Karlovački sportski novinar i publicist Krešimir Perušić – Beli je čovjek mnogih interesa koje otkriva u intervjuu iz ciklusa SpiKA danom krajem srpnja povodom izlaska njegove fotomonografije o Karlovcu iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih dostupne u Paviljonu “Katzler”.
Zašto si izdao ovaj spomenik jugonostalgiji?
– Radeći na knjizi “Peta rijeka Karlovca. Priča o Karlovačkom pivu” naišao sam na fotografije Zdravka Lipovšćaka. Riječ je bila o nekoliko tisuća negativa. Među njima je bilo možda tridesetak fotografija Karlovačke pivovare, a ostale su bile fotografije Karlovca. Zaključio sam da je to dobar materijal i kroz razgovore s Muzejima grada Karlovca te fotografom i urednikom mrežne foto-arhive “Kafotka” Dinkom Neskusilom odlučio sam uraditi nešto s tim fotografijama. Javio sam se na jedan natječaj za financiranje na kojemu sam bio odbijen s projektom, a onda sam ostvario neko financiranje Grada Karlovca posredstvom drugog natječaja. Nakon tri godine je knjiga realizirana.
Zastupljeni su i radovi nekarlovačkih fotografa Nenada Gattina i Branka Balića. Kako to da su i njihove fotografije uvrštene u monografiju?
– Do tih fotografa iz Zagreba sam došao proučavajući druge monografije o Karlovcu. Njihovu arhivu čuva Institut za povijest umjetnosti. Djelatnica Instituta Irena Šimić je bila voljna ustupiti te fotografije. Pogledao sam tamo što me zanima. Od četiri stotine ili pet stotina negativa koji se odnose na Karlovac 1960-ih i 1970-ih, dobio sam na korištenje njihovih 60 fotografija.
Riječ je o renomiranim fotografima, zar ne?
– Po onome što sam pročitao, smatra ih se vrhom hrvatske profesionalne fotografije, pogotovo Gattina koji je radio savršeno crno-bijele fotografije i uradio puno fotomonografija.
Sva trojica su prilično obrazovani. Nije li Lipovšćak je završio građevinski fakultet?
– Jest. Radio je u gradskoj upravi, a usput se bavio fotografijom. Već kao student ih je počeo izlagati, da bi kasnije spojio ugodno s korisnim i fotografirao je za potrebe svih gradskih projekata. Bio je preteča onoga što su bili kasniji karlovački fotografi.
Dokumentirao je razvoj Karlovca u vrijeme kada je njegova sestra Đurđica Lipovšćak uvelike doprinijela tom razvoju kao arhitektica.
– Očito su bili u nekom dogovoru. On je izdavao dozvole za sve građevine. Njegova sestra je otišla prerano, no stigla je negative dati muzeju i Dinku, da ne propadnu. Dosta je problema s tim negativima zbog vlage. Sada su kod mene, a potom ih predajem Dinku za stranicu “Kafotka”, da bi ih on naposljetku predao Muzejima grada Karlovca.
Gradonačelnik Damir Mandić u predgovoru također lijepo govori o tom razdoblju 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih u Karlovcu. Što prikazuje knjiga?
– Knjiga je podijeljena u nekoliko segmenata, odnosno 243 fotografije su raspoređene na šest dijelova.
Što si saznao novo pregledavajući te materijale?
– Meni je najzanimljivija bila izgradnja grada 1960-ih i 1970-ih, dakle prijelaz preko željezničke pruge, izgradnja Novog centra, Grabrika i Luščića. To vjerojatno nikad nigdje nije objavljeno. U knjizi su i fascinantne fotografije fabrika kao što su Jugoturbina, Kordun, Lola Ribar i drugih. To su baš socijalističke fotografije iz vremena kada su se slavili rad i uspjesi proizvodnje.
Naveo si u knjizi podatak da su tada radile 22 tvornice, da je 1931. bilo četiri tisuće zaposlenih, 1966. deset tisuća, a krajem 1980-ih 22.000.
– Cijeli Karlovac je radio u tih dvadesetak fabrika. Zato i jesmo valjda slovili za industrijski grad.
Naveo si također podatak da je u tom razdoblju građeno 27 nebodera.
– Smatralo se tada da je prvi neboder šesterokatnica na uglu Smičiklasove i Domobranske ulice. Članovi Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac su više o tome pisali, a ja sam samo čitao i vadio podatke. Danas to shvaćamo zdravo za gotovo, no 1960-ih je Karlovac bio primjer grada kakav bi trebao biti. Malo gradova ima toliko nebodera, a Karlovac je izgradio to što je izgradio do 1980-ih, da bi se potom gradile uglavnom zgrade do pet katova.
Rođen si 1972. godine. Čega se sjećaš iz tog razdoblja?
– Starci su me slali u dućan za nestašica i moralo se u redovima čekati za kavu ili deterdžent. Ostao mi je u glavi sport jer smo se po cijele dane njime bavili, kada se ne bismo kupali. Igrali smo sve sportove. Sa Švarče smo dolazili u grad možda jednom tjedno za dječačkih godina, možda u kakvo kino. Bilo je to bezbrižno djetinjstvo. S ratom su došli problemi.
Do tada je ono što navodiš u monografiji već bilo izgrađeno.
– Grad je bio formiran krajem 1970-ih i nije se ništa u četrdesetak godina previše promijenilo. Ono što je tada urađeno, ostalo je.
Koje zaključke iz toga izvlačiš?
– Dinko je rekao da mu se čini da mu je najljepše bilo 1970-ih i 1980-ih, a da će netko reći da mu je najljepše bilo 1960-ih. Sve to proizlazi iz mladosti i toga kako si se osjećao. Bilo je bitno zabaviti se, imati curu i dobiti automobil za izlazak. Teško je uspoređivati razdoblja. Vjerojatno nam je bilo najbolje kad smo bili bezbrižni.
U biografskoj crtici stoji da si s 18 godina počeo pisati za Karlovački tjednik. Kako je došlo do te suradnje?
– Upisao sam studij novinarstva, a ujedno sam bio prihvaćen i na DIF-u, danas Kineziološkom fakultetu. Trebalo je odlučiti i upisao sam novinarstvo 1991. godine. Usput sam počeo pisati u Karlovačkom tjedniku.
Tko te od urednika dočekao tamo?
– Bogdan Glodić. Većina prvog teksta mi je bila prekrižena – mislio sam da znam pisati, a potom uvidio da ne znam ništa. Nastavio sam raditi na Radio Karlovcu u sportskoj redakciji, pa za Večernji, tjednik 7 dana, svuda po malo…
Zašto si se kao publicist uglavnom bavio sportom?
– Na Švarči je 1982. godine Jugoturbina asfaltirala novo igralište na kojemu smo počeli haklati košarku. Bio sam najmlađi od te generacije i u košarci sam bio nekoliko godina dok se klub Jugoturbina nije raspao. NK Lola Ribar iz Mostanja me 1988. godine pozvao da haklam s njima jer im je falio igrač i tako sam ostao zbog društva u nogometu. Bio sam u NK Ilovac šest ili sedam godina, pa u Kamenskom i na koncu se vratio u Mostanje gdje sam prestao aktivno igrati nogomet, ali sam ostao u sportu.
Najavljuješ monografiju o NK Ilovac.
– Da.
Kojim povodom?
– Ove godine slave osamdesetu godišnjicu nastanka kao fiskulturno društvo. To je zadnjih 30 ili 40 godina drugi nogometni klub u gradu, a nema pisanog traga o njihovoj povijesti. Ta se knjiga stvara nekoliko godina. Započeo ju je raditi Tomislav Kuzman, pa sam to preuzeo. Knjiga je dovršena i u studenome bi trebala biti promovirana.
Što je bitno u njihovoj povijesti?
– U zadnjih dvadesetak godina su se manji klubovi počeli gasiti zbog ljudi, nedostatka novca i djece. Ilovac je sve to uspio prebroditi. Došli su svojedobno čak u drugoj jugoslavenskoj ligi. Tamo je znalo biti mnogo igrača kao što je Vladimir Baršić – sve najbolje što je igralo u NK Karlovac došlo je u NK Ilovac. Imaju sada više od dvjesto klinaca i rade odličan posao, posebice otkako imaju teren s umjetnom travom.
Pisao si i o klubovima Frankopan i Šišljavić te čak o Zboru nogometnih trenera Karlovačke županije, a kapitalno djelo ti je ono o sto godina nogometa u Karlovačkoj županiji. Bi li nam opisao tu povijest?
– Bili smo ludi za malonogometnim turnirom i prva mi je knjiga o Zimskom malonogometnom turniru koja je kvalitativno užasna, no barem sam pronašao i objavio neke bitne fotografije i te 2000. godine je započelo moje prikupljanje materijala o lokalnom sportu. Uspio sam skupiti oko dvije tisuće fotografija nogometnih klubova. Prije smo trenirali iz ljubavi, nije bilo ničega osim kopački koje bismo dobili. Cijela ekipa bi išla u izlaske. To je bilo druženje i zabava. To su bila druga vremena. Nogomet je unazad dvadeset godina u Karlovačkoj županiji potonuo. Nijedan klub ne može upasti u četvrtu ligu, što je povezano s financijama, igračkim kadrom i ponajviše s time da se trenerski kadar nije školovao i da nije napredovao. Trenerski kadar je pola stoljeća isti i nije učio na greškama.
Koliki je utjecaj imao projekt prvoligaškog NK Karlovac?
– Potrošio se novac kako je politika odredila. Odlazio sam na te utakmice i to je bilo dobro neko vrijeme, ali smo svi znali da su to gradske tvrtke financirale i bilo je pitanje kada će puknut taj balon. Ono što se dogodilo košarci kad se igrala prva liga dogodilo se i nogometu. Dok nema gazde, nema niti uspjeha. Netko to mora financirati.
Kakav je utjecaj taj projekt imao na druge klubove i sportove?
– Negativan. Ilovac dobiva godišnje možda 50.000 eura za rad, a ostali 10.000 do 15.000. To su minorna financijska sredstva. Grad premalo izdvaja za sport – dijeli se za hladan pogon. Lova ode na jednu stranu, pa drugima fali.
Kakav ti se čini danas malonogometni turnir u odnosu na razdoblje kojega si publicistički pokrio?
– Ne može se to usporediti. Dobro je da se opet počeo organizirati nakon petogodišnje stanke. Teško je sada ponovno pokrenuti tu priču. Danas svako selo ima veći budžet nagrada od karlovačkog turnira na koji dolaze ekipe da zarade. Došlo je do podjele između profesionalaca i veterana. Stotinu je problema, nešto se učinilo, ali se nikad to neće vratiti na staro kada je bilo po 290 momčadi. U prosincu započinje organizacija turnira, a ne može se tako raditi. Nogometni savez Karlovačke županije je preuzeo brigu o tome, no imaju oni stotinu drugih poslova. Više ne odlazim na turnir jer mi se više ne da to gledati.
U monografiji objavljuješ fotografije izgradnje sportske dvorane na Rakovcu, prve takve namjenske sportske dvorane u Jugoslaviji nakon Tivolija.
– Da.
Zašto je izgrađena baš u Karlovcu?
– Još 1965. godine je Košarkaški savez Jugoslavije odlučio da se prijeđe u dvorane. KK Željezničar je igrao tada prvu ligu, a dvorane u Karlovcu nije bilo, pa se igralo vani. Primjena te mjere se produljila do 1966. kada je započela izgradnja dvorane na Rakovcu, a izgrađena je sljedeće godine. Da smo dobili tu dvoranu, možemo zahvaliti samo košarkašima Željezničara.
Ima li pad Željezničara veze s dvoranom?
– Nema. Igrači su dobivali minorne iznose, hranarinu. Dok su drugi ulagali i kupovali igrače, Željo se oslanjao na zlatnu generaciju iz 1960-ih i kad je ona lagano odlazila, novi nisu dolazili. To je najveći problem, a ne preseljenje u dvoranu.
U knjizi donosiš i fotografiju starog nogometnog stadiona. Jesi li i ranije naišao na tu fotografiju?
– Možda i jesam. Javio sam se na natječaj samo sa Zdravkovim fotografijama, ali sam uvidio da je nešto nedostajalo pa sam odabrao petnaestak fotografija sa stranice Kafotka i mislim da je jedna od tih fotografija i ta.
Do kada je tamo bio stadion, koliko je primao ljudi i koje su se značajne utakmice tamo odigravale?
– Premlad sam da bih se toga sjećao. Sredinom 1970-ih se izgradila palača pravde, a na Korani je podignut novi stadion. Po pričama znam da je stari stadion uvijek bio pun i da su se u njemu odigravale vrhunske utakmice.
Je li nogomet zbog novog stadiona rezultatski pao?
– Nije. Industrija je obilato financirala sport, a onda u tome počela posustajati. Počelo je nedostajati novca i igrača. Industrija više nije mogla pratiti sport, a drugi su gradovi možda imali samo nogomet ili rukomet ili košarku te ulagali samo u jedan klub, dok je Karlovac uvijek imao desetke uspješnih sportova. Grad Opatija daje pet milijuna eura godišnje za sport, a imaju nogomet u drugoj ligi te dva ili tri sporta. Kod nas je stotine klubova i svaki treba zadovoljiti, a to baš ne ide tako.
Uspiješ li zaraditi od knjiga koje pišeš?
– Uspio sam do sada zaraditi samo od povijesti Karlovačke pivovare jer mi je Heineken isplatio honorar, pa sam od prodaje knjiga mogao nešto i zaraditi. S ostalim knjigama nisam u minusu, ali nema tu sreće.
Radiš li, dakle, to iz čiste ljubavi prema gradu?
– Da. Ova posljednja knjiga nije još sva ni plaćena. Netko u Gradu ipak ima sluha, pa nešto otkupe. Bez toga se ne može niti izdati knjiga. Ako bi gledao na zaradu, ne bi nitko niti pisao knjige u ovome gradu.
Od čega živiš?
– Radim u tvrtki General Electric.
Iznajmljuješ i vozila za svadbe, zar ne?
– To je zabava, nadogradnja.
To simpatično djeluje.
– U Hrvatskoj postoje tri Volkswagen oldtimer kluba, a naš postoji od 2003. i od tada imamo susrete u Karlovcu.
Zašto si zavolio baš VW?
– Htio sam imati bubu kabrio i takvu sam i nabavio 2003., pa drugu i treću, a onda još stariji VW iz 1964… Htio sam u biti kabrio, a slučajno je ispalo da sam kupio bubu.
Pisao si i o amaterskoj košarkaškoj ligi. Jesi li više zadovoljan njenim razvojem?
– Najvažnije što sam uradio do sada je pokretanje te lige. Na Švarči non-stop haklamo košarku i nikada nismo prestali te se to proteglo na više od 40 godina – iz prve grupe ili generacije nas je nekolicina. Prvo smo odlazili kao Švarča haklati na turnirima u Zagrebu, da bismo odlučili potom nešto tako pokrenuti i u Karlovcu. Organizirao sam zatim oko 2000. godine dva ili tri turnira ulične košarke. Pokrenuta je potom 2001. godine veteranska liga – prvo je bilo pet ekipa, pa šest, osam i devet. Prve godine sam to vodio uz pomoć dečki sa Švarče. Kasnije se to počelo miješati – igralo bi se s registriranim igračima, preuzeli su to drugi i Marko Novaković je to podigao na visoki nivo naposljetku. Liga se igra već 25 godina bez prestanka.
Imaš li još koji kanal distribucije nove knjige, osim preko Paviljona “Katzler”?
– Za sada nemam. Na natječaj za financiranje sam se javio kao fizička osoba, a ne pravna, pa ne mogu to distribuirati drugačije osim preko Paviljona “Katzler” ili izravno kod mene.
Jedna od upečatljivijih fotografija je ona koja prikazuje šahista u očiglednom očajanju – valjda je izgubio partiju ili je bio pred matiranjem. Koja je tebi najdraža fotografija?
– Nisam o tome razmišljao. Fascinantne su mi fotografije mostova, primjerice onoga na Mrežnici na Mrzlom Polju koji se u međuvremenu urušio. Najdraže su mi stoga fotografije koje prikazuju ono što više ne postoji, da se vidi Karlovac kakav je bio.
Imaš li kao kolekcionar prostornih problema?
– Godinama skupljam predmete koji se odnose na Karlovačku pivovaru i sada ih je možda i više od tisuću. Počeo sam ih slagati u kataloge. Sve se to nalazi u kući na Švarči gdje živi moja mama. Naravno da imamo prostornih problema.
Koja su mogućnosti da to Muzeji grada Karlovca preuzmu?
– Tražili su da im dam neke predmete, što ću i učiniti, a da preuzmu sve nemaju niti oni prostornog kapaciteta. Idealno bi bilo kada bi se dobio neki prostor za novi manji muzej. Od pivovare u tom pogledu nema tu previše sreće, a možda Grad može učiniti. Na meni je da dam poticaj za to.
Već si organizirao nekoliko izložbi na tu temu.
– Jesam. Sve je to na moju inicijativu, a pivovara uvijek pomogne. Do sada smo imali dvije izložbe, u Galeriji “ZILIK” i u Slatkovodnom akvariju “Aquatika!”. Svake dvije godine nešto “izbacim van”.
Što ti je iz te kolekcije najdraže?
– Uvijek spominjem da su boce najvažniji predmeti koje sam dobio. Jednu sam dobio od bivšeg zaposlenika Karlovačke pivovare, a prije pola godine je jedan izronio iz Kupe flašu iz 1896. kada je otisnut reljefno na bocu grb Karlovca. Uspio sam pronaći boce iz 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih. Ljudi vole takve predmete. Etikete je teško pronaći. Prilično kasno sam se počeo time baviti, prije desetak godina, a da sam počeo prije dvadesetak, lakše bih pronalazio predmete. Nedavno sam dobio bijelu maramu, rubac koji nema na sebi ništa, a kojega su žene nosile oko vrata iz higijenskih razloga, da im kosa ne pada u pivu. Neki predmeti su baš fora, a nemaju oznake pivovare. Volim takve predmete koje si mogao vidjeti samo na fotografijama.
Gdje pronalaziš te predmete?
– Neke sam počeo dobivati, pa sam obilazio Staru kramu, Hrelić, Njuškalo, počeo sam se mijenjati s drugim kolekcionarima, posebice onima iz Srbije koji su dosta jaki u tome. Morana Rožman iz Paviljona “Katzler” također skuplja takve predmete, pa se mijenjamo, a ima još onih koji uvijek nešto imaju, pa bi se mijenjali ili bi to nešto prodali.
Knjigu o pivovari si izdao povodom 40 godina od prvih Dana piva.
– Nisam, nego povodom 140. godine pivovare.
No, bila je obljetnica i manifestacije, zar ne?
– Jest, ali razmatrali smo da uradimo knjigu baš o Danima piva. Prikupio sam četiri ili pet sati video-materijala s prvih godina Dana piva koje mi je ustupio Tomislav Pavletić – Člibi. Ako ću imati volje, možda uradim dokumentarni film. Time se još nisam bavio, ali možda ću biti dovoljno lud za to.
Koliko si najviše platio neke od predmeta iz te kolekcije?
– Ne više od stotinu eura. Otkako smo uveli euro, cijena je otišla u nebo – prije si nešto platio sto kuna, a danas za 15 eura ništa više ne možeš kupiti. Ne mogu davati previše novca za predmet za kojega nisam siguran kako će mi poslužiti. Predmeti se gomilaju, a pitanje je hoće li ta kolekcija ugledati svjetlo dana.
Jesu li ukućani sretni tim tvojim hobijem?
– Presretni su. Najsretnija je mama što ne može u nijednu sobu ući.
Kako bi kao kušač ocijenio razvoj proizvoda Karlovačke pivovare?
– Sigurno nije riječ o istoj kvaliteti pive iz vremena kad smo bili mlađi. Danas govorimo o ubrzanoj industrijskoj proizvodnji. Pitanje je koliko piva odleži. Ljudi nisu baš previše sretni kvalitetom, no isto se odnosi i na druge pive u Hrvatskoj. Lager nije više što je bio ili što bi trebao biti.
Kako bi ocijenio razvoj Dana piva?
– Niti 1980-ih nisu svi bili sretni s tom manifestacijom i uvijek je bilo onih koji su njorgali. Svjesni smo da je vrhunac bio 1990-ih, ali bitno je bilo da je bila ponuda pod šatorima, da se moglo jesti, od jutra se radilo… Potom je to preuzeo privatnik i samo se bavio koncertima. Stigli smo jedno popodne s Volkswagenima i nismo mogli popiti pivo jer se otvaralo tek navečer. Sad smo na dobrom putu, ali traje prekratko da bi se privuklo ugostitelje. Tek se prije dvije godine stavio šator s hranom. Dani piva su postali koncertni festival – pogledaju se dva nastupa i ide doma. Pod hitno se mora manifestacija širiti po cijelome gradu, da svi njegovi dijelovi ožive. Trajanje od pet dana je također prekratko, neka traje sedam.
Je li bitno da je zastupljeno više proizvođača piva?
– Naravno da jest. Heineken u svom katalogu ima sigurno 150 brendova, pa neka ih ponudi barem 32, ne samo Laško i Karlovačko, ali se to neće dogoditi jer je valjda to dogovor organizatora Grada i Karlovačkog kao generalnog sponzora. Ljubitelji piva bi voljeli da svake godine dođu proizvođači iz neke druge zemlje. Postoji šator sa zanatskom pivom, ali nije to to.
Što misliš o trendu proizvodnje kraft pive?
– Dobro je došao. Malo su prodrmali velike proizvođače. Od mojega društva pivoljubaca, gotovo svi volimo probati zanatsku pivu jer je drukčija i jer se radi onako kako bi se trebale raditi i industrijske pive. Problem je što su kraft pive svake godine sve skuplje, valjda stoga što je i proizvodnja skuplja.
Kako ocjenjuješ ulogu Veleučilišta u Karlovcu u razvoju piva?
– Nemam o njima dobro mišljenje. Htio sam s njima surađivati za potrebe susreta Volkswagena, da oni izrađuju pive, a mi bismo kupili što god treba za to. Odbili su nas tvrdnjama da to ne mogu, da nemaju vremena i da ne žele. Ne pratim što rade više. Nema tu sreće.
Tvoja monografija Karlovca je prva nakon jako dugo vremena. Ako se ne varam, posljednja je bila izdana u doba gradonačelnika Branka Vukelića 1998.
– Ono je baš bila monografija, a ja sam izdao fotomonografiju koja ima malo teksta. Moja se fotomonografija veže na one iz 1983. i 1968., odnosno na onu Hinka Hrapeka iz 1896. Prelistao sam sve monografije i fotomonografije o Karlovcu. Objavljena je Neskusilova ratna fotomonografija, a Andrija Borovček je izdao antifotomonografiju. No, u suštini moja se naslanja na fotomonografije iz 1968. i 1983. te prikazuje Karlovac do 1990.
I dalje je nedostižna je monografija izdana povodom 400. obljetnice utemeljenja Karlovca.
– Da, to je knjižurina s mnogo autora. To je bio projekt koji bi danas stajao sto tisuća eura, a kad se sam čovjek angažiran, ispadne knjiga sukladno tome. Tražim od drugih da ukažu na ono što možda ne bi valjalo u mojoj fotomonografiji. Do sada je svi pozitivno ocjenjuju. Znamo da ljudi ne vole čitati, ali vole gledati slike.
Voliš stripove.
– Da.
Kakve?
– One koje izdaje Fibra. To su stripovi za odrasle. Mislim da sam ih pročitao 1.500 iz karlovačke knjižnice.
Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” ima dobru ponudu stripova.
– U odnosu na druge, ima odličnu, no posustali su u nabavci unazad godinu ili dvije. Skupi su takvi stripovi, stoje 40 ili 50 eura po komadu. Odrasli smo na Alanu Fordu, Zagoru, Bleku, Asterixu i slično, da bi 1990. strip totalno nestao, a prije desetak godina se vratio na velika vrata kada je Marko Šunjić iz Fibre počeo izdavati stripove. Počeli su se masovno štampati kvalitetni stripovi kojih prije nije bilo ili onih kojih je bilo, ali sada u puno boljoj kvaliteti, pa shvatiš da smo ranije čitali što nam se davalo. Posebice je dobra belgijska škola, to su fantastični crtači. Ne sviđa mi se američki strip, no europski je fantastičan. Neki stripovi su poput filma s odličnim scenarijem i fotografijom. Obožavam Gospodare ječma, što je priča o pivovari kroz pet generacija, a o tome je urađena i televizijska serija. Neki stripovi te ostave bez daha. Kao i stripovi, vratile su se i gramofonske ploče.
Zar skupljaš i to?
– Skupljam, ali ne u tolikoj mjeri. Skupljam i stare torbe kakve su se nosile na izlete. Sve to držim na Švarči.
Hoćeš li iseliti majku iz kuće?
– Ima i dalje mjesta. Kao klinci smo skupljali sve.
Jesi li skupljao značke i salvete?
– Značke jesam, a salvete baš i ne, mada sam ih hrpu naslijedio, pa proslijedio dalje. Skupljali smo sličice za albume, a i sad sam skupljao od košarke i nedostaje mi šest. Skupljali smo što je tada bilo moderno skupljati. Na društvenoj mreži Facebook vodim stranicu “Virtualni muzej Karlovačke pivovare” gdje objavljujem sve što pronađem na tu temu. Sad su mi se javili iz Srbije oni koji skupljaju samo čepove i poslao mi je čovjek fotografiju 80 čepova pivovare od vremena druge Jugoslavije do danas. Doma imam možda 25 čepova.
Postoje oni koji skupljaju samo sntntnove, onaj dio kojim se otvara limenka.
– Skuplja se svašta, olovke i drugo.
Jesi li hrčak?
– Nisam. Kad sam počeo istraživati povijest sporta, počeo sam skupljati puno fotografija nogometa, pa sam zaključio da sam skupio manje-više sve i tek ako naletim na neku fotografiju pohranim.
Bi li izradio stripovsku monografiju o Karlovcu?
– O pivovari sam već napravio uz pomoć umjetne inteligencije i čeka u računalu da se objavi, a ima petstotinjak stranica.
Kako je izgledao taj postupak?
– Uradiš scenarij, pa tražiš od umjetne inteligencije da izradi crtež i tako malo-po-malo. Da je to netko išao crtati, trebalo bi mu dvije godine za to. Umjetna inteligencija je u tom pogledu fantastična.
U upravo izdanoj fotomonografiji govoriš uglavnom o lokacijama i tvrtkama. Jesi li razmišljao o monografiji sugrađanima?
– Na fotografijama kojima sam se bavio rijetko se vide ljudi. Na cestama 1960-ih očito nije bilo niti automobila niti ljudi. Nisam nikad pomišljao da bih bio autor takve fotomonografije, no nikad ne znaš što ti se može dogoditi, a meni se dogodilo da sam došao u posjed takve arhive.
Koga bi uvrstio u monografiju o ljudima?
– Vjerojatno sportaše jer sam u sportu najviše i bio. Slijedi monografija NK Ilovac, a unazad dvije godine radim na monografiji 18 zlatnih godina KK Željezničar. Mnogo sam materijala za to prikupio, a najveći dio sam dobio od udovice Slobodana Kolakovića – Bocota koji je tek bio kao hrčak skupljajući sve izreske iz novina. Uspio sam skenirati sve što mi je bitno. Tražim i dalje ono što ima veze s KK Željezničar iz vremena kad je bio najbolji. Hoće li to ugledati svjetlo dana, ovisi o novcu.