Ovog vikenda se odvijaju u Gradskom kazalištu “Zorin dom” Dani Georgija Para u svome osmom izdanju, a tu manifestaciju, Para kao stvaraoca i kazališnu umjetnost zumiramo s dramskom umjetnicom i teatrologinjom Dubravkom Crnojević-Carić čija se predstava “Majčin dan” igra u subotu.
Prvog dana festivala s početkom u 20 sati je praizvedba predstave “Georgij Paro – From Death with Love. Spiritistička seansa između sna i jave” koja je nastala u zajedničkoj produkciji karlovačkog kazališta i Dramskog gradskog kazališta “Gavella” iz Zagreba u dramatizaciji i adaptaciji Vesne Muhoberac i u režiji Želimira Mesarića, a s Petrom Cicvarić, Dominikom Čičkom, Androm Damišem, Matkom Jukićem, Viborom Krekovićem, Ninom Pavlekovićem, Lorenzom Rauševićem, Lukom Selmanom i Marinom Žužić u ulogama.
Predstava “Majčin dan” također započinje u 20 sati, a nastala je po drami Borisa Senkera “Astra” u produkciji Teatra “Thalassa” te režiji i adaptaciji naše 64-godišnje sugovornice koja glumi u njoj zajedno s Sanjom Tatalović.
Prošloga mjeseca je promovirana nova knjiga D. Crnojević-Carić “Nemiri, i mimo njih. Kazalište u doba post-istine” koju je krajem prošle godine izdalo Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Osim te, izišle su joj knjige “Gluma i identitet” (2008.), “Melankolija i smijeh na hrvatskoj pozornici” (2012.), “Glumica. Penelopini zapisi” (2013.), “O kazalištu i drami tijekom stoljeća” (2014.) i “O kazalištu i drami tijekom stoljeća II” (2017.).
Glumica, redateljica, spisateljica i sveučilišna profesorica D. Crnojević-Carić je 2015. godine sudjelovala u Karlovcu na obilježavanju stote godine rođenja i 30. godišnjice smrti Karlovčanina Marijana Matkovića kada je sudjelovala u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” na okruglom stolu o njegovom spisateljskom i kulturnom radu i u “Zorin domu” režirala predstavu “Igra oko smrti / Lozinka: Krizanteme – Marijan Matković” u kojoj su glumili Karlo Mrkša i Kasija Vrbanac.
Što ste nam pripremili za subotu?
– Predstavu po Senkerovoj drami “Astra”. Boris je dao dopuštenje da prilagodim tekst, pa sam izvršila podosta oštru adaptaciju. Predstavu igramo u različitim prostorima, na profesionalnim scenama i u intimnim prostorima. Radnja se zbiva 1989., što mi je posebno zanimljivo i drago da nije niti 1990. niti 1991. Tematizira se susret majke i kćeri nakon 18 godina. Naravno, ima tu puno interesantnih obiteljskih situacija, ali je zanimljivo i kako se postavlja u odnosu na tadašnju političku. Drago mi je da ćemo to izvesti na Danima Georgija Para. Paro je poznat po bavljenju djelima Miroslava Krleže i s njime sam radila baš na dvije Krležine drame – “Putu u raj” za otvorenje obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku kada je Zlatko Kauzlarič Atač radio odličnu scenografiju te smo usporedno radili dramu “Maskerata” u jednom alternativnom osječkom prostoru TV Miniteatar. Podsjeća to na commediu dell’arte, ali je kod Para uvijek bilo prisutno gledanje na pozadinu. Bavio se paralelnim čitanjima, pa oko koje je prodorno ili uho koje pažljivo sluša može pronaći puno drugih slojeva. Nadam se da je predstava “Majčin dan” također višeslojna.
Kako doživljavate to da se u Karlovcu već osmu godinu održava manifestacija u počast Paru?
– To više nije niti ugodno iznenađenje. To je važna stvar, kao što je bilo važno i obilježavanje Matkovićevih jubileja. Sretna sam zbog toga, a žalosna kada se bitno zaboravi ili nekoga nastoji isključiti iz memorije. Ova manifestacija daje nadu u to da se ipak ljudi ne zaboravljaju lako i otvara se prostor za nova čitanja.
Zašto je bitno Para zadržati u sjećanju?
– Volim gledati povijest kazališta, a o tome i pišem jer je to povezano i s društvenim zbivanjima. Kazalište nije nužno samo zrcalo društva, nego može biti ono koje priprema na promjene. Ako zaboravimo na redatelje kao što su Žorž, Kosta Spaić ili Božidar Violić, puno smo toga zanemarili i dolazimo u opasnost da pomislimo da sve počinje od nas. Možda bi se neki od tih redatelja malo i bunio, ako bismo ih čitali na drugačije načine u odnosu na ono kako su oni to željeli, ali mislim da bi Žorž bio zainteresiran za to da čuje mišljenja o njegovom radu, njegovim čitanjima, o odnosu pojedinca i kolektivne euforije, čime su se njegove predstave bavile. Živimo u vrlo sličnom vremenu i važno je to osvijestiti. U zadnjoj knjizi sam pisala o tome da živimo u vremenu lažne brige za drugoga. Stvaraju se ponovno “veliki mi” i to se može zateći na neočekivanim mjestima. Ako pratimo kazalište i sjećamo se onoga što su drugi režirali i radili, lakše to prepoznajemo. Uvijek živimo spiralu – vremena se mijenjaju, ali dolaze slični krugovi i može se prepoznati što se događa. Za očuvanje unutarnjeg mira i kad si u nemiru jako je dobro pratiti kazalište, gledati što se događalo i prije u kazalištu i kako su drugi čitali stvarnost. Zato su Dani Georgija Para važni.
Postoji li bitna razlika u pristupu kazalištu Parove generacije i one koja je sada aktualna?
– Dosta su značajne razlike i u načinu igre i u odnosu prema dramaturgiji. Više nisu toliko stroge granice između režije, dramaturgije i glume. Dosta se toga promijenilo i mijenja, no to je nešto najnormalnije. Generacije se mijenjaju u senzibilitetu i jako se brzo mijenjaju okolnosti, pa i odnos prema kazalištu. Na promociji moje knjige prošlog mjeseca su predstavljači bili Senker, Almir Bašović, Ljubica Anđelković Džambić i urednica Ivana Slunjski. Dvoje ih je spomenulo da je to djelo s jako puno pitanja koja se otvaraju, a ostaju nezatvorena. Pitanja koja postavljaš su bitna i nastojim na temelju njih otvarati nova. Postavljaju se ponovno dosta jake granice i vraćamo se, kako bi se izrazio teoretičar kazališta Gustav René Hocke, nekom maticističkom, a ne azijantskom periodu, odnosno više klasicističkom, a ne manirističkom. Značajan je odnos prema ludizmu samom, odnosno igranju ili teatru. Trenirani smo igrati različite uloge i sve te figure koje predstavljamo i koje gledamo, koje nam se nameću, no ako ne gledamo pozadinu, sve što se sprema iza, ne ne gledamo dobro. Iznimno je važno vidjeti i figuru i pozadinu. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vernant su napisali knjigu “Lukava inteligencija u starih Grka” i iznose da postoji nekoliko strategija zavaravanja protivnika, odnosno onoga tko promatra – bacanjem sipinog crnila i jakim osvjetljenjem koje onemogućava periferni vid. Zabljesnuti smo nekim pojavama, a druge ostaju skrivene oku. Stvarajući knjigu sam pisala o konkretnome, o odnosu centra i margine, razmatrala zagrebački i osječki repertoar, dramatizacije romana i slično. Stigli smo od društva spektakla u kojemu nisu bitne unutarnje ili dubinske potrebe, nego površne i koje afirmira potrošnju i obećaje pet minuta slave u kojemu svatko dobiva svojih pet minuta skandala. Time se i naša predstava bavi. Ta majka 1989. govori o tome da je dvije godine prije toga kao urednica u jednom značajnom časopisu bila prisiljena otići u mirovnu kako bi se omogućile promjene na koje ona nije htjela pristati. Često sam čitala tekstove koji se bave 1991. ili 1971., a Senker radi suptilnu analizu. Kazalište nekad služi da pripremi teren za nešto, da je pripitomljeno, a da nije niti svjesno od koga. Ono može nešto i anticipirati te reagirati naknadno. Zanimljiva mi je pozicija po kojoj se zahvaljujući teatru nekoga senzibilizira za nekoga ili nešto, a zapravo je to priprema za promjenu paradigme.
Ako smo u društvu skandala, kako je teatar pripremio teren za to?
– Nemam odgovor – bitno mi je otvoriti set pitanja. Sigurno je da postoje teme koje su popularna kultura i koje se ne dovode u pitanje, a možda bi se mogle propitati. Kod semiotičara Vladimira Bitija smo se bavili mitskim oblikom razmišljanja i odnosnom drugačijitosti i različitosti. Puna su usta uvažavanja drugačijeg i drugog i istodobno su žestoke polarizacije. Nema prostora za to da se poslušaju tuđi argumenti. Malo-pomalo se čini da su izbori repertoara i načina igranja sjajni, no ako se ne gleda dalje od figura, nećeš se pitati što bi to još moglo donijeti. Mode se mijenjaju, pa i glede financiranja, a tako je i s kazalištem – neke teme su “in”, pa onda više nisu. George Călinescu je napisao da su avangardni oblici idealan prostor za stvaranje kiča i da treba s time biti pažljiv. Ako koristiš avangardnu formu radi popularnosti, riječ je o kiču, po tom teoretičaru.
Gdje to prepoznajete danas u hrvatskom teatru?
– Prepoznajem to u hrvatskom društvu uopće. Postoje dominantni narativi, kako bi se reklo. Moraš biti svjestan toga što se i gdje nosi i kako se mijenjaju ti narativi, a tako nije samo u hrvatskom društvu. Kazalište je puno takvih stvari jer su kazališni ljudi oni koji se bave osobnim sistemom, ali i su i proizvod socijalnog sistema. To je jako prisutno u svim segmentima života, ne samo u kazalištu. Žorž je te neke stvari prepoznavao. Matković je rekao da su stvari postojanije od ljudi – oni i njihovi stavovi se brzo mijenjaju, a to ostaje neosviješteno. Ako bih dala konkretan odgovor na pitanje, upirala bih prstom, a to me ne zanima – zanimaju me fenomeni. Nisam uvjerena da točno sudim. Postavljam pitanja koja mi se otvaraju i zato mi je uzbudljivo baviti se teatrom. Nisam sklona tome da određujem tko jest, a tko nije oke.
Kako ocjenjujete stanje književne kritike i teatrologije? Pišete ozbiljno štivo. Koliko je još kod nas ozbiljnih pisaca koji se bave kazalištem?
– Razveselila me spomenuta promocija jer su izlagači bili različitih generacija. U svakoj od njih ima onih koji ozbiljno čitaju kazalište. Ne vjerujem da je postojalo vrijeme kada je bilo stotinu odličnih teatrologa ili 50 odličnih kazališnih kritičara. Postoje oni koji to itekako ozbiljno rade. Nema ih puno, što je normalno. Možda nisu naročito vidljivi, a puno se troši energije na to da se postane vidljivim. Onima koji se ozbiljnije posvećuju vidljivosti ponestaje sape za ozbiljnije pisanje i čitanje. Među onima pak koji nisu u prvom planu – bez obzira na to kojoj generaciji pripadaju – ima onih koji ozbiljnije promišljaju teatar i sociologiju kazališta bez koje se ne može uopće baviti teatrom. Što se toga tiče, imam dobar osjećaj. Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa je pokrenulo novu biblioteku u sklopu koje je kao treća knjiga izišla upravo moja “Nemiri, i mimo njih”. Biraju se ciljani naslovi koji tematiziraju ono što je bilo malo postrani. Ne može biti 50 vrsnih kazališnih kritičara, pa niti 30 ili 25 – obično se to svede na manji broj. Provode se radionice pisanja. Ne vjerujem da se neke stvari mogu naučiti, ali se nekome tko ima senzibilitet može pomoći da postane svjesniji toga kako piše, što se piše i koja su pravila igre koje autor namjerno može i treba prekoračiti. Tome se posvećuje sve više pažnje i situacija je dobra.
Je li naslov Vaše zadnje knjige referenca na Ivu Andrića?
– Naravno.
Čime Vas je nadahnuo?
– Piše kratke dnevničke zapise, kratke forme koje čine onda cjelinu. Bavi se društvom, unutarnjim svijetom, kako se to odražava na njegovu poziciju… Bavi se u “Nemirima” onime što je teško iskazivo. Nemiri su brza mijenjanja stanja svijesti kada niti ne shvaćaš što te muči, no pišući to izlazi van. Pišući ovu knjigu sam prolazila sličan proces. Bavila sam se nemirima u sebi koje ne znam niti protumačiti dok ne počnem pisati. Na promociji je u jednom trenutku Senker rekao kako mu je jako zanimljivo to da imam mnogo podnaslova i naslova u djelu koje ima ukupno dvjestotinjak kartica teksta. Najdraže mi je stavljati te podnaslove kao žanrovske jedinice – naizgled nemaju veze s onime što slijedi. Podnaslovi na drugi način osvijetle priču. Tu bi se mogle vidjeti sličnosti s Andrićevim “Nemirima”, a važna mi je i “Knjiga nemira” Fernanda Pessoe. U tom unutarnjem dnevniku Pessoa ispisuje kako se osjeća, odnosno pokušava istražiti kako se osjeća. Osoba si od pisanja i znaš da pisanje vodi spoznaji – ne znaš što ćeš napisati na kraju.
To je najljepše kod pisanja. Bavite se teatrološkim radom, ali ste i dramska umjetnica. Jesu li te dvije pozicije nekad u sukobu?
– Nisu gotovo nikada u sukobu – potiču se međusobno i puno mi pomažu. Brzo po završetku akademije sam dobila posao u HNK Osijek, igrala puno uloga i vrlo brzo shvatila mi mozak hrđa. Ako si stalno na pozornici, moraš imati trenutak introspekcije, pa je tako započela ta usporedna priča. Sve je to jako povezano, gotovo jedno. Igrala sam u predstavi “Slavonska Judita”, a potom o tom djelu pisala magisterij, ali ne s pozicije glumice, nego sam se bavila onime što sam otkrila u tom tekstu. Potrebno mi je i jedno i drugo. Bilo bi poželjno da teatrolog poznaje praksu iznutra. Ostane dosta pukotina, ako se ne prođe proces prakse.
Bi li bilo dobro i da praktičar poznaje teoriju?
– Apsolutno. Tako se može postati boljim glumcem.
*objavio KAportal