Irena Lukšić je velika i vrsna prevoditeljica, rusistica, spisateljica, urednica, teoretičarka književnosti i predavačica, dakle svestrana osoba koja je nadrasla hrvatske okvire.
Bila je osoba koja je objavila prvi moj članak, a to je bilo dok sam još studirao komparativnu književnost i poljski jezik. Puno sam čitao i pokušavao si prevoditi uglavnom ono što nije bilo prevedeno na hrvatski, ali radi sebe bez namjere da to negdje objavim. Izlazio je ozbiljan časopis “Književna smotra” čiji je glavni urednik bio jedan moj profesor. Odlučio sam bio objaviti neki tekst, a to je bila jedina revija za koju sam znao, pa sam otišao do glavnog urednika, no zbog nedostatka vremena mi je predložio da dođem sutradan da me primi njegova kolegica. Drugog dana mi je otvorila gospođa kratke crvene kose i preuzela tekst – to je bila Irena.
Nakon tjedan dana je rekla da je tekst odličan i da će ga objaviti. S obzirom na to da tada nije bilo prijevoda s poljskog, pozvala me na daljnju suradnju, pa sam joj donio ono što sam prevodio “za svoju dušu”, a time je bila oduševljena. Tako smo se počeli sve više “družiti”.
Rekla je u jednom trenutku da “Književna smotra” izlazi u tek četiri broja godišnje i predložila da se obratim i drugim časopisima. Tako je započela moja karijera književnog prevodioca krajem 1990-ih. Ona me uvela u taj svijet.
Nastavili smo surađivati nakon što sam diplomirao i počeo raditi te mi je preporučila da objavim nešto i u časopisu “Svjetlo” Matice hrvatske u Karlovcu. Počeo sam pisati prikaze knjiga koje čitam. Rekla mi je 2005. godine da s izdavačem “Disput” pokreće biblioteku “Na tragu klasika” u kojoj će objavljivati manje poznate pisce iz cijele Europe. Zamolila me da preveden jedan roman s poljskog i dala mi knjigu. Da sam je ranije čitao, promislio bih dvaput jer je autor iz Šlezije i samo tamo postoji dijalekt, inače poljski jezik nema dijalekata jer je rano standardiziran, no bio sam mlad, blesav i nadobudan te sam pristao to prevesti. To je jedna od prvih knjiga koja je izašla u toj biblioteci koju je Irena uređivala 15 godina, do smrti. Ta je biblioteka odgojila naraštaj mladih prevodioca. Sasvim nesebično je “gurala” mlade, a za tu biblioteku je dobila mnogo nagrada. Odgojila je one koji danas predstavljaju stup hrvatskog književnog prevodilaštva, a ta njena velika zasluga se ne ističe, a trebalo bi to isticati.
Prijevod tog romana je bio početak našeg intenzivnijeg druženja. Na početku bi mi predlagala ono što bi trebalo prevesti, no s vremenom sam sve više počeo prevoditi za druge izdavačke kuće, odnosno predlagao njoj što bi trebalo prevesti. U to doba je Poljska ustanovila Institut za knjigu čija je zadaća širiti poljsku kulturu svijetom tako što daje novac za prijevode. Sve knjige koje smo radili su stoga bile potpomognute od te institucije, a toga je bilo puno. U sklopu biblioteke “Na tragu klasika” su objavljivana djela iz srednjoeuropskih književnosti za koje se do tada uopće nije znalo i to je Irenina zasluga. Bila je vrelo energije, puna ideja i za akciju.
Pratila je sve trendove. Sjećam se da je među prvima otvorila profil na društvenoj mreži Facebook i nagovarala nas da ga i mi otvorimo smatrajući to odličnim sredstvom za promociju. Uvijek je bila spremna otkrivati nove ideje i upoznavati se s novim ljudima. Bila je otvorena prema svima. Bila je svjetska osoba i mnogi su mi posvjedočili da su za upoznavanja s njome imali osjećaj da je poznaju odavno i da nastavljaju druženje gdje su stali. Koliko god se družili, nikad nismo pričali o njenoj intimi. Nikad nije pričala o svome životu – pričali bismo o književnosti i o onome što bi trebalo napraviti. Sve što je radila bilo je njen život i to se vidjelo. Nisam znao da je bila bolesna dok nije bilo prekasno. Do konca je ostala vedra i puna ideja. Zadnje smo dogovorili prijevod djela “Dnevnik pisan noću” poljskog autora Gustawa Herling-Grudzińskog, ali nije dočekala objavu te knjige, a sljedeće godine sam za taj prijevod dobio Nagradu “Iso Velikanović”. To je zadnja knjiga koju smo skupa radili.
Irena je bila super osoba, vedra, posvećena onome što je radila i njena je najveća zasluga što je sve te mlade tako nesebično primala i pogurala u svijet književnosti. Irenino naslijeđe je ostalo u knjigama koje je napisala, u toj biblioteci i u ostalim njenim ostvarenjima. Bila je svestrana i svake godine bi se trebalo nešto o njoj kazati. To što je bila svestrana ne znači da je energiju rasipavala. Bila je organizirana i nije bila “rasuti teret”. Mogao si se pouzdati u ono što si s njome dogovorio i sve je uspjela i do zadnjeg dana je radila.
Svoj rad je zaokružila. Napravila je jako mnogo prijevoda s ruskog jezika. Ruska književnost 1990-ih godina kod nas nije bila na dobrom glasu, a ona je promovirala te autore, kao i pisce iz drugih književnosti koje su nam tada bile nepoznate. Danas je ruska književnost dosta zastupljena i Irena ima dostojne nasljednike. Shvaćala je da je važno mlade pomagati te je uspjela prenijeti te djelatnosti na mlađe naraštaje, pa imamo sada prevodilačke studije i kolegije te se prevodi puno ozbiljnije no što je to bilo kada sam počinjao. To je njena zasluga. Dobitnica je Nagrade “Iso Velikanović” Ministarstva kulture i posthumno nagrade za životno djelo Hrvatskog društva književnih prevodilaca. Kad me pitaju kako sam počinjao uvijek istaknem njenu ključnu ulogu.
*izlaganje na 17. Kunstbunker Music & Art festivalu u Dugoj Resi
**objavljeno na portalu Aktiviraj Karlovac
***autorica fotografije Lucija Polović