U petak u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu novinar Marko Jurič te povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak su predstavili knjige iz edicije “Velebit” izdane u nakladi Plave produkcije – “Oživjela Hrvatska. Stoljetni temelji hrvatske duhovnosti i države” iz 2021. godine, koju je napisao Prosperov Novak, “Protokoli velikosrpske ideologije. Temeljni dokumenti antihrvatskog pokreta od Načertanija do Memoranduma 2” iz iste godine, koju je uredio Jurič, te “Rađanje nacije. Pet stotina godina hrvatskog nacionalizma” koju je Prosperov Novak napisao s Viktorijom Franić Tomić, a koja je izdana prošle godine.
Jurič je iznio teoriju po kojoj su strani obavještajni agenti “infiltrirani” u hrvatsku “duboku državu”, te je to nastojao obrazložiti povijesnim prikazom te infiltracije od atentata na srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, kojega je nazvao Milošem ili zamijenio s Milošem Obrenovićem, iz 1903., nakon čega je kraljem postao Petar I. Karađorđević, do danas.
“Obrenović je bio naklonjen suradnji s Austro-Ugarskom. Svrgnula ga je skupina srpskih oficira oko Dragutina Dimitrijevića – Apisa, a na čelo države je postavljen Karađorđević, eksponent britanskoga obavještajnog i političkog sustava s ciljem da čini sve što se kasnije događalo. Odmah nakon smjene vlasti se u Hrvatskoj oblikuje Hrvatsko-srpska koalicija oko Svetozara Pribičevića. Otvara se prostor za djelovanje srpskih tajnih službi na području nekadašnje Austro-Ugarske. Nešto od toga su tadašnje vlasti raskrinkale u Veleizdajničkom procesu 1908., no to je neslavno završilo jer je tadašnja srpska obavještajna zajednica to vrlo dobro odigrala u suradnji s britanskim obavještajnim službama koji su okrenuli međunarodnu javnost na srpsku stranu. Paralelno s time se vodio Friedjungov proces čiji je cilj bio iz igre izbaciti Franu Supila, čvrstog idealistu i bivšeg pravaša, koji je usmjeravao Hrvatsko-srpsku koaliciju ka interesima hrvatskog naroda. Nakon izbacivanja iz igre Supila priču preuzima Pribičević i nastavlja se s infiltracijom kadrova na području tadašnje Austro-Ugarske. Dakle, mreža koju imamo u Hrvatskoj postala se uspostavljati početkom 20. stoljeća. I danas u Hrvatskoj imamo Hrvatsko-srpsku koaliciju i premreženost hrvatske države s tim bivšim obavještajnim sustavima koji su se konvertirali i prilagodili novim okolnostima, a koji jasno i ciljano usmjeravaju ka novom zajedničkom odnosu, državi, tržištu ili nešto drugo… Kada pogledate medijsku scenu – značajan dio medijskih platformi su u rukama onih koji su dio sustava srpskih i jugoslavenskih političkih odnosa”, ustvrdio je Jurič.
Kazao je i to da prvih hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ne bi mogao osnovati Hrvatsku demokratsku zajednicu “da nije imao zeleno svjetlo od Mike Špiljka i drugih iz ondašnje službe”, to jest da je “morao neke paktove sklapati”. “Plaćamo tu cijenu danas. Da je poživio dulje, možda bi stvari bile drugačije, no o tome je sada bespredmetno razgovarati”, rekao je Jurič.
Nastavio je da je Kontraobavještajna služba Jugoslavije je bila elitna i da je “vodila igru” do 1992.
“Kada se vidjelo da Srbija neće pobijediti u ratu, kada su vidjeli nevjerojatni žar hrvatskih boraca i organiziranost hrvatskog naroda koji je u okolnostima embarga uspio zaustaviti nalet Jugoslavenske narodne armije, a onda i krenuti čak u protunapad, KOS se odlučuje za to da pošalje svoje ljude u Hrvatsku da zauzmu pozicije. Nisu pozvani da rade sabotaže, nego da se prikažu kao lojalni građani koji će poslužiti kada za to dođe potreba. To su bili direktori, oficiri… Značajan dio Hrvata je tek 1992. prešao na hrvatsku stranu, a za to im je dao suglasnost KOS. Tako se polagano uspostavljala ta mreža. Slijedile su uspješne hrvatske vojne operacije, a Tuđman je obolio. HDZ je bio premrežen tim kadrovima. Dolaskom komunista na vlast 2000. aktivira se cijeli taj sustav bivših jugoslavenskih agentura. Prvo djeluje na državnoj razini – preuzima duboku državu – pravosuđe, medije, političke stranke, tvrtke… Dakle, stvaraju se lobiji koji se umrežavaju i provode svoje ciljeve. Međusobno su se čuvali. U njihove tvrtke neće doći inspekcija, dobit će najpovoljnije bankarske kredite i najbolje police u trgovačkim centrima za prodaju svojih proizvoda. Kroz takvu se sofisticiranu strukturu favoriziraju one političke i ideološke silnice u hrvatskom društvu kojima nacionalni interes nije na prvom mjestu. Pravi glas naroda se vidi kada se dočekuju nogometaši, a ne ono što se može vidjeti na takozvanim demokratskim izborima jer predstavnička tijela ne predstavljaju strukturu hrvatskog naroda. Postoji izborni inženjering s lukavom podjelom na izborne jedinice, pa koalicije i D’Hondtova metoda, kontrola nad medijima i tako hrvatskom državom upravlja politička manjina koja na poštenim izborima ne bi mogla dobiti niti 20 ili 25 posto glasova”, naveo je Jurič.
Požalio se da njihovu izdavačku djelatnost financijski ne pomaže Republika Hrvatska. “Ovo je država jedne manjine, političke i poslovne elite koja harači i koja si je stvorila raj, ali i koja ima nečistu savjest i koja se plaši koliko će sve to potrajati pa čine torturu nad hrvatskim pukom”, napomenuo je Jurič.
Dodao je da su “sve te silnice” postojale i prije pet stotina godina. “I onda je bilo podjela, izdaja, nedostatka financija i snažnih neprijatelja, no ništa od toga nije uspjelo slomiti hrvatski narod i to je fenomenalna spoznaja po kojoj možemo anticipirati pobjedu u ratu u kojemu se trenutačno nalazimo – živimo u svojevrsnoj okupaciji hrvatske države. Moramo podignuti vjeru u tu pobjedu. Zato smo zahvatili i u dio 19. i 20. stoljeća. Napravili smo rekonstrukciju Memoranduma 2 iz postojećih izvora – najcjelovitije smo ga iznijeli. U tom dokumentu se pozivaju republičke strukture srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori da uspostavljaju suradnju sa srpskim agenturama radi ostvarivanja tih njihovih ciljeva. Situacija je slična onoj iz 1912. i 1913. jer je tada Veliki rat bio na vratima. Imamo i danas sveopću dekadenciju zapadnog društva. Srećom, Hrvatska kasni za Zapadom, pa i u tome kasnimo dvadesetak godina, ali ne gubimo ritam”, rekao je Jurič.
Prosperov Novak je ustvrdio da nikada nije bio gost niti na jednoj književnoj večeri ili tribini u Karlovcu, mada je prisutan u našoj kulturi od 1975. kada mu je izdana prva knjiga. “Bio sam jednom službeno u Karlovcu, u prosincu 1990. godine kao izaslanik Vlade Republike Hrvatske na ustoličenju episkopa Srpske pravoslavne crkve Nikanora Bogunovića. Nosio sam pancirnu košulju i vikali su mi da sam ustaša. Hodao sam s predstavnikom Kaptola Đurom Kokšom te Stjepanom Sulimancem, predstavnikom Hrvatskog sabora. Imali smo napisane govore. No, za ručkom s domaćinima iz SPC-a u Hotelu “Korana” – sjedio sam preko puta Radovana Karadžića i Biljane Plavšić – zamolili su da taj govor ne pročitam. Imam ga doma negdje spremljenog. Bio sam na tom ustoličenju kao zamjenik ministra Vlatka Pavletića. On je bio na sprovodu prethodnog episkopa i poželio mu u govoru laku hrvatsku zemlju. Nakon toga su ovi tipovi rekli da on više neće njima govoriti, a zato smo išli mi iz drugog plana”, rekao je Prosperov Novak.
Vozio je u Karlovac čitav dan iz makarskog primorja slušajući Prvi program Hrvatskog radija i izrazio je nezadovoljstvo onime što je čuo te na tom primjeru dao za pravo Juriču i njegovim tvrdnjama o infiltraciji. “Što se tiče književnosti, otvorene su za vožnje tri sramotne teme. Čak sam u jednom trenutku morao slušati novinara Borisa Dežulovića, koji je opsovao Vukovar, kako pjeva s Amirom Medunjanin. Nakon toga je bio razgovor s jednom profesoricom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čije ime nisam zapamtio, o slučaju spisateljice Dubravke Ugrešić, kvalitetnoj književnici koja ipak nema ono mjesto koje joj se daje posljednjih dana u okviru Hrvatske i Hrvata. Na prvom programu Hrvatske televizije je prije toga nekadašnji ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu rekao doslovno da je značaj D. Ugrešić ravan značaju Miroslava Krleže i da bi trebalo proglasiti dan žalosti u Hrvatskoj povodom njezine smrti. Rekao je i to da bi bilo dobro da D. Ugrešić ima sve što je imao i Krleža kada je umro jer je isto tako važna. Čovjek je totalna neznalica jer je Krleža pokopan tako da mu je pucala vojska na sprovodu, ispraćen je kao general, a mislim da bi se i sam naljutio. Govor mu je držao Vladimir Bakarić, najveći neprijatelj cijeloga života koji je dao ubiti Krležinog zaštitnika Đuru Vranešića. Poznato je da je gospođa Ugrešić 1992. godine doživjela to da je nekoliko vrlo uglednih ljudi, između ostalih profesor Viktor Žmegač, Antun Šoljan i nekoliko nas, reagiralo na njezine tekstove – čudili smo se njezinim iskazima. Rečeno je u intervjuu na radiju da je ona bila u pravu, da je njezina istina pobijedila i da su tada hrvatski pisci tražili da se piše o ratu. Zar smo ikada bili staljinisti? Živjeli smo ratu, nismo pisali o njemu. Gospođa ga nije živjela pa je došlo do tog sukoba. Spominjao se slučaj vještica iz Rija, u koji sam umiješan jer sam ja taj čovjek iz Rija – bio sam tamo i poslao izvještaj u Zagreb, no nisam pisao članak u ‘Globusu’, štoviše, bio sam svjedok u njezinu korist na suđenju. Sad ispada da smo svi 1990-ih poludjeli. Bila je još jedna kratka emisija na radiju o problemu promjena ulica. Spominjali su se Antun Bonifačić, Filip Lukas… Nedavno je Matica hrvatska lijepo, ali neprikladno reagirala na to. Nisu rekli da mijenjaju imena ulica onih kojima je doskora objavila knjige. Lukas je bio 17 godina predsjednik Matice hrvatske i netko se usuđuje reći da ne pripada korpusu hrvatskog duha, da se po njemu ništa ne može zvati, koji je bio predsjednik Matice hrvatske kad su članovi Upravnog odbora bili Krleža i Antun Cesarec – on ih je doveo tamo”, iznio je Prosperov Novak i dodao da u Lukasovom djelu iz 1944. “Hrvatski narod i hrvatska državna misao” nema ništa sporno, da se u njoj poziva na britanskog premijera Winstona Churchilla, a autor zbog toga nije tada nastradao.
Ustvrdio je i da nije sporno niti što je Bonifačić bio na čelu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.
“Je li moguće da danas netko to radi čovjeku koji je 1954. u Čikagu objavio knjigu ‘Vječna Hrvatska’ u kojoj nema niti jednog spomena Ante Pavelića, nego samo govori o budućnosti Hrvatske, poziva se na američke demokrate, i zagovara demokraciju i hrvatsku samostalnost. Samo postojanje naših knjiga ih prokazuje. Te knjige se bore za drugačiju Hrvatsku, no ona mora samu sebe financirati jer niti na jednom natječaju ne mogu dobiti niti kunu. Je li to normalno? Nijedna knjižnica u Hrvatskoj, ako nema vlastita sredstva za otkup, ne može dobiti tu knjigu jer se ne otkupljuju. Bio sam član tih komisija i napravili smo nekog reda dok je ministar kulture bio Zlatko Hasanbegović. Stigla je tada na red odluka o otkupu za knjigu Predraga Lucića ‘Step by Step – Stepinac’, a na naslovnoj stranici je kardinal Alojzije Stepinac letio zrakom na plinskoj boci. ‘To ne može’, rekao sam. Šefica te komisije se usprotivila i rekla da mu uvijek otkupe knjige, da je poznati pisac. Nikad nisam čuo da je on poznati pisac. Još mi je jedan član komisije dao za pravo. Predsjednica komisije je insistirala da napišem izjavu o svome stavu. Pristao sam. Uzeo sam olovku i papir i napisao: ‘Strogo sam protiv ove knjige jer je njezin autor idiot, i to već 20 godina svaki dan'”, naveo je Prosperov Novak i dodao da ga je zbog toga Nina Obuljen Koržinek smijenila čim je stupila na dužnost ministrice kulture.
Rekao je da se “moramo boriti knjigama u kojima su glavna lica Marko Marulić i Pavao Ritter Vitezović te koje prokazuju ideologije koja hrvatskom narodu radi o glavi duže od stoljeća”. “Sve što nam se danas događa, pa i što se meni događa u automobilu danas, piše u Memorandumu 2”, istaknuo je Prosperov Novak i izrazio negodovanje što ne postoji enciklopedija Domovinskog rata.
Jurič je okupljenima nagovijestio da će, ako kupe i pročitaju knjige, “ostati šokirani dinamikom i bogatstvom društvenog i političkog života prije pet stotina godina”. “To je skrivena povijest. Ono što znamo o našoj povijesti se svodi na nekoliko datuma, a povijest su ljudi, njihova razmišljanja, emocije, nadanja, borba i vjera u ono što rade, a radili su na ostvarenju te nacionalne države, koja postoji, ali očito nije dorečena”, rekao je Jurič i dodao: “Kroz obrazovne i javne ustanove su nas kroz povijest silovali da smo nitko i ništa, a da smo nitko i ništa ne bismo pobijedili u ratu. Pogledajte što rade naši sportaši. Cijela ta mreža koju sam ranije rekonstruirao je toliko moćna i snažna, a opet ne uspijeva. Ponavlja se stoljećima iz naraštaja u naraštaj i – ne uspijeva. Svi ti pakleni planovi su propadali pred kreativnom silom hrvatskog naroda, o čemu pričamo u našim knjigama. Zato su one važne jer dižu vjeru u projekt naše države”.
*objavljeno na KAportalu