i dodao da mu je u Karlovcu i otac preminuo.
Prisjetio se svojeg posljednjeg posjeta karlovačkoj knjižnici prije ove promocije. “To je bilo, ako se ne varam, 1984. godine. Bio sam nadobudan i zanimala me povijest, a u knjižnici sam bio član dječjeg odjela. Došao sam na odjel za odrasle i jednog mladog knjižničara pitao ima li neku knjigu Adolfa Hitlera. Nije ništa odgovorio, pa sam ponovio pitanje jer me zanimao Hitler. Čak mislim da sam tako nadobudan tražio njegovo djelo ‘Moja borba’ za koje sam negdje bio čuo. Nije odgovorio na moje pitanje nego me pozvao da odem za njime. Dao mi je u ruke knjigu Hermanna Hessea ‘Igra staklenih perli’. Uzeo sam je doma, čitao i u njoj bezuspješno tražio Hitlera. Knjigu sam vratio i konstatirao da u njoj nema ništa o Hitleru, a isti knjižničar je to prešutio. Shvatio sam da diram u nešto u što se ne smije dirati”, prisjetio se Stanković.
Nastavio je da je kasnije čitao Hessea ga je “Igra staklenih perli” za njega zainteresirala.
“Ova priča je jako nasmijala moju psihoterapeutkinju. Hitlerova knjiga je u Jugoslaviji vjerojatno bila rezervirana samo za povjesničare, a ne za učenike Osnovne škole ‘Ivo Lola Ribar'”, rekao je Stanković.
*objavljeno na KAportalu