Karlovčanin Krunoslav Karin je prije nekoliko dana obnovio mandat predsjednika Europske federacije za bejzbol i softbol WBSC Europe, a prije toga je izabran u Gradski odbor Socijaldemokratske partije Hrvatske u Karlovcu, pa smo s njime zumirali bitne sportske i političke teme.
Koja je razlika između bejzbola i softbola?
- Riječ je o sličnim sportovima i softbol jest nastao iz bejzbola. Softbol igraju i žene i muškarci, a u tom sportu je u odnosu na bejzbol manji teren i veća lopta te su pravila gotovo pa ista – loptica se baca na drugačiji način. Desetljećima su savezi za ta dva sporta bili samostalni, pa su se spojili, a onda opet odvojili, no prije deset godina su se te dvije federacije na svjetskoj razini spojile zbog Olimpijskih igara. Muškarci igraju bejzbol, a žene softbol, dok po statutu Olimpijskih igara svaki sport mora imati zastupljena oba spola. Zato je odlučeno da se savezi spoje, što je prije tri godine učinjeno i na europskoj razini, a trebali smo prije četiri, no zbog koronakrize nismo. Stoga je moj prvi mandat trajao tri godine, a sada ovaj traje četiri, dakle do 2029., nakon Olimpijskih igara u Los Angelesu na kojima smo se vratili kao olimpijski sport.
Zašto žene ne igraju bejzbol?
- Igraju, ali puno manje nego što muškarci igraju softbol. Problem je bio vratiti se na Olimpijadu i zbog broja sportaša jer imamo velike rostere po 24 igrača, a 18 u softbolu, pa je ovo bila najmudrija odluka, a i osnažili smo se jer imamo u jednom savezu više članica, klubova i igrača.
Koje kriterije neki sport mora ispuniti da bude olimpijski?
- Ima tu puno političkih igara, a nema čvrstih pravila. Izgubili smo status olimpijskog sporta 2008. godine jer je tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Jacques Rogge očajnički pokušavao ubaciti ragbi jer je to njegov sport i kod ostalih momčadskih je tražio slabosti, a naša je bila to što naši najbolji igrači nisu dolazili na Olimpijske igre jer tada traje sezona u američkoj ligi (MLB). Ulagalo se tada puno u bejzbolske stadione, a onda su nas izbacili iz redovnog programa, a sada ćemo biti zastupljeni kao dodatni sport na zahtjev domaćina. U ožujku je izbor novog predsjednika MOO i o novom čelniku će dosta ovisiti kakva će pravila postojati za prijam novih sportova. Sada je sistem takav da iz stalnog programa moraš neki sport izbaciti, da bi neki drugi ubacio.
Zar je ograničen broj sportova?
- Ograničen je broj sportaša. Momčadski sportovi su zakinuti jer za njih postoji jedan set medalja, a u drugim sportovima ima više kategorija. Gleda se na održivost Olimpijskih igara čija je organizacija postala nevjerojatno skupa.
Zašto je bejzbol jako popularan u Japanu?
- To je njihov nacionalni sport. Našu nogometnu reprezentaciju nazivamo Vatrenima, a oni svoju bejzbolsku Samurajima. Japanci žive za bejzbol i Japan je svjetski prvak u tom sportu i olimpijski pobjednik. Tamo je bejzbol religija. Imali smo u Karlovcu japanskog igrača koji je igrao šest sezona u njihovoj ligi i svakoga puta kada bismo sreli neke Japance, oni bi poludjeli, slikali se s njime. Amerikanci su imali velik utjecaj na Japan i vjerojatno je tako taj sport došao u tu zemlju. Bejzbol je popularniji u Japanu nego u Sjedinjenim Američkim Državama.
Jako je popularan i na Kubi.
- U svim latinoameričkim zemljama je tako i čak je 30 posto igrača u MLB tog porijekla, prvenstveno iz Dominikanske Republike i Venecuele. U tim zemljama vlada veliko siromaštvo, pa tamo u bejzbolu vide izlaz iz toga. Dosta klubova iz MLB ima svoje kampove i akademije tamo u kojima se trenira i uči engleski jezik. Najbolje igrače šalju u SAD i oni već sa 16 godina života mogu potpisati profesionalni ugovor.
Zašto je pala popularnost bejzbola u Sjedinjenim Državama?
- Tamo je trenutačno najpopularniji američki nogomet koji je utoliko preskočio bejzbol 1994. kada su bejzbolaši štrajkom napravili veliku grešku. Malo je utakmica u ligi američkog nogometa (NFL) – ekipa u NFL igra osam domaćih utakmica, a u MLB 81. Bejzbolska liga se igra tamo cijelo ljeto i svakoga dana su utakmice, a američki nogomet je zbijen u kraće razdoblje. MLB je najgledanija liga na svijetu. Lani je na utakmicama bilo 72 milijuna gledatelja. Najgledanija nogometna liga je engleska, a tamo je bilo 11 milijuna gledatelja. U američkom sportu, po popularnosti je poredak takav da je prvi američki nogomet, drugi bejzbol, treća košarka, četvrti hokej, a nogomet peti.
Jesu li bejzbolski stadioni puni?
- Vikendima uvijek. Svakoga petka je vatromet od pola sata na svim stadionima. Postoji tamo kult kupovine godišnjih karata. Tvrtke toga puno kupuju i ostvaruju porezne olakšice. Karte koje kupiš su u fizičkom obliku i možeš onda to i poklanjati. Velik je novac u pitanju. Igrač Los Angeles Dogersa Shohei Ohtani ima ugovor na deset godina vrijedan 750 milijuna američkih dolara.
Do kojih bismo zaključaka došli, ako bismo usporedili američki i europski bejzbol?
- Teško ih je usporediti. Europa je bojno polje s jako puno momčadskih sportova i teško se nametnuti, no borimo se. Postoje profesionalne lige u Italiji i Nizozemskoj, poluprofesionalne u Češkoj i Njemačkoj. Držimo se, razvijamo, otvaramo nove zemlje. Na dobrom smo putu. Počeli smo igrati Ligu prvaka u koju se plasirao i Bejzbolski klub Olimpija, no ne može igrati kod kuće jer nemamo reflektore u Karlovcu, pa smo prisiljeni igrati sve utakmice u gostima. Prodali smo po prvi puta i televizijska prava. U svakom slučaju smo u tri godine napravili puno za europski bejzbol i softbol. Ti sportovi na našem kontinentu neće sigurno biti popularni kao u Sjevernoj Americi ili u Aziji, ali se borimo za svoje mjesto pod suncem.
Koji je Vaš zadatak u novom razdoblju?
- Mandat smo dobili za unapređenje svih natjecanja i da privučemo marketingom što više novca te ubaciti u taj sport što više igrača. Napravljena je i ulična verzija bejzbola, takozvani bejzbol 5. To je zainteresiralo mnogo djece i taj sport je postao službeni na Olimpijskim igrama mladih koje će se održati sljedeće godine, a bit će i dio Mediteranskih igara. Radimo dosta na tome i mislim da ćemo napraviti turnire po velikim europskim gradovima, a to je sport koji se može igrati bilo gdje, pa i u centru grada jer traži površinu dvije trećine rukometnog igrališta. Organizirat ćemo i europska prvenstva u bejzbolu i softbolu. Ove se godine igra u tri države bejzbolsko, a softbolsko u Češkoj. Organizirat ćemo i kvalifikacije za Olimpijske igre 2028. godine i nadamo se da će se plasirati barem dvije europske ekipe.
Kako stoji hrvatski bejzbol u europskom kontekstu?
- Naša reprezentacija se unazad deset ili dvadeset godina kreće između sedmog i dvanaestog mjesta. Od 1999. smo na svakom europskom prvenstvu. Moramo biti zadovoljni najviše zbog broja igrača – talenta ima, ali ne možemo zagrabiti toliki broj koliko mogu druge zemlje. Naših prvih pet igrača može igrati u europskom prvaku, a naš dvadeseti ne može igrati vjerojatno niti španjolsku prvu ligu. Teško je ići na europsko prvenstvo sa sedam dana priprema, a neke reprezentacije su na zimskom treningu i takvima je teško parirati.
Što motivira strane igrače da dođu u Karlovac?
- Prvi je došao Jimmy Summers 1995. kada je još trajao rat. To su bili studenti koji su bili dostatni za našu razinu, no u međuvremenu je bejzbol kod nas uvelike napredovao i okrenuli smo se igračima iz Latinske Amerike jer su ogromni brojevi igrača koji odlaze od tamo, a posebice iz Venecuele, u Sjedinjene Države i igraju profesionalno, ali nikad ne postanu prvotimci. Došli smo tako do par igrača koji su završili karijeru s 23 ili 24 godine pa doslovce pobjegli iz Venecuele. Po dolasku u Karlovac im pronađemo posao, neki su dobili državljanstvo, neki su se oženili, neki su doveli obitelji… Svi hrvatski klubovi tako funkcioniraju i takvi igrači nam podižu kvalitetu.
Zasigurno je tu ugodnija politička situacija nego u Venecueli.
- Tamo je prosječna plaća 20 eura, a tu igrač zaradi ipak tisuću eura ili više. Nastojimo od njih napraviti normalne građane Karlovca.
Jeste li zadovoljni odnosom Karlovačke sportske zajednice prema bejzbolu?
- Jesam. Radi se pošteno. KSZ vode oni koji su proizašli iz sporta i koji znaju raditi u sportu. Novac se pošteno raspoređuje i nemamo primjedbi. Žao nam je što od 1996. godine Grad Karlovac nije uložio novac u stadion u Grabriku. Vidim da se ulaže u druge klubove i sportove, a nadam se da ćemo i mi doći na red, da se igralište podigne na višu razinu. Mislim pritom na nabavku reflektora, ali i na kvalitetu trave. Unazad 30 godina smo s ogromnom ljubavlju i entuzijazmom održavali što smo dobili. Volio bih ujedno da se iz gradskog proračuna izdvaja uopće više za sport, ali onaj novac koji postoji se korektno raspoređuje. KSZ radi posao kako bi ga trebalo raditi.
Što je s bejzbolom u Rijeci, Osijeku, Puli i Zadru?
- U Rijeci je postojao velik interes, no svugdje je problem bio s terenom. U Zadru se igralo na nogometnom igralištu. Osijek je za tu potrebu dobio krasnu parcelu, no odustali su jednostavno. Moraš imati luđaka koji će vući i držati klub, kao što smo bili ja i dio ljudi oko mene. U Rijeci su jedva uklesana dva nogometna igrališta – tamo nema mjesta.
Preko bejzbola imate veliko američko iskustvo. Primijetio sam na društvenoj mreži Facebook Vaš komentar ispod intervjua iz ciklusa “Nedjeljom u podne” na Kaportalu s izvjesnim ili neizvjesnim Miroslavom Katićem, voditeljem Američkog kutka Karlovac, u kojemu ste naveli da je lokalna vlast koja je došla 2005. godine obustavila suradnju Karlovca i grada Kansas City iz američke savezne države Kansas, s kojim smo pobratimi. Biste li to objasnili?
- Riječ je o ružnoj priči naše karlovačke politike. Karlovac i Kansas City iz Kansasa su pobratimi već jako dugo. Ušli smo bili u neku priču s njima, a s nama je tamo putovao i gradonačelnik od 2001. do 2005. godine Božo Joha. To je bilo u sklopu programa Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) na temu gradova blizanaca koji je trajao tri godine. Pet puta je naše izaslanstvo putovalo tamo i pet puta je njihovo dolazilo tu, no nova vlast je to shvatila kao projekt SDP-a, što je bez veze. Uradili su sve da taj projekt unište, a nisu mogli odmah zbog USAID-a. To je bila apsurdna situacija. Kada smo bili u Kansas Cityju proglasili su Dan Karlovca i dizala se naša zastava. Bili su motivirani i htjeli su pomoći, no suradnja je prekinuta. Čak je njihova gradonačelnica tada bila Hrvatica – tamo su mahom doseljavali iz Ribnika i Lipnika da rade u velikim klaonicama. U Kansas Cityju su čak imali i poseban odbor za Karlovac, a bili su totalno zbunjeni prekidom suradnje. Zvali su me da se raspitaju što je posrijedi. Mrzim tu našu glupu stvarnost i ne mogu prihvatiti da netko može biti toliko zadojen stranački. Drago mi je da je kontakt između dva grada obnovljen. U Kansas Cityju imaju park s mapom Hrvatske, grbom i zastavom Karlovca, kao i još pet gradova s kojima su zbratimljeni. Predlagao sam da se tako nešto napravi i kod nas, tamo gdje su ostaci spomenika u šancu. Treba imati muda pa taj poluspomenik riješiti.
USAID je na udaru nove američke vlasti.
- U sklopu njihovog programa smo radili nešto na poslovnoj zoni kod autoceste i ta je trebala biti prva karlovačka poslovna zona, a ne da se tutnji kamionima kroz grad do Logorišta, odnosno iz Logorišta. Izradili smo tada dosta dokumentacije, a bilo je razgovora da bi Lidl došao u Karlovac, no nastupila je opsjednutost time da se unište svi projekti koje bi započeo SDP. To je dno dna i katastrofa.
Jeste li za boravaka u Sjedinjenim Državama osjetili promjenu atmosfere koja je dovela do političke promjene u Bijeloj kući?
- Jesam. Imam jako puno prijatelja u Americi s obje političke strane i zabavno mi je slušati njihove rasprave. Radnici su okrenuli leđa Demokratskoj stranci jer smatraju svi trebaju plaćati poreze i socijalno osiguranje kao i oni, a ne da ima toliko socijalnih programa, a oni puno ne mare za međunarodne odnose u čemu je američki predsjednik Donald Trump luđak koji ruši sve mostove. Zatrovala se jako Amerika, užasno su podijeljeni tamo, dijelom kao i mi. Prethodni predsjednik Joe Biden je pogriješio što nije ranije odstupio i za kandidaturu pripremio ranije potpredsjednicu Kamalu Harris. Trump je uvijek uživao podršku u selima i velikim gradovima, no K. Harris je dobila strahovito manju podršku u velikim gradovima u odnosu na Bidena kada se kandidirao.
Afroamerikanci i Latinoamerikanci uglavnom žive u gradovima i oni su u velikoj mjeri sada i glasali za Trumpa.
- Jesu. Puno smo putovali u grad Canton iz savezne države Ohio iz kojega je najbolji sportaš Karlovca Phillip Smith. Tamo su bile tvornice, a sada su tamo crkva i trgovački centar. Amerikanci su, dakle, prestali proizvoditi. Kupio sam 1991. godine prvi puta tenisice koje je brendirao tenisač Andre Agassi i tada su stajale 110 američkih dolara. Bile su proizvedene u Sjedinjenim Državama i nisu se mogle potrgati. Nakon tri godine su mi dojadile i kupio sam si tenisice marke Nike kad sam bio tamo koje su također stajale sto dolara, ali su bile proizvedene u Kini. Vlasnik Nikea je proizvodio tenisice u Americi vjerojatno za 40 dolara, a prodavao ih je za sto, a u Kini ih je proizvodio za četiri, a prodajnu cijenu je ostavio. Tako je nastala velika razlika između jedan posto stanovništva koje je nenormalno bogato i ostatka koji živi jako teško. Većina Amerikanaca radi dva ili tri posla da preživi. Moja kći je tamo radila dvije godine, a normalan radni tjedan je bio 60 sati.
Koji posao je radila?
- U jednom klubu za milijardere. Morala je upoznati sve članove kluba da unese njihova imena u računalo. Tako je pitala jednog kako se zove, a ovaj je umro od smijeha rekavši da ga to nitko nije pitao 40 godina. To je bio čuveni igrač američkog nogometa Peyton Manning.
Što očekujete od završenih izbora u stranci i od lokalnih izbora na proljeće?
- Da počnemo normalnije živjeti i komunicirati. Najviše me živcira nezamislivo zapošljavanje i guranje kadrova samo jedne stranke, a to nije dobro niti za nju. Dok je gradonačelnik bio Joha rađena je rekonstrukcija velikog kolektora na korzu u roku par mjeseci, a direktor tvrtke Vodovod i kanalizacija je bio iz Hrvatske demokratske zajednice. HDZ je pak 2005. iz sustava izbrisao svakoga tko je imao veze s SDP-om ili bilo kojom drugom strankom koja nije vladajuća. To ne valja. Kansas City ima 3.800 zaposlenih, a gradonačelnik može kad dođe na vlast promijeniti samo dva čovjeka – direktora Grada i osobnog tajnika. Sve drugo funkcionira normalno i ljudi se biraju na natječajima. Gradonačelnik Karlovca Damir Mandić je dobar i pametan čovjek koji želi raditi, a znam da je ograničen stranačkim stegama. Kada bismo ih se riješili, Karlovcu bi bilo bolje. Traženje kadrova samo u svom dvorištu je najveći problem Karlovca i kada bi se shvatilo da nismo međusobno neprijatelji svim Karlovčanima bi bilo bolje.
Hoće li SDP ući u predizbornu koaliciju s nekime?
- Bilo bi realno da se sklopi s Možemo i oko toga se pregovara, no u tome ne sudjelujem. Pitali su me hoću li biti kandidat za gradonačelnika, a neću sigurno jer ne stignem od posla i bejzbola. Ujedno, prestar sam za to – kada sam htio biti kandidat za gradonačelnika prije 20 godina, nisu me htjeli u stranci. Treba sjesti za stol s Možemo – nešto se može napraviti. Ne želim da se promijeni vlast, a da sve ostane isto – ne može se doći na vlast, pa maknuti sve kadrove. Bila bi ludost riješiti se pročelnice za društvene djelatnosti Grada Karlovca Draženke Sile-Ljubenko koja je super žena. Ima li smisla nju micati zato što nije u zato što nije u SDP-u, pa staviti nekoga na njeno mjesto tko nema pojma o poslu? Ima takvih pozitivnih primjera i po gradskim tvrtkama, a ima i negativnih, nažalost. Smeta me kada u izboru između ložača i magistra izabereš ložača. Takve prakse su katastrofalne za grad. Svi znamo lokalno tko što može raditi. Karlovčan sam, majka mi je s Dubovca, otac iz Kineske četvrti i Karlovac mi je u krvi. Prošao sam čitav svijet i nigdje drugdje ne bih htio živjeti.
*objavio KAportal