Sa 66-godišnjim politologom, publicistom i neovisnim političarem i analitičarom Pavlom Kalinićem smo u srijedu, prvog dana proglašenog primirja između Izraela i Sjedinjenih Država s jedne te Irana s druge strane, zumirali kakofoniju koja je zavladala međunarodnim odnosima.
Kalinić je rođen u Zadru. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 1982. godine gdje je tri godine kasnije magistrirao međunarodne odnose, a doktorirao je 2012. na temu odnosa politike američkog predsjednika Georgea W. Busha i islamskog terorizma.
Izdane su njegove knjige “Andrija Hebrang – svjedoci govore” 1991., “Ni pukovnik, ni pokajnik, ni pokajnik” 1992., “Requiem – za jednu mladost, moju baku i USA” 1996., “Ne! Raporti iz balkanske krčme” 1998., “Pušači vremena” 1999., “Prtljaga” 2001., “Raf – frakcija Crvene armije” 2002., “Teror i terorizam” 2003., “Između” 2004., “Idemo dalje” 2007., “Topovsko meso” 2009., “Sekularni korijeni modernog islamizma” 2015. i “Let za umjetnost” 2020.
Dragovoljac je Domovinskog rata u kojemu je i ranjen, a u političkoj karijeri bio je zagrebački gradski pročelnik, odnosno blizak suradnik pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, a lani je i kandidat za gradonačelnika glavnog grada.
Koje zakonitosti u međunarodnim odnosima iz vremena kada ste magistrirali ostale do danas?
– Međunarodno pravo mi je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao akademik Vladimir Ibler po knjizi Jurja Andrassyja. Od međunarodnog prava nije ostalo apsolutno ništa jer može raditi tko što hoće i kako hoće – veliki rade što požele, a mali to moraju trpjeti jer im se ne mogu suprotstaviti. Bez obzira na to što je rat Irana, Izraela i SAD trajao 40 dana i što su Iran i Izrael žestoko devastirani, situacija se niti za milimetar nije promijenila. Sjedinjene Države su ušle nepripremljeno u rat i Iran ih je iznenadio raketnim naoružanjem i ukopanim podzemnim raketnim gradovima kojima se nije moglo nauditi. Oštećeno je podosta civilne infrastrukture, što je sramotno i predstavlja ratni zločin. Iran nije gađao sveučilišta i bolnice. Transnacionalne naftne korporacije koje poznajemo kao Sedam sestara uvijek stoje iza ratova na Srednjem istoku. Da bi se to područje moglo zadovoljavajuće posložiti, one moraju dopustiti da dio kolača od eksploatacije nafte pripadne i zemljama u kojima se nafta crpi. Najveći problem Izraela su premijer Benjamin Netenjahu i desno krilo cionista. Izrael je nekoliko puta za raznih premijera, a posebice za Netenjahua koji je najdugovječniji, nekoliko puta poručio da nikakva palestinska država ne dolazi u obzir, što znači da idu na potpuno preuzimanje kontrole nad Zapadnom obalom. Velik je nered u svom prošlom mandatu uradio američki predsjednik Donald Trump priznavši Jeruzalem za glavni izraelski grad, što je kardinalna greška jer Palestinci traže da polovica Jeruzalema bude njihov glavni grad, te što je priznao da Golanska visoravan, koja je okupirana 1967. godine, pripada Izraelu. Uspostava palestinske države je sve dalja s ovakvim ratnim divljanjima. Iran je napadnut dvaput – u lipanjskom ratu i u ovome koji je počeo krajem veljače tijekom pregovora. Primirje neće dugo trajati jer Izrael ne želi priznati da ono odnosi i na Hezbolah u Libanonu. U toj zemlji Izrael želi napraviti tampon-zonu do rijeke Litani, međutim s današnjim raketnim sustavima zona od 30 kilometara ne znači ništa i glavni razlog preuzimanja tog prostora je kontrola vodenog toka zbog nestašica vode za ljudsku potrošnju, odnosno kako bi to istovremeno onemogućili Libanoncima. Teško je očekivati predaju – ako bi se Hezbolah ili Hamas razoružali, bili bi poslani kao ovce na klanje. Netenjahu je stajao iza toga da se s više od 30 milijuna američkih dolara godišnje posredstvom Katara financira Hezbolah ne bi li svijetu prikazao da nema s kime pregovarati te gurao u stranu Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) s Fatahom kao najvećom članicom te koalicije, a, inače, i Fatah i PLO je vodio Jaser Arafat koji je eliminiran radioaktivnim polonijem i od tada nemamo mirovnih pregovora. Na tome je počeo nešto raditi američki predsjednik Bill Clinton, no tada mu se – vidi slučajnosti – dogodila afera s Monikom Lewinsky te nakon toga nismo imali nikakve pregovore. Izrael je 1982. godine žestoko krenuo na Libanon i kontrolirao je prostor do rijeke Litani, no bili su prisiljeni povući se 2000. Rješenja nema bez uspostave palestinske države. Ako se ne uspostavi, dugoročno neće u ovome okruženju moći opstati niti Izrael. Sjedinjene Države prestaju biti svjetski policajac. Najveći dobitnik ovog rata je Kina koja je imala sve rezerve, pa zatvaranje Hormuškog tjesnaca na njih nije utjecalo. Drugi dobitnik je Rusija kojoj je jako odgovarao porast cijena energenata, što odgovara punjenju njihovog državnog proračuna i njihovom ratnom stroju. Primirja bi moglo biti, ako uspiju Netenjahua prisiliti da prihvati kako se ono odnosi i na Libanon, a ne samo za Iran. Morat će se povinovati onome što kažu Sjedinjene Države jer Izrael nema snage ratovati protiv Irana, bez obzira što posjeduje nuklearno oružje. Ako bi to oružje upotrijebio, predstavljao bi to kraj Izraela na ovaj ili onaj način. Prema tome, morat će se malo primiriti. Bit će velikih otpora, no, ako se želi dugotrajni mir, preduvjet su uspostava palestinske države i ravnomjerna raspodjela dobiti od eksploatacije nafte. Ako se to ne dogodi, imat ćemo stalne nerede u tom dijelu svijeta. Iran je napao sve susjede s američkim bazama i pokazao snagu. S ovim ratom je pokazao ne samo da je regionalna sila, nego i svjetska zahvaljujući poziciji po kojoj može kontrolirati tjesnac kojime prolazi više od 20 posto svjetske nafte te raditi nerede posredstvom Huta u Crvenom moru, pa da i Sueski kanal postaje neupotrebljiv. Iran traži da s Omanom naplaćuje prolaz kroz Hormuški tjesnac. Razmatralo se korištenje i kopnenih snaga, no Trumpu je objašnjeno da ne može u tom pogledu postići ništa bitno. Visoko rangirani časnici američke vojske su pružili otpor. Za kopnenu invaziju na Iran je potrebno najmanje 1,2 milijuna ljudi, a s time ne raspolažu SAD i Izrael zajedno. Taj sukob je dodatno udaljio Europsku uniju koja je na koljenima jer ne prima energente iz Rusije, a s druge strane se kasnilo. EU je pokazala da ima nesposobno vodstvo i, ako želi preživjeti, morat će imati svog ministra financija, svog ministra obrane, svog ministra policije i energetsku politiku koja se oslanja na različite izvore. Europa će morati povratiti političku samostalnost koju je izgubila 1945. ili će se dezintegrirati.
Pokazalo se da je Hormuški tjesnac krucijalan. Nije li to argument više u korist smjene nedemokratskog iranskog režima? Zašto da tako važan prolaz drži takav režim?
– Kako se određuje što jest, a što nije demokratski? Po analizama, više od 80 posto stanovništva Irana je podržavalo iranski režim i agresija uvijek potiče međusobno podržavanje. Po anketama, francuski predsjednik Emmanuel Macron uživa podršku svega 11 posto stanovnika demokratske Francuske. U Mađarskoj vrlo upitan dio stanovništva podržava premijera Viktora Orbána. Prema tome, nategnuto je govoriti koji je režim demokratski, a koji nije. Irački predsjednik Sadam Husein je uživao potporu sto posto birača na izborima. Znamo da je bio diktator i kako je završio te da je bio napadnut ne zato što je htio proizvesti oružje za masovno uništenje nego što je odustao od prodaje nafte za dolar uvevši euro i zlatu. To je došlo glave i libijskom vođi Muammaru al-Gaddafiju. Farsično je pričati o tome je li neki sustav demokratski ili nije. Prosječnom Amerikancu koji ovisi o svome radu je nevažno tko će mu doći na vlast – oni koji posjeduju kapital i dalje ga posjeduju, bez obzira na to tko je na vlasti.
Dijeli li taj iranski režim naše zapadnjačke vrijednosti?
– Zašto bi svi morali dijeliti iste vrijednosti.
Kako gledate na ulogu vrijednosti uopće u geopolitici?
– U geopolitici nema demokratskih vrijednosti, nego je bitno ostvariti vlastiti interes, u ovome slučaju što jeftiniju naftu. Iranskom šahu Rezi Pahlaviju je 1953. srušen premijer zbog nacionalizacije tvrtke Anglo-Persian Oil Company, danas British Petroleum – umro je u pritvoru. O kakvim demokratskim vrijednostima i međunarodnom pravu govorimo prilikom otmice venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura koji je optužen za trgovinu drogom, što je odbačeno? Transnacionalne korporacije, dio tih Sedam sestara, su preuzele naftu u Venecueli, a to je inače zemlja s najvećim rezervama nafte i bila je bitna za Kinu. Namjera je bila onemogućiti i Iran da izvozi Kinezima, a u procjepu se našla i Kuba, izrazito siromašna zemlja koja je pola stoljeća pod sankcijama. Kuba je ostala bez nafte, no sad su Rusi uspjeli progurati jedan tanker. U Washingtonu transnacionalne korporacije kontroliraju onoga tko sjedi u Bijeloj kući, a onaj tko sjedi u Kremlju i dalje kontrolira one druge korporacije i to je ključna razlika između Washingtona i Moskve. Krupni kapital ima svoj interes i bilo koji predsjednik i bilo koji kralj ovisi o bankarskom sustavu koji ima svoju priču. Bankari su u Drugom svjetskom ratu financirali obje strane, a tako je bilo u nizu ratova. Demokratski sustav Saudijske Arabije je trančirao novinara Džamala Kašogija i nakon toga se ništa nije dogodilo – interes je nafta i idemo dalje. Riječ je o izrazitoj diktaturi. Isto je s Katarom i Kuvajtom.
Koji je bio materijalni interes Sjedinjenih Država u Vijetnamu?
– Prvi je interes bio ne dozvoliti širenje komunističke ideje, odnosno opasnosti kao što smo u Zapadnoj Europi imali Marshallov plan od 13,5 milijardi ondašnjih američkih dolara da se spriječi sovjetska penetracija. Imali smo i operaciju “Gladio” koja se nije previše spominjala, a riječ je o ozbiljnom američkom podzemnom projektu. Iza terorističkih napada desničarskih skupina su stajale obavještajne zajednice tih zemalja potpomognute izvana uz infrastrukturu koja je urađena operacijom “Gladio” za slučaj sovjetske penetracije. Napisao sam bio da su talijanskog premijera Alda Mora ubile Crvene brigade, no bile su samo jedan od alata da ga se eliminira jer je predložio historijski kompromis između demokršćana i komunista da se formira čvrsta vlada. Istina je voda duboka, kaže pjesma.
U noći na srijedu svijet je strepio od Trumpove objave nakon što je najavio da će uništiti iransku civilizaciju.
– To je izravni poziv na ratni zločin demokratski izabranog predsjednika. S kojim pravom civilizacija stara 250 godina može uništiti civilizaciju koja traje između pet i šest tisuća godina? To se nije dogodilo zahvaljujući intervenciji Pakistana i Egipta, ali su iza toga stajale i Kina i Rusija koje su dijelile obavještajne podatke Iranu radi unapređenja preciznosti raketa.
Je li Trump toliko iracionalan i neobuzdan pa da baci i atomsku bombu na Iran?
– Nisam siguran da je bio spreman na to, eventualno korištenje taktičkih nuklearnih, no to bi cijeli svijet okrenulo naopako. Ne vidim razlog za napad na Iran jer ničime nije bio izazvan. Trajali su pregovori, kao što su trajali kad je izbio lipanjski rat prošle godine. SAD se pokazao kao nepouzdan partner jer je napao uslijed pregovora. To je velik minus za Sjedinjene Države. Što znači demokracija, ako je izbor glasati između jednog senilnog i jednog nekontroliranog kandidata koji je i pobijedio? Potonji je dužan onima koji su financirali njegovu predsjedničku kampanju i čije interese treba provesti te je to jedan od razloga zašto se događa sve ovo čemu svjedočimo.
Tumačilo se da su Sjedinjene Države ušle u ovaj rat na nagovor Izraela.
– Izraelski lobi je financirao Trumpovu kampanju i pomogao mu kad je imao problema s potencijalnim bankrotom. Za pet, deset ili pedeset godina će se moći ustanoviti tko je točno vukao konce da dođe do ovako suludog napada na Iran za kojega SAD nije ostvario niti jedan cilj – nije promijenjen režim, bez obzira na broj eliminiranih čelnika, Iran nije prisiljen na odustajanje Hormuškog tjesnaca i korištenja nuklearne energije na ovaj ili onaj način, dok Izrael nije uspio postići tog da se Iran raspadne više plemena koja će se međusobno krviti, a velike korporacije Sedam sestara nisu došle do kontrole i eksploatacije nafte.
Na koje tvrtke mislite?
– Na sedam naftnih kompanija koje kontroliraju tržište.
Ne zvuči li to kao teorija urote?
– Sve teorije urote su se pokazale istinitima. Tko kontrolira naftu u Iraku?
Recite.
– Sedam sestara. Mihail Hodorkovski je u Rusiji nastradao jer je naumio prodavati 50 posto tvrtke Yukos jednoj od kompanija iz grupe Sedam sestara. Uvijek je ista priča. Jedan od osnovnih pokretača ratova na Srednjem istoku je želja za kontrolom nafte. Stvari su vrlo egzaktne – zna se tko što kontrolira i na osnovu te kontrole izvlače profit. Amerikanci su odlučili nametnuti sankcije Kini koja im je vrlo jednostavno odgovorila da u tom slučaju neće biti izvoza rijetkih metala, a ona ima kontrolu nad većinom proizvodnje tih metala ključnih za suvremenu tehnologiju. Je li to isto teorija zavjere? Tajvan je važan svima zbog proizvodnje najboljih poluvodiča. Nešto se ne može saznati odmah, ali s protokom vremena se sazna, pa se vidi što je bilo. Bush mlađi i britanski premijer Tony Blair su govorili o tome da Irak ima oružje za masovno uništenje – oni su ostali na slobodi, a tamo je ubijeno više od milijun ljudi. Od sankcija je od 1991. godine umrlo u Iraku oko pola milijuna djece, pa je onda velika demokratkinja i borkinja za ljudska prava američka državna tajnica Madeleine Albright rekla da je to bila cijena koju je trebalo platiti. Nema tu nikakvih teorija zavjere, nego samo interesa. U zadnje vrijeme je došlo do razmimoilaženja u interesima glede Ukrajine između Sjedinjenih Država i Velike Britanije koja je zainteresirana za to da se rat nastavi, dok je SAD za to da čim prije prestane. Sjedinjene Države su tamo uložile dvjesto milijardi dolara, a Europa sto, što znači da je Ukrajina toliko zadužena da se više nikad neće moći vratiti. Imala je 1991. 52 milijuna stanovnika, 2014. s početkom rata 43, a sad imaju do 28 milijuna, ovisno o brojanju. Ukrajinaca više nema. Ukrajina ne može provesti mobilizaciju jer su svi koji bi mogli biti poslati u rat otišli. Od ovih uloženih tristo milijardi dolara, u korupciji je izgubljeno oko 40 milijardi, smatra se. Zašto bi netko ratovao dok si ovi pune džepove? Pogledajte značajan broj Ukrajinaca u Hrvatskoj i kako im idu poslovi. Žele izgraditi veliku peradarsku farmu u okolici Siska. Odakle im taj kapital? Sigurno ga nisu stekli tako što su jeli burek dok su pohađali srednju školu.
Kontekst je takav da je Ukrajina napadnuta iz čista mira.
– Niti jedan rat nije izbio iz čista mira. Njemački kancelar Helmuth Kohl je jamčio sovjetskom vođi Mihailu Gorbačovu da se infrastruktura Sjevernoatlantskog saveza (NATO) neće širiti na istok, ako se oni ne bi protivili ujedinjenju Njemačke. Nakon par godina su u NATO ušle Poljska, Češka i Mađarska, da bi uslijedio niz drugih događanja i na kraju je taj savez došao do ruske granice. Kad su Sovjeti 1962. slagali rakete na Kubu Amerikanci su se osjećali ugroženo i umalo je izbio nuklearni sukob, no ispregovaralo se da Sovjeti povuku rakete s Kube, a zauzvrat Amerikanci iz južne Italije i Turske. Ratovi uvijek imaju neki svoj razlog. Ruski predsjednik Vladimir Putin je svojedobno tražio od američkog Busha mlađega da izvidi kako bi Rusija mogla postati članica NATO saveza, što je odbijeno, Rusija je gurnuta u stranu i kada su 2007. Ukrajina i Gruzija pozvane da se učlane u NATO, Ruska Federacija je jasno kazala da to ugrožava njene nacionalne interese. Naposljetku je izbio rat koji je u biti počeo nakon puča u kojemu je svrgnut legalno izabrani predsjednik čiji je krimen bilo to što je proistočni. Jedna bijela kršćanska nacija je praktični uništena.
*objavio KAportal