Milan Jakšić: Novinarstvo ne učiš na fakultetu

U prepunoj Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu 10. veljače je promovirana knjiga memoara umirovljenog novinara Milana Jakšića “Odrastanje u Karlovcu”, koju je izdala Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, a koja se može nabaviti kod nakladnika, u Paviljonu “Katzler” ili u Slatkovodnom akvariju “Aquatika” po cijeni od 13,27 eura. “Trudio sam se da tekst bude stilski prepoznatljiv. Lijepo i faktografski bogato pisanje je danas zanemareno, dočim su nekad reporteri bili iznimno cijenjeni. Volio bih stimulirati nove generacije novinara da rade na svom stilu, a najbolje će rezultate imati ako puno čitaju”, poručuje mladim novinarima Jakšić, a objava knjige je povod za razgovor u ciklusu SpiKA s autorom, rođenom 1947. godine u Glogovu kod Gračaca, ali na teme iz zrele faze života.

Kada ste i kako ušli u novinarstvo?

  • U novinarstvo sam ušao krajem 1969. godine kao student treće godine politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Kolega sa studija Mladen Balen, koji je već radio za “Vjesnik” iz Karlovca, je predložio da se bavim novinarstvom. U Karlovcu je urednik “Vjesnika” bio Stevo Maoduš, a Mladen je uz njega učio taj posao. “Vjesnikova” vizija je bila da Maoduš ode u Zagreb u redakciju, a da ga u Karlovcu zamijeni Balen. Doveo me uredniku pokrajinskih izdanja Stanku Juriši smatrajući bitnim da s njime osjetim kontakt jer je taj urednik imao osjećaj za mlade novinare i pedagošku crtu – od njega se moglo dosta naučiti. S obzirom da nije bilo potrebe za time da budem dopisnik iz provincije, odveo me uredniku gradske rubrike Dragutinu Grgecu koji mi je dao da pratim Čistoću. Odmah sam “uletio” u osjetljivu temu jer je u Čistoći ubrzo nastala nekakva afera kako je netko “drpio lovu”. Prikupio sam informacije i otišao na razgovor s direktorom te tvrtke koji je bio čak i prenaglašeno fin, čak mi je osigurao Mercedes sa šoferom… Njegovo ponašanje je sugeriralo da je uistinu imao “putra na glavi”. To mi je bio prvi zadatak. Drugi je bio kada se redakciji javio glazbenik Ivica Krajač i požalio se da njegova susjeda ima 20 mačaka koje mu smetaju. Otišao sam do te njegove susjede na Gornji grad, no izbacila me van, a mačke su zajedno s njom grunule prema meni – to je bila strašna scena i jedva sam živu glavu spasio. Napisao sam tekst o tim mačkama lakšim, reportažnim stilom. Nisam se dugo zadržao u gradskoj rubrici jer se ukazala prilika da se prebacim u sportsku, što mi je odgovaralo s obzirom da sam bio igrač Košarkaškog kluba Željezničar iz Karlovca, četiri godine kao junior, a godinu i pol kao senior – prestao sam trenirati kada sam upisao studij. Prije mene je u toj redakciji radio kolega koji je imao vezu s dvadesetak godina starijom kolegicom iz redakcije i na njegovo mjesto sam stigao. S obzirom da je urednik Žarko Susić bio ne samo sjajan novinar nego i moralna osoba, austrougarskog tipa držanja, koja je pazila na ponašanje svojih novinara, kolegi je takvo ponašanje zamjerio, što je ovome teško palo i na koncu je napustio redakciju. „Žarko mi ništa nije rekao, samo me je pogledao i sve mi je bilo jasno. Otišao sam“, rekao mi je tada moj prethodnik u sportskoj rubrici. Žarko nas je čak učio kako se telefonira, kako ćeš reagirati, ako netko zove, a kako, ako ti nekoga zoveš. Nije dozvolio da se preko telefona deremo kao idioti. Pratio sam košarku i atletiku. To je bila prava novinarska škola – pun pogodak. Shvatio sam i ranije da se novinarstvo ne može naučiti na fakultetu, tek neka opća znanja. Teško se, u onom čisto zanatskom smislu, razviti u kvalitetnog novinara bez redakcijskog rada. Strpljivi Susić je bio idealan za formiranje žurnalista. Držao je do toga da novinar poznaje dobro hrvatski jezik i mislim da smo mi iz sportske redakcije najbolje vladali jezikom, osim možda kolega koji su pratili kulturu. Sa Susićem sam pratio atletiku, išli smo zajedno na natjecanja. Hanžekovićev memorijal smo pratili zajedno, ja na terenu, on u redakciji. Kad se dijelila nagrada memorijala, morao sam je ja dodijeliti jer direktor “Vjesnika”, pokrovitelja natjecanja, nije došao. Kad je Žarko to vidio na televiziji uhvatio se za glavu, ali ne zato što sam ja dodijelio nagradu, nego zato što direktor nije došao. Košarka me jako zanimala. Upoznao sam mnoge košarkaše i druge oko tog sporta. Imao sam najčešće kontakte s košarkašima Košarkaškog kluba Lokomotiva, kasnijeg imena Cibona, pa sam susretao Nikolu Plećaša, Ivana Valeka, Krešimira Ćosića, kojega sam upoznao dobro, trenera Marijana Catinellija… Valek je bio vrhunski intelektualac, a također je postao mormon, kao i Krešo. Nikad me nisu pokušali vrbovati za svoju vjersku zajednicu.

Pristali ste biti dobrovoljno?

  • Nisam uopće postao mormon – nisam imao interesa za to, a to ih nije smetalo. Diplomirao sam 1972. godine i stekli su se uvjeti da me zaposle. Pred samo primanje u radni odnos pozvao me Karlovčanin Boris Mutić s Televizije Zagreb da pratim košarku, a tamo je urednica bila Milka Babović, supruga mog tadašnjeg urednika Susića. Razmišljao sam o toj ponudi. U međuvremenu sam bio upisao i studij novinarstva i za to dobio stipendiju TV Zagreb skupa s još petnaestak kolega. No, nisam davao televizijskom mediju prednost pred tiskanim, a bio sam i zadovoljan statusom u “Vjesniku”, pa sam odustao od prelaska. Na mjesto koje mi je ponuđeno došao je – mislim da je to bilo 1973. godine – naš kolega iz Karlovca Slavko Cvitković – Cvik. Dobro je radio taj posao i sve je to ispalo dobro i za njega i za TV Zagreb. Iste godine sam otišao u vojsku i vojni rok sam služio nešto manje od godinu dana, a kada sam se vratio nastavio sam raditi u sportskoj rubrici. Dogodilo se potom ono što me potaknulo da razmislim želim li uopće ostati u sportskoj redakciji. Žarko je bio izrazito principijelan i kao takav je bio pod strašnim pritiskom Nogometnog kluba Dinamo koji je želio da ga “Vjesnik” preferira u odnosu na ostale klubove, a taj pritisak se vršio preko nekih visokih partijskih dužnosnika. No, Susić je bio dosljedan u tome da ne dozvoljava navijačko izvještavanje. Govorio je da je privatna stvar navijati za koji god klub hoćemo, ali ne dok pišemo. Pritisak je ipak urodio plodom i Žarko je bio smijenjen. Stevo je izveo tada vrlo zanimljiv manevar i predložio na kolegiju da se u sistematizaciji uvede radno mjesto komentatora u sportskoj rubrici – sve su rubrike imale do tada komentatora osim te. Žarko je dobio status komentatora i smatralo se da će tako u barem nekoj mjeri biti ispravljena nepravda prema njemu. Međutim, dok je sve to trajalo gubio sam motivaciju za rad jer sam se plašio da će biti uspostavljena sasvim drugačija praksa, da će se od mene tražiti da navijački izvještavam.

Za koga ste navijali?

  • U košarci za Lokomotivu, a u nogometu za Partizan. U redu, vjerojatno me “Vjesnik” ne bi tražio da navijački izvještavam za Partizan, ali su me mogli tražiti da navijački izvještavam u korist Lokomotive, a zašto bih to radio? Moja je privatna stvar za koga navijam.

Mogli su Vas tražiti da navijate za Dinamo?

  • Kao klinac sam odlazio iz Karlovca na treninge Dinama jer me zadivila tadašnja generacija koju su činili Dražan Jerković, Vlatko Marković, Gordan Irović, Mirko Braun – Čarli, Vladimir Čonč, Željko Matuš, Tomislav Crnković, Željko Perušić, Ivica Šantek i drugi. No, da se vratim na problem i kažem da sam sa Stevom puno razgovarao o tome i on je bio zgrožen time što se dogodilo. Bilo mi je drago što se dosjetio već spomenutog rješenja za Susića. S obzirom da sam bio nezadovoljan, Maoduš me pozvao u unutrašnjopolitičku rubriku. Mislio sam tada da je to bila moja dobra odluka, ali nisam sada više siguran u to. Na mjesto urednika sportske rubrike je došao dinamovac Stanko Kučan, ali nije od nikoga tražio da navija za Dinamo niti je on sam navijao u svom izvještavanju izrazito za taj klub – možda je tek Dinamo bio nešto zastupljeniji na stranicama lista u odnosu na ostale klubove. Osim toga, nije baš bilo niti jednostavno navijački izvještavati u “Vjesniku” o Dinamu jer bi žestoko reagirali navijači NK Hajduk iz Splita. Primjerice, Marinko Gruić, direktor „Vjesnika“, bio je hajdukovac, a i glavni urednik “Vjesnika”. Glavni urednik “Sportskih novosti” je bio žestoki hajdukovac Zvone Mornar. Ujedno, Stanko je imao osjećaj za mjeru i držao je uravnoteženu rubriku.

Kao urednik moraš miriti interese, kao i u politici?

  • Tako je. Prelazak u unutrašnjopolitičku rubriku sam mogao shvatiti kao rad na višoj razini, mada ta rubrika nije novinaru pružala velike mogućnosti da se pokaže. Možda sam imao iluziju da se nešto moglo.

Trebalo je pratiti sjednice?

  • Ma da, Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i tako dalje, a ja sam volio odlaziti na selo, u poljoprivredne kombinate, odlazio sam u vukovarsku tvornicu “Borovo” pisati kako proizvode i posluju – ušao bih u halu u kojoj je bilo tisuću radnica kao mladi dečko, a one zvižde za mnom. Partija je uvijek imala očekivanja od novinara u unutrašnjopolitičkoj rubrici.

Tko Vam je bio urednik?

  • Stevo. Dobio sam bio priliku s vremenom da napišem tekst kakav sam priželjkivao – onaj o takozvanom Karlovačkom slučaju. Velimir Franić – Veljo je objavio u “Karlovačkom tjedniku”, čiji je bio glavni urednik, tekst o korupciji u Karlovcu. Napisao ga je, koliko se sjećam, Sredoje Simić. Afera se ticala direktora “Jugoturbine” Milana Pavića i još nekolicine iz tog upravljačkog vrha. Neki su imali vikendice u Turanjskim Goljacima – kupili bi izuzetno jeftino poljoprivredno zemljište koje bi se potom prenamijenilo u građevinsko, a ta je shema kasnijih godina i desetljeća također funkcionirala. Zatim, Paviću je “Jugoturbina” financirala učenje engleskog jezika u Londonu – tamo je vikendom putovao avionom, mada je u zagrebačkoj Varšavskoj ulici bila sjajna škola stranih jezika. Kad je Veljo to objavio prikačio sam se za taj tekst jer ga nitko drugi nije htio prenijeti. “Karlovački tjednik” je kao lokalni list ipak imao ograničen domet. Odlučio sam činjenice i zanimljive detalje tog slučaja prenijeti u “Vjesnik”, a prikupio sam i nove dokaze, primjerice kopije zrakoplovnih karata za London. Dao mi ih je Milan Šulentić koji je tada radio u karlovačkom „Generalturistu“. Došao sam i do podataka i dokumenata o vikendicama, zbog čega je moja supruga Dragica nastradala kao općinska službenica, mada s tim dokumentima nije imala nikakve veze. Napisao sam tekst za “Vjesnik”, međutim glavni urednik i njegov zamjenik nisu bili voljni da ga objave i problem su prebacili uredniku unutrašnjopolitičke rubrike koji mi je odbio objaviti članak. Plašio se toga što su partijci čuvali jedni druge. Otišao sam s tim tekstom u “Danas”, list koji je tek počeo izlaziti, a glavni urednik Josip Vlahović – Joža je odlučio bez krzmanja objaviti. Tad je nastala frka.

Jeste li dobili otkaz?

  • Zanimljivo je da nisam, unatoč pritiscima. Stevo i Pero Pletikosa, glavni urednik, mi nisu htjeli dati otkaz. Štitili su me, a urednik unutrašnjopolitičke rubrike se pravio lud – njega se to ništa ne tiče. Pletikosa mi je predložio da pišem za “Danas” dok se situacija ne smiri, pa sam godinu dana u “Vjesniku” primao plaću, mada nisam ništa radio, a u “Danasu” sam pisao za honorar. Vlahović mi je predložio u jednom trenutku da prijeđem u taj list. Rekao sam mu da ću razmisliti, iako sam bio siguran da ću prihvatiti ponudu. Već sam i redakciju obavijestio o tome. Međutim, kada sam došao reći Joži da prihvaćam mjesto u “Danasu”, saznao sam da je – smijenjen. Maknuli su ga s mjesta glavnog urednika zbog mog teksta i još jednog teksta Jelene Lovrić na sličnu temu iz Petrinje. Ne mogu se točno sjetiti što je bilo u Petrinji, ali znam da je imalo veze s Borislavom Mikelićem, šefom mesne industrije “Gavrilović” i gradonačelnikom. Nakon Jožine smjene nisam više imao razlog da prelazim u “Danas”. Nisam pisao za njih dok je bio Vlahovićev nasljednik, no i on je brzo smijenjen, a kada je tjednik preuzeo Mladen Maloča, puno sam pisao, da bi se kasnije vratio u “Vjesnik” i tako je ta stvar “legla”. Posljedica je bilo u Karlovcu pak.

Franić je dobio otkaz u “Karlovačkom tjedniku”?

  • Jest, kao i direktor Vladimir Funduk. Mada su ostali bez posla, partijske su se struje potrudile da im nađu druge poslove – Funduk je dobio neki posao u Tehnološkom centru na Gazi, a Franić je postao dopisnik “Večernjeg lista”. U “Vjesniku” je održan na poticaj CK SKH sastanak o tom slučaju i bilo je očigledno da su neki partijci bili za to da me se kazni. Taj me događaj dodatno traumatizirao, ali mi je na neki način i olakšao situaciju. Partijski dužnosnik Celestin Sardelić je sa mnom razgovarao prije te konferencije i pitao me imam li dokaze za to što sam napisao. Pokazao sam mu ih, nakon čega je on rekao samo: “Dobro”. “Druže Milane, treba dobro razmisliti kad se o tako osjetljivim stvarima piše, inače novinari morate savjesno raditi svoj posao i biti argumentirani. Imaš li dokaze za to što si napisao”, upitao me zatim pred svima. “Imam”, odgovorio sam i pred skupom pročitao te dokaze. “Dobro”, zaključio je Sardelić, “nema razloga da te se kazni”. Cele je to sjajno odigrao. Nekako smo se izvukli. Jelena je čak kasnije izabrana u CK. S Celetom sam se često sretao u Ljubljani gdje je bio hrvatski veleposlanik, a ja dopisnik “Politike”. Stanovao sam nekoliko stotina metara od Veleposlanstva Republike Hrvatske i često sam odlazio na kavu kod njega. Uvijek bi me srdačno dočekao, no ta mi je srdačnost bila previše teatralna, a bez svjedoka, ali čujna. Otvorio bi vrata naše sobe i samo govorio: “Druže Milane, druže Milane, druže Milane…” Kao da smo u ranim 1950-im godinama. Vrata je otvorio da ga čuju službenici, a barem ih je polovica bila u Hrvatskoj demokratskoj zajednici – njega je imenovala vlast koju je predvodila Socijaldemokratska partija Hrvatske. Ti su mu HDZ-ovci stalno psine radili. Jednom sam bio kod njega kad mu je zazvonio telefon, a ovaj se javio: “O, druže Milane, druže Milane, kad ćemo u moje Blato, ima dobre ribe…” Na liniji je bio slovenski predsjednik Milan Kučan. Tada sam shvatio taj igrokaz s tim uzvicima na našim kavama. S Celetom sam se, dakle, mnogo sretao i zahvalio sam mu se na toj njegovoj gesti iz 1980-ih.

Kako ste napustili “Vjesnik”?

  • Kada je krajem 1980-ih politička i međunacionalna atmosfera bila sve više uzavrela našao sam se na brisanom prostoru – pitao sam se kako uopće pisati u toj situaciji, a svi u javnosti su pisali izuzetno agresivno. U takvom načinu pisanja se nisam pronašao, pa sam prešao u vanjskopolitičku rubriku “Vjesnika”. Pisao sam i objavljivao dok je njezin urednik bio Radovan Stipetić. Odlazio sam izvještavati u istočnoeuropske države kad je bila Perestrojka aktualna, a Sovjetski Savez se počeo raspadati. Odlazio sam u Moskvu, Čehoslovačku, često u Poljsku, na jedan simpozij o Perestrojki u Pariz… Često sam odlazio u Poljsku jer je “Vjesnik” imao suradnju s listom koji se u prijevodu zvao “Kurir poljski”. Sa Stipetićem sam dobro surađivao, no do nagle promjene dolazi nakon što je Maoduš smijenjen s funkcije glavnog urednika i kada je na njegovo mjesto došao Hidajet Biščević. Stipetić je tada prestao biti urednik vanjskopolitičke rubrike. Tridesetak novinara je tada degradirano, među njima i ja – sa statusa komentatora sam degradiran na status suradnika-početnika. Nisam vidio razlog za to i osjetio sam to deklasiranje kao osobni napad na mene. Vidio sam da se priprema nešto ružno. Bio sam “izbačen iz igre” i razmišljao sam što i kako dalje. Do pred kraj 1991. godine godine smo mi gurnuti u stranu vegetirali kao novinari, a onda nas se uvrstilo na “spisak za čekanje”, što znači da si poslan doma čekati hoćeš li biti pozvan natrag. Nisam na to poniženje pristao. Zašto bih čekao milostinju od nekoga tko me već degradirao i nastojao poniziti? Dao sam otkaz. Jedan kolega koji je bio “na čekanju” dobio je, ali u vrijeme drugog glavnog urednika, uvjet da promijeni ime, ako se želi vratiti na posao jer je imao srpsko ime. To mu je dobronamjerno sugerirano.

Je li promijenio ime?

  • Nije.

Je li vraćen?

  • Odlučio je da ode u penziju. Osoba koja mu je ponudila da promijeni ime nije to učinila – uvjeren sam u to jer je poznajem – zlonamjerno, nego je to predložila ne bi li se olakšala svima situacija, koja je bila strašna. Kako su se mijenjali urednici otkaze su dobivali i drugi novinari kao što su Igor Mandić, Dalibor Foretić i Zdravko Zima. Nabrojani su bili vrh jugoslavenskog novinarstva s područja kulture. Uglavnom, bio sam neko vrijeme bez posla, pa me direktor “Politike”, kad je čuo što se dogodilo, pozvao da radim za taj beogradski list kao dopisnik iz Slovenije. To sam prihvatio jer je to bila neutralna pozicija na neki način.

Gdje ste tada živjeli?

  • U Karlovcu.

Govorimo o 1992. godini?

  • Da. U Ljubljani sam koristio stan “Politike”, a žena i djeca su ostali u Karlovcu. Stariji sin Goran je tada upisao fakultet u Zagrebu. Mlađi sin Mladen je došao k meni u Ljubljanu, tamo se zadržao upisavši fakultet i tamo je i osnovao obitelj.

Jeste li putovali u Karlovac?

  • Jesam, svakog vikenda. Međutim, kad se Mladen preselio k meni, češće je moja žena dolazila u Ljubljanu no što sam ja odlazio u Karlovac. Cijelo vrijeme rata je radila u općini.

Je li Vaša obitelj trpjela zato što radite za “Politiku”?

  • Nije. Imao sam ja neugodnosti. Primjerice, u lipnju mi je kad sam došao u Karlovac miniran automobil oko 21.30 sati.

Kako ste se vratili u Ljubljanu?

  • Ne sjećam se, s nekim drugim valjda – bilo je dosta onih koji su putovali na toj relaciji. Još je bio dan kad je automobil raznijet i djeca su se igrala na ulici. Baš sam krenuo da ga spremim u garažu, a kad sam primio kvaku vrata stana odjeknula je strašna eksplozija. Povukao sam se natrag, stresao se, a supruga je rekla: “Sigurno naš auto”. Iziđem na balkon i vidim da naš automobil gori, izletim napolje, isto kao i moj susjed Joso, policajac iz Slunja – inače je s obitelji za rata došao iz Slunja u stan prijatelja i bili su tada goli i bosi, a mi smo ih pomagali hranom i odjećom, sprijateljili se i slično. Uglavnom, Joso je izletio van bos s kalašnjikovom i rekao je: “Znao sam da je tvoj”. Došli su policajac i vojnik u uniformi i pitali me jesam li slučajno bio na balkonu kad je nastupila eksplozija. Pitao sam zašto ih to zanima. Rekli su da su me vidjeli vani, a vidio sam i ja njih – prošli su pored automobila i sjeli na stepenice. Kasnije mi je čovjek u kafiću u prisustvu svjedoka rekao da mi je taj vojnik u uniformi minirao automobil, a da je policajac držao stražu. Sve sam to rekao policiji. Trideset metara od automobila se igralo dvoje male djece i blatobran je prošišao pored njih. Miniranju mog automobila je prethodio tekst Tanje Torbarine koja je u “Globusu” napisala da sam prešao u “Politiku”, bez da je napisala što mi se prije toga dogodilo u “Vjesniku”. Nakon eksplozije u “Karlovačkom tjedniku” je objavljen redakcijski komentar sa suptilnom porukom da sam sljedeći na redu, “da sam dobro i prošao”. Svi moji susjedi su bili jako korektni prema meni. Ženi na poslu nitko ništa o tome nije rekao. Goran također u gradu nije imao nikakvih problema, a mlađeg sina je čitav rat podosta traumatizirao jer je još bio dijete. Situacija se pomalo smirila i taj rat sam nekako preživio, mada sam stjecajem okolnosti bio i u drugim opasnostima. Imao sam, primjerice, 1990. godine kod mene u Lici prometnu nesreću i prebacili su me u Knin u bolnicu. To je bio strašan sudar – moj rođak je vozio, a ja sam bio suvozač i ukupno nas je bilo četvoro u automobilu. Zaletjeli smo se u traktorsku prikolicu punu kamenja. Moj rođak je poginuo za volanom, kao i njegov brat iza mene. Išao sam na liječenje u Topusko tri tjedna, a to je bilo krajem 1990. godine i napeta situacija – balvani su već bili postavljeni. Vraćao sam se u Karlovac s liječenja i kod Vojnića sam osjetio strahovit udarac u automobil. Dao sam gas i kada sam stigao u Vojnić vidio sam udubljen lim ispred prednjeg lijevog svjetla. Nazvao sam svog prijatelja policajca. Kada je to vidio rekao je da je riječ o većem kalibru – netko je pucao na mene. Pretpostavljam da je netko to učinio samo da napravi neki dar-mar, a ne sad da baš mene likvidira – nije vjerojatno niti vidio tko je u automobilu. Dakle, dogodilo se nekoliko kritičnih situacija koje sam preživio. Međutim, problemi su se nastavili. Kada sam 1992. godine stigao u “Politiku”, list se izmakao kontroli srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, a kada ga je htio opet staviti pod kontrolu, svi smo se novinari pobunili i štrajkali – list nije izlazio četiri dana. Odlučili smo samostalno izabrati glavnog urednika, a imali smo dva kandidata – Miroslava Stojanovića – Miška i Momčila Pantelića. Izabrali smo potonjeg koji je, međutim, nakon godinu dana dao ostavku bez obrazloženja, što nas je šokiralo, a na njegovo mjesto je došao Dragan Hadži Antić nadimka Struja, koji je pripadao Miloševićevom režimu. Dio novinara je bio s njim u sukobu i otišli su iz lista, kao što su Miroslav Lazanski i Milan Mišić. Međutim, dopisnici nisu imali probleme s njime i nije nam se miješao u posao iz nekog razloga. Vjerojatno ta politika nije bila zainteresirana za naš rad u inozemstvu. Osim toga, „Politika“ je imala rubriku na jednoj stranici posvećenu ratu u bivšoj Jugoslaviji na kojoj su objavljivane informacije iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih izvora, pa je objavljivala i vijesti Hrvatske izvještajne novinske agencije. Svidio mi se taj iskorak ka objektivnosti. Nisam pak imao nikakve smetnje pišući o životu neovisne Slovenije, što je bilo vrlo zanimljivo. Njezin put u Europsku uniju je bio poučan za ostale, pa tako i za Saveznu Republiku Jugoslaviju. Moje izvještavanje je imalo dobar odjek i često bih dolazeći u Beograd davao intervjue u kojima sam najčešće govorio o slovenskim iskustvima nakon osamostaljenja. Sloveniju sam navodio kao dobar primjer, što nije bilo dobro prihvaćeno kada su Demokratska stranka Srbije i Vojislav Koštunica došli na vlast jer su, sukladno svojoj nacionalističkoj politici, stvarali uvjete sveopće homogenizacije institucija, uključivo medija. Do mene su počeli dolaziti signali da se od mene očekuje drugačiji, agresivniji, način pisanja, ako želim zadržati posao, štoviše – dobivao sam izravne sugestije. “Moraš jebat mater Slovencima jer su se odcijepili”, rekao mi je jedan “prijatelj”. Ma nemoj?! Po cijenu ostajanja bez radnog mjesta nisam htio mijenjati način rada. Nedugo nakon toga, bez ikakvog obrazloženja, nakon 15 godina provedenih u Ljubljani na tom poslu, najprije sam smijenjen s funkcije dopisnika iz Ljubljane i potom dobio otkaz. Izbacila me je iz „Politike“ nova glavna urednica Ljiljana Smajlović.

“Politika” je uvijek bila pod političkim utjecajima. Krajem 1980-ih je služila za raspirivanje srpskog nacionalizma. Nije li Vam bilo jasno u koje okruženje ulazite, u koju redakciju i da je taj list ideološko oruđe Miloševićevog režima?

  • Kažu da je “Vjesnik” raspirivao hrvatski nacionalizam.

O “Vjesniku” smo upravo pričali.

  • U rubrici tih beogradskih novina “Odjeci i reagovanja” puštali su čitatelje da izražavaju kojekakve političke stavove, a nisam smatrao da je to dovoljno da bih imao rezervu za prelazak u taj list samim tim što ta rubrika više nije tako izgledala pred moj dolazak u „Politiku“. Drugo, kao što sam već rekao, u vrijeme mog dolaska tamo “Politika” je imala rubriku u kojoj je objavljivala i informacije iz hrvatskih agencija.

Ali je objavljivala i dezinformacije.

  • Objavljivao je i “Vjesnik”.

Iz hrvatske nacionalističke redakcije ste prešli u srpsku, jedno Vam je smetalo, a drugo nije?

  • Kako znate da mi nije smetalo? Naravno da jest. Imali smo unutar redakcije vječite rasprave na te teme, štrajkali smo protiveći se političkim utjecajima, birali svoga urednika, kao što sam već rekao… I danas mnogima smeta mnogo toga u raznim redakcijama, i hrvatskim i srpskim, ali jednostavno se odlučiš boriti – ako odeš, opet ćeš otići nekamo gdje ćeš imati sličan problem. Nije se bilo lako odlučiti. Tada mi je bilo najvažnije da redakcija ne odlazi u krajnosti i da korektno radim svoj posao. Kada mi je bila ponuđena varijanta da radim nacionalistički, to sam odbio i našao sam se bez posla na ulici. Savjest mi je čista. Radio sam u okviru okolnosti. Balansirao sam, kao što to svi rade uvijek i svugdje u novinarstvu. Bitno je bilo sačuvati dostojanstvo – bitno je kako pišem. Mogao sam pristati da pišem nacionalistički i ostati dopisnik iz Ljubljane. Da sam na to pristao, ostao bih tamo do mirovine, a u Ljubljani mi je ionako bilo jako lijepo, iz nje nosim prekrasna sjećanja.

Koja?

  • Teško mi je reći koje je u meni najdublje usađeno. Ima ih mnogo. Ali kako sam i dalje pod dojmom promocije moje knjige, masovnog odaziva Karlovčana, krasne atmosfere kojoj je, svojom gitarom i pjesmom, mnogo doprinio i naš sugrađanin Goran Ilić, posjetit ću recimo na jedinstvene okolnosti u kojima sam upoznao jednu čuvenu pjevačicu. Tražio sam u oglasniku garažu za najam, našao mogućnost upravo blizu stana u kojemu sam živio, nazvao telefonom, kadli s druge strane žice. čujem: „Ovdje Majda Sepe“. Našli smo se u jednom kafiću, odmah se dogovorili oko garaže i – počela su naša sjećanja na vrijeme kada je ona veoma uspješno gradila svoju pjevačku karijeru, a ja bio negdje na sredini novinarskih stepenica i Majdu često gledao na televiziji. Pričala mi je razne dogodovštine s brojnih festivala, sjećanjima se vratila na velike turneje i privatne zgode i nezgode iz svijeta glazbe. U jednom trenutku me upitala je li mi što u rodu Dušan Jakšić, “pjevač krasnog baritona”, kako ga je opisala. Odgovorio sam joj da nije, kako sam iz Like, a on iz Moravica u Gorskom kotaru. Odmah potom dogodilo se nešto što uopće, ni ona ni ja, nismo planirali, spontano, onako iz cuga. Moram priznati bili smo i pripiti – slovenski „črni refošk“ je učinio svoje. Odjednom počeo pjevati krasnu Jakšićevu baladu: „Sve moje jeseni su tužne, dani plačni su svi, a moje oči još su vlažne, suza i bola trag. Za tebe čujem da si srećna, ljubav te prati svud…“. Majda mi se pridružila. Nastao je tajac u kafiću… Kad smo pjesmu završili ljudi su se digli na noge i dugo nam pljeskali. Eto, mogu reći da sam u duetu pjevao s čuvenom M. Sepe.

Iz koje redakcije ste otišli u mirovinu?

  • Kada sam napustio “Politiku” 2008., kao dopisnika iz Hrvatske angažirali su me ljubljanski „Dnevnik“ i frankfurtski dnevni list „Vesti“. Koncepcijski i jezično nisu se podudarali pa sam mogao raditi za obje novine. U Ljubljanu je došao vlasnik „Vesti“ Dušan Vidaković s čitavom obitelji, a inače je prijatelj mog dobrog prijatelja iz Slovenije Rade Kisića. Ta je novina počela izlaziti 1992. godine i ušla je u prazan tržišni prostor kojega su nekada ispunjavala inozemna izdanja “Vjesnika”, “Politike” i sličnih listova. To je tada bila jedina novina toga tipa i čitali su je već u to vrijeme svi s područja bivše Jugoslavije, bilo gdje da su živjeli, pošto se „Vesti“ prodaju po cijelom svijetu. Kada su se ti veliki listovi vratili sa svojim inozemnim izdanjima u Frankfurt, “Vesti” su se usredotočile na srpsku dijasporu. Ponudili su mi da radim iz Hrvatske. Izrazio sam želju da pišem reportaže iz krajeva gdje živi miješano hrvatsko-srpsko stanovništvo i slično jer je već bio razvijen internet, svi su od svih prepisivali, i nije bilo potrebe da pratim političke događaje. To su prihvatili. Čak sam se u jednom trenutku pretvorio u humanitarca. Bio je prostor u listu za priče o siromašnim i unesrećenim ljudima, pa su čitatelji slali novac takvima ili su ulagali u nešto. To mi je najdraže razdoblje u novinarskoj karijeri. Jedna obitelj, Mire i Dušana Narančića s devetero male djece – najstarije je tada imalo 12 godina – vratila se u mjesto Doljani. Država im je obnovila kuću, a na povratku su ih dočekali dužnosnici iz lokalne i srpske zajednice. Obećali su im štošta što se nije ostvarilo. Godinama su bili prepušteni sami sebi i pomoći srpske dijaspore. I kad su bili gladni i bosi, i kada su im djeca krenula u školu, a problemi s neimaštinom im se povećali, i kada su njihovi susjedi, pripadnici jedne brojne socijalnougrožene obitelji, gotovo svakodnevno maltretirali tu djecu, nitko im nije htio pomoći. Sestrična moje žene živi tamo blizu i rekla mi je da su ti ljudi gladni. Žena i ja smo napunili automobil hranom i odveli im dolje. Jedino što su dobili od sustava bilo je par pilića od Crvenog križa. Napisao sam o tome reportažu i objavio u “Vestima”. Zahvaljujući tome i pomoći čitatelja toj obitelji je napravljena štala, i to jedna od najmodernijih u Lici. Izvještavao sam o izgradnji tog gospodarskog objekta, da čitatelji vide kako se novac troši. Toj obitelji je kupljeno sedamdesetak koza i ovaca, u financiranju kupovine krave sudjelovala je Općina Vrhovine, zatim su im kupljene dvije svinje, kokoši, motorna pila i na kraju traktor s priključcima. Ta je obitelj takorekuć podignuta na noge iz pepela. I kada je već izgledalo da će Narančićima konačno krenuti uslijedilo je njihovih dramatičnih devet godina u kojima su najviše stradala njihova djeca.

Što se dogodilo s djecom?

  • Krajem 2000-ih država je, otprilike dva kilometra od Narančića, u jednu kuću naselila dvadeseteročlanu obitelj čija djeca su u autobusu, na putu prema školi u Otočcu, toliko maltretirala mlade Narančiće da je u pitanje došlo ne samo hoće li uopće moći nastaviti s školovanjem već im je sve to vrijeme, svih tih devet godina koliko je trajalo nasilje nad njima, stalno i život bio ugrožen. Devet godina, gotovo svaki dan, ta su djeca krvava dolazila kući – razbijenog nosa, s masnicama na licu ili krvavim podljevima pod očima. Jednom djetetu je slomljena ruka, drugom otkinuto pola uha… Jednom prilikom, kada su ta nasilna djeca u autobusu nasrnula na Narančiće, to je bio takav stampedo da je vozač zaustavio vozilo i pobjegao iz njega. U tih devet godina policija je intervenirala na svaki njihov poziv. Podnijela je više od 40 kaznenih prijava Državnom odvjetništvu u Gospiću, ali s te strane, cijelo to vrijeme, nije bilo nikakve reakcije. „Mnogo puta sam zvao Srpsko narodno vijeće u Zagrebu, političare Milorada Pupovca i Sašu Miloševića. Znali su dobro što se s nama događa i u kakvoj smo nevolji, ali ništa za nas nisu htjeli učiniti“, više puta mi se požalio Dušan, često mi se obraćajući za pomoć, ne znajući valjda više kome će, s obzirom da smo dosta vremena proveli zajedno dok sam obavljao svoj novinarsko-humanitarni posao. Jedino što sam mogao pokušati bili su moji kontakti s pojedinim medijima, zamolivši njihove urednike da o premlaćivanju malih Narančića obavijeste javnost kako ne bi došlo i do veće tragedije. Dva puta sam razgovarao s uredništvom emisije „Prizma“ Hrvatske televizije, slao im e-mailove, sačuvao ih za uspomenu. Uvijek bi mi obećali da će u Doljane poslati svoju ekipu, čak me i zamolili da se uključim u pripremu reportaže s lica mjesta, ali na kraju nikada od toga nije bilo ništa. Zamolio sam i jako poznatog i višestruko nagrađivanog novinara jednog jako poznatog hrvatskog dnevnog lista da tim ljudima priskoči u pomoć. Otišao je u Doljane, razgovarao s članovima te obitelji, ali tekst u njegovom listu nikada nije izišao. Ili ga uopće nije napisao, ili ga je napisao, a uredništvo je to odbilo objaviti. I onda mi se prije nekih godinu i pol dana ili dvije godine telefonski javio Dušan i sav potresen, drhtavim glasom, mi rekao: “Predložio mi nekidan čovjek čija djeca tuku moju djecu da se nagodimo tako da mu prodam imanje i da zauzvrat neće biti problema. Odbio sam njegov prijedlog, da bi odmah drugi dan jedno od njegove djece prišlo mojoj djeci i reklo im da njihov tata ima pištolj i da će nas sve pobiti. Odmah sam nazvao policiju i rekao im to. Za čas su stigli, tom čovjeku pronašli pištolj u kući, oduzeli mu ga i uhapsili ga. Potom nam je ravnateljica osnovne škole u Otočcu odobrila novac za benzin kako bi djecu sami vozili u školu, većina djece je već završila i srednje obrazovanje, zaposlili su se u Rijeci, dvoje najmlađih su lani krenuli u srednju školu i nasilje je prestalo”. Upravo jutros, pred ovaj razgovor, nazvao sam Dušana. Javio mi se umornim i jedva čujnim glasom: „U Rijeci sam. U bolnici. Loše se osjećam… Teško mi je… Drugi put me srušio infarkt… Jedva čekam da se vratim u Liku…”. Inače, primjera o pomoći stradalim ljudima bilo je još. Primjerice, vratila se obitelj sa sedmero djece u Donje Biljane u Ravnim kotarima na pet hektara izuzetno plodne zemlje. Dolazili su im trgovci poljoprivrednim proizvodima i nudili im ugovore za otkup, ako će se baviti poljoprivredom. Tako su posredstvom “Vesti” dobili novac za kupnju modernog motokultivatora. Jedna mlada djevojka iz sela pokraj Vojnića je živjela sama s majkom, jer je otac preminuo, pokraj same šume s osam stotina kuna mjesečnih prihoda. Kad sam čuo to i saznao da je najbolji učenik u školi u Vojniću, već je bila upisala srednju školu u Karlovcu da se školuje za frizerku. To je dijete bilo jako talentirano, prelijepo i prepametno. Ostao sam zaprepašten da nitko to dijete nije usmjerio na neki studij. U Zagrebu postoji Srpska pravoslavna opća gimnazija “Kantakuzina Katarina Branković” i nevjerojatno mi je da je nitko iz srpske zajednice i srpskih institucija nije tamo usmjerio, pa da se kasnije upiše na fakultet i tako dalje. Pisao sam o njoj i slali su joj čitatelji novac za daljnje školovanje. Te donacije su stizale na račun redakcije u Beograd – išao sam po nj. Inače sam stalno nosio te potvrde o isplatama i plaćanjima. Tim se ljudima moglo pomoći i do mirovine sam radio taj posao, a ta je praksa mojim umirovljenjem, koliko mi je poznato, prestala. Šteta je što se Srpsko narodno vijeće nije priključilo takvim akcijama jer je uistinu bilo mnogo potrebitih. Milić Savić u Vojišnici je živio pet godina u svinjcu – doslovno, baš u svinjcu. Nisam mogao vjerovati da je to moguće. Kada sam čuo da postoji čovjek koji živi u svinjcu, odmah sam se zaputio k njemu. Kuća mu je bila zapaljena, a žena ga je napustila i s djecom otišla u Njemačku i jadan nije imao kamo nego u – svinjac.

Je li svinjac bio prazan ili je živio sa svinjama?

  • Bio je prazan. Taj svinjac je bio dimenzija dva i pol metra s četiri.

Je li bio uredan svinjac?

  • Držao ga je urednim. Nabavio je i mali prijenosni televizor. Nije se imao kako grijati, pa je grijalicu spojio na banderu. Kada su iz Hrvatske elektroprivrede saznali da krade struju, prijavili su ga i ugradili mu brojilo za potrošnju struje u svinjcu. Bio sam strašno šokiran zbog toga. Nisam mogao vjerovati da nitko ništa ne poduzima. Načelnika Vojnića Branka Eremića, koji je srpske nacionalnosti i iz SDP-a, pitao sam kako može podnositi da čovjek u njegovoj općini živi u svinjcu, a ovaj je odgovorio da taj mještanin pije. Pa možda pije zato što živi u svinjcu! Taj čovjek je podnosio zahtjeve da mu obnove kuću, što je bilo moguće po tim programima, a nikako da mu je naprave. Stalno su odgovarali da još nije došao na red. Zvao je najodgovornije u SNV-u u Zagrebu, među njima i Pupovca, obećali su mu pomoć, ali obećanja nisu ispunili. Zahtjev s dokumentacijom za obnovu kuće, zapravo gradnju jer je bila zapaljena do temelja, pripremila je tajnica SNV-a u Karlovcu Nada Radović. Rekla mi je da je i ona već koliko puta zvala u SNV u Zagreb, ali za ljude najodgovornije za stanje u srpskoj manjinskoj zajednici Milić očigledno nije postojao. Nitko do tih ljudi da ga posjeti, da ga pita kako je, što mu treba, da se potrudi kako bi za njega bio pronađen privremeni smještaj, niti iz države niti iz SNV-a. Čime se, uopće, koliko sam se puta do sada upitao, bave predstavnici Srba u glavnim srpskim institucijama, za što to oni dobivaju plaće od države, ako im sirotinja koja ih je birala na te funkcije umire smrzavajući se u svinjcu, djeca povratnika krvava dolaze kući iz škole, pojedine obitelji 20 godina čekaju da im se vrati oteta imovina vrijedna čak milijune eura i tako dalje? Jedan čovjek iz Smilčića u Ravnim Kotarima, Stevan Graovac, prije nekoliko godina popeo se na drvo, uglavio među krošnje madrac i iznad njega razapeo šatorsko krilo. Nije htio sići sa stare i debele trešnje dok nisu došle dvije televizije, jedna iz Njemačke i druga iz Francuske, da ga snime kako čuči poput ptice na grani. Tek tada mu je vraćena kuća. Kad sam o tome u „Vestima“ napisao tekst nazvao me neki čovjek s Korduna i rekao: „Gospodine Jakšiću, i ja sam se popeo na drvo. Na šljivu. Hoću da i meni vrate kući.“ Otišao sam u njegovo selo tamo negdje iza Krstinje, prema Velikoj Kladuši, i stvarno ga našao na šljivi. Napisao sam o njemu tekst, ali mu i napomenuo kako ne vjerujem da će ovaj puta upaliti jer je ta tema, pogotovo za strane medije, već u Smilčiću potrošena. Ne može više biti ekskluzivna. Tako je i bilo. Pošto je Milić već nekoliko zima proživio u tom svinjcu, strašno su ga kosti boljele. Vidjelo se da je sve više bolestan. Radio sam tada manjinsku emisiju na Hrvatskom radio Karlovcu i za Televiziju Četiri rijeke i u oba medija napravio reportažu o tom čovjeku. Mladen Postružnik je išao sa mnom kao snimatelj. Gledatelji su bili šokirani i nisu mogli vjerovati da je tako nešto moguće – telefon u redakciji se usijao. Nakon toga sam se obratio ministarstvu zaduženom za obnovu i Uredu za obnovu Vlade Republike Hrvatske. Zaprijetio sam da ćemo tu priču emitirati svakoga dana na televiziji, ako mu do zime ne izgrade kuću. Kuću su mu nakon toga napravili za mjesec dana. Dakle, može se, ako se hoće – ljudi jednostavno ne rade svoj posao. Kad je priču čuo potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Slobodan Uzelac, angažirao se tako da koordinira obnovu kuće. Milić je nadolazeću zimu proveo u toj kući, a u proljeće je umro od raka kostiju. Strašno! Uzelac se angažirao na moju molbu i da pomogne obitelji u Doljanima jer su djeca zimi išla po blatnjavoj cesti do autobusne stanice kako bi bila prevezena do škole u Otočcu, pa im je put asfaltiran. Ne znam doliči li novinaru da prijeti institucijama, ali mi je važno da taj čovjek u Vojišnici dobio kuću. Da nije država, dijaspora bi je napravila.

*objavljeno na Aktiviraj Karlovac