Družba “Braća Hrvatskog Zmaja” i Matica hrvatska pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora obilježavaju 1100. obljetnicu krunidbe kralja Tomislava nizom aktivnosti, a tko je bio kralj Tomislav zumirali smo sa sveučilišnim profesorom srednjovjekovne hrvatske povijesti Nevenom Budakom.
Između ostalih, autor je knjiga “Prva stoljeća Hrvatske”, “Knezovi, kraljevi, biskupi – slike iz davne hrvatske prošlosti”, “Karlo Veliki – Karolinzi i Hrvati”, “Hrvatski vladari”, “Povijest hrvatskih zemalja u srednjem vijeku”, “Hrvatska povijest od 550. do 1100.” i “Na dnu društvene ljestvice – robovi i služinčad na istočnoj jadranskoj obali”.
Urednik je knjige “Etnogeneza Hrvata” te suautor priručnika “Hrvatska povijest srednjeg vijeka” i knjige “Habsburzi i Hrvati”.
Kako ste uključeni u organizaciju proslave 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava?
- Nisam dio nikakvog službenog tijela, niti sam uključen u znanstveni odbor nekog skupa, niti u pripremu neke izložbe, tek kroz dva programa koje sam sam osmislio ili u suradnji s kolegicama i kolegama. Imali smo prije dva ili tri tjedna tribinu na Rabu na kojoj nas je sudjelovalo osmero o tome zašto imamo takve proslave i kako se prisjećamo ranije povijesti te kako je organizirana proslava prije stotinu godina. Održao sam radionicu za učenike rapske gimnazije o tome kako analizirati izvore koji se tiču Tomislava i što o tome možemo saznati. U Kulturnom centru Dubrava imam seriju predavanja o ranoj hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti popraćenu debatama srednjoškolaca.
Zašto ste program proveli na Rabu?
- Troje nas organizatora imamo tamo kuće, pa nam je to bilo praktično. Namjeravamo ponuditi Rabu program “Rapski povijesni razgovori” i svake bismo godine krajem rujna organizirali razgovore u javnom prostoru o povijesti.
Ako sam dobro shvatio, o kralju Tomislavu znamo malo ili gotovo ništa. Na temelju čega se prisjećamo tog razdoblja hrvatske povijesti?
- O njemu uistinu znademo vrlo malo. Nema sumnje da je postojao i da je imao titulu kralja. Znamo da je 914. godine još imao titulu kneza i da je 925. predsjedao crkvenim saborom u Splitu na kojemu se odlučivalo o crkvenom životu, a iz toga možemo zaključiti da je upravljao dalmatinskim gradovima, a ne samo Hrvatskom. Spomenuto o njemu možemo pouzdano znati, a sve drugo je domišljanje, manje-više vjerojatno, ili je pak, poput krunidbe na Duvanjskom polju, potpuna izmišljotina.
U čemu je razlika između Dalmacije i Hrvatske u ovom kontekstu?
- Oko 800. godine je ustanovljena podjela koja je 812. godine sankcionirana Aachenskim mirom, odnosno ugovorom između Karla I. Velikoga i Bizanta. Njime je naš prostor podijeljen tako da su Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te većina otoka počevši od Cresa, Krka i Raba ka jugu pripali Bizantu i to se nazivalo Bizantskom Dalmacijom u kojoj je Bizant manje-više uspješno ostvarivao vlast. Sav ostali dio našeg područja je potpao pod vlast Franaka i na tom području je nastala Kneževina Hrvatska.
Koje je to područje?
- Po opisu iz 10. stoljeća, od Labina do Cetine, prelazila je na područje oko Imotskoga, a u unutrašnjosti do Vrbasa. Ne znamo točno gdje je bila sjeverna granica, ali možemo pretpostaviti da je bila negdje oko Siska. To je bilo područje i hrvatske kraljevine kojom je upravljao Tomislav. Od Cetine prema jugu se nizalo nekoliko takozvanih sklavinija, slavenskih kneževina – Zahumlje, Travunija, Konavli, Duklja – koje su bile u različito vrijeme u različitim odnosima s Hrvatskom, odnosno sa Srbijom, to jest Raškom, ili s Bizantom. Područje sjeverno od Hrvatske nije bilo njen sastavni dio, nego zasebna kneževina, dakle ne samo savsko-dravsko međuriječje, nego i područje južno od Drave.
Na temelju čega tvrdite da je izmišljotina krunidba na Duvanjskom polju?
- Postoji jedan izvor koji se često koristi kad je riječ o Tomislavu, a poznat je pod različitim nazivima. Taj izvor zovemo “Kraljevstvo Slavena”, kako je to djelo nazvao autor, ili “Ljetopis popa Dukljanina” ili “Barski rodoslov”. Autor je nepoznat i ne znamo točno kada je djelo nastalo – neki smatraju krajem 12. stoljeća, a neki drugi kasnije. Postoje različiti prijedlozi o tome tko je bio autor, a po svemu sudeći to je bio netko tko je bio svećenik u Baru. U tom djelu je prikazana povijest nepostojećeg slavenskog kraljevstva. Autor je izmislio jedno kraljevstvo Slavena koje je obuhvaćalo današnju Hrvatsku, Bosnu, Srbiju i Crnu Goru – znamo da takvo kraljevstvo nikada nije postojalo. U interpretaciji tog autora tim kraljevstvom je vladala dinastija koju je začeo gotski kralj Totila, a nakon njega su nastavljali vladati njegovi nasljednici do jednog trenutka kada su se pretvorili u Slavene. Nije ponuđeno objašnjenje kako se to moglo dogoditi. Uglavnom, svi ti vladari sve do 1000. godine su izmišljeni – nema povijesnih osoba, odnosno, ako ih slučajno i ima, upale su tamo iz sasvim drugih izvora. Riječ je, dakle, o nepostojećem kraljevstvu i nepostojećoj dinastiji. Jedan od nepostojećih vladara koji se spominje je i Tomislav, a za njega se kaže da je bio mladi junak koji je često pobjeđivao Atilu i Mađare. Iz toga je izvučen zaključak o pobjedi Tomislava nad Mađarima. U tom djelu je opisano i to kako je izvjesni kralj Svatopluk koji je vladao tim kraljevstvom sazvao veliki sabor na koji su došli izaslanici Pape i bizantskog cara koji su ga tada okrunili za kralja. Dakle, i ranije su tim kraljevstvom vladali kraljevi, ali je on bio prvi okrunjeni. Po autoru tog djela pisanog na latinskom jeziku, taj sabor se održao na lokalitetu Planicies Dalmae. Postavila su se pitanja gdje je taj lokalitet i tko je Svatopluk. Jedini Svatopluk koji dolazi u obzir je vladar Velike Moravske, zemlje koja je obuhvaćala prostor današnje Češke, Slovačke i dijela Mađarske te koji je vezan uz legende o Ćirilu i Metodu te se javlja kao lik u životopisima svetog Konstantina. Vjerojatno je tako upao u ovo kraljevstvo Slavena. Povjesničari iz 19. stoljeća, prije svih Ivan Kukuljević Sakcinski, su zaključili da, s obzirom na to da je Tomislav bio prvi hrvatski kralj, a u spomenutom djelu je Svatopluk prvi okrunjeni kralj, Svatopluk zapravo Tomislav i da opis Svatoplukove krunidbe prikazuje Tomislavovu krunidbu. Vidljivo je da je mašta uzela jako puno maha. Planicie Dalmae su identificirali kao Duvanjsko polje, što bi imalo neke jezične osnove, no problem je u tome što iz tog djela jasno proizlazi da se taj lokalitet morao nalaziti u Dukljanskom Kraljevstvu – “Kraljevstvo Slavena” u prvom dijelu opisuje sasvim nepostojeće kraljevstvo, a onda se pretvara u povijest Dukljanskog, onoga koje je postojalo na području današnje Crne Gore. Njemački povjesničar Ludwig Steindorff je dokazao da se taj lokalitet nalazi u blizini današnje Podgorice i tamo je bila bazilika u kojoj su se dukljanski kraljevi krunili i sahranjivali. Nikakve veze to, dakle, nema niti s Duvnom niti s Hrvatskom, a da stvar bude bolja postoji djelo “Hrvatska redakcija Ljetopisa popa Dukljanina” ili “Hrvatska kronika”, kako ga radije zovemo, koje uopće ne spominje Tomislava – tamo gdje se u “Kraljevstvu Slavena” spominje Tomislav “Hrvatska kronika” spominje Polislava. “Hrvatska kronika” je nastala vjerojatno u 15. stoljeću, možda krajem 14., dakle nikakvog spomena na Tomislava u Hrvatskoj tada više nije bilo. Iz toga jasno proizlazi da se djelo “Kraljevstvo Slavena” ne može više koristiti na bilo koji način kao povijesni izvor za Tomislava.
Zašto onda slavimo Tomislava?
- Pouzdani podaci o njemu potječu iz dva izvora. Jedan izvor je splitski kroničar iz 13. stoljeća Toma Arhiđakon koji je pisao povijest splitske crkve. U jednom poglavlju “Uspomena na nadbiskupe koji su zapamćeni” naveo je imena nekoliko nadbiskupa koja je pronašao vjerojatno u ispravama u kaptolskom arhivu u Splitu. Naveo je da je 914. godine bio nadbiskup Ivan u vrijeme kneza Tomislava. To je očito podatak iz isprave iz 914. koju je vjerojatno izdao Tomislav i koja je bila neka potvrda posjeda splitske crkve. Taj podatak je nedvojben. Drugi izvor je djelo “Historia salonitana maior” ili “Veća salonitanska povijest”. To je Tomino djelo nadopunjeno nekim izvorima, ali je zadnjih nekoliko poglavlja odbačeno i zamijenjeno legendom o smrti kralja Zvonimira. Izvori koji su dodani u to djelo se tiču, između ostaloga, splitskih crkvenih sabora 925. i 928. U tom djelu se donosi dosje koji se odnosi na te događaje koji sadrži pismo pape Ivana X. upućeno Tomislavu u kojemu ga se oslovljava kraljem. Iz toga zaključujemo da je 925. Tomislav koristio titulu kralja, što ne znači da je bio okrunjen jer su tu titulu mogli koristiti neokrunjeni vladari. Osim toga, ne znamo kada je počeo koristiti tu titulu – mogao ju je koristiti bilo kada nakon 914.
Jedna od aktivnosti u sklopu proslave 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava je i rekonstrukcija krune.
- To je sasvim neznanstveno. Ne možemo reći da je riječ o rekonstrukciji, nego o konstrukciji. Ne znamo kako je izgledala kruna u 10. stoljeću. Imamo prikaz hrvatskog vladara iz 11. stoljeća na reljefu u splitskoj krstionici i tamo je prikazana kruna onako kako i može biti prikazana na takvoj podlozi. U crkvi svetog Mihovila kod Stona je freska koja prikazuje vladara koji nosi vrlo sličnu krunu kao onaj na splitskom reljefu. Iz toga možemo zaključiti je li tako izgledala kruna u 11. stoljeću, a ne znamo je li izgledala tako i u 10. te je li Tomislav uopće imao krunu s obzirom na to da nema podataka da je okrunjen. U Engleskoj se ove godine obilježava 1100 godina krunidbe engleskog kralja, no Englezi ne slave to kao mi. Dakle, 925. je jedan od tamošnjih vladara uspio pod svoju vlast staviti nekoliko kraljevstava koji čine područje današnje Engleske i on se okrunio – ima podataka da je stavio krunu na glavu – ali on je bio kralj i prije toga te su i njegovi prethodnici bili kraljevi. To što njegovi prethodnici nisu bili okrunjeni ne umanjuje značenje njihovog položaja i krunidba je samo dodatni pokazatelj vlasti i ugleda. Nemamo podataka o krunidbi kralja Tomislava, ali to ne znači da nije bio kralj.
Tko je konkretno izmislio krunidbu na Duvanjskom polju?
- Kukuljević Sakcinski na temelju svojega čitanja “Kraljevstva Slavena”. Franjo Rački je u raspravi o preobraženju hrvatske kneževine u kraljevinu zaključio da se to dogodilo od Tomislava, da je on prvi kralj i da je to moralo biti 925. Kukuljević je išao dalje u želji da to dokumentira, pa je izmislio priču o Svatoplukovoj krunidbi na Planicies Dalmae i rekao kako je izgledala. Kukuljević je preuzeo cijeli detaljni opis i pripisao Tomislavovoj krunidbi. Već smo utvrdili da to s Tomislavovom krunidbom i Hrvatskom nema veze.
Kukuljeviću Sakcinskom ipak možemo zahvaliti što se mnogi u Hrvatskoj danas ne zovu Svatopluk. Ako sam dobro shvatio, historiografija tog doba je bila u službi izgradnje nacionalnog identiteta.
- Naravno.
Kako objasniti razliku između Hrvata srednjeg vijeka i Hrvata u modernom dobu? Kako su tada razumjeli taj identitet, odnosno što je Tomislavu ili nekom njegovom podaniku značilo to da je Hrvat?
- Imamo jako malo izvora iz ranog srednjeg vijeka i nemamo nikakav izvor koji bi izrijekom govorio o tome kako su se ljudi osjećali. No, načelno, osjećaj etničke pripadnosti nije bio primaran, ako je uopće u tom pogledu i postojao, a to vrijedi za sve europske narode tog vremena. Prvi i najvažniji osjećaj vjerojatno je bio osjećaj vjerske pripadnosti i najvažnija odrednica je bila jeste li kršćanin ili niste. Druga važna odrednica je bila socijalna, to jeste li bili plemić, odnosno slobodni seljak ili kmet. Postojao je i osjećaj lokalne pripadnosti – pripadali ste nekom selu ili ste bili pod nekim velikašem ili ste živjeli u nekom gradu. Etničke kategorije, a pogotovo nacionalne nisu postojale, odnosno njihovo je značenje bilo više socijalno, nego etničko. Kad god se u ranom srednjem vijeku i kasnije spominju Hrvati bez iznimke se to odnosi na slobodne ljude, plemiće. Netko tko je kmet se ne izjašnjava kao Hrvat. Oni koji nisu bili Hrvati nisu se u tom smislu etnički niti deklarirali. To vrijedi i za druge narode. Pripadnik nekog naroda je morao biti ratnik, plemić, odnosno slobodan čovjek. Tomislavu i Hrvatima u 9. i 10. stoljeću uopće je to što su Hrvati značilo da pripadaju tom sloju ratnika, vodećem sloju koje upravlja kraljevstvom.
Kakve su to ratove i bitke vodili tada s Mađarima i Bugarima?
- Kad je Tomislav vladao postojale su u susjedstvu dvije velike agresivne sile – Bugari i Mađari. Bio je tu, naravno, i Bizant, a na zapadu Europe se počelo konsolidirati Sveto Rimsko Carstvo. Tomislavu se pripisuju pobjede nad Bugarima i nad Mađarima. Hrvati su nedvojbeno odnijeli pobjedu nad Bugarima, i to važnu. Bugarska je pod carem Simeonom postala velika sila na prijelazu u 10. stoljeće i ozbiljno je ugrožavala Bizantsko Carstvo. Sa svojom vojskom je došao pod zidine Konstantinopola i prisilio bizantskog cara da i njemu prizna carsku titulu. Ulogu u stalnim sukobima između Bugara i Bizanta su igrali i Srbi koji su čas bili na strani jednih, čas na strani drugih, odnosno kad bi stali na stranu jednih, ovi drugi bi provalili u Srbiju, smijenili kneza, postavili svog. Kada su Bugari protjerali srpskog kneza i bizantskog saveznika Zahariju, pobjegao je s pratnjom u Hrvatsku. Tomislav je bio na strani Bizanta vjerojatno stoga što je dobio na upravljanje dalmatinske gradove i prihvatio je srpskog kneza. Bugari su napali Hrvatsku i Hrvati su pobijedili – uništili su njihovu vojsku i vjerojatno je to imalo utjecaja na Simeona koji je, po nekim bugarskim piscima, od šoka zbog tog poraza doživio moždani udar i umro. Podaci o tom bugarsko-hrvatskom ratu potječu iz djela bizantskog cara i pisca Konstantina VII. Porfirogeneta koji je bio Tomislavov suvremenik. Po njegovom nalogu je sastavljeno nekoliko djela, između ostalih i djelo “O upravljanju carstvom” u kojemu postoje tri poglavlja u kojima se govori o Dalmaciji, odnosno o Hrvatskoj, i to je prvi slučaj da se u nekom tekstu pojavljuje ime Hrvatska za neku zemlju. To djelo sadrži za ono vrijeme detaljan opis Hrvatske, njezinih granica i županija. No, Konstantin nigdje ne spominje Tomislava. Govori o velikoj vojnoj snazi Hrvatske i spominje znameniti podatak o sto tisuća pješaka i 60.000 konjanika te puno velikih i malih brodova. Zašto nije spomenuo Tomislava? Hrvatski povjesničari 19. stoljeća su glede toga pronašli izgovor u tome da je Tomislav bio prejak vladar, da je Bizant ovisio o njegovoj pomoći, da Konstantin to nije htio priznati i da ga zato nije spomenuo. Međutim, kada se malo dublje uđe u analizu tog djela vidi se da nije nastalo odjednom. Ono je pisano kroz dulje razdoblje i mogu se identificirati poglavlja koja su nastala prije i poglavlja koja su nastala kasnije. O sukobu Hrvata s Bugarima govori se u dva poglavlja. U poglavlju o Hrvatima se kaže da oni nikada nisu ratovali s Bugarima, osim u vrijeme kana Mihaela Borisa, a on je pak bio suvremenik kneza Trpimira koji je vladao sedamdesetak godina prije Tomislava. Dodaje se da ih Boris nije uspio pobijediti i da su Hrvati i Bugari sklopili mir. Dakle, nema podataka o pobjedi Hrvata nad Bugarima u vrijeme Tomislava. Taj podatak se nalazi u poglavlju o Srbima – kada se govori o tome kako su Srbi pobjegli u Hrvatsku spominje se i ta bitka i ne kaže se tko je bio hrvatski vladar tog vremena. Iz djela “”Historia salonitana maior” znamo da su Drugi crkveni sabor u Splitu 928. sazvali papinski poslanici nakon što su se vratili iz Bugarske s mirovnih pregovora između Hrvata i Bugara. Ako su 928. došli u Hrvatsku, ti mirovni pregovori su mogli biti najranije 927. godine, što znači da je bitka Hrvata i Bugara morala biti najranije 926. ili 927. Tomislav se spominje zadnji puta 925. Možemo pretpostaviti da je on bio taj koji je vodio Hrvate u borbi s Bugarima, ali ne možemo biti sigurni jer je možda 925. godine umro, pa ga je naslijedio njegov nasljednik za kojega ne znamo točno tko je bio. Neupitno je da su Hrvati pobijedili Bugare u to doba, jedino je pitanje je li tada vladao Tomislav.
A što je s Mađarima, jesu li Hrvati onog doba s njima ratovali?
- U djelu “Ljetopis popa Dukljanina” postoji podatak da je Tomislav pobijedio Mađare koje je vodio Atila, kao što sam spomenuo. Atila nije nikakav mađarski vladar, nego hunski iz 5. stoljeća. Hrvatski povjesničari iz 19. stoljeću su ustvrdili da je u djelu “Ljetopis popa Dukljanina” umjesto Atile trebalo pisati Árpád, no da je došlo do zabune. U mađarskoj historiografiji se uistinu događalo da spominju Atilu kada govore o Árpádu, ali to se događa tek nekoliko stoljeća kasnije. Dakle, taj podatak je sumnjiv već po tome što Atila nije mađarski vladar, a i po tome što Tomislav upada u neku genealogiju vladara koji su svi izmišljeni. Ako su svi u toj genealogiji izmišljeni, zašto bismo smatrali da je taj Tomislav stvarni vladar i da taj podatak ima bilo kakve veze sa stvarnošću? Mletački dužd i kroničar iz 14. stoljeća Andrija Dandolo bilježi da su Mađari dvaput provalili u Hrvatsku. Doduše, to je bilo u vremenu koje bi trebalo biti neposredno nakon Tomislava. Dandolo bilježi da su prodrli do mora, dakle nisu bili zaustavljeni. Nemamo zapravo saznanja da su Hrvati pobijedili Mađare. Nemamo nikakvih saznanja o tome da je granica Hrvatske i Mađarske uspostavljena na Dravi i riječ je o potpunoj fantaziji hrvatskih povjesničara iz 19. stoljeća. No, to ne znači da se Hrvati nisu mogli oduprijeti Mađarima jer kada su se Mađari doselili u Panonsku nizinu 895. godine uništili su već spomenutu Veliku Moravsku, a neki od bjegunaca su se sklonili u Hrvatsku. To znači da je Hrvatska mogla pružiti utočište tim bjeguncima, odnosno da su se oni u njoj osjećali sigurnima. Je li to bilo zbog toga što bi Hrvatska bila takva vojna sila koju se Mađari nisu usudili napasti ili koju su neuspješno napali ili se radi o tome da Mađari nisu bili zainteresirani za prodiranje u Hrvatsku jer su išli pljačkati preko Istre i slovenskih zemalja franačke krajeve, odnosno preko Srbije bizantske, pa bi Hrvatska ostala u tom nekom trokutu.
Kako se snalazite kao stručnjak tapkajući u mraku bez izvora?
- To jest tapkanje u mraku. Jako je malo podataka i nužno se moramo domišljati kako je moglo biti, a to je neizbježno kada se radi o ranom srednjem vijeku, pa i o povijesti koja ne pripada tom razdoblju. Pritom moramo paziti da naše pretpostavke ne smiju biti u proturječju s povijesnim izvorima.
Postoje izvori iz starog Egipta, a zašto sada imamo rupu u srednjem vijeku?
- Jer se tada malo pisalo, što je karakteristično za cijelu Europu – razina pismenosti je opala u kasnoj antici, oživjela ponovno u doba Karla Velikoga, pa ponovno slijedi razdoblje od oko 150 godina kada pismenost nanovo opada te počinje rasti tek iza 1000. godine.
Moglo bi se reći da smo opet u razdoblju opadanja pismenosti.
- Da, iz ovog doba će ostati malo toga sačuvanog.
Kako ocjenjujete proslavu 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava koja se odvija pod pokroviteljstvom parlamenta?
- Pozitivno je što se prisjećamo hrvatske povijesti i podsjećamo građane na to da je Hrvatsko Kraljevstvo postojalo, a negativno je što smo tako odrezali stotinu godina hrvatske povijesti jer sve interpretacije govore da je Hrvatska postala država prije 1100. godine. Hrvatska postoji cijelo 9. stoljeće. Vladar poput Trpimira je puno bolje dokumentiran od Tomislava, a bio je i ugledniji od njega, pa tu su Branimir i Domagoj i niz važnih hrvatskih vladara koje smo ovom proslavom jednostavno izbrisali, proglasili ih nevažnim kneževima.
Zašto ovom društvu bitno imati nekoga u povijesti tko je okrunjen?
- To bi trebalo upitati Družbu “Braća Hrvatskog Zmaja” te zašto ne gledaju što se uistinu događalo, nego se drže takve jedne formalnosti. Dakle, radi se isključivo o tom jednom papinskom pismu u kojemu je Tomislav oslovljen s titulom kralja. Možda je Papa i Mutimira ili nekog drugog nazvao kraljem, a da to pismo nije sačuvano. Za Trpimira imamo podatak da ga je jedan ugledan saski benediktinac Gottschalk smatrao kraljem, bez obzira na to što je službeno Trpimir koristio koristio titulu kneza. Ne znamo kako su Hrvati nazivali svoje vladare na hrvatskom jeziku. Titula kralja je po prvi puta zabilježena na Bašćanskoj ploči u 11. stoljeću uz Zvonimirovo ime i ona potječe od imena Karla Velikog. Dakle, ako su Hrvati Karlovo ime iskoristili za naziv titule, to nisu učinili vjerojatno za vrijeme Zvonimira, nego vjerojatno prije, možda i u 9. stoljeću. Dok je postojalo Karolinško Carstvo, titula kralja je bila rezervirana za pripadnike karolinške dinastije. Nitko drugi nije smio koristiti tu titulu osim njih, pa tako niti hrvatski vladari koji su bili u labavoj ovisnosti o Karolinzima i mogli su koristiti samo titulu kneza. Kada je to carstvo prestalo postojati nakon 888. godine otvorila se mogućnost da i hrvatski vladari počnu koristiti titulu kralja. Zato se vjerojatno ta titula i javlja 925., a možda se javila već i 900. Možda ju je, dakle, već počeo koristiti Muncimir, iako u njegovoj ispravi iz 892. i na natpisu iz 895. nosi titule dux i princeps, no možda je pet godina kasnije odlučio unaprijediti svoju titulaturu i prozvat se rex. Po Tomi Arhiđakonu, prvi hrvatski vladar koji je dobio oznake kraljevske vlasti, dakle krunu i valjda mač i žezlo, je bio Stjepan I. Držislav 970-ih godina, pedesetak godina nakon Tomislava. U prilog toj tvrdnji ide činjenica da Držislav nosi drugo ime Stjepan, a to znači ovjenčan, onaj koji je dobio krunu, kao što je, recimo, ugarski kralj Stjepan I. bio prvi okrunjeni ili pak Stefan Prvovenčani u slučaju Srba, prvookrunjeni srpski kralj. Vladari nisu mogli sami sebi samo tako stavljati krune, nego ih dobiti od neke više vlasti, bilo cara na istoku ili cara na zapadu, a u 11. stoljeću i od Pape. Nemamo podataka da bi bilo koji od tih careva Tomislavu dodijelio krunu, a za Držislava imamo podatak da su mu oznake kraljevske vlasti dodijelili bizantski carevi. Insistiranje na tim formalnostima nije baš dobro u objašnjavanju i vrednovanju hrvatske povijesti i bolje je držati se onoga što konkretno znamo o pojedinim vladarima ili o pojedinom razdoblju.
Tisuću i sto godina krunidbe kralja Tomislava će se obilježiti, između ostaloga, i setom aktivnosti “1100 razloga za trudnoću, porod i roditeljstvo”, pa možda to urodi novim Muncimirom ili Svatoplukom. Velika je proslava u Tomislavgradu, no kako je to mjesto dobilo ime?
- Tomislavgrad nije nazvan po kralju Tomislavu nego po sinu kralja Aleksandra I. Karađorđevića. U ozračju proslave tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva kralj Aleksandar je odlučio nazvati svog drugog sina Tomislav. Trećega je nazvao Andrej, a prvi je bio Petar i ta tri sina su simbolizirala svojim imenima jedinstvo jugoslavenskih naroda. Građani tadašnjeg Duvna su vjerujući da je to mjesto krunidbe kralja Tomislava podnijeli zahtjev Aleksandru za promijene ime mjesta u Tomislavgrad u čast njegovoga sina i kralja Tomislava, ali je on donio odluku da se to mjesto preimenuje samo u čast njegovoga sina. Dakle, Tomislavgrad nije službeno nazvan po kralju Tomislavu, nego po princu Tomislavu Karađorđeviću, a onda je to 1941., ako se ne varam, bilo ukinuto, pa je obnovljeno 1990-ih od onih koji su vjerovali da obnavljaju ime mjesta posvećeno kralju Tomislavu, a u biti su obnovili naziv u spomen na princa Tomislava. Nakon 1945. se to mjesto opet zove Duvno, a morao bih provjeriti je li ustaška vlast mijenjala ime. Gotovo sam siguran da nisu pristali na to da se mjesto zove po Karađorđeviću.
Bez obzira na činjenice, možemo uzeti jubilej kao povod za proslavu.
- Naravno, s pivom “Tomislav” koje je nastalo za obilježavanja tisućite godišnjice Hrvatskog Kraljevstva.
*objavio KAportal