Filozof Gajo Petrović potječe iz stare i ugledne karlovačke porodice. Njegov najstariji meni poznati predak bio je pradjed Gajo (rođen 1829., umro u Karlovcu 1911.) iz sela Petrovići, jednog od 23 moravička zaseoka uz staru Lujzijanu, cestu Karlovac – Rijeka. Ti su zaseoci, od kraja 16. stoljeća nastanjeni pravoslavnim izbjeglicama pred Turcima. Po Vladimiru Blaškoviću „u Moravice su stigli iz Pounja, a 1622. tamo su zabilježena 1.160 stanovnika, među njima 300 vojnika“. U obiteljskoj memoriji Petrovića držalo se da su porijeklom iz Crne Gore i odande su došli u Pounje. Vrlo je vjerojatno da je pradjed Gajo bio vojnik i zajedno sa svojim sunarodnjacima, Krajišnicima, „hrabrim vojnicima u obrani Carevine – pod imenom ‘Hrvati’” – sudjelovao u znamenitim bitkama koje je crno-žuta monarhija vodila protiv rodoljuba koji su u Lombardiji – kod Solferina 1859. i Custoze 1866. – stvarali vlastitu državu – Italiju.
Gajini Petrovići su Karlovčani od kraja 19. stoljeća. Razvojačenjem Vojne krajine 1873. Krajišnici su oko svojih naselja sječom šuma namicali zemlju i istovremeno se počeli baviti trgovinom i obradom drva. Tako je vjerojatno bilo i s pradjedom Gajom jer je njegov sin Nikola (1868-1933), dakle Gajin djed, u Karlovcu, na Drežniku, već krajem 19. stoljeća veletrgovac drvom i građevnim materijalom. Materijalno situiran mogao je svoja dva sina i kćer školovati u inozemstvu – Gajinog oca Branka (1897-1971) za građevinskog inženjera u Pragu, strica Gaju (1895-1967), uglednog karlovačkog liječnika i kulturnog radnika, također u Pragu, a tetu Angelinu u Grazu. B. Petrović bio je karlovački zet, u braku s Verom Gjačić, kćerkom trgovca Ivana Gjačića iz Žminja u Istri i unukom Venceslava Šomeka, pohrvaćenog Slovaka, vojnog liječnika koji je nakon razvojačenja Krajine ostao u Karlovcu, rođeni su Gajo (1927.) i brat Svetozar (1931.-2005.). Osim projektiranja i uspješnog graditeljskog poduzetništva, otac Branko bio je intelektualac, puno je čitao, pisao o problemima struke, ali i prevodio, s ruskog i njemačkog jezika. U takvom su mu ambijentu odrasli sinovi.
Djetinjstvo i školovanje
Petrović je rođen u djedovoj kući na Baniji, danas na adresi Masarykova 4., i tamo je proveo rano djetinjstvo. Kada je 1938. njegov otac podigao vlastitu kuću na Šancu – jugoistočna uglovnica ulica Abela Lukšića i Đuke Bencetića – igralište na Baniji zamijenio je Šanac. Godinu mlađi Stanko Lasić u svojim “Autobiografskim zapisima” piše o svojoj fascinaciji, u smislu duhovne razine, kućom Petrovića. Gimnaziju je Gajo maturirao 1945., zajedno s braćom Anzić, Berislavom i Radovanom, arhitektom Miroslavom Kolenzom, Berislavom Šeferom i liječnikom Brankom Vukšinićem. Po filozofu Mislavu Kukoču, za filozofiju ga je, još kao adolescenta, 1940. godine, zainteresirao Safet Krupić, kratko vrijeme gimnazijski profesor kojeg je slušao na karlovačkom pučkom sveučilištu.
Kad je 1939. godine započeo Drugi svjetski rat Gajo je imao dvanaest godina, u toj je dobi znao koje je zlo izazvalo sukob, pa se cijelim bićem okrenuo protiv nacifašizma. Lucidan i zavidnih radnih navika, strastveno je čitao i učio. Tako je, na primjer, engleski jezik naučio ilegalno slušajući radijski tečaj londonskog BBC-a. U ratu su Petrovići ostali bez dva člana – ustaše su 1941. ubile tetka Marka Sablića, profesora, aktivnog člana Jugosokola, a godine 1942. partizani ujaka Pepija, ljekarnika u Slunju. Gajino karlovačko školovanje završilo je 1945. kada je s odlikom maturirao u Gimnaziji.
Poslije rata je pristupio je Savezu komunističke omladine Jugoslavije i svom se energijom predao antifašističkom aktivizmu i poslijeratnoj obnovi. Najstariji Karlovčani pamte da se svojim smirenim, kulturnim ponašanjem razlikovao od nešto mlađih, egzaltiranih, skojevskih prvaka kao što su Lasić, Veljko Radeka, pa i mlađi brat Svetozar. Pamti se i to da je ulicama najčešće hodao sam, postrani, uz same zidove kuća. Bio je sudionik izgradnje željezničke pruge Brčko-Banovići, one za koju je Miroslav Krleža rekao: „Ovo nije prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva pruga koju su izgradila djeca“. Fizički nejak u omladinskoj radnoj brigadi bio je zadužen za kulturu.
Studij u Moskvi
U prvoj generaciji darovitih skojevaca, od kojih je najistaknutija Savka Dapčević-Kučar, krajem 1946. poslan je u Sovjetski Savez, u Moskvu i Lenjingrad, na studij filozofije. Stanjem koje je tamo, u odnosu na očekivanje, zatekao – bio je razočaran. U dnevniku je zapisao: „U glavi mi je bio kaos, a nisam mogao da ga sredim, na srcu mi je ležao težak kamen, a nisam mogao da ga zbacim. (…) Nastojao sam svom silom da se stalno oduševljavam i divim, ali to mi nije polazilo za rukom. Stidio sam se svoje slabosti. Da li sam dobar komunist, ako se u ‘prvoj zemlji socijalizma’ u meni i pored divljenja rađaju i posve suprotni osjećaji?“
Raskidom prijateljskih odnosa između Sovjetskog saveza i Jugoslavije 1948. Petrović je u povećoj grupi onih Jugoslavena koji napuštaju SSSR. Ali povratkom, na Filozofski fakultet u Zagrebu, Gajo se, ako ne u svemu, onda po duhovnom ozračju, našao u situaciji sličnoj onoj u Rusiji. O tome svjedoči njegov studentski kolega i politički istomišljenik novinar Branko Polić (1924-2014), inače „legenda glazbenog i kulturnog Zagreba“. U „In memoriam Gaji Petroviću“ zapisao je sjećanja na studentske dane: „Ponekad je tadašnji predsjednik studentskog komiteta (kojeg su tada nazivali ‘crna ruka’ a kasnije je postao posve ‘normalan’ službenik), sazvao sastanak bez unaprijed utvrđenog dnevnog reda. Jednog popodneva, ne sluteći da se opet priprema neka optužba, bio sam ne malo iznenađen da je na dnevnom redu ‘slučaj Gaje Petrovića’, optuženog da je sa studija u Lenjingradu ponio kominformovske materijale šireći njihove zablude. Na sastancima te vrste i pod takvim optužbama, ljudi su bivali već unaprijed osuđivani, jer bi ‘dokazi’ bili već unaprijed provjereni. I jao si ga onom tko bi tada okrivljenog branio od optužbe. Ne sjećam se više teksta optužbe, ali se dobro sjećam Gajine razložne obrane od optužbe za koju nije bilo konkretnih činjenica, pa mi je, već i zbog samog načina kako je iznesena, djelovala kao izmišljotine. (…) Gajo je tada isključen iz Partije i čak je bio udaljen s fakulteta (na svu sreću ne zadugo)“.
Prema jednom izvoru na fakultet je vraćen, jer mu je uvažena žalba ili molba i već je 1950. godine postao asistent. Možda zato što nije bilo moguće ignorirati njegovo ogromno znanje, intelektualne i pedagoške sposobnosti. Profesor teorijske logike na zagrebačkom studiju filozofije bio je od 1956. do smrti 13. lipnja 1993. Pripadao je skupini utemeljitelja i prvi tajnik Hrvatskog filozofskog društva 1957.
Disident
Razočaranje Sovjetskim Savezom i mučna iskustva početkom studija Petrovića nisu otuđila od socijalističke ideje. Na vlastitim je plećima prepoznao dogmatski marksizam. U svom se djelu, kao filozof, bavio „novom interpretacijom Marxa oslanjajući se na mladog Marxa„ i njegovo stajalište da je „dužnost filozofa kritika svega postojećeg“. Takva promišljanja dovela su do pokretanja časopisa „Praxis“ (1964.) koji je zastupao uvjerenje da samo djelatnost koja ima dva atributa, slobodu i stvaralaštvo, jest praksa nazvana – “revolucijom“, a slijedom toga “svoja filozofska uvjerenja nazvao je mišljenje revolucije“. Savez komunista Jugoslavije je takva stajališta smatrao disidentstvom, pa i čistim antikomunizmom. “Praxis” je zabranjen (1974.), a praksisovci izbačeni iz SKJ, poneki i s posla. Kako je interes praksisovaca bio demokratičniji razvoj Jugoslavije, osim dogmatičarima u Savezu komunista, praksisovci su i nacionalistički orijentiranim intelektualcima bili apsolutno neprihvatljivi.
Petrovićevo djelo i u Europi i Sjedinjenim Državama je bilo cijenjeno. Kao gost predavač boravio je na mnogim sveučilištima (Berlin, Bergen, Hamburg, Köln, Pariz, nekoliko sveučilišta u SAD-u i drugdje). Najviše priznanje dobio je 1990. godine činom proglašenja počasnim doktorom na Universite des sciences humanities u Strassbourgu. „Bili ste pionir imanentne kritike marksizma, pionir istraživanja koja su otvarala marksizam prema posve drukčijim filozofijama, a također i pionir suradnje među evropskim filozofima“, kazao je za dodjele tog priznanja promotor Petroviću. U Karlovcu je 2013., u povodu 20. godišnjice Petrovićeve smrti, Hrvatsko filozofsko društvo, organiziralo Simpoziji o njegovu djelu i na zgradi u Lukšićevoj ulici 2, kući u kojoj je Gajo Petrović živio do odlaska u Zagreb, postavljena je spomen ploča. U tome projektu posvećenom Petroviću su sudjelovali i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka i Gimnazija Karlovac. Unatoč tomu, Karlovcu, na web stranici Gimnazije, nije naveden kao istaknuti maturant svoje škole!
Osobno, ne zbog filozofskih stajališta kojima nisam dorastao, i usprkos mom tadašnjem uvjerenju da je kapitalizam civilizacijska tekovina, zbog toga jer su praksisovci bili protivnici postojećeg stanja, odnosno birokratskog socijalizma, simpatizirao sam ih. Bio sam direktor izdavačke kuće “Naprijed”, u kojoj je glavni urednik bio Milan Mirić, i koja je objavila Petrovićeva sabrana djela u četiri knjige. Iz rijetkih susreta zaključio sam da je Petrović pripadao onima kojima je bila bliska misao: „Bolje je patiti zbog istine, nego biti nagrađen zbog laži”.
U pravilu nije umjesno govoriti „što bi bilo, da je bilo“. Iznimaka ima. U vezi s idejom praksisovaca i danas živim u uvjerenju, da su dogmatici prihvatili praksisovce, nakon rušenja Berlinskog zida Jugoslavija ne bi odoljela centripetalnim silama, pa bi se raspala, samostalna Hrvatska bi bila stvorena, samo bi se raspad, pretpostavljam, odvijao po „modelu“ Češke i Slovačke.
U vezi sa stajalištem o nacionalnoj pripadnosti, držim da i u ovoj prilici vrijedno ispričati kako se Petrović jednom našao u situaciji da je u Dekanatu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu vidio svoj personalni dokument na kojem je u rubrici „nacionalnost“ bilo upisano – „Srbin“. Uzeo je nalivpero i dopisao „I HRVAT“. Taj je čin Srećko Pulig u Samostalnom srpskom tjedniku „Novosti” od 19. travnja 2013. komentirao riječima: „Naravno, ne u smislu konformizma trenutka u kojem je svakomu bilo oportuno izjasniti se Hrvatom, nego upravo suprotno, kao dio, Habersmasovim riječima, ‘istovremeno ispravnog, tolerantnog i borbenog uvjerenja’ (…)“. „Srpska strana“ nije bila zadovoljna što Petrović ne ističe svoje srpstvo pa se nisu libili niti falsifikata. U povodu desete godišnjice Gajine smrti u časopisu Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ je objavljen tekst u kojem je stajalo da je rođen u Srpskim Moravicama, a ne u Karlovcu. Prema pričanju Gajine supruge, pokojne Asje, iza te izmišljotine je stajao beogradski filozof Mihajlo Marković, nekad praksisovac, a u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića – njegov apologet.
Izuzev srednjoškolske „Logike“ (dvadesetak izdanja) znalci kažu da su tri najpoznatija Petrovićeva djela „Marksizam i filozofija“, Filozofija i revolucija“ i „Mišljenje revolucije“. Za one koji Petrovićeve knjige neće čitati uzimam si slobodu predložiti da pažljivo pročitaju fragment o spoznaji istine u kontekstu sjećanja na boravak u Sovjetskom savezu, objavljen u časopisu „Republika“ 1951. godine.
„Istinu spoznati – često je vrlo teško. Teško u dvostrukom smislu. U tom smislu što je objektivna stvarnost veoma složena i put od pojave do suštine nije ni ravan ni asfaltiran. A također i u tom smislu što je istina ponekad neugodna i ako nam iznenada zablista pred očima, može nas zaboljeti kao udarac nožem u srce. Zato ljudi kad naslute neku neugodnu istinu, često pokušavaju da izbjegnu susret s njom. Pažljivo osluškuju sve, što govori protiv tog strašnog naslućivanja, oglušuju se od onoga što govori „za“. Ali susret s istinom ne da se izbjeći. Ona je predstavnik objektivne stvarnosti, koja postoji i zakonito se razvija bez obzira na to, da li smo dali svoj pristanak ili nismo. I ako bismo zatvorili oči pred istinom, dobili bismo jednog dana po glavi – od objektivne stvarnosti. To bi bio takav udarac koji bi nam smjesta otvorio oči, ali samo za trenutak, jer onaj koji je dobio po glavi – više nema potrebe da gleda i spoznaje“.