S vlasnikom najdugovječnijeg obrta u Radićevoj Darkom Šporčićem, kožnim galanteristom i kišobranarom, našli smo se ispred njegove radnje za sunčane subote, a hlad smo pronašli tek na terasi Hotela “Korana Srakovčić” gdje smo spikali o poslu i preživljavanju u gradskoj jezgri.
Kako ti se sviđa popločena Radićeva nakon svih onih muka koje su trajale dugo?
– Činjenica je da su trajale predugo. Mora se priznati da je sada ljepše i bolje no što je bilo.
Možemo li reći da je posao dobro urađen?
– Ne možemo. Trebalo ga je uraditi bolje i brže. Radilo se od 2022. do 2026., što je previše. Broj radnika na tako velikom gradilištu je bio mizeran, a to je problem i na drugim projektima. Zar Grad Karlovac ne može ugovorima prisiliti izvođače da rade i u tri smjene, ako je potrebno, pa da se radovi ne rastežu godinama?
Koliko je bilo angažiranih radnika na trenutke?
– Malo. Od poslovnice Školske knjige do križanja s Haulikovom godinu dana se nije baš ništa radilo. Znalo se dogoditi da dođe desetak radnika na dan za cijelu Zvijezdu. Uvjeren sam da se sve moglo izvesti puno brže, da je bilo dovoljno radnika. Za usporedbu, na obnovi zgrade Hrvatskog sabora svakodnevno radi 120 radnika. Znalo se dogoditi da su u Zvijezdi radili na praznike, kad bi stanovnici očekivali da bi se mogli naspavati bez jutarnje buke bagera i valjaka, a sa druge strane usred ljeta, kad su idealni uvjeti za rad i nema školaraca koji svakodnevno tuda prolaze, svi su radnici otišli na kolektivni godišnji odmor. Organizacija posla je jedan od većih problema, a najveći je u ulagaču koji nije imao hrabrosti tražiti da se radi brže
Je li ti pao promet?
– Naravno da jest. Od prvog dana je trajala borba. Da je to trajalo godinu dana, svi bi za dobrobit Radićeve to prihvatili, no radilo se četiri godine u gradilištu. Izborili smo se za potpore, no to je bilo dovoljno taman za preživljavanje. Tek ćemo vidjeti kakve će biti posljedice. Nisam optimist u tom pogledu. Radićeva danima zna biti prazna, iako su radovi gotovi, a njihovom kvalitetom nikako nisam zadovoljan. Svatko tko vozi bicikl i prilazi tim dijelom zna da nije urađena dobra podloga. Ako se vozite pak Križanićevom biciklom, uvidite da su šahtovi međusobno u neravnini i da je asfalt valovit.
Šahtove smo brendirali, postali su simbol grada.
– Nažalost je tako.
Mogli bismo postaviti spomenik šahtu gdje je bio spomenik žabi.
– Ona jest simbol grada i čak je dobro pogođen. Zgodna je i tvoja ideja za spomenik šahtu. Malo se vodilo računa o tome koliko pojedini projekt traje. Uzmimo za primjer dobrodošlu rekonstrukciju Trga bana Josipa Jelačića. Desetljećima slušam o izgradnji potrebne garaže u Zvijezdi. Sad se trg uređuje po projektu iz 2008. godine. Riječ je o velikom protoku godina – generacije su odrasle. Ključan je način izrade projekata. Konzervatori kao da pak žive u paralelnom svemiru – nekolicina u kancelarijama određuje što će se događati, a nemaju sve informacije i ne surađuju s građanima. Nadležnima uopće zamjeram što se nisu dovoljno konzultirali s onima koji u Zvijezdi žive i rade te koji svakodnevno tamo prolaze, a život nam kroje oni koji onuda prođu nekoliko puta godišnje. Čemu tolika čekanja? Skele na Banijanskom mostu su od vremena pandemije. To je nevjerojatno. Zašto se ne skrate rokovi, ne insistira na tome da se angažira više radnika? Generacije odlaze, a sve što se napravi, napravi se s debelim zakašnjenjem. Nisam član niti jedne političke stranke i nisam opredijeljen, ali treba gledati da se učini nešto za grad. Treba insistirati na tome da izvođač popravi što treba u Zvijezdi. Angažira se građevinska tvrtka s referencama, a u stvarnosti dođu raditi tri Nepalca koja su se prvi puta u životu susrela s cementom i ciglom. Kakva je to referenca? Dijete iz osnovne škole ne bi predvidjelo korištenje talpi u Zvijezdi. Grad bi takve stvari trebao kontrolirati. Ako vlastitim očima vidite da nešto ne funkcionira, treba to zaustaviti i ispraviti.
Što su potpore pokrile?
– Godinama su potpore bile namijenjene poduzetnicima. Moglo se kupiti stroj, pa priložiti papire Gradu Karlovcu koji bi dio tog ulaganja onda financirao, primjerice. Isti taj princip su ostavili i kad su počeli radovi u Zvijezdi i dogodilo se očekivano – oni koji su imali novca, dobili su potpore, a oni koji nisu, kojima je pao promet, nisu dobili. Dodatni je problem 2023. godine bio što su dodjeljivane po metodi najbržeg prsta – natječaj je bio otvoren do studenog, ali su potpore dodijeljene u roku dva tjedna. To znači da su oni s novcem mogli nešto kupiti i priložiti papire, pa kad je Grad Karlovac objavio popis potpora, uvidjelo se da je korisnika iz Zvijezde tek nekolicina i da su dobili po nekoliko stotina eura te da je najveći broj potpora dodijeljen onima koji posluju u krugu tržnice. Borili smo se da se to promijeni i uspjeli smo se izboriti za to da se dio potpora isplaćuje isključivo za poduzetnike koji posluju u Zvijezdi. Te su potpore itekako pomogle jer bi velika većina radnji bila zatvorena, a neke su i unatoč tomu zatvorene.
Zašto nisi preselio radnju u Novi centar i krug gradske tržnice?
– Moja radnja je lani navršila 70 godina kontinuiranog rada i generacije su naviknute na to da sam na ovoj lokaciji. Nadalje, ovo je prostor u mom vlasništvu i ne plaćam najam, a imam tu i strojeve i ormare rađene po mjerama, što je teško seliti. Sve što radim je trajno i vrlo često mi se događa da klijenti dođu po drugi remen nakon 15 godina, pa je i to jedan od razloga što se nisam preselio. Dodatno, tvrdoglav sam i želim da Zvijezda zaživi. Ako dignem sidro, možemo zatvoriti Radićevu. Zadnji sam tamo koji je u kontinuitetu od osamostaljenja Hrvatske, koji radi isti posao na istome mjestu. Čekam da dođu drugi dolaziti.
Od roditelja si preuzeo posao baš 1991. godine.
– Tako je. Krajem 1980-ih sam otišao u Zagreb na školovanje za majstora kožne galanterije. To je bio četverogodišnji program, a zbog raznoraznih birokratskih peripetija sam morao završiti i trgovačku školu ne bih li mogao samostalno prodavati vlastite proizvode. Taman kad sam to sve završio, donijeli su zakon po kojemu to više nije potrebno. Nakon školovanja sam preuzeo radnju, a par mjeseci nakon toga je počeo rat.
Kada je radnja preseljena iz Gundulićeve u Radićevu?
– Početkom 1965. godine.
U svakom slučaju ste svjedoci Radićeve.
– Jesmo.
Kad je ta ulica bila na svome vrhuncu?
– Između 1978. i 1989. je bilo zlatno doba Radićeve – nije bilo šanse da se biciklom prođe zbog gomile ljudi. Radićeva je bila življa za vrijeme rata i uzbuna nego što je sada. Pad Radićeve i Zvijezde je nastupio kad se odlučilo da se pored tržnice izgradi poslovnica Kauflanda i pripuštanjem trgovačkih centara u gradsko središte.
Navodno su problemi Zvijezde započeli već izgradnjom Novog centra.
– Pa i to stoji. Navodno bi se na Starom placu opet dozvolila prodaja domaćih poljoprivrednih proizvoda. Ne znam kako će to funkcionirati jer sve manje ljudi uopće drži stoku. U cijeloj Zvijezdi su dva mala dućana mješovitom robom, a jedan na izlazu iz kvarta – kod Županijske komore Karlovac. Rasprave o Zvijezdi se vode desetljećima i mnogo novca je ulupano u to – samo se pričalo, a ništa se nije radilo. Stoga valja pohvaliti vlast što je odlučila uložiti, no problem je u izvođenju radova. Zar je moguće da se nešto ne može uraditi u kratkom roku? Izvođači trljaju ruke kad čuju da će raditi u Karlovcu – propusta je bilo mnogo, a nitko nije odgovarao.
Kako je poslovala radnja u to zlatno doba između 1978. i 1989.?
– To je bilo vrijeme Jugoslavije koja nije imala protok robe sa svijetom i trgovalo se unutar države. Karlovac je u to vrijeme bio jedan od većih jugoslavenskih industrijskih centara te je bilo puno vojarni i nekad su se vojnici skidali u civilnu odjeću kad bi odslužili vojni rok. Kada se vojska skidala, znali smo prodati remenja u jednome danu koliko ih sada ne prodam u godinu. Bilo smo jedini kišobranari i kišobrane se nije moglo kupiti na svakom kiosku, nego je bila riječ o kvalitetnim predmetima koje se isplatilo popravljati. Moji su radili od jutra do mraka – znali su imati 150 kišobrana na popravku, a ja danas najčešće popravljam kišobrane koji su mušterijama drage uspomene. Tada je bio neopisivo veći promet. Moji roditelji su od tog posla izgradili kuću, kupili automobil i odgojili dva sina, a ja danas s uhodanim poslom jedva jedvice održavam što su stvorili. Nemoguće se natjecati s kineskim proizvodima i moram se osloniti na kvalitetu.
Kako se uspijevaš održati u potrošačkom društvu u kojemu bacimo predmet i kupimo novi?
– Prije desetak godina sam odlučio da ću prestati s popravcima kišobrana, ali, eto, popravljam ih i danas. Znanje imam i dok budem imao repromaterijala i mušterija koje to traže, popravljat ću ih. Kišobrane na popravak mi šalju iz Istre ili s Hvara čak. Cerovečki iz Zagreba je uz mene jedini preostali kišobranar u Hrvatskoj, a on radi protokolarne kišobrane i poznati šestinski koji stoji nekoliko stotina eura.
Koliko stoji tvoj kišobran?
– Vjerojatno se ne bih dobro proveo, ako bih prodavao kišobran za sto eura. Imao sam takve kišobrane.
Zašto je tvoj kišobran bolji od ovog s kioska?
– Da bi se to uvidjelo, najbolje je staviti jedan kišobran uz drugi. Koristim kišobran kojega je moj otac napravio od štapa starog više od 110 godina s prekrasnom ručkom kada sam ja imao 17 nakon što sam ga zamolio da mi izradi jedan vrhunski. Nekoliko puta mi je pao snijeg s krova na taj kišobran, a šipka se nije niti savila, a kamoli da je pukla.
Može li ti se dogoditi da slučajno ostaviš kišobran u kafiću?
– Ne može jer je riječ o predmetu emotivne vrijednosti, a i kišobran takve kvalitete je novčane vrijednosti barem petsto eura. Na predmet takve vrijednosti ćeš zasigurno paziti. Događalo se da se prijatelj sjeti da je ostavio kišobran u kafiću, ali mu se nije dalo vraćati 50 metara po njega, pa je rekao da će kupiti drugi.
Na što pomisliš kad čuješ tako nešto?
– Da ima kvalitetan kišobran, itekako bi se vratio po njega. Nema šanse da svoj kišobran ostavim u stalku za kišobrane u kafiću, pa da ga netko slučajno uzme – gdje sam ja, tu je i moj kišobran. Taj kišobran je, dakle, sa mnom od moje 17. godine života, a danas imam 56, pa neka si ljudi promisle vrijedi li to.
Postoji li nešto kao karlovački kišobran?
– Ne.
Bi li radio tako nešto?
– Dobio sam na tu temu ponudu iz karlovačkog muzeja, a onda sam im poručio da ne mogu imati i ovce i novce – kvalitetan kišobran koji bi se prodavao kao suvenir ne može biti jeftin. U Zaprešiću se radi “hrvatski” kišobran tehnologijom koja je uvezena iz Kine, a na strojevima rade priučeni radnici. Prestao sam raditi nove kišobrane jer mi se to ne isplati, no jedini smo u Hrvatskoj koji popravljaju sve kišobrane – Cerovečki popravlja samo ono što proizvede.
Popravljaš li njegove kišobrane?
– Znalo se to događati, a “hrvatskih” kišobrana sam se napopravljao mnogo. Najbolja njemačka tvornica kišobrana Kobold je propala. Knirps je opstao jer je prebacio proizvodnju na Daleki istok, smanjio kvalitetu proizvoda i spustio cijenu, ali ne previše. Prisiljen sam raditi mnogo toga da bih se održavao na površini iz mjeseca u mjesec.
Koji posao ti je najisplativiji?
– Popravci torbi, uglavnom ženskih, što naplaćujem uglavnom između 5 i 20 eura. Radimo i restauracije. Primarna djelatnost mi je kožna galanterija. Zagreb ima jedva desetak galanterista, a od tih deset je svaki specijaliziran za nešto. Koliko mi je poznato, jedini sam koji radi sve ono za što su drugi specijalizirani, a radim i narudžbe i popravke, te proizvode od sitne galanterije kao što su privjesci ili čak i predmete po narudžbi za koje nisam nikad dokučio čemu služe.
Koji ti je bio najzanimljiviji zadatak?
– Nikad ne znam što će doći kroz vrata. Bilo je mnogo toga zanimljivog. Jedna gospođa iz Karlovca mi svakoga puta kada me sretne u gradu pokaže moju torbu koja je urađena prije mnogo godina i naglasi da je zadovoljna s njom, a ta torba uistinu izgleda kao da je napravljena prije tjedan dana. Jedan mi je čovjek donio torbu koju sam radio za vrijeme Domovinskog rata, a nosi ju svakoga dana. Takvi pozitivni primjeri me drže u poslu, da ne dignem ruke od svega. Popravljali smo svašta izvan djelokruga moje djelatnosti, primjerice lepeze, čak sam popravljao lutku. Prijatelj me nagovorio da mu tapeciram stolce. Svakoga dana radim nešto drugo. Najsličnije serijskoj traci je izrada torbice “Riba” za Slatkovodni akvarij Aquatika, a to je nagrađeno kao jedan od najboljih suvenira. Radim to deset godina i gledam da kombiniram boje, pa da svaka ta ribica koju radim bude jedinstvena. Veseli me što je to djeci drag predmet. Dok imam entuzijazma za to, nadam se da ću izdržati do mirovine.
Imaš li nasljednika?
– Kći je školovana za učiteljicu i radi u razrednoj nastavi, a sin je student druge godine ekonomije. Smatra da nema kruha u našem poslu, vidi da se previše mučim i drži da su slabe vajde od svega toga. Bilo bi mi drago da nastavi posao, ali ga neću prisiljavati. Uveo sam ga u zanat i zna raditi, pomaže mi kad je potrebno, ali ne dolazi s osmijehom u radionicu.
Je li netko izvan obitelji izrazio želju da se okuša u tvom poslu?
– Nije. Bila je došla jedna djevojka pitati za posao. Završila je bila srednju školu u Zagrebu, pa sam je pitao kod kojega majstora je radila, no više nema tih majstora i imaju par puta tjedno praktičnu nastavu, a do dolaska do mene je radila samo torbu za maturski rad. Četiri godine sam sam svakog radnog dana išao ujutro na školu, a poslijepodne na praksu te bih još radio i subotom. Ne možeš pustiti nekoga tko ne zna raditi da za popravka upropasti nekome torbu.
Postoji li i dalje ta škola za kožne galantere?
– Postoji. To je nekad bio Centar za tekstil, kožu i obuću, a danas je tamo Tekstilno-tehnološki fakultet. U moje vrijeme bio sam jedini muški polaznik i jedini sam ostao u branši od kolega – jedna djevojka je radila tek kao obućar.
Koja je svrha te škole?
– Sad se tek uspostavio termin tradicijskih obrta i dodjeljuju se certifikati onima koji zadovoljavaju uvjete. U Karlovačkoj županiji su osim mene još trojica s tim znakom. Danas mladi gledaju kako zaraditi slikanjem sebiča. Ovaj moj posao se ne može naučiti preko noći. Pogledaj samo koliko imamo modela različitih torbi.
Kakve su kvalitete gotovi proizvodi na tržištu?
– Kosa mi se digne na glavi kad netko dođe u radnju radi popravke torbica marke Guess. Razvikana je, a kvaliteta je loša. Tržište je preplavljeno jeftinim i nekvalitetnim torbama. Koriste se materijali koji se raspadaju s vremenom sami od sebe. Te torbice jesu jeftine, ali ne toliko koliko su loše. Još su gore ove koje su skupe, a jednako loše kvalitete. Za usporedbu, na sve moje proizvode dolazi jamstvo i servis.
Koji materijal je najbolji?
– Koža. Netko kaže da je kupio kožni remen ili kožnu torbu, no postoje različite klase tih koža. Uglavnom se koriste teleća i goveđa koža. Najčešće se na našem tržištu prodaju remeni koji u sredini imaju prešani papir, s gornje strane je skaj, a s donje prava koža, no najgore kategorije. Zato remenje puca. Nema šanse da kožni remen kojega ja izradim pukne unutar deset, 15 ili 20 godina. Nema provjere kvalitete onoga što se uvozi, najčešće iz Kine. Cijeli sam život u kožnoj galanteriji, a današnje imitacije su takve da ne mogu biti siguran je li nešto koža ili nije – moram vidjeti presjek. Uvijek postoji mogućnost to provjeriti upaljačem, no to je nezgodno raditi u trgovini.
Nezgodno bi bilo ići po dućanima i paliti jakne.
– Koža ne gori, a skaj će se zgužvati.
Jesi li radio takve skandale po dućanima?
– Nisam. Znalo mi se dogoditi da kupim izvrsne kožne cipele koje se prodaju kao skaj. Ni trgovci ne znaju uvijek što prodaju. Najvjerojatnije je riječ o skaju, ako je sve dobro skriveno. Miješa se boja i ljepilo, pa nema presjeka na rubu, a kada se to otkine otkrije se onaj presjek iznutra i to ružno izgleda.
Radiš li kožne jakne?
– Ne. Znam ih popravljati, ali izrada je krojački fah. Završio sam u školi teoriju i za obućara. Puno je teže uraditi cipelu nego torbu. Ako hoćeš da cipela bude udobna i dobra, moraš znati modelirati. Postolar i obućar nisu isti zanat – jedno je popraviti cipelu, a drugo izraditi, što je već umjetnost. Pravih obućara ima još nekoliko u Zagrebu. Izrada rukavica je pak sasvim drugi zanat.
Koji?
– Rukavičarski, ali to više ne postoji. Sedlarstvo je također bivši zanat, a sve su to bili bliski zanati. Kožna galanterija se odnosi na torbe, sitnu galanteriju, novčanike i remene.
Kakve uspomene nosiš iz Kina “Luxor”?
– Ako zanemarimo kino-projekcije, najdraže uspomene se odnose na organizaciju koncerata u tom prostoru za rata. Jedna od ljepših uspomena je organizacija koncerta grupe Laufer koja se u tom tjednu pojavila na vrhu top-ljestvice Hit depoa. Grupa Hladno pivo je jedan od najvećih koncerata iz rane faze održala upravo kod nas, da bi se potom otisnuli u takozvani mejnstrim. Mladi su imali priliku gledati urbanu glazbu i to im je bila razbibriga uslijed rata.
U kojem svojstvu si to organizirao?
– Kinematografsko poduzeće Karlovac je htjelo da se nešto napravi s tim prostorom jer se prestalo prikazivati filmove, a u to vrijeme sam bio angažiran na Radiju Duga Resa i bio u kontaktu s domaćom glazbenom scenom, pa su me zamolili da kontaktiram te bendove. Na radiju sam bio u kontinuitetu od 1992. do prometne nesreće 2000. kada sam završio u bolnici i na rehabilitaciji.
Kako si dobio angažman na radiju?
– Preko audicije. Prijatelj koji je završio novinarstvo se prijavio na nju, a mene pozvao kao glazbenog urednika jer sam imao veliku fonoteku te poprilično znanja o svemu tome. Tamo je bila mlada i urbana ekipa, brzo smo pronašli zajednički jezik i sve je teklo spontano. Ponudili su mi da pratim domaću glazbu, pa sam odradio intervjue sa svim glazbenicima tog vremena. Nitko nije znao tko je Senna M kad se pojavio spot za pjesmu “Beba”. Obilazio je radijske postaje s tom snimkom, pa se najavio i da bi došao u dugorešku. Pitali su me tada znadem li tko je Senna M. “Senad Galijašević, Senad od Bosne”, odgovorio sam. S obzirom na to da sam čuo za njega, zamolili su me da uradim intervju s njime jer nitko ne zna ništa o njemu. No, sugovornik je odmah na početku zabranio da ga pitam za bilo što iz tog razdoblja. “Ne smiješ me pitati ništa o onome što je bilo prije, ja sam sad Senna M i o tome pričaj”, poručio je. Ostao sam u šoku. Ako sam izgurao taj intervju od pola sata, mogu pričati s bilo kime. Radijska postaja se nalazila u prostoriji veličine ormara ispod terase Motela “Roganac”. Tamo bih ugostio glazbenike s vrha top-liste, pa je tako došao i Aki Rahimovski iz grupe Parni valjak. Pitao sam ga je li bio kada u manjoj radijskoj postaji, a odgovorio je da ima jedna još manja – Robert Knjaz je počinjao u još manjoj šupici. Dovodio sam goste bez problema, no nakon prometne nesreće sam se odmaknuo do svega toga. Zgodan podatak iz tog vremena je da je Damir Valent – Dado prvi doticaj sa radijem imao upravo mojoj emisiji. Dogodilo se da jednom nisam mogao doći na radio, pa sam zamolio pokojnu prijateljicu Zrinku da me zamijeni, a ona je pak pitala može li dovesti jednog interesantnog prijatelja da taj puta bude s njom voditelj u emisiji, i eto. Danas je prepoznatljivo lice i glas Radio Mrežnice.
Koji ti je bio najdraži koncert u Kinu “Luxor”?
– Baš od Laufera. Zanimljiv je bio od grupe Dreletronic kada je policija napravila raciju. Jednom bendu iz Zagreba je puknuo remen na automobilu, pa sam tražio majku najlonke za popravak. Izdržale su i uspješno su se vratili doma.
Imaš li i dalje plakate?
– Imam veliku većinu toga.
Kaniš li to izložiti?
– Postoje planovi, ali to još treba konkretizirati. Puno je materijala, ali što to znači klincima danas koji slušaju ljigu od glazbe?