“Poznajem Zorana Jurešu – Juru otkako smo bili djeca, odrastajući u malom provincijskom gradu Karlovcu, nekoć u Jugoslaviji, a danas u Hrvatskoj. Tada nisam znao kakav će mu biti život kad odraste, ali sam znao dvije stvari. Prva je bila to da će, čime se god odluči baviti u životu i za život, biti uspješan. Drugo, znao sam da će biti neka vrst umjetnika. Jedino tih 1970-ih i 1980-ih nisam znao hoće li uspjeti kako arhitekt, likovni ili glazbeni umjetnik”, zapisao je teoretičar književnosti Boris Škvorc u svom eseju tiskanom u katalogu Jurešine izložbe “Orbis Terrarum” u Staroj gradskoj vijećnici u Splitu koju su organizirali Grad Split i kopenhaška galerija “Bredgade Kunsthandel” 2017. Početkom te iste godine uradili smo intervju s njegovim ocem Zvonimirom Jurešom, u svoje doba jednim od najcjenjenijih statičara u Jugoslaviji, angažiranom u projektnom birou “AGI-46”, koji je preminuo 2020. Zoranova majka Miroslava Jureša je bila profesorica i sedam godina ravnateljica Ekonomsko-turističke škole Karlovac, a i ona je, nažalost, preminula krajem prošle godine. Njihova kćerka Snježana Jureša Šubat je diplomirana inženjerka građevine i radi u Zagrebu, a njezin brat Zoran je pak nekidan iznenadio pismom u kojemu nam je naveo da je iz Danske, u kojoj živi i radi, pisao karlovačkom gradonačelniku Damiru Mandiću, pa smo ovog arhitekta i likovnog umjetnika pozvali na intervju u ciklusu SpiKA.
Zašto ste pisali gradonačelniku i što ste mu napisali?
- Rodio sam se u Karlovcu 1962. godine i pohađao Gimnaziju Karlovac dok se zvala po Ivanu Ribaru. Maturirao sam na matematičkom odjelu kod profesora Branka Šantića i Dubravka Heinricha – Hansa. Učio sam fiziku u kabinetu u kojemu je radio i izumitelj Nikola Tesla dok se školovao tamo, a o čemu nam je govorio Hans. Upoznao sam u Rotary klubu jednog od direktora tvrtke “Tesla”, koja proizvodi električne automobile, prije nešto više od mjesec dana. U razgovoru sam mu spomenuo da sam pohađao istu školu kao i Tesla. Ustvrdio je da sam zasigurno jako ponosan što dolazim iz gimnazije koju je on pohađao i koja se zove njegovim imenom. To me posramilo. Potvrdio sam to što je rekao s kratkim “Da, da” i završio taj razgovor. Nisam znao što da mu kažem. Amerikanci su jako ponosan narod. Bez obzira tko je i odakle je netko došao u Sjedinjene Države – uspjeh bi mu se priznao. Tesli se u Karlovcu to nije dogodilo, što je šteta. Karlovačkim gimnazijalcima je Tesla najveća referenca, “plavi pečat”. Pohvaliti se da si pohađao istu školu kao i Tesla je isto kao pohvaliti se da si studirao, recimo, na Harvardu.
Bez obzira kako se ta škola zove, referenca ostaje?
- Naravno. Taj susret sam prepričao prijatelju naše obitelji Borivoju Vitasu, koji me tada izvijestio da postoji kampanja da se Gimnazija Karlovac nazove po Tesli. Pričao sam o tome s gimnazijskim kolegama, kojih danas ima u Karlovcu, Zagrebu i po cijelome svijetu, i složili su se da bi se škola trebala zvati po svom najpoznatijem đaku. Predložio sam da napišemo zajedničku peticiju.
Je li Vam nešto značilo što se škola zvala po Ribaru kada ste ju pohađali?
- Nije. Pohađao sam matematičku gimnaziju, studirao tehnički fakultet u Zagrebu i puno mi znači da je genije poput Tesle išao u tu školu.
Koliko dugo živite u Danskoj?
- Tri desetljeća.
Poznajete zapadni svijet, dakle.
- Da.
Što bi na Zapadu ravnatelju Gimnazije Karlovac značilo u susretu s kolegama iz drugih zemalja da se zna kako predstavlja školu koju je pohađao Tesla?
- To je velika referenca u svijetu. U Danskoj je od ukupnog broja automobila, 30 posto električnih, a od toga je barem deset posto marke “Tesla”. Taj izumitelj je postao jako poznat upravo kao ime tih američkih automobila. Prije tih automobila nije puno Danaca znalo tko je otkrio izmjeničnu struju. Šteta bi bila da Hrvatska i Karlovac ne iskoriste tu referencu.
Jeste li čuli za projekt “Nikola Tesla Experience Center”?
- Nešto jesam, ali to nema veze sa školom. Svašta se može zvati po Tesli, i muzeji i hidrocentrale, a zašto ne i Gimnazija Karlovac? To bi bilo dobro za nju.
Bi li se pretjeranim korištenjem tog brenda izgubilo na njegovoj vrijednosti?
- Ne bi. Mnogo se toga naziva danish cookies, a i dalje su famozni.
Je li Vam značilo kao đaku da je Tesla išao u Vašu školu?
- Jest, naravno. Tada se emitirala i serija “Nikola Tesla” iz koje smo učili o njegovom životu. Heinrich je najavljivao električne eksperimente napravama iz Teslinog vremena. Dovlačili smo tu starudiju, iskre su frcale i to je bilo jako štosno. Heinrich je bio vrstan profesor i zahvaljujući njemu smo savladali fiziku. Trebalo mi je u mom fahu dosta znanja o dinamici i statici, a osnove sam naučio kod njega.
Javljate se iz ateljea. Gdje se nalazi?
- U jednoj industrijskoj četvrti. Imao sam atelje u luci, no tamo sada rade neboder, pa sam morao iseliti.
U kojem gradu živite?
- U Kopenhagenu.
Atelje Vam je također u Kopenhagenu?
- Da.
Koliko dugo imate atelje?
- Ovaj imam tri godine otkako smo preselili u glavni danski grad. Imam veliki arhitektonski ured i sve je trebalo seliti.
Produktivan ste slikar?
- Moram raditi da zaradim za atelje.
Je li razvijeno tržište umjetninama u Danskoj?
- Jest. Nema cjenkanja. Kada vas galeristi stave u neku cjenovnu nišu, to je to.
Jeste li pohađali likovnu akademiju?
- Nisam. Na studiju arhitekture u Zagrebu mi je predavao likovni umjetnik Josip Vaništa, također Karlovčanin.
Kakav je bio profesor?
- Fenomenalan. Bio je jako osjećajan, tih i birao je riječi – svaka riječ mu je bila na pravom mjestu, kao što je birao i liniju koju će nacrtati.
Jeste li se zbog njega posvetili slikarstvu?
- Nisam. Uvijek je težnja ka tome u meni. Od malena sam crtao i pritom koristio što sam dohvatio – očev šiber, njegove trokute, tuševe…
Kako je bilo odrastati s Vašim roditeljima?
- Prilično lako, ali su sebi nametali visoke standarde i to se vidjelo, pa nisam niti ja pristajao na niže. Nisu me silili na ništa. Kad sam kao mali htio svirati, nudili su mi da se okušam u raznim instrumentima i tako sam maturirao na Glazbenoj školi Karlovac, i to prije nego na Gimnaziji Karlovac.
Koji instrument?
- Flautu kod profesorice Marine Lebarić. Inače sam svirao tenor-saksofon i bariton-saksofon u više grupa s Marinkom Stepincem na gitari, Ratkom Mišićem na basu, Zoranom Relićem na ritam-gitari, Brankom Pejnovićem i Dadom Župecom na bubnjevima, Miodrag Samardžija – Čudi je bio pjevač i tekstopisac, isto kao i Boris Škvorc kasnije. Bilo je zabavno.
Za gimnazijskog školovanja ste odlučili upisati arhitekturu?
- Ma još u osnovnoj školi sam odlučio to upisati. Privlačili su me arhitektura, kiparstvo, slikarstvo i glazba.
Arhitektura zbog oca građevinara?
- Ne, nego zato što je arhitektura primijenjena umjetnost, barem se tako smatra u Danskoj – tu se to uči na studiju lijepih umjetnosti. Izražavanje prostornosti je jako fin i human vid umjetnosti, odmah iza glazbe kao najvišeg stupnja umjetnosti. Arhitektura je prostorna umjetnost – obuhvaća ljude oko sebe i daje im humanistički pristup življenju.
Kakav Vam je bio studij u Zagrebu?
- Brzo sam ga završio zahvaljujući Gimnaziji Karlovac na kojoj sam imao dobre profesore matematike i fizike pa sam tehničke predmete položio bez problema, a inače su uvijek najteži studentima arhitekture. Mogao sam se stoga brzo posvetiti projektiranju, urbanizmu i drugome što arhitekturu čini umjetnošću.
Jeste li dugo radili u Hrvatskoj ili ste odmah otišli u inozemstvo?
- Radio sam u Hrvatskoj oko tri godine.
U Zagrebu?
- Na restauracijama spomenika kulture u Dubrovniku – tvrđave Revelin, ljetnikovaca “Bozdari – Škaprlenda” i “Restić”… Glavni i odgovorni arhitekt na tim poslovima je bio Ivan Prtenjak.
Zašto ste odselili?
- Rat je dolazio i nije bilo poslova više nakon što smo uradili poslove u Dubrovniku. Kako sam imao dva bratića u Rimu, otišao sam tamo na njihov poziv. Profesor Neven Šegvić je uvijek govorio da nakon studija putujemo u Rim da se upoznamo s arhitekturom, a kako sam imao bratiće Tihomira i Dražena Ožvalda tamo odlučio sam otići. Taj grad me je uistinu formirao kao arhitektu. Djela tih velikih majstora su univerzalna, vječna i na mene su imala odlučan utjecaj.
Koliko dugo ste se zadržali u Rimu?
- Tri godine. U to vrijeme sam upoznao svoju sadašnju suprugu Marijanu Ibler, koja je po očevoj strani Hrvatica. Ona je studirala arhitekturu u Rimu, a ja sam u to vrijeme počeo raditi za jednu talijansku tvrtku u Saudijskoj Arabiji.
Išli ste u Saudijsku Arabiju?
- Jesam. Morao sam podići u Hrvatskoj putovnicu, pa nazad za Rim, a onda u Rijad.
Što je Vašoj supruzi arhitekt Drago Ibler?
- On je brat njezinog djeda. Pravnik Vladimir Ibler joj je prastric. Pradjed joj je književnik i novinar Janko Ibler. Njezin otac Mladen je bio liječnik u Danskoj i diplomat.
Nadopunjujete li se supruga i Vi kao arhitekti?
- Apsolutno. Marijana uglavnom piše knjige o arhitekturi – ona je teoretičarka arhitekture. Doktorirala u Danskoj i napisala tridesetak knjiga. Bruno Zevi joj je bio mentor.
Nakon tri godine u Rimu ste otišli u Dansku?
- Da, jer je Marijana bila pri kraju fakulteta i dobila je ponudu da pohađa doktorski studij u Danskoj, a rad u Saudijskoj Arabiji nije bio pogodan za ozbiljniju vezu i zasnivanje obitelji. Saudijska epizoda je bila prilično zanimljiva. Radio sam u biti za talijanskog pilota koji je bio stacioniran tamo. U desetak godina je upravljao borbenim avionima i upoznao mnogo prinčeva iz kraljevske obitelji kojima je bio hobi učiti upravljati takvim zrakoplovima. Kako je bio građevinski tehničar, počeo je graditi palače za njih, a ja sam se uključio nakon što je već stekao petnaestogodišnje iskustvo u tome. Radio je za prinčeve prve linije – Mišala bin Abdulaziza, Abdulaha bin Abdulaziza i Mamdouha bin Abdulaziza.
Što ste radili za tog Talijana?
- Projektirao sam kraljevske palače – jednu za drugom. Mišal je bio svojedobno ministar obrane i pričalo se da je sklon korupciji, pa se valjda odlučilo da neće biti kralj. Projektirao sam i za obitelj kralja Salmana bin Abdulaziza. Jednom je jedan princ rekao da ima 75 sinova.
Kako izgledaju moderne kraljevske palače?
- Jedan dio palače je namijenjen za muškarce, drugi za žene i djecu. Kada rade takve komplekse, prvo se napravi zid, a onda s jedne njegove strane je službeni dio s palačama za sebe i sina te džamijom, zatim za goste, a potom i veliku kuhinju i prostor za vojsku. S druge strane je zadnja žena s kojom ima novu djecu. Kada nađe novu ženu ostavi staroj taj kompleks i ide dalje – to su beduini. Nisam još doživio da jedan od njih ima više “službenih” žena u isto vrijeme – uvijek imaju po jednu. Nakon što s jednom ženom dobije šestoro, sedmoro ili osmero djece, nađe novu ženu.
Jeste li mogli ostati tamo kao građanin Saudijske Arabije?
- Ne bih to, hvala. Radije sam prosječan Danac. Bili smo pozvani kod mog šefa i došao je prijatelj šeik pilot. Bila je moja supruga prisutna. I pričao je taj šeik kako je njegova žena rodila devetero djece, da je to na njoj ostavilo traga, pa je odlučio pronaći novu ženu, da tadašnju “poštedi” daljnjih poroda. Marijana ga je gledala i jednostavno pitala – zašto. “A zašto ne”, odgovorio je protupitanjem začuđeno je pogledavši.
Kako se Saudijci odnose prema strankinjama kada dođu u posjetu?
- Žena ne može bez muža doći u Saudijsku Arabiju, ako nije Saudijka. Mogu doći medicinske sestre, a onda žive tamo izolirano u ograđenim vilama i izlaze samo kad odlaze u bolnicu na posao. Inače, žene ne smiju voziti automobil, a u grad smiju samo u pratnji muža ili najstarijeg sina.
Je li Saudijska Arabija lijepa zemlja?
- Fascinantna je pustinja. Jednom smo išli za Džedu i stali smo u beduinskom selu. Htio sam kupiti mirišljava drvca, koja su, inače, jako skupa, a koja koriste u džamijama kao što mi koristimo tamjan u crkvama. Na kantaru sam primijetio srebrnjak – prodavač ga je koristio pri vaganju tih drvaca. Zamolio sam da pogledam taj novčić i na njemu uočio – glavu Marije Terezije. Zamolio sam trgovca da mi proda taj srebrnjak, a on me blijedo gledao jer je taj novčić koristio samo za vaganje drvca kojeg je prodavao. Ta beduinska arhitektura, ako je tako možemo nazvati, je zanimljiva i u Džedi je još bilo dobrih primjera, no oni su beduini…
Nomadi su pa ne drže do oblikovanja prostora mnogo?
- Da. Strancima nije baš pametno obilaziti te stare kazbe. Jednog petka smo u Rijadu zalutali u staru kazbu i došli do trga na kojemu rade egzekucije, pa su nas vojnici otjerali.
Jesu li te egzekucije javne?
- Jesu.
Jeste li svjedočili nekoj?
- Nisam. Saznavali smo o tome u vijestima – čitali smo “Saudi News”, novine na engleskom jeziku. Izvještavaju koliko je odrubljeno glava, sakaćenja i slično. To je nama neprihvatljivo.
Koliko imate zaposlenih u svom birou u Danskoj?
- Više od 180 arhitekata.
Kako ste ostvarili taj uspjeh? Kad ste doselili u Dansku, na što ste došli?
- Došli smo u studentski dom krajem 1993. godine. Moja supruga je ostvarila stipendiju za poslijediplomski studij, a ja sam nastojao pronaći posao, što je bilo jako teško jer nisam znao danski jezik. Neko vrijeme smo živjeli od ušteđevine, no da bih mogao ostati u Danskoj morao sam pronaći posao. Osam mjeseci sam bezuspješno obilazio više od 70 arhitektonskih ureda – nitko me nije htio zaposliti jer sam se služio tamo samo engleskim jezikom, a niti iskustvo izgradnje saudijskih kraljevskih palača nije u Danskoj naročita preporuka. Danci su jako pragmatični i praktični i arhitektura je sasvim drukčija u Danskoj nego u Saudijskoj Arabiji. Bilo mi je jasno da treba nešto drugo uraditi. Danski jezik je vrlo težak i u potpunosti nerazumljiv onome tko ga nije svladao – od njemačkog se uvelike razlikuje. Stoga sam odlučio upisati studij arhitekture u Danskoj, naučiti jezik i položiti čim prije ispite, pa sam otišao polagati prijamni ispit.
Opet ste upisali arhitekturu?
- Jesam.
Ponovno ste prošli čitav studij?
- Jesam, za dvije i pol godine. Nakon što sam diplomirao, dobio sam odmah posao u jednoj velikoj tvrtki, pobijedio na pet ili šest natječaja, pa sam izabrao nastaviti raditi u jednoj maloj, ali staroj tvrtki koja je pružala više mogućnosti u karijeri. Dvije godine iza toga su me pozvali u partnerstvo. Bilo je tamo osam arhitekata, dva tehničara i dva vlasnika.
Kakvim ste se projektima bavili uglavnom?
- Visokogradnjom – uredi, stanovi, vile, bolnice… Napravio sam i jedan stadion.
I Danska je kraljevina. Jeste li radili palaču za kraljevsku obitelj?
- Nisam, ali restauriram. Ovlašteni sam kraljevski restaurator i nadzor restauracija, odobravamo projekte.
Kako ste se razvijali i probijali kao slikar?
- Slikarstvo je pratilo u tišini moju arhitekturu. Počeo sam raditi na većim platnima nakon što sam etablirao tvrtku. To je bilo 2009. godine. Prvo sam slikao u podrumu naše kuće za sebe, a onda bi radove prvo vidjeli članovi obitelji, pohvalili bi ih i sugerirali da ih prodajem. Jedan prijatelj mi je preporučio neku galeriju. U njoj je moje radove vidio veći galerist iz Kopenhagena i zainteresirao se, pa je tako to krenulo. Do sada sam imao mnogo izložbi, u Kopenhagenu velike samostalne, zastupljen sam u galeriji koja se nalazi u jednoj jako finoj ulici u blizini kraljevskog dvora, imao sam samostalnu izložbu u Splitu…
Jeste li imali izložbu u Karlovcu?
- Nisam. Razgovarao sam s Galerijom “Vjekoslav Karas”, no oni samo podržavaju profesionalne umjetnike koji žive u Hrvatskoj.
Jeste li nakon odlaska iz Hrvatske projektirali nešto u matičnoj domovini?
- Pobijedio sam na jednom natječaju za crkvu u Novom Vinodolskom dok sam tražio posao u Danskoj. Marijana i ja smo prijavili projekt na natječaj. Zvao nas je gradonačelnik i obavijestio nas da smo dobili prvu nagradu, a Vinko Penezić i Krešimir Rogina drugu. Gradonačelnik je rekao da bi trebalo doći u Novi Vinodolski radi dogovora. No, to je bilo teško, a u ono vrijeme još nije bilo interneta, samo telefaks. Nisam bio u prilici doći, pa se naručitelj naposljetku odlučio za drugonagrađeni projekt. Danas, u informacijskom društvu, bih sagradio tu crkvu.
Jeste li u kontaktu s kolegama iz Hrvatske?
- Jesam. U kontaktu smo supruga i ja s kolegama s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ona je držala predavanja tamo i držala ljetne škole u Istri.
Jeste li u kontaktu s Društvom arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac?
- Nedavno sam se sastao u Karlovcu s Borisom Morsanom, Nebojšom Lalićem i dvojicom mlađih kolega. Bio je to ugodan susret na kojemu su iznijeli planove i vizije.
Jeste li upoznati s današnjim karlovačkim urbanizmom i arhitekturom?
- S trenutačnom političkom situacijom i nisam baš. Karlovac je osmišljen i izgrađen kao idealni renesansni grad-utvrda, a svoju će renesansu opet uskoro doživjeti zbog cijena nekretnina u Zagrebu, koje su visoke u odnosu na karlovačke, i s obzirom na karlovački okoliš. Oni koji se iz različitih krajeva Hrvatske doseljavaju u Zagreb će ubrzo uvidjeti da je u Karlovcu puno bolje i da posao u Zagrebu nije daleko.
Upravo se obnavlja infrastruktura u Zvijezdi i gradska jezgra je cijela raskopana.
- Vidio sam.
Kako se osjećate kad dolazite u Karlovac?
- Raznježim se za svakog odlaska iz Karlovca. Uvijek se prošećem jezgrom grada i fotografiram ono što nisam ranije – nastojim uzeti dio grada sa mnom u Dansku. Odrastao sam na Korani s puno prijatelja. Jedan od njih mi je čak i susjed – Boris Požar je odrastao na Korani sto metara od naše kuće, a sada živi deset minuta od mene u Kopenhagenu. Vidimo se dosta često – sudbina nas je sastavila. Živim u Kopenhagenu, ali sam rođeni Karlovčanin i Karlovac će uvijek biti moj prvi grad.
Je li Vas netko iz službenih gradskih struktura zamolio za savjet?
- Nije.
Je li Vam gradonačelnik ikada odgovorio na pismo?
- Nije.
Kada ste poslali pismo?
- Prije mjesec ili mjesec i pol dana. Poznajem mnogo ministara u Danskoj. Baš je nekidan bio ministar financija Nicolai Wammen na televiziji i sniman je u svome domu, a iza njega je stajala moja slika. Bio je europski povjerenik ranije. Kada je Hrvatska ulazila u Europsku uniju Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Danskoj me zamolilo da s njime na radiju komentiram taj događaj. Tim povodom se u mom uredu upoznao s mojim slikarskim radom. Nakon intervjua mi je rekao da bi mu bilo drago da popijemo kavu u Zagrebu na prvi dan hrvatskog članstva u EU. Pristao sam, a ionako smo planirali putovati za Hrvatsku. Narednog dana su zvali iz protokola da bi htio vidjeti našu vikendicu jer je poželio upoznati Hrvatsku “iza kulisa”. Moja supruga je naslijedila u Tuhelju vikendicu – drvenu kuću izgrađenu u zagorskom stilu. U redu, pristali smo ih tamo ugostiti. Međutim, drugi dan su zvali iz osiguranja i raspitivali se što je ta vikendica, gdje se nalazi i slično, a nazvao je i danski ambasador iz Zagreba i izrazio želju da dođe. Na koncu je ispalo tako da je osam velikih crnih limuzina došlo na to malo brdo u Tuhelju – jedva su se mogli okrenuti tamo, ali je bilo izvrsno, originalno i neplanirano, bili smo u dvorcu “Mihanović”, pojeli domaće štrukle… Dakle, nije me strah razgovarati s ministrima ili gradonačelnicima.
Biste li dobili odgovor da ste pisali danskoj kraljici Margareti II. prije mjesec i pol dana?
- Apsolutno. Odmah bi mi se javilo da je pismo primljeno i da će mi Njezino Veličanstvo odgovoriti. Naravno, tajništvo pregleda takva pisma i procjenjuje radi li se o nečemu vrijednom pozornosti ili o nekoj bedastoći, pa utoliko postupaju. Ako je netko zaslužan pisao, ne ignoriraju ga. Ili kraljica ili njezin sin sa ženom bi došli na nekoliko otvaranja javnih zgrada koje sam projektirao, primjerice kada sam projektirao zgradu danskog vrhovnog suda.
Je li to novogradnja ili obnova stare zgrade?
- Novogradnja. A i u Šangaju je danska kraljica prisustvovala otvorenju doma za starije kojega sam projektirao. Dosta sam radio u Kini. Za diplomski rad sam projektirao zgradu danske akademije znanosti i umjetnosti u Tokiju.
Pretpostavljam da dolazite na Foginovo kupalište ovog ljeta?
- Apsolutno. I na slap.
