U subotu 9. svibnja s početkom u 16 sati u organizaciji Športskog društva “Kupa” i pod pokroviteljstvom Općine održava se Prikupska atletska utrka “Bosiljevo 2026.” povodom jubileja njihovog člana Vlade Starešinića, karlovačkog maratonca koji se atletikom bavi šest desetljeća.
Dobar je to povod za spiku sa zaslužnim sportašem koji se natjecao na oba pola ovoga planeta i tako se upisao na naročit način u povijest hrvatskog i karlovačkog sporta, pa smo se stoga i našli u četvrtak njegovu domu na Drežniku, a dočekao nas je sa stalkom osvojenih medalja.
Rođen je 3. prosinca 1948. godine u Karlovcu, maturirao je 1967. na Gimnaziji Karlovac, a diplomirao na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1972.
Ovaj umirovljenik je do 2002. godine je bio upravitelj Šumarije Duga Resa, a kraljici sportova se posvetio 1966. godine kao srednjoprugaš Atletskog kluba “Željezničar” iz Karlovca, a jedan je od osnivača kluba “KA-tim” 2000. godine.
Prvi maraton je otrčao 1978. u Münchenu, a zatim je nastavio trčati u Beču, Bratislavi, Rotterdamu, Stockholmu, Barceloni, Parizu, Rimu, Ateni, New Yorku, Berlinu i Sidneyju, na Sjevernom polu i na Antarktici.
Dragovoljac je Domovinskog rata u kojemu je bio od 1991. do 1993. te 1995. godine te je pričuvni časnik Hrvatske vojske.
Njegova supruga Jelica je u šali komentirala da je cijelo vrijeme njihova braka Vlado imao ljubavnicu, upravo atletiku, a oslikala Vladinu privrženost tom sportu tvrdnjom da mnogi zaradu zapiju ili prokartaju, dok je njezin suprug novac protrčao.
Jeste li se pripremili za utrku u Bosiljevu?
– To je najbolnije pitanje, a postavio si ga odmah na početku. Pripreme se odvijaju po planu, a jedino se ja ne pripremam. Ne treniram od rujna prošle godine zbog problema s kukom. Sve sam se nadao da će ti problemi proći i razmišljao sam da možda umjesto da trčim hodam, no prijatelj me savjetovao da se ne zezam jer i da sam zdrav svi će me tražiti, natezati, ispitivati… Zaključio sam da je u pravu. Bit ću prisutan, svima na raspolaganju i pomagati organizaciju. To je prvi puta da rade atletsku utrku. Prijavljeno je mnogo trkača, a dobar dio će ih doći neprijavljenih na sam dan utrke, što će predstavljati problem kojega ćemo riješiti.
Kako to da baš ŠD “Kupa” iz Pribanjaca organizira utrku povodom Vašeg jubileja?
– Roditelji su mi porijeklom iz Bosiljeva, a i sam se osjećam Bosiljevčaninom. Razmišljao sam što Bosiljevu ostaviti, a doprinijeti mogu jedino sportom. Četvrtu godinu sam član ŠD “Kupa”. Lani sam predsjednici Martini Zorko predložio da se organizira takva utrka, ona je to iznijela Upravnom odboru i to se tijelo s prijedlogom složilo. Prošle godine u listopadu sam počeo pripreme koje su sad u završnici. Želim se tom utrkom odužiti svome kraju. Pokrovitelji su općine Bosiljevo, Generalski Stol, Barilović, Županija karlovačka, mnogo su pomogle tvrtke – ima ih dvadesetak. To su moji bivši poslovni partneri. Neugodno je pitati, no kažu da nemaju problema s time da mi pomognu. Hrvatske šume mi nisu dale jednoga centa do ovoga časa.
Koje potrebe još treba zadovoljiti?
– Sitnice – zahvalnice, nabavku kemijskih toaleta, sprejeva, čaša, poklone za prvoplasirane… Prvu pomoć moramo platiti četiri stotine eura, a još ako i policija fakturira usluge praćenja utrke, bit će povuci-potegni.
Koji su najvažniji statistički podaci Vaše atletske karijere?
– Prvi mi je trener bio Zdenko Kuzmanić, a moram spomenuti i Ivicu Ivičaka s kojim sam skupa počeo trenirati i nakon godinu dana je trener odredio njega za sprint, a mene na srednje pruge. Ivičak je dogurao do reprezentacije i bio je najbolji od naše generacije. Čuvao sam ga za ovu utrku da bude počasni gost, no preminuo je. Nije se ostvarilo da se nađemo opet i podsjetimo na mlade dane. Nakon Domovinskog rata se AK “Željezničar” preimenovao u AK “Karlovac”, a kasnije je nas petoro osnovalo “KA-tim”. Kad nisam trčao za klubove, trčao sam za radne organizacije Šumarija Josipdol i Građevinski pogon iz Ogulina te gradove Ogulin i Karlovac, zatim u Sportskom društvu “Sava” iz Sesveta, bio sam u Centru za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu “Braća Seljan” 12 godina, a sada sam u ŠD “Kupa”.
Koliko utrka ste trčali?
– Brojao sam jedno vrijeme i nemam preciznu brojku. Ima ih oko 1.250. Na treninzima i utrkama sam pretrčao oko 170.000 kilometara – četiri ekvatora. Napravio sam četiri kruga oko Zemlje, a sada trčim peti. No, da to ostvarim trebao bih intenzivno trčati deset godina i to neću doživjeti.
No od trčanja niste odustali.
– Nisam. Čekam da mi se sanira povreda. Tko zna kad će biti oproštajna utrka. Može se dogoditi da otrčim trku, a da ni ne znam da mi je zadnja, a možda mi je zadnja bila baš ona od 4. listopada prošle godine. Bio sam nekidan kod liječnika koji mi je rekao da ću moći trčati dalje, da nema potrebe za promjenom kuka. Trebam malo mirovati samo. Tješi me da ću moći trčati i dalje, no propuštam osam utrka.
Što Vas motivira?
– Na Vunskom polju sam bio kuhan i pečen, pa smo se prebacili na Šanac gdje smo boravili dan i noć igrajući košarku. Pratili smo 1960. godine Olimpijske igre u Rimu na televizoru koji se nalazio u izlogu dućana s tehničkom robom na križanju Haulikove i Radićeve. Svake večeri smo to pratili, pa i atletiku. Bilo mi je čudno što neki non-stop trče – utrci nema kraja. Netko mi je objasnio da je riječ o maratonu. Tada sam prvi put čuo za tu disciplinu. Istaknuo se bosonogi etiopski natjecatelj Abebe Bikila i na ekranu je pisalo da je istrčao 42 kilometra, i to bos po uzavrelom asfaltu. Zapitao sam se je li to uopće moguće. Tako sam se zainteresirao za to. Kuzmanić mi je bio susjed u Radićevoj, a s njegovom kćerkom Gordanom sam išao u razred. Jednom mi je rekao da bih mogao doći kod njega na trening s obzirom na to da sam visok, dugonog, žgoljav. Odbio sam ga rekavši da sam stalno u Šancu. “Predomislit ćeš se”, poručio mi je. Svakoga puta kad bi me vidio, pitao bi me kad ću doći na trening. “Još malo”, odgovarao bih. To je trajalo godinu ili dvije, pa se našalio da to moje “još malo” nikako da završi. Završio sam treći razred gimnazije i odmah se zadnjeg dana škole zaputio na atletski. “Bogami, dosta ti je trebalo da dođeš”, komentirao je Zdenko. Tako je krenulo. Prvo su bile samo utrke na atletskoj stazi, a poslije i krosevi te cestovne i brdske utrke, danas su u modi trejlovi i oni se najviše trče.
Što su trejlovi?
– Utrke kroz prirodu. No, ne volim ih. Prije smo govorili o krosu, pa su onda izmislili da je to trejl.
U čemu je razlika?
– Staza za kros je kraća i trči se po naseljenim mjestima. Kros smo trčali na Vunskom polju i po Crnoj promenadi. Trejl krene iz naseljenog mjesta, pa malo po asfaltu, makadamu, kroz šumu, preko potoka… Za ljubitelje prirode je to uživancija. Mnogi natjecatelji prošeću trejl, samo da vide Petrovu goru, primjerice. To je kao na izletu. Trejl je lijep, ali je problem u neravnom terenu, blatu, lišću, naletiš na kamen, korijen… Opasno je to trčati, a posebice ako se trči po kamenoj površini.
Koje ste sve ozljede imali?
– Triput sam lomio lijevu, jednom desnu nogu, a od tih ozljeda samo je jedna sportska, i to s radničkih sportskih igara igrajući nogomet. Imam dvije građevinske povrede – gradio sam u životu četiri kuće i dvaput pao s visine, jednom s grušta, drugi put s drugog kata. Dobro sam i prošao. Imao sam 2014. godine “strukovnu” povredu – rezao sam topolu na djedovini, poskliznuo se i noga mi je došla pod trupac. Pomislio sam prvo da se nisam ozlijedio, no noga je bubrila i u bolnici su ustanovili da je pukla, kao da je prerezana. Fraktura šestog vratnog kralješka mi je bila najteža povreda.
Što se dogodilo?
– To je bilo 2004. u prometnoj nesreći. Frajer me udario pod devedeset stupnjeva. Nakon tri mjeseca sam već trčao. Zvali su me da se natječem u Austriji na brdskoj utrci. Pristao sam – teško je žabu u vodu natjerati. Vratio sam se iz Austrije i u ponedjeljak otišao u Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj u Zagrebu na kontrolu kod liječnika koji me operirao. “Niste nešto dobre volje”, pitao me. Odgovorio sam da sam samo umoran jer sam sudjelovao u utrci u Glossglockneru. Skočio je i napustio sobu čim sam to rekao. Pomislio sam što se dogodilo kad eto njega za dvije minute s ostalim osobljem s odjela i kaže im: “Čovjeku sam prije tri mjeseca operirao šesti vratni kralježak, a jučer je otrčao maraton na Glossglockneru – ja to ne mogu vjerovati”. Bio je šokiran.
Koliko Vam je malo nedostajalo da ostanete invalid?
– Dlaka. Nisam se mogao ustati i počelo me boljeti nakon nesreće. U Općoj bolnici Karlovac su prvo rekli da će biti dobro ako završim u invalidskim kolicima. Iščupao sam se. Sa mnom je bila u sobi jedna žena iz Karlovca koja je također doživjela prometnu nesreću i koja je također imala ozlijeđeni šest vratni kralježak, a bila je stara 34 godine – mlađa 20 godina od mene. Sreo sam je bio kasnije, nosila je ovratnik i rekla mi da poludi od bolova za svake promjene vremena. Imao sam bolest deset mjeseci koja me spriječila u postizanju boljih rezultata. To je jedna vrsta artritisa koju dobije jedan na četiri milijuna, a Hrvatska ima toliko stanovnika. “Pa kaj sam baš ja taj jedan”, pomislio sam.
Je li to nešto što se izliječi ili nešto što ostaje?
– Nema lijeka za tu autoimunu bolest. Treba regulirati ishranu, jesti poput vrapca. Mogao bih pričati još o puknućima listova, iskrivljenju gležnjeva, zadnjoj loži, operaciji lijevog meniskusa… Ne mogu se načuditi onome što sam sve prošao, no nisam odustajao. “Tebe treba vlak udariti, da staneš s trčanjem, auto ti je malo”, našalio se moj prijatelj iz Slovenije. Rak-rana mi je zadnja loža. Malo je sezona na kraju kojih ne pauziram mjesec ili dva. Karlovački fizioterapeut Ivan Katić mi je ipak uspio riješiti problem sa zadnjom ložom. No, jedno riješim, dođe drugo – sada je kuk problem. Da nisam imao takvih problema, imao bih više medalja.
Koliko ih je?
– Ukupno ih je 635 – 70 posto zlatnih, 20 srebrnih i 10 brončanih.
Je li bilo utrka na kojima niste dobili medalju?
– Naravno. Ništa ne bih dobivao kad bih trčao kroseve i na atletskim stazama.
Brojite li zasebno pokale?
– Da.
Za što se dodjeljuju pokali?
– Pobjednicima utrke ili ako si među tri najbolja, nekad po kategorijama.
Koliko imate pokala?
– Dvjesto pedeset dva. Znaju me svi koji se bave ovime u Austriji i čim me vide da sam stigao, mahnu rukom – zaključili su da je prvo mjesto riješeno.
Ostvarujete bolje rezultate od mlađih.
– Da. Treniram četiri puta tjedno po četiri ili pet kilometara od 2020., što je ništa. Do tada sam bio među prvih 20 trkača, a po kategorijama sam u 99 posto utrka bio prvi. Išao sam na turneje – radio bih tri utrke za vikend.
Gdje ste trenirali u Karlovcu?
– Na atletskom dok nisam prešao na duge staze, a nakon što sam prešao na cestovne trke, morao sam raditi veće dužine za treninga, od deset ili dvanaest kilometara, pa sam krenuo trčati na potezu Drežnik – Hrnetić – Kaštel i nazad. Smatralo se 1970-ih da si lud, ako trčiš po cesti, pa sam trčao noću – bilo mi je neugodno.
Tad nisu bili džogeri u modi.
– Nisu. Pridružio sam se Varaždincima i s njima sam trčao prvi maraton u 1978. Izuzetan trkač i čovjek Mladen Malar mi je pismima svakog tjedna davao upute za vježbanje za sudjelovanje u maratonima dok nije poginuo u prometnoj nesreći. Surađivao sam i s reprezentativcima Milanom Erorom i Slobodanom Mijolovićem. Dujo Oreščanin je također htio pomoći, mada se ograđivao da je sprinter, a ne maratonac. No, pomogao mi je savjetima glede zagrijavanja i izbjegavanja povreda. Skupa smo i radili pet godina, pa smo se dodatno zbližili.
Što je tehnički bitno u maratonu?
– Najvažnije je ne prenagliti, pa zaraubati. Ako si dva ili tri posto brže krenuo no što si trebao, nema ti pomoći. Kad i dobro trčiš, na 32. kilometru dolazi se do zida, kako se kaže u maratonu – tada sve otkazuje i boriš se sam sa sobom da preživiš, da izdržiš. To se događa u skoro svakoj utrci, bez obzira na strategiju i taktiku. Ujedno, ako nisi psihički spreman, fizička sprema nije bitna.
Što Vam se mota po glavi dok trčite?
– Svašta, samo da ne mislim na trku. Gledam nekud, u zrak, samo da ne gledam cestu pred sobom kojoj nema kraja. Jednom smo trčali u Vojvodini – vidim točku pred sobom, a nikako do nje stići. Trčao sam utrku između Osijeka i Vinkovaca na suho, bez okrepe. Prije utrke sam pitao organizatora gdje je okrepa, da znam. “Bit će malo drugačije ovoga puta – mobilna okrepa”, odgovorio je. Objasnio je da će automobil s vodom i čajem biti stalno oko nas, da samo treba dignuti ruku, pa popiješ što treba i ideš dalje. “Super, dobro je i to”, komentirao sam. Trčim pet, deset, petnaest, dvadeset kilometara okrepe nema. Otrčim i 25 i trideset kilometara – ništa od okrepe. Uočio sam neku birtiju i utrčao u nju. Popio sam vodu iz sedam gemišterskih čaša na eks jednu za drugom. Nakon toga sam šest ili sedam puta do cilja stajao i tražio vodu. Završio sam treći. Da nisam stajao, pobijedio bih. Da nije bilo toga, trčao bih ispod 2 sata i 40 minuta.
Koji Vam je najbolji rezultat?
– Dva sata i 45 minuta i 2 sata i 49 minuta, no to su neslužbeni. Najbolji službeni rezultat mi je dva sata i 54 minute. To sam ostvario u Varaždinu 1982. godine.
Jeste li odmjerili snage s profesionalnim maratoncem?
– Jesam. Nema trkača koji nešto u svijetu znači, da nisam s njime trčao. Govorim o europskim i svjetskim prvacima te olimpijskim pobjednicima.
Kako su oni prošli u okršaju s Vama?
– Četverostruki olimpijski pobjednik Lasse Virén je odustao u New Yorku na maratonu na 38. kilometru, a ja sam završio utrku, pa se šalim da sam ga pobijedio.
Jeste li Vi kada odustali?
– Jesam. Imao sam povredu. U Kočevju me zarezala na petom kilometru utrke na deset kilometara, pa sam hodao. Tri ili četiri metra pred ciljem svi me prestižu, pa i Marjan Grahut iz Novog Mesta, malo jači čovjek koji je trčao tek zbog smanjenja kilaže. “Gospod Starešinić, če dovolite, jaz bi Vas prehitel”, rekao mi je u prolazu. “Gospod Grahut, samo grejte naprej”, odgovorio sam. Nisam vidio sretnijeg trkača – cijelo vrijeme se hvalio da je “zmagao Starešinića”.
Koliko težite?
– Šezdeset i osam kilograma.
Na koju visinu?
– Od 187 centimetara. Bio sam komercijalni direktor u Hrvatskim šumama deset godina, a tko god je prošao komercijalu zna da je to posao koji se radi 24 sata i da se u tom poslu dobro jede i pije. Tko god je ušao u komercijalu, za par godina bi bio stokilaš. Jedan kolega komercijalist iz Zagreba mi je rekao da nisam za komercijalu. “Kako nisam, a svi me hvale”, upitao sam. “Jebeš tebe, ako nemaš 120 kila, a u komercijali si deset godina – ti si još i izgubio dvije kile”, odgovorio je.
Jeste li voljeli šumarski posao?
– Jesam. Radio sam 41 godinu u struci – 36 godina u Hrvatskim šumama, a pet godina sam predavao stručne predmete u Šumarskoj i drvodjeljskoj školi Karlovac, tada Odgojno-obrazovnom centru za šumarstvo Karlovac, a taj sam posao jako volio. Odgojio sam više od tisuću šumarskih tehničara. U Karlovcu nitko nije htio predavati organizaciju proizvodnje u šumarstvu, a toga sam se zahtjevnog i kompleksnog predmeta prihvatio i digao ga na noge. Kako su moji đaci odlazili studirati šumarstvo, profesor organizacije proizvodnje u šumarstvu je uvidio da studenti iz Karlovca odgovaraju i više no što je potrebno i tako je čuo za mene, pa me pozvao jedan dan da budem njegov asistent i preuzmem od njega katedru kad ode u mirovinu. Rekao sam da ću razmisliti o tome, mada nisam bio zainteresiran – nije mi do putovanja. Zasitio sam ih se jer sam petnaest godina putovao u Ogulin na posao. Nije bilo niti do rada sa studentima. Tražio sam malo više slobode, a ne bih se mogao niti baviti atletikom u tolikoj mjeri. Kao komercijalist sam također teško usklađivao posao s maratonom. Nitko se od kolega nije mogao pogoditi s jednim Talijanom, da kupi trupce. Na koncu sam to ja dobio u zadatak i cijeli dan sam s njime proveo – ručak je prešao u večeru, pa večera u daljnje druženje i ugovor smo potpisali u 5 sati ujutro. Tri dana sam se oporavljao od toga.
Što znači Grand Slam u svijetu maratona?
– Postoji klub maratona sedam kontinenata. Kad to istrčiš, postaješ član kluba. Moraš na svakom kontinentu istrčati maraton. Bio sam istrčao maratone na šest kontinenata i pomislio da je to to, da sam ostvario taj cilj, no upozoren sam da se i Antarktika vodi kao kontinent i da moram i tamo trčati. Da u tome sudjelujem, trebalo je prikupiti 15.000 eura. To je bila totalna nepoznanica. Maraton je bilo dvogodišnje skupljanje love i rješavanje administracije te nabavka opreme.
Zar tamo niste trčali u uobičajenoj atletskoj opremi?
– Tamo je temperatura zraka bila 20 stupnjeva Celzija ispod nule, i to je bilo u prosincu 2010. godine, odnosno tamo sredina ljeta i polarni dan od 24 sata, pa nisam znao je li 2 sata ili 14 sati. Bilo nas je 41 ili 42. Broj mjesta u zrakoplovu je ograničen. To su posebni avioni, a pistu tamo treba očistiti i čim se očisti, za pola sata je opet zametena zbog bočnog vjetra koji ubija i koji utječe na osjet temperature za još 20 stupnjeva. Iz Čilea smo avionom za Antarktiku krenuli tek iz devetog pokušaja jer se nije moglo spustiti zbog nevremena. Iz Čilea do tamo je šest sati leta, a do Čilea sam putovao 60 sati čistog leta avionom. To treba izdržati. Kad smo ušli u Čileu u taj ruski teretni avion, djelovao je kao staja. Imao je kuke i štrikove, a pometali su školske klupe. Treštalo je i tako smo putovali šest sati. Dočekali su nas dolje snijeg i led. Prihvatili su me da ne padnem kad sam stigao. Tako smo hodali 150 metara do snijega, da se maknemo s čistog leda.
Trčali ste po snijegu, ne po ledu, zar ne?
– Bilo je kombinirano. Gdje je puhao jak vjetar, skinuo bi snijeg do leda. Snijeg je bio uobičajeno do gležnja i stalno je noga propadala kao u blatu, a nekad je bilo snijega do pasa, pa ga moraš prtiti. Na 32. kilometru opet zid – grč u listu. “Pa neću valjda sad odustati, kako se vratiti doma s Antarktike bez da otrčim utrku”, pomislio sam. Došepao sam do jedne stanice gdje su bili fizioterapeuti i liječnik iz Engleske. Nešto je masirao deset minuta i rekao mi da mogu nastaviti, ali da prvi kilometar moram hodati, a zatim početi trčkarati još jedan kilometar te tek u trećem kilometru počnem trčati, ako mogu, a moći ću. Tako sam i postupio i na koncu sam sprintao.
Nakon na Antarktici ste trčali maraton i na Sjevernom polu.
– Kad sam otrčao maratone na svih sedam kontinenata, pomislio sam opet da sam sve riješio. Nakon utrke na Antarktici sam razgovarao s organizatorom Richardom Donovanom koji mi je spomenuo Sjeverni pol. “Kakav sad Sjeverni pol”, pitao sam. “Htjeli bismo da budete član kluba Grand Slam”, dodao je. Rekao sam mu da mi za to treba novac, što ga je iznenadilo jer na takve utrke se uglavnom prijavljuju bogati pustolovi. Bračni par iz Indije su vlasnici farmaceutske tvrtke i ne znaju koliko novca imaju, pa samo po svijetu putuju, a na ovoj utrci su bili tek tako da i to dožive. Meni je lova najveći problem. Počeo sam opet dvije godine prikupljati novac i u travnju 2012. trčao i na Sjevernom polu. Medalje s te dvije utrke sam dao CEIK-u “Braća Seljan” da to čuvaju.
Dakle, član ste tog maratonskog kluba Grand slam?
– Jesam, jedini iz Hrvatske.
Koja je razlika u trčanju na Sjevernom polu i na Antarktici?
– Uvjeti su isti. Na Južnom polu bila utabana staza, ali bi je vjetar zameo ili pak ogulio do leda, pa se krećeš kao po jajetu. Na Sjevernom polu smo imali snijeg do grudiju i prtio si snijeg, probijao se kroz njega.
Koji je smisao toga?
– Inače bih maratone trčao ispod tri sata, a ovdje sam ih prolazio za šest. Smisao je u atrakciji, za avanturiste. To je nenormalni maraton. Na Sjevernom polu su nas čuvali ruski vojnici od polarnih medvjeda. Oko logora su se motale dvije jedinke – kad nanjuše hranu, ne obaziru se na ništa. Radili smo deset kruga oko logora, da se ne udaljavamo, a i da je šira trasa, cijela vojska bi nas trebala čuvati.
Ima li neki veliki normalni maraton kojega niste otrčali?
– Bila mi je želja otrčati pet najvećih – New York, Čikago Boston, London i Berlin. Od tih pet, nedostaje mi londonski jer nisam mogao dobiti broj – trči 40.000 ljudi, a prijavi ih se za utrku pola milijuna. Angažirao sam pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da kolegi u Londonu napiše pismo da mi daju broj mimo tombole, ali nije uspio u tome. Postoji mogućnost dobivanja donatorskog broja, ako se uplati pet tisuća funti, no nisam si to mogao priuštiti.
Prijavljujete li se i dalje na londonski maraton?
– Ne. Dosta mi je. Uz ovih pet, ubacili su naknadno Sydney, kojega sam trčao već, i Tokio, kojega nisam – u Aziji sam trčao u Pekingu. U Africi sam trčao u Luksoru, a u Južnoj Americi u Riu de Janeireu. Trčao sam i u Havani. Nema gdje nisam bio u Europi – od Pariza, Firence, Rima, Atene…
Do Bosiljeva.
– Da.
Koji je neki filozofski zaključak nakon 60 godina maratona?
– Kaže žena da sam gubio vrijeme. Jako volim putovati. Zahvaljujući sportu sam obišao cijeli svijet. Djeca stalno imaju neke želje, a moja je bila da odem u New York, što sam i ostvario zahvaljujući atletici.
Je li Vas razočarao?
– Nije. I maraton i grad su mi ostali u divnoj uspomeni. Maraton je išao kroz svih pet njujorških općina. Duž staze je bilo dva i pol milijuna gledatelja, a na samom cilju u Central parku 400.000. Zadnjih pet milja je bila pleh-glazba. Kako se ulazilo u cilj, bila je sve glasnija. To je nešto što pamtiš za cijeli život. Običan svijet te hvata, želi se slikati s tobom… Jedna crnkinja je trčala za mnom, htjela mi je dati ledenu bocu koka-kole. Bila je jako susretljiva. Cijeli New York živi za tu utrku. Trčao sam Bostonu godinu dana prije onog bombaškog napada. Kad to otrčiš, u Americi je u tvrtki u kojoj radiš tvoja slika i svi se ponose tobom. Imam sva ta tri američka maratona, a nitko u mojoj firmi ne zna za to. Kolegica koja je radila sa mnom je povezana sa mnom na društvenoj mreži Facebook i vidi objave te je komentirala da me tek sada upoznala, da nije znala čime se bavim mimo posla.
*objavio KAportal