Iz kuće na adresi Kukuljevićeva 3 u Karlovcu koja je nedavno oštećena za radova potječe po ocu kandidat za zagrebačkog gradonačelnika Davor Bernardić, iz kuće na broju 1 je kratkotrajni gradonačelnik Aleksandar Majder, a s broja pet je zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac.
Ranije se ta ulica zvala Bedemska, a današnji naziv je dobila 1930. godine, čime je odana počast Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom koji je 1848. godine u Hrvatskom saboru progovorio hrvatskim jezikom, što je bio prvi takav slučaj.
Izvorni naziv ulica je imala zbog toga što se nalazila uz rub bedema i povezivala je Turska vrata s istočnim dijelom karlovačke tvrđave, kako je zapisao Radovan Radovinović u knjizi “Stari Karlovac – ulice, kuće, ljudi” koju je 2010. godine izdala Tiskara “Pečarić i Radočaj”, a spomenimo i da je Radovinović 27. siječnja navršio 89 godina života.
Radovinović je citirao povjesničarku umjetnosti Đurđicu Cvitanović odnosno njeno objašnjenje kako Bedemska nikad nije dovršena jer se prostor jedne insule nije izgrađivao zbog pristupa i grupiranja vojske, pa se taj prostor nikad nije razvio u trg “nego samo kao šira ljevkasta komunikacija uz bedem, dok su se kuće gusto nizale u sjevernom dijelu ulice”, no ujedno ju je i nadopunio podatkom da su se kuće nalazile i s južne strane tamo gdje je 1988. godine podignut Dom za starije i nemoćne “Sveti Antun”.
O tome svjedoči i fotografija s mrežne stranice KAfotka koja je objavljena uz tekst Irene Turk Vukić koja je napisala da su u velikoj kući s te strane živjeli njeni djed i baka Mihael i Antonija Konečnik kćerkama Silvom i Vilmom te sinom Aleksanderom, skraćeno Sandijem. Utvrdila je da je vlasnik te kuće bio Ivan Nepomuk Modrušan koji je po fotografu Hinku Brauneru dao izraditi razglednicu ulice i poslao je uredniku lista “Glasonoša” Dušanu Lopašiću da se objavi kao kritika radova uvođenja gradske rasvjete u tu ulicu. Tu razglednicu čuvaju u Muzejima grada Karlovca, ustanovi koja je krajem prošle godine izdala knjigu “120 priča iz karlovačke povijesti” povjesničarke i muzejske savjetnice Sande Kočevar, a u kojoj se također navodi ta epizoda.
S. Kočevar je navela da taj inženjer ratne mornarice na razglednici rukom napisao kronologiju radova i Lopašića upozorio da je triput bezuspješno podnosio prijave gradskim vlastima i da se, slično kao što glase i današnje primjedbe, “ne zna ni tko radi, ni tko odgovara”. “Pritužite li se našem poglavarstvu ne dobijete ni odgovora. Ganz absolutistisch! Kak se zeme!”, poručio je.
Posljednji su bedemi srušeni između 1946. i 1950. godine, a komunikacija te ulice s Koranom je ostvarena Ruskim putom koji je probijen 1916.
Kada se 1956. godine ulica modernizirala, proširena je za dvadesetak metara, odmaknuta od kuća i povišena, pa su objekti na brojevima 3, 5 i 7 spušteni u odnosu na nju. Višestambena zgrada je izgrađena 1957. godine, što je bilo ulaganje tiskare “Ognjen Prica”, a tamo živi novinar i publicist Danko Plevnik i živio je motociklistički as Leno Šoštarić koji je preminuo prije tri i pol godine.
Možda je tek kuća na adresi Kukuljevićeva 13 izvorna, dok su ostale stradale u požaru 1878. godine. Zanimljivo je i to da je na kućnom broju 20 bila javna kuća koju je otvorio poljski Židov iz Sarajeva Adolf Rozental s djevojkama iz tog grada, a u njoj je navodno nastupao osamnaestogodišnji Lovro plemeniti Matačić koji će se kasnije proslaviti kao dirigent, a tada je bio pisar u karlovačkoj vojnoj bolnici.
Majder s kućnog broja 1 je izabran za gradonačelnika Karlovca 1920. godine, no državna vlast mu je kao socijalistu poništila izbor brzo nakon prisege, poslala povjerenika i ponovila izbore na kojima je komunistima bilo zabranjeno sudjelovanje. Njegovi su sinovi Branimir i Albert također bili zapaženi Karlovčani, jedan kao sportski i prosvjetni djelatnik, a drugi kao liječnik.
Blizance Miroslava i Damira Bernardića u knjizi “Ljudi Karlovca” koju je 2018. godine izdao ITG iz Zagreba opisuje Plevnik navevši da su dijelili nadimak “Berna” i da su bili “divlji, neukrotivi i zgodni”, a kasnije odselili u Zagreb. Plevnik je naveo i da je Miroslav bio “mozak koji je “kroz život šlepao Damira”, a da su se vratili u Radićevu pred izbijanje rata – Damir je otac zagrebačkog kandidata za gradonačelnika i nekadašnjeg predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske.
Plevnik je dodao da je Damir umro nakon Miroslava, i to gotovo kao beskućnik, da je bez brata bio izgubljen. “Davor nema onu sirovost i sklonost burnom reagiranju koja ih je znala odvesti u tučnjavu kao njegov otac i stric”, zapisao je Plevnik.
O Holjevcu s kućnog broja 5 se mnogo zna, a i lani je izdana biografija tog političara kojega je napisala novinarka Željka Godeč. Ovaj partizan koji je poveo čuvenu akciju upada u okupirani Karlovac, a kasnije gradonačelnik zaslužan za prelazak Save i nastanak Novog Zagreba te političar koji je uvelike doprinio odnosima hrvatskih iseljenika i matice zemlje je živio na toj adresi sa samohranom majkom Marijom, bratom Leonom koji je poginuo 1945. kao domobran i sestrom Štefom koja je bila amaterski dramski umjetnik i koja je umirovljena kao članica zbora Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Njihova kuća je godinama bila napuštena i devastirana, a onda je kupljena i uklonjena.
Na kućnom broju 7 je pak živio Boško Gagić, slikar i glazbenik koji je odande otišao u Pariz bez da se vrati, a njegov sin Bogdan je postao cijenjeni skladatelj i sveučilišni profesor.
*objavio KAportal