Poštovani predsjedniče/predsjednice!
Zbog bolesti ne mogu prisustvovati Skupštini, ali kao jedan od najstarijih članova i kao osoba kojoj je ovaj ogranak prije 11 godina objavio knjigu, imam potrebu ovoj se skupštini obratiti pismom.
Kada je 2006. objavljena moja knjiga „Matica hrvatska u Karlovcu – doprinos Karlovca i Karlovčana osnutku i djelovanju Matice hrvatske“ nadao sam se da će knjiga biti pozitivan prilog daljnjem razvoju Ogranka. U njoj je prilično detaljno bila obrađena povijest karlovačke Matice, a knjiga je doživjela i dosta pozitivnih, pisanih i usmenih ocjena. Spomenut ću samo onaj kratki komentar novinarke „Vijenca“ od 26. veljače 2009. godine izrečen u kontekstu opširnijeg prikaza djelovanja karlovačkog ogranka, ta je knjiga nazvana „sjajnom“.
Osim što je rađena da bude dokument, knjigu sam pisao s emocijama u uvjerenju da bude inspirativna i, barem malo, pridonese budućem radu. Očito, malo sam se precijenio, ali i danas vjerujem da je njezina vrijednost u tome što svakom ogranku Matice hrvatske može biti poticaj da po približno sličnom „obrascu“ složi veću ili manju knjigu o vlastitoj povijesti. Uostalom u tome će ograncima biti od pomoći i Enciklopedija Matice hrvatske koja se u Zagrebu počela objavljivati.
Po primitku poziva za ovu Skupštinu, uzeo sam si nešto vremena pa sam prelistao tri godišta Matičina „Vijenca“ koji, kao što je poznato, u svakom svom broju donosi i informacije o radu ogranaka. Prelistavajući godine 2014., 2015. i 2016. karlovački sam ogranak uspoređivao s još četiri gradska ogranka i ustanovio slijedeće – u tri godine iz Ogranka Jastrebarskog objavljeno je 18 informacija o radu, iz Samobora 17, iz Varaždina 15, iz Vinkovaca 14, a iz Karlovca devet. Ovi podaci govore sami po sebi, navodim ih samo zbog toga da kažem da, kada bih radio dopunu svojoj knjizi, a to neću činiti jer se bavim karlovačkim razdobljem 1918.-1941., zbog iznesene statistike – ne samo ja, nego svaki objektivni publicist – ne bih mogao ocijeniti da je karlovački ogranak Matice hrvatske, u proteklom razdoblju, bio na razini „standarda“ uspostavljenih 1965.-1971. i 1990.-2006. Nemam namjeru docirati, ali želio bih ukazati da djelatnost Ogranka nakon ove skupštine ne bi smjela nastaviti istim tempom kao proteklih godina. Mislim da bi ova Skupština trebala biti prijelomna.
S tim u vezi dat ću i jedan prijedlog, odnosi se na književnu nagradu „Zdravko Pucak“ koja velikim dijelom kapacitira rad Ogranka. Od objavljivanja Pucakove knjige „Plaha intima“ iz 1991. i želje pokojnog Ivana Pucaka, Zdravkova oca, da sponzorira nagrađivanje mladih pjesnika javnim priznanjem koje bi nosilo Zdravkovo ime, do odluke da se ona zove „Hrvatska književna nagrada“, događaji kao da su izmakli kontroli. Kada se dodjeljuju javna priznanja obično se upire na dobitnike. U ovom slučaju nije tako, nije problem u žiriju koji je odabirao prispjele radove, moj je dojam da je žiri dobro radio. Problem je u tome što je umjetničko djelo Pucaka vrlo, vrlo skromno, toliko skromno da – ako ne želimo podcjenjivati naš grad – nema opravdanja da karlovačka nagrada nosi ime minornog pjesnika. Radi neupućenih ću reći ovo – godine 2012. Leksikografski zavod Miroslav Krleža objavio je HRVATSKU KNJIŽEVNU ENCIKLOPEDIJU (HKE) koja se sastoji od četiri knjige i u njoj su objavljene bilješke od oko 4.500 književnih imena. Među tih 4.500 osoba Pucaka nema, ne zbog nekog previda, nego zato jer on u hrvatskoj književnosti nije vrednovan tako bi ga se moglo uvrstiti u HKE.
U svojoj knjizi iz 2006. ja sam u pozitivnom kontekstu spominjao nagradu koja nosi Zdravkovo ime. Podržavao ju je Slavko Mihalić koji je svojim autoritetom poticao mlade pjesnike da se prijave na natječaj, a bio je i član žirija. Problem je nastao kada Pucakov otac više nije mogao materijalno participirati u trošku koji prati ovu nagradu, a priznanje je nekritički nazvano „Hrvatska književna nagrada“. U međuvremenu je Mihalić umro (na njegovoj rodnoj kući još nije postavljena spomen ploča), a Karlovac, pored velikih književnih imena Mihalića, dodjeljuje književno priznanje anonimnom pjesniku. Ne kažem da se na Mihaliće u Karlovcu zaboravilo, ali ako bi grad stajao iza jednog književnog priznanja, elementarna logika upućuje na to da bi to trebali biti književnici Stjepan ili Slavko Mihalić. Treba li uopće uvjeravati da bi nagrada koja nosi ime jednog Mihalića, poglavito Slavka, bila i svojevrsna promocija Karlovca kao njegovog rodnog grada što, u slučaju Pucaka nije.
Svjestan sam i žalostan što ovim prijedlogom, na neki način, vrijeđam uspomenu na svoga prijatelja I. Pucaka, Zdravkova oca. Kada sam 1986. bio zamoljen da Ivanu nakon Zdravkove tragične smrti, pomognem da sinu objavi knjigu poezije, to nisam mogao učiniti u poduzeću u kojem sam bio direktor, Zdravkova poezija nije dobila pozitivnu uredničku recenziju. Ivanu sam sugerirao da knjigu objavi u vlastitoj nakladi, a ja sam se zauzeo da ona, kao tiskovina, bude primjereno izvedena. Tako je 1987. objavljena knjiga Z. Pucaka pod naslovom „Slomljena krila“. O Pucakovima bih imao dosta lijepoga za reći, a u ovom sam slučaju postupio po onoj, „mio mi je Sokrat, ali istina mi je milija!“.
*prvotno objavljeno na portalu Aktiviraj Karlovac