Da se odmorimo od propasti svjetskog poretka u režiji predsjednika Sjedinjenih Država i Rusije Donalda Trumpa i Vladimira Putina, s 31-godišnjim tajnikom Regionalnog industrijskog sindikata Jakovom Kolakom zumiramo položaj radnika, a posebno stranih, što isto nije vedra tema.
Propali su pregovori Vlade Republike Hrvatske i 11 sindikata, pa se javni sektor opet priprema za štrajk, a u ovoj državi očigledno samo javni sektor štrajka.
– Nije postignut dogovor, no pregovori traju. Mogućnost organizacije štrajka je glavno oruđe sindikata i razlog zašto ih se uzima ozbiljno – mogućnost organiziranja štrajka sindikatu daje na važnosti, u suprotnome bi Vlada samostalno odredila kako će biti. Podržavam napore sindikata da se izbore za prava radnika u javnim službama. Nije im ponuđeno niti to da plaće prate inflaciju, pa su zahtjevi sindikata legitimni. Mi koji djelujemo u privatnom sektoru nekad smo ljubomorni na sindikate javnog sektora zbog njihove snage, no to ne znači da ih ne podržavamo. Rast plaća u javnom sektoru utječe na rast plaća u privatnom. Poduzetnici napadaju plaće javnih službenika jer im je lakše konkurirati i privlačiti kadrove, ako su u javnom sektoru plaće manje. Poslodavcima odgovara niža cijena rada i zato što je njihovo djelovanje utemeljeno na premisi maksimizacije profita. Nije istina da u Hrvatskoj štrajka samo javni sektor. Štrajk je glavno oruđe sindikata kojim se prisiljava poslodavac da sjedne za stol i pregovara. Pozdravljam akcije sindikata javnog sektora dok su u interesu članstva i radnika.
Nekidan su u Rijeci radnici iz Nepala zaposleni u skladištu Plodina obustavili rad. Koliko je tako nešto učestalo?
– To je nije učestalo i pozdravljam ovu iznimku. Bilo mi je drago čuti takvu vijest jer su strani radnici u Hrvatskoj u najgorem položaju naspram poslodavaca. Sad je već i medijima srednje struje i onima koji se ne bave tom temom jasno da se strane radnike često u ovoj državi iskorištava. Najgori ekscesi kršenja radničkih prava unazad dvije ili tri godine su najčešće vezani upravo uz strane radnike. Nisu sigurno bez veze zaustavili rad i pritom su jako puno riskirali. Divim im se što su imali hrabrosti i organizacijskih kapaciteta obustaviti rad i riskirati radne dozvole i dozvole boravka – jako puno toga stavljaju na kocku suprotstavljanjem poslodavcu, što nam govori koliko si poslodavci daju za pravo da te ljude iskorištavaju.
Kako žive i rade strani radnici u Hrvatskoj?
– To je heterogena populacija i bilo bi pretjerano reći da je svima grozno. Mnogi od njih tu rade i rješavaju svoje probleme – došli su zaraditi i to uspijevaju. Problem je strukturne prirode. Zakon o strancima strane radne stavlja u dodatno slabiji položaj u odnosu na domaće. Obje te kategorije dijele neke probleme na tržištu rada, primjerice niske plaće, antisindikalno djelovanje poslodavaca, plaće koje se isplaćuju kao minimalne, pa je velik dio varijabilan, što određuje poslodavac kojemu je to vid kontrole, neplaćeni prekovremeni sati, Zakon o radu koji ne štiti dostatno radnike, spori sudovi i potkapacitirana inspekcija rada… Te probleme dijele svi na tržištu rada, a strani radnici k tome ne znaju uglavnom hrvatski jezik, njihove dozvole za boravak su vezane za poslodavca koji može dati otkaz, pa ti radnici moraju pronaći novog poslodavca ili se iseliti iz države, što dodatno pogoršava njihovu poziciju. Ne zaboravimo da ti radnici dolaze ovdje zaduženi. Nije neočekivano da to poslodavci iskorištavaju jer oni vode svoju borbu s konkurencijom. Profit se između ostaloga ostvaruje tako da rad stvori više vrijednosti no što ga platiš. Ako možeš smanjiti troškove rada, poslodavac će to uraditi jer će isto postupiti drugi u sektoru – možeš biti najbolji čovjek na svijetu, ali moraš pratiti standarde. Priče o položaju stranih radnika nisu priče o karakteru hrvatskog čovjeka ili zločestog hrvatskog poslodavca, nego o tome koliko država dozvoljava takva ponašanja, odnosno o tome koliko poslodavac ima moći nad radnikom.
Spomenuo si da su strani radnici stigli zaduženi. Kome su dužni?
– Bavio sam se radnicima iz Nepala i taj proces njihova dolaska je vrlo kompliciran. Nepalcu se nudi prilika da radi u Hrvatskoj, no treba doći do ovdje, pa ga agencija u Nepalu traži da uplati novac, često sedam tisuća eura do deset tisuća eura, ne bi li mu pronašla posao kod nas. To znači da taj Nepalac mora zaraditi taj novac, uštedjeti, staviti kuću pod hipoteku, što je često, zadužiti se da plati nepalskoj agenciji i slično. Agencija iz Hrvatske pak “prodaje” sto radnih mjesta i to ponudi nepalskoj koja onda to i “kupi” – nepalska agencija plaća hrvatskoj da ova uzme nepalskog radnika. To znači da nepalski radnik plaća nepalsku agenciju, koja uzima proviziju, plaća posredno i hrvatsku agenciju koja naplaćuje nepalskoj da netko može doći, te imamo poslodavca koji najčešće plaća agenciju u Hrvatskoj da dovede radnike iz Nepala, a poslodavac si taj trošak naplati kroz rad nepalskog radnika. Zaduženi nepalski radnik dolazi raditi za minimalnu plaću, a pritom hrani u tom lancu barem tri aktera – nepalsku agenciju, hrvatsku agenciju i poslodavca. Ovo je skraćena verzija priče. Uspostavio se parazitski sustav parazitiranja na najslabijima. Legalnost bivanja nepalskog radnika u Hrvatskoj je vezana uz tog konkretnog poslodavca koji mu je onda Bog i batina.
Može li promijeniti poslodavca?
– Može promijeniti posao tako da pronađe drugog poslodavca i tada pokreće novi postupak izdavanja dozvola za boravak i rad, što traje mjesecima. Radnik je došao u Hrvatsku, poslodavac mu ne isplaćuje plaću, a takvih je slučajeva mnogo, ali ima sreće i pronašao je korektnog poslodavca koji onda odradi papirologiju za njega, no taj postupak traje tri ili četiri mjeseca. Što da radi taj radnik za to vrijeme? Legalno boravi tu, ali ne može legalno raditi, pa čeka, posuđuje novac ili radi na crno dok ne dođu novi papiri da može početi raditi kod novog poslodavca.
Kako se to radniku iz Nepala isplati?
– Ako je već stigao tu, ako je zadužen, doma obitelj čeka novac, kamatar ili kome je već dužan zove i prijeti, pokušava pronaći kakav god posao može. Tih osamsto ili devetsto eura koje uspije izvući ili čak i manje od toga je jedino na što se može osloniti. Povratak u Nepal je često gora opcija za te radnike od toga da se tu snađe i pronađe posao.
Vidim po kafićima konobare iz nesvrstanih zemalja i često se upitam koja je njihova računica – sigurno ne zarađuju puno, moraju plaćati smještaj, hranu te još slati novac svojima u zemlju iz koje su stigli.
– Ti ljudi žive vrlo skromno u Hrvatskoj. Uglavnom ne vidite nepalske radnike po restoranima, kinima, koncertima ili drugim društvenim događanjima koja se plaćaju. Jednostavno minimiziraju troškove. Živi ih po 18 u jednoj kući, skupa kuhaju, odlaze na posao i imaju poticaj da dodatno rade na crno. Njihova računica postoji jer u suprotnome ne bi dolazili. Njihova potreba da zarade se iskorištava na najodvratniji mogući način. Govori se da se njima plaćaju smještaj i hrana i da su skuplji od naših radnika, da je riječ o zamjeni stanovništva i tako dalje, no to uglavnom nije tako – poslodavac im ne plaća smještaj, nego ga osigura, a onda naplaćuje s njihovih plaća. To je isto vid biznisa – staviš šest radnika u jednu sobu i svakome s plaće uzmeš po dvjesto eura, što odgovara i poslodavcu i najmodavcu koji nikad ne bi mogao iznajmiti kuću za tri tisuće eura koliko na koncu ti radnici plate.
Je li ovo sve zakonito o čemu govorimo?
– Puno je tu sive zone. Ne postoji regulacija cijene najma i može iznositi tri tisuće eura. Ne postoje istraživanja na koja se mogu pozvati, ali mogu iznijeti anegdotalno – vlasnik kuće se dogovori s poslodavcem da je iznajmi za tisuću i pol eura, a da onda poslodavac “odere” radnike koliko hoće. Radnici se tada poslodavcu obvežu plaćati smještaj. Najčešće je to sve mutno i ilegalno. Imamo primjere da se dodatno naplaćuje Nepalcima koji rade kao dostavljači iznajmljivanje torbi po arbitrarnoj cifri, iznajmljivanje mobitela, iznajmljivanje bicikla, iznajmljivanje stana i ispada na koncu da ti ljudi zarađuju puno manje od minimalne plaće jer im se tako uzima. Za ogrebotinu na automobilu se radnika kazni arbitrarno s petsto eura, a taj tip kažnjavanja nije zakonit, ali je moguće jer poslodavac zaprijeti otkazom i pritom lažu koliku moć imaju nad njima. Poslodavac radniku uzme putovnicu i poruči da će biti deportiran iz zemlje, ako mu da otkaz, a ne objasni mu da može pokrenuti postupak za ishođenje dozvole kod drugog poslodavca. Držeći ga u takvoj poziciji može ga ucjenjivati i ucjenjuje tu osobu koja se boji i koja je zadužena. Ako radnik odbije dati petsto eura za ogrebotinu na automobilu, poslodavac mu dolazi u smještaj, dere se, prijeti, pokušava uzeti dokumente… Poslodavac razmišlja racionalno da je uložio novac u dolazak tog radnika, a, ako on ne sluša ili ode kod drugog poslodavca, investicija se nije isplatila. Uzimanjem dokumenata i osiguranjem da budu godinu dana zaposleni kod njega poslodavac štiti svoju investiciju. To su strukturni problemi i ono što govorim se odnosi na dio poslodavaca koji neće nestati dok god postoji mogućnost da se tako ponašaju.
Kako sindikalno organizirati strance koji rade u takvim uvjetima?
– To je ogromno pitanje s kojim se mučimo. Zastupljeni smo u tvrtki Čistoća Varaždin u kojoj je nekoliko Nepalaca i poslodavac se korektno odnosi prema njima. Mene kao sindikalnog organizatora je strah učlanjivati strane radnike jer ne znam kako da ih zaštitim. Protusindikalno djelovanje ima učinka i kod domaćih radnika kada se krše zakoni, dijele otkazi koji, ako su ilegalni, postanu predmet sudskog postupka i treba čekati tri godine da se nešto dogodi – poslodavac je odradio svoje uništivši sindikat i zastrašivanjem ljudi, a platit će nekih pet tisuća eura kazne za tri godine. Ako je takva praksa kada govorimo o domaćim radnicima, kako ne bi bila i za strane? Pristupiti radniku za kojega zbog jezične barijere nisi niti siguran da te razumije, pozvati ga u sindikat i izložiti ga tako možebitnom gnjevu poslodavca nije strategija koju odabirem. Poslodavac mu može otkazati ugovor o radu, radnik tada gubi dozvolu boravka, a ja ne mogu dokazati da je otpušten zbog toga što je sindikalno organiziran.
Jesu li komunalna poduzeća u pravilu bolji poslodavci stranim radnicima od ostalih?
– Surađujemo sa Sindikatom graditeljstva Hrvatske koji se puno bavi stranim radnicima jer oni dominiraju u tom sektoru – više od polovice radnika u građevini su stranci. Iz tog sindikata navode da postoje dvije vrste tvrtki. Jedne su etablirane koje nadoknađuju manjak domaće radne snage uvozom stranih radnika. U tim poduzećima strani radnici dijele uglavnom istu sudbinu s domaćim. Puno veću opasnost – mada to nije pravilo – predstavljaju tvrtke koje se otvaraju kako bi dovele strane radnike. Primjerice, netko je otvorio tvrtku, pozvao četiri ili pet Nepalaca ili Indijaca i uposlio ih na izgradnji apartmana, četiri mjeseca im nije isplaćivao plaću, davao im je novac tek za hranu i smještaj, a kad je apartman bio dovršen zatvorio je tvrtku i plaće su ostale neisplaćene – neka se žale kome hoće. Imamo tvrtke koje zaposle radnike, odu u blokadu, propadnu, a radnici ostaju bez potraživanja – tvrtka je blokirana, nema imovine i nemaju se radnici kako naplatiti, a taj poslodavac sutra otvara novu takvu tvrtku.
Postoji li u postupku dolaska stranih radnika sustav informiranja i upozorenja, da ti ljudi znaju koje tvrtke su sumnjive, odnosno koje su dobre?
– Koliko mi je poznato, ne. Postoji crna lista poslodavaca koji ne isplaćuju plaće. Postoji popis poslodavaca dužnika. Nisam siguran gledaju li agencije za zapošljavanje na to, a možda i gledaju, no svaka tvrtka može postati takva kakvu opisujemo u bilo kojem trenutku.
Koje primjere bi izdvojio?
– Dakle, to da se ciljano dovede radnike s namjerom da ih se ne plati, a radnici pak nemaju vremena za sudske procese i odmah moraju pronaći drugi posao. Drugi primjer je kada su dostavljačima otkazali ugovor o radu preko noći, doslovce tjedan ili dva prije isteka radnih dozvola. Radnici su imali stoga par tjedana da pronađu poslodavca koji će pokrenuti zahtjev za ishođenje dozvola boravka, ali ih nisu pronašli i postali su ilegalci – moraju se vratiti u Nepal i ući u cijeli postupak iznova. Dakle, pozvali smo te ljude tu, osigurali im užasno malo prava, a onda ih još netko izigra, a mi se tu pravimo birokratski kruti i poručujemo im da se moraju vratiti u svoje zemlje. Dozvolu za boravak u narednom razdoblju radnik mora ishoditi dok mu stara i dalje vrijedi. Puno je ljudi što ništa nisu skrivili, poštovali su postupak, prošli provjere i ostali u Hrvatskoj u ilegalnom statusu, a ne mogu ništa učiniti da izađu iz toga, osim da se vrate u Nepal i pokreću cijeli postupak ispočetka, čekaju mjesecima i plaćaju opet sve to. Zbog tromosti i nevoljkosti sustava da riješi taj problem sve više se susrećemo s onima koji nemaju uredne papire za boravak, mada nisu ništa krivo napravili. Država im ne nudi način legaliziranja statusa.
Kako funkcionira mehanizam rada na platformama?
– Taj način funkcioniranja je hrvatski izum po kojemu su platforme, koje su poslodavac, oslobođene obveza koje poslodavci imaju prema radnicima. Platforma angažira agregatore, a to su tvrtke posrednice koje zapošljavaju dostavljače. Platforma ima neku kontrolu nad agregatorima, ali ne zapošljava radnike, mada ona određuje uvjete rada, cijenu rada, smjene, nagrađivanje, kažnjavanje i ostalo. Našla si je posrednika kao tampon-zonu koja zapošljava radnike. Imamo u Hrvatskoj više od pet tisuća agregatora samo za poslove pružanja taxi-usluga i dostave. Tržište agregatora je procvjetalo, a tek tu ima muljaže. Svatko može biti agregator, bez obzira na znanje i motive, dovući tu nekoliko radnika i cijediti ih. Često su radnici prijavljeni na manju satnicu nego što je ona koju uistinu ostvaruju, primjerice da rade na pola radnog vremena i ne postoji kontrola koliko ti ljudi u biti rade, a rade po 60 ili 70 sati tjedno, nemaju pravo na minimalnu plaću… Platforma je agregatorima zaobišla obvezu ispunjenja svih radničkih prava, a agregatori su neke male tvrtke kojih je toliko da inspekcija nema kapaciteta da ih prati. Tako dolazi do puno prevara, neisplata, otvaranja i zatvaranja tvrtki, iskorištavanja radnika, iznajmljivanja bicikla, torbe, mobitela… Agregatori i radnici se grebu za malo novca koji preostane u tom poslu. Radnici tu prolaze možda i gore no u drugim sektorima, a da ne govorimo o tome da nisu zaštićeni. Njima formalno agregator mora omogućiti sva radnička prava, no minimalan je broj takvih slučajeva.
Kako sindikat pomaže radnicima u takvoj poziciji?
– Platformski radnici su vrlo specifična skupina za sindikalno organiziranje. Novi sindikat radi s njima. U strategijama bavljenja time je bitno otkantati posrednike, da se s njima ne pregovara jer oni ne određuju uvjete rada. Sva pravila igre kontrolira platforma. Radi se stoga pritisak na njih, primjerice na Wolt ili Glovo za dostavu hrane, odnosno Uber i Bolt za taksi-prijevoz, da priznaju da su dostavljači radnici, a ne partneri, jer se tim terminom izbjegava poštivanje radničkih prava. Važan je pritisak i na državu. Jedan od ljudi koji je pisao zakon kojim se liberaliziralo tržište taxi-usluga, koji je bio u radnoj skupini, je predstavnik Ubera u Hrvatskoj. Država se, dakle, pustila platforme da određuju zakonodavni okvir kako im odgovara. Platformski model se proširio svijetom, a iznimka smo u pogledu agregatora – njih je Hrvatska uvela kao inovaciju. Treba napadati platforme i natjerati državu da ih prisili da regulira rad radnika kao klasičan rad jer on to i jest. Da se vratim na temu stranih radnika, moramo raditi na smanjivanju antagonizma između njih i domaćih jer se to vrlo lako potpiruje. Domaćem radniku se ne mora sviđati što su strani radnici tu, ali mu mora biti jasno da je njegovom interesu da oni rade za iste uvjete kao i on jer, ako rade za gore, ako se dozvoljava da ih se dodatno iskorištava, to utječe i na uvjete rada domaćih radnika. Stranim radnicima pružamo pravnu pomoć, pišemo im dopise i slično, no to su sve pomoći pojedincima. Strani radnici su u suviše ranjivoj poziciji, ne mogu čekati i mijenjat će poslove samo da plate dugove. Moramo raditi na tome da radnici koje organiziramo vrše pritisak na poslodavce i da pratimo kako se poslodavci u tvrtkama u kojima smo prisutni ponašaju prema stranim radnicima. Moramo biti stalno prisutni i sigurni da ne postoji razlika u uvjetima rada između stranog i domaćeg radnika jer tako čuvamo standarde, ali i šire sindikati i radnici koji djeluju tu su odgovorni problematizirati uvjete rada stranih radnika i raditi pritisak. Veliki sindikati na strukturnoj razini se time i bave, zagovaraju izmjene Zakona o strancima, problematizirali su to i uspjeli ishoditi neke promjene. Moramo pritiskati državu da te odnose bolje regulira i kažnjava poslodavce te da poboljša startnu poziciju stranog radnika, da bude što više jednaka poziciji domaćeg radnika. Poslodavcima ne smijemo dozvoljavati da se izvlače, da im prolazi taj tip ponašanja, ali za to je potrebna suradnja sudova i inspekcija, države i drugih sindikata jer je to kolektivni problem. Očekivati od stranih radnika da samostalno rješavaju taj problem, da se sindikalno organiziraju i vode borbu za svoja prava je užasno cinično i nepravedno spram njih.
Bi li rekao više o ovom primjeru kada su dostavljačima otkazali ugovore o radu neposredno prije isteka radnih dozvola?
– Lik je zapošljavao strane radnike u dostavi, nije im isplaćivao plaće, zatvorio je tvrtku i sad je otvorio restoran u Zagrebu. Radnicima ne želi dati niti potvrde o plaći i nastoji se izvući. Jedan je u moru primjera onih koji nisu isplatili plaće, a bave se drugim stvarima kao poduzetnici.
Specifičnost RIS-a je sindikalno organiziranje asistenata za osobe s invaliditetom i umirovljenike, a bavili ste se i radničkim pravima u kulturi, odnosno umjetnika.
– Sudjelovali smo u izradi priručnika o radu u kulturi “Od aplauza do sindikata”. U Hrvatskoj su se unazad pet godina kulturni radnici počeli zanimati za radnička prava i sindikalno organiziranje i mi pomagali u tome. Organizirao se sindikat filmskih radnika, audiovizualni prevoditelji su organizirani pri Sindikatu novinara Hrvatske… Frazama “umjetnički genij”, “rad iz ljubavi”, “ljubav prema poslu” ili “specifična zanimanja” se normaliziraju loši ili nenormalni uvjeti rada. Priručnikom smo htjeli pomoći ljudima da shvate koja su im prava i potaknuti ih na sindikalno organiziranje. U kulturi se mora naglašavati da se ugovor potpisuje prije nego se počne raditi, da se honorar određuje unaprijed i transparentno, da radnik ima pravo biti nedostupan, da se ne može javiti bilo kada i uraditi “još samo jednu sitnicu”… Ušli smo u sektor privatne njege i skrbi, uspjeli organizirati radnike u najvećem privatnom domu za starije i nemoćne u Hrvatskoj “SeneCura”, ishodili prvi kolektivni ugovor u privatnom sektoru njege i skrbi te su se tako radnici izborili za značajno bolje uvjete rada. Prije toga su imali minimalan broj dana kao godišnje odmore, nisu imali regres, božićnica se određivala iz godine u godinu… Sada su prava jasno definirana, a usto su se radnici uspjeli izboriti za mnogo dulje godišnje odmore. Organiziramo i asistente osobama s invaliditetom, a to je posebna skupina radnika koja pomaže pripadnicima te društvene skupine da funkcioniraju u svakodnevnom životu, mada su nisu dio sustava socijalne skrbi – država je tu uslugu prebacila na organizacije civilnog društva, pa onda one zapošljavaju asistente, dok država daje minimalan iznos za satnice. Tako osobni asistenti rade za minimalnu plaću jedan vrlo odgovoran posao. Ta profesija čak nije niti priznata, a država već tri godine nije dizala cijenu sata koju plaća udrugama za tu uslugu. Ustavni sud je oborio Zakon o osobnoj asistenciji po kojemu se pravo na osobnu asistenciju dodatno širi, iako ne možemo zadovoljiti sadašnje potrebe za osobnom asistencijom jer ljudi ne mogu preživljavati s minimalnim plaćama.
*objavio KAportal