Na parlamentarnim izborima u nedjelju okončana je šesnaestogodišnja vlast stranke Fidesz i premijera Viktora Orbána u Mađarskoj koji su osvojili 57 od ukupno 199 mandata, dok je stranka Tisza koju predvodi Péter Magyar osvojila 136, što zumiramo s politologom Tihomirom Cipekom.
Spomenimo i da je stranka Mi Hazánk osvojila šest mandata, a ime te desničarske stranke bi se moglo prevesti kao Domovinski pokret, dok stranke ljevice nisu osvojile mandate.
Odaziv na izbore je bio 79,55 posto, a u srijedu, kada smo vodili razgovor s redovnim profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Cipekom, predsjednik Tamás Sulyok je držao konzultacije s parlamentarnim strankama uoči odluke o dodjeli mandata za sastav Vlade.
Sastanak između Magyara i Sulyoka je bio kratak i neugodan, po izvještajima, te je nakon njega nadolazeći premijer poručio da Predsjednik treba odstupiti jer da ne može vjerodostojno zastupati jedinstvo nacije.
“Pokazalo se da ne bira izborni sustav, nego da biraju ljudi jer taj isti sustav koji je napravljen da pogoduje onome tko dobije relativnu većinu je sada pomogao donedavnoj opoziciji”, napomenuo je Cipek.
Naglasio je da se u politologiji često previše naglašava važnost izbornih sustava, pa se tako i sada govorilo da se Orbán ne može pobijediti jer je sustav tako namjestio i jer kontrolira sve institucije.
“Na vlast se i dolazi radi kontrole institucija i ostvarenja političkih programa stranka”, istaknuo je Cipek.
Građani Mađarske su pokazali da su nezadovoljni dosadašnjom vlašću i tek treba vidjeti što se krije iza pobjede Tisze, odnosno poraza Fidesza, nastavio je.
“Nisam sklon tezama koje prenaglašavaju veliko proeuropsko raspoloženje mađarskih birača kojima je izrazito stalo do Europske unije, koji vole Europsku komisiju, na zidovima drže slike predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen te koji su željni svih mogućih europskih politika. To je pogrešno gledanje jer ljudi u osnovi ne razumiju javne politike i odnose u europskoj politici. Svi su Mađari, pa i Orbánovi glasači, bili za EU, a izbori su u osnovi izgubljeni zbog zasićenja jednim modelom vladanja. Ta vlast je trajala 16 godina i zadnjih nije došlo do poboljšanja životnog standarda. Ljudi su bili nezadovoljni jakim antieuropskim politikama koje su neprestano proizvodile sukob, ali to nije bilo ključno – ključna je bila korumpiranost vlasti, o čemu je govorila propaganda Tisze”, prokomentirao je Cipek uvodno.
Što znači taj neprijateljski stav budućeg premijera prema predsjedniku Republike?
– Ta je situacija vrlo slična poljskoj. U mađarskoj je predsjednik države iz redova Fidesza, a u Poljskoj iz redova nacionalističke i konzervativne stranke Pravo i pravda, dok je Vlada proeuropska. Stoga je logično da dolazi do sukoba. Poljski premijer je i pobijedio da provodi snažne proeuropske politike, a predsjednik države se tome protivi i drži nacionalističku poziciju. To se sada događa i u Mađarskoj, što nije dobro za stabilnost sustava. Kao što je Orbán u nedjelju priznao poraz i čestitao pobjedniku, tako se i dalje mora živjeti s političkom realnošću u kojoj predsjednik Republike ne misli isto kao nadolazeći premijer i koliko može će nastojati spriječiti Magyara da preuzme institucije kojima i dalje upravlja Fidesz.
Magyar je imao prije sastanka s Predsjednikom neugodan intervju na državnoj postaji Radio Kossuth i navodno je na toj stanici Orbán gostovao jednom tjedno, a gotovo nikako bilo tko iz opozicije. Izborni pobjednik je sada najavio malne čistke medijskog prostora i novu medijsku regulativu. Je li to dobar znak?
– U dugotrajnijim demokracijama također postoje sukobi vezani uz medije. Oni koji dolaze na vlast nastoje utjecati na uređivačku politiku. To nije dobro za neovisnost medija, ali jest politička stvarnost. Opozicija je pobijedila usprkos tomu što bi Fidesz navodno u potpunosti kontrolirao medije. To upućuje na zaključak da je teza o potpunoj kontroli medija upitna. Postojao je niz medija koji su bili opozicijski orijentirani. Uostalom, nisu ljudi prazne kante u koje mediji mogu uliti što god požele, pa da onda tako odjednom promijene stavove. Politička volja birača je mnogo zamršenija i ne može se do kraja formulirati medijima – u suprotnome se ne bi nikada promijenile diktature jer ljudi nikad ne bi glasali za opoziciju s obzirom na to da su u takvim porecima mediji bili do kraja kontrolirani. Slično kao i politički sustav, mediji su važni, ali ne određuju do kraja političku volju birača.
Politički analitičar Krešimir Macan je povukao paralelu sa Srbijom s obzirom na politički sustav koji navodno pogoduje vlasti i na kontrolu medija. Rekao je da je za promjene bitno imati lidera i istaknute nacionalne zastave na mitinzima, a da studentski prosvjedi nemaju lidera. Slažete li se s tom tezom?
– Prosvjedi su u Srbiji bilo vrlo snažni i bilo je puno zastava i nacionalizma. Bitno je što za razliku od situacije u Mađarskoj opozicija u Srbiji nema jasnu i jednoznačnu podršku Zapada. Tvrdi se da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić saveznik ruskog Vladimira Putina koji ga drži pod kontrolom, a, ako ne Putin, onda Kina… To su pogrešne teze. Treba gledati kakvu politiku Vučić vodi, kome isporučuje oružje, s kime surađuje, kakva je situacija na Kosovu… Postoji vrlo snažna veza između Vučića i Zapada i u tome je tajna neuspjeha opozicije. Imate puno veći odaziv na demonstracije, veću energiju uloženu u smjenu, pa opet se to ne događa. Ako pak imate podršku kakva je postojala kada se rušio režim Slobodana Miloševića, Zapad bi se itekako potrudio da organizira opoziciju, pronađe njene lidere, stavi im u ruke prave zastave i nauči slogane, a još se nije odlučio što bi s Vučićem i kakvu bi politiku u Srbiji vodio.
Ne djeluje da Zapad uživa potporu cijele srpske opozicije.
– To je jasno, ali ne djeluje niti da Zapad uživa veliku potporu u Vučićevoj Srpskoj naprednoj stranci iz koje će se slati i prozapadne i proruske i prokineske izjave. Treba gledati kako se konkretna politika odvija, a najbolje se to vidi na Kosovu, dovodi li se kosovski položaj u srbijanskoj politici više ili manje u pitanje no ranije. Potpuno je jasno da je Vučić sklon sklapanju kompromisa sa Zapadom glede Kosova, no ne može si priuštiti to javno priznati. Državnost Kosova se učvrstila i Srbija je sve manje prisutna tamo i ima sve manje moći uraditi nešto u vezi s Kosovom, a to nije slučajno.
Studentski prosvjedi u Srbiji se vode plenumaški, po načelu izborne demokracije. U Mađarskoj je organizirana stranka koja je nastupila na izbora i pobijedila. Može li izravnodemokratski pristup uroditi plodom?
– Ne može. Gdje su plenumi urodili plodom, osim u nekim prevratničkim vremenima? Za tih revolucionarnih vremena su također iza njih stajale vrlo snažno organizirane skupine. U pogledu tih plenuma se luta, ali na nedavnim lokalnim izborima se nisu natjecali plenumi i stranke, nego smo s jedne strane imali SNS, a s druge snažnu koaliciju opozicijskih stranaka uz podršku studenata koji su se plenumski organizirali, pa je rezultat bio deset naspram nula – u svih deset lokalnih sredina je Vučićeva stranka pobijedila, što je znakovito jer ne možete tako manipulirati izborima da ostvarite toliko uvjerljivu pobjedu u svih deset mjesta.
Unatoč tomu što ljudi odlučuju, izborni sustavi pomažu vlastima i vjerojatno niti Orbán niti Vučić ne bi bili toliko dugo na vlasti bez takvih prednosti. Kakav je to izborni i uopće politički sustav u Mađarskoj omogućio Orbánu toliku dugovječnost?
– Došao je na vlast na temelju nezadovoljstva socijaldemokratskim strankama, odnosno liberalnim savezom, onime što se u političkoj teoriji naziva ekstremnim centrom. Fidesz je izuzetno dobro organizirana stranka. Za vlast su se desetljećima pripremali i izgradili intelektualnu strukturu – bili su gramšijevci bez Antonija Gramscija. Poznajem neke koji su kasnije postali njihovi ministri, a koji su svakoga tjedna dvaput dolazili na neku vrst političke nastave. Pripremili su, između ostaloga, i promjenu izbornoga sustava. Podesili su ga tako da favorizira ruralno naspram urbanog, religioznije u odnosu na manje religiozne. Prekrajale su se izborne jedinice tako da su one u kojima je Fidesz mogao računati na pobjedu davale više mandata. Dobar primjer za to je Budimpešta gdje ste za jedan mandat trebali 90.000 glasova, dok je u sredinama koje su više sklone Orbánu bilo potrebno 70.000. Ključno je bilo što su se pobjedniku pribrajali mandati. Pokazalo se sada da se izborni sustav može okrenuti i dati suprotan efekt, pa su oni koji su bili u opoziciji dobili veći broj mandata. Imamo stranku koja je dobila 52,1 posto glasova i dvije trećine mjesta u parlamentu. Nikad nisu bile tako velike razlike u broju glasova, no kroz dvotrećinsku većinu je Fidesz mogao mijenjati Ustav u nacionalističkom i autoritarnom pogledu.
Kako je došlo do toga? Sjećamo se Orbána kao premijera s kraja 1990-ih koji je kao susjed dolazio u Hrvatsku i koji je bio liberalni političar i soroševac. Kako je zauzeo neliberalnu poziciju i postao antisoroševac? Što je bila prijelomna točka?
– Kasnije analize će dvojiti što je bila prijelomna točka. Važno je što je upoznao liberalizam koji je prvotno bio povezan s nacionalizmom i Orbán se pojavljuje kao nacionalni liberal koji je za kapitalizam, slobodno tržište, privatno vlasništvo, slobodu pojedinca i sve drugo što je bilo potrebno da se sruši prethodni politički poredak, a onda je uvidio da je liberalizam danas snažno povezan s globalizmom. Sociolog Ralf Dahrendorf spominje globalnu klasu, a to su oni što znaju razliku između vijetnamske i tajlandske kuhinje, kojima je lokalno uvijek drago, a nacionalno mrsko, vole regije, ali ne i nacionalne države…
Umjesto na gablec odlaze na branć.
– Tako nekako. To je svijet novih slojeva koji su sad pobijedili. Oni vole egzotične sportove, egzotičnu hranu, posebne stilove odijevanja, posebne iskaze, lakše i više govore engleski nego materinji jezik… Dahrendorf nije desničar i naziva ih globalnom klasom. Sistemu globalne klase je važnije ono što je korisno Svjetskoj banci nego nacionalnoj državi. Orbán je bio dobar političar dok nije postao zločest kad ukida kredite u švicarskim francima. Shvatio je da je političko puno moćnije od ekonomije i da treba koristiti političku moć ne bi li osigurao građanima zaštitu, odnosno ono što je shvatio kao zaštitu, pa je donesena zakonska odredba da su dozvoljeni isključivo krediti u forintama i svi postojeći krediti u švicarskim francima se pretvaraju u kredite u domaćoj valuti. To je tajna njegova uspjeha. Dužničko ropstvo je prijetilo desecima tisuća građana, odnosno stotinama tisuća, ako se uzmu u obzir obitelji, a on je to spriječio i zadobio glasače. Postao je zločesti teški populist kad je poručio stranim poduzećima da će imati dvostruku stopu oporezivanja – ako ulažu profite u mađarsku ekonomiju, primjenjuje se niža stopa, a ako se ekstraprofit izvodi u matične države, primjenjuje se viša. Po tadašnjim izvještajima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, Mađarska je trebala propasti za nekoliko mjeseci jer će sve tvrtke pobjeći iz te zemlje, a Mađari će biti “kruha gladni”, no dogodilo se upravo suprotno – Orbán je uspio spasiti zadužene u švicarskim francima, preraspodijeliti profite multinacionalnih kompanija tako da se dio uloži u Mađarsku, a uz to je išao i taj njegov koruptivni sistem kojega je razvio. No, briga za naciju i nacionalno dobro, kako je to vidio, mu je donijelo glasače.
Što mu je odnijelo glasače?
– To što više dobra nije bilo. Sustav se ispraznio. Politika uvijek ima iracionalni manevarski prostor. Ljudi su se zasitili Fideszove arogancije. Ta je stranka ušla u sve institucije. Niste mogli postati šef odjela u bolnici niti pristav na sudu, ako niste bili u Fideszu.
Zvuči poznato.
– Pa da, naravno. Ljudima bude dosta tog modela nakon 16 godina i hoće pravedniju raspodjelu dobra i javnih pozicija. Orbán je neprekidno širio strah kojega su se ljudi isto zasitili. Njegova kampanja se oslanjala na strah, a Magyar je obećavao boljitak, što je pristup koji se pokazao uspješnim u Čileu na referendumu iz 1988. godine o tome treba li vođa vojne diktature Augusto Pinochet postati predsjednik, protiv čega se izjasnila većina. Marketinški stručnjaci su se u toj kampanji podijelili – većina je bila za to da se ukazuje na zločine Pinochetova režima, a onaj hrvatskog porijekla Antonio Skármeta je upozorio da se ne smiju širiti strah i pesimizam, nego poručivati da će biti bolje kako bi se potaknulo glasače da glasaju za nešto bolje, protiv Pinocheta. U Mađarskoj je također bila dvojba treba li širiti optimizam i zagovarati bolju, europsku i finu Mađarsku ili opstajati u kontroli i širenju straha koji nije baš uvijek dobar saveznik.
Kako biste ocijenili Orbánovu ulogu u Europskoj uniji i uopće međunarodnim odnosima i što u tom pogledu treba očekivati od Magyara? Bivša američka senatorica i državna tajnica te kandidatkinja Demokratske stranke za predsjednicu Sjedinjenih Država Hilary Clinton je ocijenila da je Orbánov poraz bitan svima kojima je stalo do demokracije te da je riječ o velikom udarcu Putinu, američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i svim autokratskim snagama.
– Čitam u novinama da su svi pogođeni Orbánovim porazom, da je odlazeći mađarski premijer radio za Putina, Trumpa i kineskog predsjednika Ši Džinpinga. To je nevjerojatno jedinstvo. Cijelo vrijeme učimo o geopolitici i konkurenciji između Kine, SAD i Rusije koji vode posredničke ratove, da bi se odjednom svi ujedinili oko Orbána.
Postoji li solidarnost autokratskih snaga?
– Ne postoji. Orbán je nacionalistički političar koji je igrao sa svima za koje je smatrao da mu mogu donijeti koristi. Vodio je politiku prema Rusiji kakvu je već vodio jer mu je trebala ruska nafta koja je jeftinija i dostupnija od druge nafte i Mađarska o tome ovisi. Kinezi pak u ulažu u autoindustriju i Mađarska je Kini neka vrst otoka za biznis. Njihova tvrtka BYD je na velika vrata ulazila u Europsku uniju preko Mađarske. Što se tiče Trumpa, postoji ideološka dimenzija. Uvijek treba biti dobar s Amerikom. Mađarska je uvijek glasala za sve odluke Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i proglasila je sankcije Rusiji. Dakle, poštovala je ta osnovna pravila europske politike. Pronaći ćemo ideološku bliskost između trampizma i Orbána, a trampizam se sastoji u uvjerenju da se možete raditi što god poželite. Njemački politički teoretičar Carl Schmitt je naglašavao da političko prethodi državi. Kad odlučivanje oslobodite od prava, imate politiku nasilja koja može raditi što god hoće. Hans Kelsen je upozoravao da valja ukinuti pojam suverenosti jer smeta pravu i pravnoj državi, a Schmitt da nam samo suverenosti i treba jer je odlučivanje bit političkog i to prethodi državi. Kod Trumpa imamo potpunu dominaciju političkog – ne obazire se na zakone i smatra se da mogu raditi što požele, a Orbán je išao u tom smjeru. Zagovornici iliberalne demokracije kažu da mogu raditi što god požele nakon što ih se izabere, to jest nakon što zadobiju demokratsku legitimaciju, odnosno suzbiti liberalne elemente kontrolirajući sudstvo i tako dalje.
Liberalna demokracija bi bila ona koja obuzdava političku moć.
– Tako je. Trodiobom vlasti se osigurava da netko ne zadobije apsolutnu moć. Danas se liberalno poistovjećuje s globalnim i sve globalno se smatra dobrim, a sve nacionalno lošim.
Je li to osnovni sukob danas u svijetu?
– Jest. Osnovni sukob je između globalizma i nacionalizma koji može imati razne oblike i ideologijske legitimacije. Stranke centra su sve za globalizam. Bend The Rolling Stones su opjevali mislioca Tariqa Alija koji je koristio termin ekstremnoga centra sklonog proglasiti ekstremnim sve što se ne nalazi u tom centru i svi koji bi se vratili državi su ekstremni. Ključno je pitanje našeg vremena može li se imati demokracija mimo ili izvan nacionalne države ili je demokracija politički poredak koji je povijesno i institucionalno osmišljen za nacionalne države, kako kaže Dahrendorf. Čim se nastoji organizirati demokraciju na nadnacionalnoj razini govori se o demokratskom deficitu – spominje ga čak i sama Europska komisija. Imamo napad na demokraciju s obje strane.
Prije mađarskih parlamentarnih izbora se na europskoj razini otvoreno razgovaralo o tome da se ukine pravo veta u odlučivanju o vanjskoj politici Europske unije, očito zbog Mađarske koja se smatrala remetilačkim faktorom. Hoće li to pravo veta biti ukinuto ili je to sad nebitno otkako je Orbán izgubio vlast?
– Bitno je. Unija je poredak u kojemu se neprestano pregovara o suverenosti. Ako hoćete ukinuti demokratski pregovarački proces, ukinut ćete pravo veta koje omogućava pregovaranje o tome koliko suverenosti pojedina država u Europskoj uniji uopće može imati. Ukidanje prava veta neće više biti toliko snažno zagovarano, ali će i dalje ostati aktualno. Ima onih koji zagovaraju Sjedinjene Europske Države i kod njih je bit da se kontrola s razine država-članica preseli na EU. Orbán i brojni drugi političari, uobičajeno s desnice, se tome protive.
Čime se bavite za studijske godine i što istražujete u Beču?
– Ruske ideologije i Beč je zanimljivo mjesto za to. Imam ugovor s jednom britanskom nakladničkom kućom i s njima sam se dogovorio da pokušam napisati knjigu o ruskim ideologijama, da se vidi kako u Rusiji postoje slavenofilske, odnosno nacionalističke snage s jedne strane, s druge prozapadna ideologija te najnovija euroazijska koja se ogleda preko Putina dobrim dijelom i ideologa Aleksandra Dugina, ta neka suverenistička demokracija. Posao mi je da rekonstruiram sukob u ruskom intelektualnom miljeu između onih koji su za posebni put Rusije i koji misle da Rusija ne samo da ne pripada Zapadu, nego da je posebna civilizacija, te onih koji smatraju da Rusija jest dio Zapada.
*objavio KAportal