U Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu u petak je u organizaciji karlovačkog pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” predstavljena knjiga “Književna republika Jugoslavija” novinara Samostalnog srpskog tjednika “Novosti” Borisa Postnikova.
Knjigu je izdala lani zagrebačka kuća “Durieux”, a moderator Milan Cimeša je napomenuo da je to djelo izazvalo brojne reakcije i da je dojma da je to samo zbog spominjanja Jugoslavije.
Cimeša je također istaknuo da je u knjizi objašnjena uloga Karlovčanina Svetozara Petrovića, književnog kritičara i indologa.
Naveo je i da je karlovačka promocija tog djela treća od njenog izlaska, nakon zagrebačke i osječke.
Urednica knjige Ivana Rogar je rekla da je riječ o odličnoj knjizi i istaknula da joj se rijetko događa da dobije “tako čist rukopis u kojemu je sve posloženo, dobro strukturirano i u kojemu ne treba ništa ispravljati jer nema niti jednog tipfelera”.
“Djelo nije hermetički napisano – Boris piše pristupačno i knjigu može čitati šira publika, a i inače piše jako zanimljivo i gušt je čitati njegove kolumne jer je puno finih sitnica, lijepo povezuje stvari i poentira, pa se čitatelj osjeća nagrađeno, a par puta sam se i dobro nasmijala”, navela je I. Rogar.
Postnikov je rođen 1979. godine u Splitu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je diplomirao filozofiju i komparativnu književnost, da bi 2024. doktorirao disertacijom na temelju koje je nastala knjiga promovirana u petak.
“Pokojna baka je u Sarajevu bila profesorica srpskohrvatskog i ona je odgovorna za moju ljubav spram filozofije i književnosti”, rekao je Postnikov.
Objasnio je da je njihova kuća zbog nje bila puna knjiga i da ga je učila čitati i pisati kad je napunio četiri godine života.
“Jako brzo sam se zaljubio u knjige i čitanje i imao sam devet ili deset godina kada mi je baka poručila da sam dosta čitao knjige za djecu, pa dala da čitam djela Ive Andrića”, dodao je Postnikov.
Nastavio je da je s 12 ili 13 godina bio potpuno siguran da će se baviti književnošću, a na pitanje je li imao problema s prijavom teze na doktorskom studiju, odgovorio je odrečno.
“Čim se pojavi Jugoslavija u naslovu, to se doživljava kao nešto vrlo provokativno, što mi je nevjerojatno, a imao sam sreću da sam za mentora i u komisiji dobio ljude koji s time nemaju problem, no moj prijatelj je nedavno predao tekst doktorske disertacije, da bi mu bio vraćen s primjedbom da nije dovoljno kritičan prema jugoslavenskom razdoblju”, rekao je Postnikov.
Objasnio je da interes “za zajedničko područje u književnosti koje je preživjelo raspad države” ima otkako je počeo pisati književne kritike brzo shvativši da i dalje postoje veze među piscima i da se tu čitaju pisci iz Srbije, Slovenije i Bosne i Hercegovine, odnosno tamo hrvatski.
“To mi je bilo kao kritičaru zanimljivo jer mi je otvaralo šire polje onoga o čemu mogu pisati – lakše se diše kada nisi skučen u nacionalnoj književnosti”, dodao je Postnikov.
Od mentora Deana Dude je usvojio pristup književnosti koji se njome bavi u društvenom kontekstu, naveo je Postnikov i objasnio da je drugi osnovni pristup onaj koji insistira na tome da književni tekstovi postoje zasebno, da imaju svoja mjerila i autonomiju.
Pozvao se na francusku teoretičarku Pascale Casanova koja se bavila onime što je nazvala svjetskom književnom republikom, pa je Postnikov to prilagodio.
“Ona se bavila time kako pisci izlaze izvan nacionalne književnosti i bivaju prepoznati na regionalnoj i svjetskoj sceni te pravi razliku između nacionalnih i internacionalnih pisaca, a to su dva pola koja možemo prevesti na svakodnevni jezik lijevoga i desnoga, konzervativnog i liberalnog, zatvorenog i otvorenog”, nastavio je Postnikov.
Dodao je da je uvidio da je “ta linija koja dijeli pisce unutar nacionalne književnosti važnija od granica koje između sebe dijele različite nacionalne književnosti”.
“Ako hoćete proučavati to kako piše Miljenko Jergović, važnije je usporediti ga sa Svetislavom Basarom, nego ga čitati s Ivanom Aralicom”, objasnio je Postnikov.
Pojasnio je da je ideja bila napustiti okvir nacionalne književnosti i pretpostavio da je to provociralo reakcije koje su uslijedile objavom knjige.
“Moja teza je naprosto da postoji književna republika Jugoslavija, da književnost možemo čitati kao podijeljenu na hrvatsku ili srpsku, ali da time puno gubimo i da nam tako puno toga promiče iz vida, pogotovo kad uzimamo u obzir pisce koji su okrenuti više prema svijetu ili barem prema regiji, koji nisu toliko zatvoreni u svoj nacionalni okvir”, rekao je Postnikov.
Objasnio je da je ovaj njegov rad “teorijsko utemeljenje regionalne književnosti o kojoj se često priča i piše u mekšim žanrovima”.
Nastavio je da je kao kritičar počeo rabiti pojam postjugoslavenske književnosti, a da su ga potom upozorili da nema smisla o tome govoriti jer se vrlo brzo bilo odustalo od ideje zajedničke jugoslavenske književnosti.
“Kada u Hrvatskoj čitate povijesti književnosti uvijek imate priču da je za Jugoslavije postojao pritisak na naše pisce, da se gušio hrvatski identitet, da bi 1990. hrvatska književnost postala slobodna, a u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori je potpuno ista priča i svi su uvjereni da su bili jako zakinuti te svi žele biti žrtve tog razdoblja”, naveo je Postnikov.
No, jedina žrtva jugoslavenskog razdoblja u tom pogledu je bila jugoslavenska književnost, napomenuo je.
“O njoj se prvi puta pokušavalo pričati za osnivanja prve Jugoslavije kada je nekoliko autora predložilo da se napravi ‘književnost jugoslavenske nacije’, no ideja stvaranja jugoslavenske nacije je vrlo brzo propala, a s njom i zajedničke jugoslavenske književnost”, iznio je Postnikov.
Nakon Drugog svjetskog rata se obnavlja rasprava postoji li jedinstvena jugoslavenska književnost ili samo nacionalne, dodao je.
“Mali je broj onih koji tvrde da postoji zajednička jugoslavenska književnost, a među njima je najbolje, najuvjerljivije i najinspirativnije zastupa Petrović – bez njegovih rasprava moja knjiga ne bi nastala”, naglasio je Postnikov.
Podsjetio je da se 1960-ih Jugoslavija konfederalizirala te da je time napuštena uopće ideja da se može raditi zajednička jugoslavenska književnost, što je drugi poraz te ideje, nastavio je.
“Pokušao sam na tome što su radili Petrović i drugi u kombinaciji s Casanovom opisati razdoblje od 1989. do 2022., zapravo našu sadašnjost oslanjanjem na zajedničko jugoslavensko iskustvo”, rekao je Postnikov i ocijenio da je Petrović u Hrvatskoj zaboravljen, a “fascinantan lik”.
Kazao je da je način na koji je Petrović pokušavao dokazati da postoje nacionalne književnosti, ali i zajednička jugoslavenska za njega “ideal lako razumljivog, a čvrsto argumentiranog i vrlo upućenog književnopovijesnog pristupa”.
“Govorio je da pisanje povijesti književnosti ima stručnu dimenziju, ali da je prije svega kreativni čin koji ne pokazuje toliko kakva je bila prošlost, nego kakva je sadašnjost iz koje je gledamo, što me ohrabrilo, pa sam pokušao ispričati priču o književnoj povijesti koja je drugačija od onoga što ćete pronaći u školskim udžbenicima”, nastavio je Postnikov.
Unatoč tomu što “doma” nije izgrađena jugoslavenska književnost, na domaće pisce su izvan Jugoslavije gledali kao na jugoslavenske, kazao je Postnikov dodavši da je Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost kao jugoslavenski pisac.
“Ono što je na svjetskoj sceni postiglo ono što se u svijetu naziva jugoslavenskom književnošću je neusporedivo u odnosu na postignuća hrvatska ili srpska, a i kad su naši pisci ostvarivali međunarodne karijere, to su bili oni za koje nacionalisti ne bi voljeli da predstavljaju hrvatsku književnost, primjerice Dubravka Ugrešić”, naglasio je Postnikov.
Polemizirao je o svojoj knjizi s politologinjom Mirjanom Kasapović, a rekao je da je očekivao kritike “s desnih, nacionalnoosviještenih, jakohrvatskih pozicija” i da ga nije iznenadilo “to što su te kritike jako tanke”.
“Zabavni su pristupi koji bi htjeli da se Jugoslavija više ne spominje, da izbrišemo to i pričamo samo o Hrvatskoj, što je suludo jer ne samo da je to dio naše prošlosti, nego i sadašnjosti s obzirom na to da živimo u državi čije je granice iscrtala Jugoslavija”, kazao je Postnikov.
Nastavio je da su takvi njegovi kritičari koristili iste argumente koji su se 1960-ih “izvlačili” kada je postojao sukob između zastupnika jugoslavenske i zastupnika nacionalnih književnosti.
“To se sve svodi na priču da je riječ o pokušaju da se na mala vrata obnovi politička ideja Jugoslavije kao da bih imao problem s time da zastupam takvu ideju, da mi je stalo do toga – zašto bih se skrivao”, dodao je Postnikov.
Ustvrdio je da je M. Kasapović “jako manipulativno iskoristila taj tekst” tako što je pobrojala koliko je Ministarstvo kulture dalo novca za prijevode djela pisaca koje je smjestio u postjugoslavensku književnost, kao što su Slobodan Šnajder, Jergović ili Marko Pogačar, a ne bi li pokazala da ih financira hrvatska država, a ne da su to internacionalni pisci.
“To je bilo jako ružno jer cifre koje je navela nisu dobili ti pisci nego prevoditelji njihovih djela, a knjige za prijevod nije birala hrvatska država nego strani izdavači koji bi se obratili državi radi potpore”, rekao je Postnikov i naglasio da je M. Kasapović time potvrdila njegovu tezu da su ti pisci prepoznati u inozemstvu, za razliku od nacionalnih pisaca, a da su se spomenuti “morali prati” od sugestija ili tvrdnji da “sišu hrvatski proračun”.
Napomenuo je da mu je bilo stalo “dati akademski dignitet priči o postjugoslavenskoj književnosti, pa da se ne može niti tijekom studija priča o Jugoslaviji skroz zaobilaziti”.
“Naše zajedničko kulturno polje je starije od Jugoslavije i nadživjela ju je te će to nastaviti, možda ne u književnosti, ali da u pop-kulturi, pa uzmimo primjer filma ‘Svadba'”, istaknuo je Postnikov.
Rekao je da su pisci nekoć bile važne intelektualne figure i da je bilo bitno što govore, no da to više nije tako.
“Nisam siguran što će biti s književnošću, a kamoli sa zajedničkom, no zajednička kultura će opstati, mada se možda neće zvati postjugoslavenskom”, ustvrdio je Postnikov.
Ogroman je problem pridjeva jugoslavenski što ne obuhvaća Albance, kazao je ustvrdivši da Albanci imaju pravo za sebe reći da su bili žrtve u Jugoslaviji.
“U knjizi sam se bavio autorskim figurama koje funkcioniraju u zajedničkom polju i naišao na dva imena, Škeljzena Malićija i Jetona Neziraja, što je malo, ali takva je bila njihova pozicija u Jugoslaviji – bili su jako marginalizirani i to je najproblematičnija točka priče o Jugoslaviji i postjugoslavenskom razdoblju”, kazao je Postnikov.
*objavio KAportal