Izložbom Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” “50 godina poslije” koja se u Izložbenom salonu “Ljudevit Šestić” može razgledati do kraja ožujka obilježava se pola stoljeća rada i 75 godina života karlovačkog novinara i publiciste Danka Plevnika, a rođendan mu je baš danas.
S njime smo novinarstvo i doba kojega sve više obilježava umjetna inteligencija zumirali na Međunarodni dan žena.
“Čestitam svim ženama svijeta. Cijeloga života sam radio sa ženama, prvo u knjižnici, a onda i u novinarstvu. One čine stabilnost mog svijeta”, poručio je.
Upitan kako vidi svoj život kada ga pogleda unazad, odgovorio je da je osam godina proveo kao knjižničar, a potom je bio novinar i dobio priliku upoznati mnoge kroz tu profesiju.
“Prošao sam dosta svijeta, bio gost američke, japanske, švedske vlade i dosta toga sam postigao, a izazovi su me mogli odnijeti u političke ili neke druge vode, no ostao sam vjeran profesiji”, rekao je.
Ostali ste vjerni i Kineskoj četvrti.
– To prije svega.
Vaši tekstovi su izišli u 63 novina i časopisa, napisali ste 30 autorskih i 20 koautorskih knjiga. Nisu li to fascinantne brojke?
– Pored toga sam napisao više od pet tisuća članaka i vjerojatno će Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” i Gimnazija Karlovac uraditi bibliografiju. Kad se pogleda unatrag, čini mi se da je na mjestu definicija mene kao onoga što piše koju je dao Franjo Tuđman.
Možda će tu bibliografiju lakše napraviti umjetna inteligencija na koju se i knjižničari sve više oslanjaju.
– To je pitanje i hemeroteke, izrezaka tih članaka. Skupljao sam ih od 1976. do danas. Moj profesor Božo Težak, osnivač informacijskih znanosti u Zagrebu, je rekao da nitko ne smije imati bolju informatiku od nas samih.
Prvi ste doktor informacijskih znanosti u Hrvatskoj. Što ste u tom području naslućivali 1980-ih od onoga što živimo danas?
– Imao sam dobre prognoze. Moj doktorat “Oblikovanje tekstualne komunikacije” je objavljen 1988. kao knjiga “Ka civilizaciji pokretnog teksta”. Tamo sam spomenuo da je Johannes Gutenberg napravio revoluciju pokretnim slovima, a pokretni tekst svoju jer je čovjek mogao dobiti tekst nalazeći se bilo gdje na svijetu, što je velika stvar. Svakoga dana dobivamo neki tekst na mobitelu ili na računalu. Početkom 1980-ih sam zamislio da buduće informiranje neće biti kolektivno, nego personalizirano, što se i ostvarilo.
Što to znači?
– Da dobivamo informacije koje nas osobno zanimaju i da ne moramo prolaziti kroz šume različitih informacija koje nude mediji, nego nam se šalju samo one koji se tiče našeg profila kako smo ga predložili.
Razgrađuje li se tako politička zajednica jer svatko prima svoje informacije i one više nisu zajedničke?
– O tome sam baš pisao u predgovoru knjizi “Pusti chat, AI čitaj” koja će uskoro biti objavljena. Moramo imati minimum zajedničkih informacija u zajednici da bismo mogli razmjenjivati stavove i usklađivati vrijednosne sustave. Moja je zamisao bila u tome da ne moramo čekati dnevnik u 19 sati, nego da nam se servira informacija o tome gdje je, primjerice, bio Igor Mandić te večeri. Sanjao sam ga jutros.
Neću Vas pitati za snove jer znaju bit čudni.
– Živio je na devetom katu, a njegova supruga Slavica je i dalje tamo. Sanjao sam da su bili u bungalovu koji se našao nasred rijeke, hoću zvati Igora, nema fiksne linije, pa hajde da nazovem Slavicu i tad sam se probudio.
Prije se reklo da je nešto istinito jer je pisalo u novinama. Sada više gotovo da ne postoji povjerenje ni u koga i ništa. Imamo li previše ili premalo povjerenja u umjetnu inteligenciju?
– Igor je prvi rekao da se čita između redaka, a kasnije, kad smo došli u doba multimedije, da se čita između medija, što je točno jer čovjek mora proći desetak platformi da vidi što bi mogla biti informacija. Vjerujemo u umjetnu inteligenciju kao što vjerujemo u umjetnu travu, da će biti sve u redu dok ne padne kiša. U kontekstu društvenih mreža, umjetna inteligencija služi za zabavu, a ne za traženje istine jer svako malo gledamo film o tome da neko dijete od tri mjeseca govori ili da čovjek diže teret od petsto kilograma, stvaraju se lažni sadržaji i u tom pogledu ne možemo imati nikakvog povjerenja u umjetnu inteligenciju. Međutim, ako govorimo o ozbiljnijim sferama, primjerice o analizi liječničkih nalaza, ona se pokazuje puno strpljivijom od liječnika i s puno dubljom sigurnošću neke stvari obrađuje. Troši se previše vremena na to da projektiramo želje i imaginaciju i tražimo pomoć od umjetne inteligencije koja će nam utoliko beglajtati. Umjetnoj inteligenciji mi postavljamo pitanja, dok književnost postavlja nama. Sve ovisi o tome kako se algoritmira umjetna inteligencija. Američki predsjednik Donald Trump je izjavio da je ona previše lijeva, previše vouk. Dakle, i umjetna inteligencija poprima ljudske karakteristike. Stvorio ju je čovjek i puni je on, a cilj je razvoj ljudi, a ne umjetne inteligencije, osim u pogledu unapređenja međunarodnih odnosa, da se njome osigura pozitivan učinak. Kao što je čovjek koristio masovne medije, isto tako će moći upotrijebiti i zloupotrijebiti umjetnu inteligenciju.
Već smo imali razne tehnološke revolucije, pa čovječanstvo nije propalo, nego je napredovalo.
– To je točno. Zadnje statistike kažu da je zaposlenost uvećana, mada je umjetna inteligencija primijenjena u proizvodnji. Ona je dobar pomoćnik, ako ostane na provjerljivim sferama. Ona nema samosvijesti niti etike. Neki su tražili pomoć u počinjenju samoubojstva i ona je činila sve da im pomogne, dok bi svaka osoba odgovarala očajnika od toga.
Izlazi nam u susret i kad imamo najcrnje ideje.
– Da. Umjetna inteligencija će nam nastojati izaći u susret što god je pitamo i uvijek će za nas pronaći lijepu riječ, ali to nas ne smije zavaravati – ne smijemo izgubiti vlastitu svijest dok umjetna inteligencija povećava svoju. Ulaže se ogroman novac u to da umjetna inteligencija prestigne čovjekov um, a prema tome sam skeptičan jer nam telefon može zazvoniti, ali nas ne može zamijeniti.
“Budućnost civilizacije je u rukama umjetne inteligencije koja postaje još jedna podloga kompeticije, a ne kooperacije”, rekli ste u subotu u intervjuu Večernjem listu.
– Nekada su Amerikanci Kinezima poklanjali petrolejske lampe – daju ih besplatno, a petrolej se onda morao kupit. Kada su proizvedeni prvi električni automobili, stanice za punjenje su bile besplatne. Sad se najviše ulaže u umjetnu inteligenciju koja bi postala ne samo nova razvijajuća nano-znanost, nego i da se eliminira konkurencija. Kineska platforma umjetne inteligencije DeepSeek je već porazila američke – ChatGPT mi ne može pronaći neke podatke, pa Gemini nešto pronađe, a DeepSeek pronađe sve. Već traže da se plaća petrolej – bazične informacije se nude besplatno, a za jače se već mora platiti. Zato se raspravlja sada kako da se dođe do suradnje, a ne kapitalističkog nadmetanja, pa da ne ostane jedan sustav umjetne inteligencije, što bi bilo porazno za čovječanstvo.
Kako možemo kritički pristupiti umjetnoj inteligenciji, da ne uzimamo zdravo za gotovo ono što nam servira, odnosno na što se pritom oslanjamo?
– Najvažnije u ljudskom životu je dobro obrazovanje, a time i ontološki pogled na svijet da vidi što je u tom svijetu bitno, u njemu kao osobi te da se gradi kritička svijest. U prošlom režimu se tvrdilo da moramo vjerovati politici i nije se kultivirala kritičnost. Najvažnije je ulagati u slobodu pojedinaca i vjerovati u njihovu etičnost, suradnju i civilizacijski doseg. Prijatelj Robert M. Hayes me u Dubrovniku upoznao s terminom na engleskom jeziku “GIGO – garbage in, garbage out”, to jest, ako stavljaš smeće na internet, od njega ćeš dobiti smeće. Ako se u umjetnu inteligenciju stavljaju rasizam, ksenofobija i slično, nećemo od nje dobiti moralnu poruku.
Umjetna inteligencija ipak u tom pogledu ima ograničenja, koliko sam uvidio. Ne mogu je navesti da bude rasistička, primjerice.
– Jedino da sami radimo te programe, no radi ih netko drugi. Ispitivanja su pokazala da su mnoge platforme umjetne inteligencije ideološki lijevo usmjerene, no to nije istina, nego jednostavno imaju manje predrasuda – ako se umjetna inteligencija puni tvrdnjama o tome da je bijela rasa nadmoćna ostalima, ona će krenuti u tom pravcu jer nema svijesti. Zgodno je kad se neki zaljube u umjetnu inteligenciju koja ima beskrajno mnogo vremena slušati njihove jadikovke, za razliku od partnera, a neki se čak i vjenčaju za umjetnu inteligenciju. To pokazuje koliko čovjeku znači verbalno, odnosno naracija – više nego svijest o tome da umjetna inteligencija nije čovjek.
Zašto bi bilo pametno u doba umjetne inteligencije bilo pametno u ruke uzeti i čitati neko djelo Miroslava Krleže, primjerice?
– Knjiga propituje nas, naše vrline i ambicije. Moramo otvoriti sami sebe, da bismo razmišljali o sebi, dok umjetnoj inteligenciji postavljamo pitanja, ona na ta pitanja odgovara i nema tu autonomije čitalačkog pristupa kao kod knjige. Zato je ona važnija – osigurava nam identifikacijski identitet. Njemački filozof Jürgen Habermas je zaključio u intervjuu kojega sam s njime vodio da je knjiga najbolja mjera intersubjektivnosti, dakle najbolja mjera između dvoje ljudi. Knjiga ima određenu dužinu i nema iskakanja obavijesti kao na mobitelu kada je se čita. Ona daje linearnost, kontinuitet i dubinu sagledavanja svijeta oko nas i nas samih koji rastemo s tim knjigama. S umjetnom inteligencijom se može razgovarati dok ne kaže da za dalje treba platiti. Ako nisam znanstvenik koji se bavi umjetnom inteligencijom, ne zanima me što ona misli, nego kako da unaprijedim vlastite misli, što mogu učiniti ako se naučim samostalno razmišljati, u čemu pak puno pomaže filozofija. Sokrat je rekao da zna da ništa ne zna, pa je došao do mnogih znanja. Umjetna inteligencija pak kaže da zna sve, a Heraklit je upozorio da mnogo znanja ne uči pameti – čovjek treba znati što je važno, bitno, dobro i lijepo.
Suvremeni čovjek bi mogao i poludjeti od spomenutih neprestanih obavijesti na računalima i mobitelima.
– Da. Taj proces distrakcije će dovesti do povratka novinama i knjigama. U novinama ima reklama, ali je samo prelistam i ona me ne radi nervoznim. Neke kolege su rekle da više ne mogu čitati vijesti na mobitelu jer ne mogu doći do informacije s obzirom na to koliko reklama iskače. Kapitalizam igra na profit, pa se nudi sloboda od reklama za deset američkih dolara. Uvijek je iza toga marketing, odnosno profiterstvo. Knjiga nema baterije i to je njena vječna prednost pred aparatima. Porasla je proizvodnja tiskanih knjiga, a svi su očekivali da će padati s pojavom elektroničkih. Potrebu za mirom i samoćom koja nas gradi najviše može dati knjiga. Kad se čita tekst na računalu, čitatelja privuče neki pojam, pa ga ode provjeriti, ali to nije to. Samo kontinuitet pažnje može dovesti do novih spoznaja i njihovog prihvaćanja. Umjetna inteligencija i portali ne mogu sekundu biti bez novih informacija. U stalnom bombardiranju novostima izgubimo osjećaj tko smo i što nam treba. Knjiga je pak na polici, uzmemo je po potrebi i ništa ne smeta. U dobu ovakve dinamike čovjeku treba mir. Najveći frajer kod nas Veljko Aleksić i ja smo putovali iz Beograda za muzej Salvadora Dalija u Španjolsku početkom 1970-ih i nisam znao da je falsificirao putovnicu svoje majke. Carinik je to prokužio, potjerali su nas pred austrijskom granicom iz vlaka i počeli unakrsno ispitivati. Naizmjenično su nas obrađivali, a kad nisam bio ispitivan čitao sam knjigu i tako se rekuperirao i reintegrirao, pa mi ispitivač nije mogao ništa. Shvatio je ipak da se oporavim nakon što me razmrda, izišao na hodnik i vidio da čitam. Uzeo mi je knjigu i u sobi me rasturio, ali uzalud jer nisam ništa znao. Ala je priznao što je uradio i rekao im da me puste jer da ne znam ništa o tome. Tako sam nastavio za Beč i Pariz. To je primjer koliko knjiga može doprinijeti unutrašnjoj stabilnosti.
S obzirom na napasne obavijesti, može li rješenje za pojedinca biti povratak konzervativizmu u tom obliku da ugasi računalo najkasnije u 22 sata ili da se vrati tiskanim medijima?
– To bi više trebala biti samokontrola nego konzervativizam. I dalje se služimo Gutenbergovim pokretnim slovima. Mora postojati mjera jer mnogi mladi zastranjuju s obzirom na to da nemaju granica u korištenju mobitela i društvenih mreža. Vlasti poduzimaju mjere zabrane društvenih mreža mlađima od 16 godina. Na njima ima dosta istine, ali ima i postistina ili, kako bi se trampovski reklo, prostistina – američki predsjednik ima proste istine koje iznosi svima u brk na svojoj društvenoj mreži Truth Social.
Gostujući u podkastu Knjižnica grada Zagreba prošle godine ste spomenuli dubinsko čitanje pozivajući se na teoretičara Benjamina Blooma.
– Površno čitajući možemo samo, recimo, dekodirati slova, a dubinsko čitanje je čitanje sa svrhom, da pokušamo kroz shvaćanje autora shvaćati i sebe. Bloom je bio veliki književni znalac i neke njegove knjige držim doma. Ima još izraza za dubinsko čitanje, primjerice pomno ili seriozno. To ne treba miješati s profesionalnim čitanjem lektora ili korektora, na primjer. Ima na stotine različitih vrsta čitanja. Netko čita da bi bolje zaspao, netko eskapistički, da se makne od ovoga svijeta i tako dalje. Ima zanimljivih slučajeva, pa i da čovjek zapamti ono što nije razumio, što bi mogla biti kontra Bloomu. Imam fotografsko pamćenje pa znam gdje je rečenica koju sam čitao bila na stranici. Stalno podvlačim retke u knjigama i one su pune mojih margina, pa moja supruga Jasna kupuje svoje primjerke da može pročitati knjigu kak’ se spada. Volim čak kupiti u antikvarijatu knjige po kojima se podvlačilo. Najviše me smeta kad vidim da je netko iz te knjige nešto citirao, a to sam previdio. Želim imati kontrolu nad time što čitam i što drugi čitaju.
U tom podkastu ste rekli da je čitanje knjiga mjera protiv banalnosti, tržišta, medija i površnosti uopće. Je li površnost najznačajnija odlika vremena u kojemu živimo?
– Jest. Marshall McLuhan je rekao da je medij poruka. Imamo šest tisuća televizijskih kanala, bezbroj društvenih mreža i teško je ne biti površan. Nemoguće je za sat sve to proći, a da se dubinski osvijesti o nečemu. Alternativa je stoga stara knjiga i što je autor pametniji, imat ćemo veće koristi od njega – banalne knjige ne pomažu. Površnost je nusprodukt plurimedijalizma jer naše tijelo ne može drugačije reagirati – trebali bismo imati u glavi barem 50 umjetnih inteligencija da sve pohvatamo.
Glazbenik Rambo Amadeus je rekao da je umjetna inteligencija superbrzi knjižničar. Je li bio u pravu?
– Bio je. Đaci traže od umjetne inteligencije da im prepriča na dvije stranice roman “Madame Bovary” Gustava Flauberta i umjetna inteligencija ima pritom na raspolaganju čitav internet. Ono što je dostupno pojedinačnim korisnicima dostupno je i umjetnoj inteligenciji, ali ona ima takve kapacitete da u sekundi može milijardu tekstova klasificirati i pronaći što nam treba. Ako pretražim na mrežnoj tražilici Google Williama Shakespearea, dobijem milijun stranica, a to sve ne mogu pregledati.
Lingvist Noam Chomsky je kritizirao da je umjetna inteligencija plagijator koji prikuplja znanja sa svih strana.
– Nisam zabilježio tu izjavu, ali sam u jednoj knjizi internet nazvao najvećim plagijatorom jer ništa ne proizvodi, nego uzima naše tekstove i vuče da komuniciramo preko tražilica s drugima. Umjetna inteligencija ima sposobnost varanja na osnovu tih podataka, pogotovo što se tiče fizike i medicine. Velike se nade polažu u to da će iznaći efikasnije lijekove. U tom je smislu ona nezaobilazna i moramo se osposobiti za to da imamo u strateškom smislu svoje alate umjetne inteligencije, a ne da budemo prirepak drugima jer nas u suprotnome te platforme nadziru i znaju naše kapacitete, što si jedna država ne smije dozvoliti.
*objavio KAportal