Marija Ratković Vidaković: Idem doma – u Švedsku

Karlovac je nedavno, za 22. filmske revije mladeži i 10. Four River Film Festivala, bio pun mladog i kreativnog svijeta koji se kreativno odijeva i kreativno djeluje te poljepšava sliku grada. Zaspikali smo tim povodom neprepoznatljiviju osobu čitave karlovačke kinoklubaške scene Mariju Ratković Vidaković neposredno prije no što se iz Karlovca, gdje je boravila na ovim manifestacijama, zaputila u svoj novi dom – u Švedsku.

Čini li ti se da za trajanja ovih i sličnih manifestacija civilnog društva Karlovac iskače iz svoje kože?

• Apsolutno. Karlovac živne između prvog svibnja i prvog listopada, pa se onda opet uspava. Žao mi je s jedne strane što nije iskorišteno i to drugo razdoblje, a s druge mi je strane žao kada čujem tvrdnje da u Karlovcu nema događanja, a ima, samo smo previše inertni, pa nam ih se ne da pohađati. Uz Filmsku reviju mladeži i Four River Film Festival se održavaju i druge vrijedne manifestacije kao što su Foto dani mladih, PickUp Music Festival, Dani Radićeve i tako dalje.

Postoje li događanja u Karlovcu koja se organiziraju, koja dobro izgledaju, ali nemaju dubinu prodora u zajednicu i što bi se trebalo više poticati – takav tip površne manifestacije ili manifestacije koje dovode mnogo mladih iz raznih krajeva, na nekoliko dana poboljšaju sliku grada, a možda puste i poneki korijen u pogledu toga da zainteresiraju mlade za bavljenje ovom djelatnošću?

• Odgovor je jasan – trebale bi se promovirati ove druge aktivnosti. No, što se tiče Filmske revije i mladeži te Four River Film Festivala moram priznati, nakon 11 godina koliko se time bavim, da nisam sasvim zadovoljna njihovim uplivom u lokalnu zajednicu i nisam u potpunosti zadovoljna uključenošću Karlovčana u te manifestacije. Bila bih zadovoljna da su nam projekcije natjecateljskog programa – a to su srednjoškolski filmovi – koji se prikazuju u jutarnjem terminu – pune djecom iz srednjih škola jer su to filmovi koje je napravila njihova generacija, mladi koji možda ne razmišljaju kao oni, ali se ne libe propitivati neke teme koje se mi stariji ne usudimo više dovoditi u pitanje, a bila bih zadovoljnija kada bi sudjelovanje Karlovčana kao publike bilo veće. No, nisu samo Karlovčani krivi što je tako. Dobrim dijelom smo i mi organizatori krivi jer se uvijek dogodi da vodiš brigu o gostima, a u samoj završnici se pogubimo. Nesretna nam je okolnost bila da smo, taman kada smo i dobili tu vrstu publike i kada su nam se srednje škole počele odazivati na naše programe, događanja prebacili u lipanj kada nije bilo nastave. Time smo se resetirali na neki način i zadnje dvije godine iznova gradimo publiku i veze s karlovačkim školama. Drago mi je da su srednje škole ove godine po prvi puta sudjelovale na raspravi. Dakle, imamo debatu koja je usko vezana za temu nasilja, svake godine se tema mijenja, i ove godine su sudionici debate bili polaznici Gimnazije Karlovac, Ekonomsko-turističke škole Karlovac i Trgovačko-ugostiteljske škole Karlovac, a publiku su činili đaci Mješovite industrijsko-obrtničke škole Karlovac. Takva vrst participiranja, izuzev klasičnog na večernjim projekcijama, što je standardna priča, je nešto što veseli s obzirom na to da se radi o, na prvi pogled, manje atraktivnim, a vrijednim programima. Veselilo bi me kada bismo Karlovčane mogli uključiti u te mnogo korisnije programe za njih. Ove smo godine po prvi puta proveli nastavu medijske kulture za osnovne škole – svakog dana smo u Gradskom muzeju Karlovac od utorka do petka prikazivali osnovnoškolske filmove koje su gledali osnovnoškolci. Filmovi su u tom programu prikazivani u različitim tematskim blokovima – ljubav, put oko svijeta i tako dalje. Đaci koji su to gledali nisu samo gledali filmove, nego samo osigurali da to bude i radionica na kojoj će se učiti filmski jezik. Održano je osam projekcija, u muzeju je tridesetak mjesta, dakle mogli smo pustiti jednu projekciju u Gradskom kazalištu „Zorin dom“, koji ima taj prostorni kapacitet, i to bismo tako odradili. No, nije nam to bio cilj, nego napraviti radionice s učenicima i da se s njima radi kvalitetnije nego masovnim pristupom.

Bave li se filmom uglavnom gimnazijalci?

• Da, i to smatram lošim. U to se trebaju uključiti i djeca iz drugih škola. Kada nazovete neku drugu srednjoškolsku ustanovu, dobijete ponekad odgovor da njihovi đaci nisu sposobni za to i da ih treba malo više pripremati. Smetaju me takvi stavovi.

Dojma sam ipak da se filmska priča širi i ostavlja traga. Je li u pogledu broja djece koja se time bavi situacija bolja ili gora u odnosu na vrijeme kada si se ovime počela baviti?

• Broj djece je bio isti. Mojem naraštaju je bilo lakše nego današnjem. Naša jedina preokupacija u Kinoklubu Karlovac bila je snimati filmove. Bilo je snimano između 20 i 30 filmova godišnje. To je vrijeme kada se nije moglo snimati mobitelom i kada oprema nije bila dostupna u mjeri u kojoj je to danas. Primjerice, snimati tada 20 do 30 filmova godišnje je kao kada bi snimao danas 60 do 80 filmova godišnje. Današnjim kinoklubašima je teže jer su opterećeni događanjima koje radimo, a to je i naš krimen. Možda bi i današnje generacije samo snimale filmove, no moraju se baviti organizacijama kao što su Riječno kino, Four River Film Festival, Filmska revija mladeži, pa se možda neki tu pogube. Na rješenju tog problema Kinoklub Karlovac treba raditi.

Koliko je djece uključeno na Filmskoj reviji mladeži i na Four River Film Festivalu?

• U studentskom dom u Karlovcu je 180 sudionika tih manifestacija – to su djeca i mentori, kojih je mnogo manje od učenika. Došlo je i desetak volontera iz Zagreba, Pule i drugih sredina kojima film nije ušao u festival, ali su htjeli pomoći u realizaciji, a povrh toga imamo četrdesetak mladih – mlađih od trideset godina, a mahom mlađih od 20 – koji su uključeni u organizaciju.

Kakvi su njihovi dojmovi o Karlovcu?

• Iznenađeni su gradom. Ove godine je vrijeme nestabilno, pa pada i kiša povremeno, no uglavnom su dojmovi pozitivni. Posjetitelji ne mogu vjerovati da je Karlovac tako lijep zato što ga uglavnom vide kroz vizuru autoceste, odnosno autobusnog kolodvora i žalosno je da se Karlovac nije uspio nametnuti kao grad u koji bi bilo dobro doći na izlet i u višednevni boravak

Tako je bilo ranije.

• Ne sjećam se toga i nisam to istraživala, pa ne bih mogla to olako tvrditi, no, po pričama starijih, tako je uistinu i bilo.

Je li, u organizacijom smislu, teže ili lakše raditi Filmsku reviju mladeži i Four River Film Festival nego kada si se time počela baviti?

• U Karlovcu Filmsku reviju mladeži organiziramo 11 godina. Tehnološki je, naravno, lakše raditi, da ne pričam o tome kako se rade katalozi i projiciraju filmovi, no, s druge strane, imamo puno više filmova i programa i s tog aspekta mi je nezamislivo kako bismo mogli to izvesti prije deset godina. Kada smo 2007. godine radili Four River Film Festival prvi puta nitko od nas nije imao prijenosno računalo, a to mi sada zvuči kao znanstvena fantastika. Naravno da je lakše kada su stvari uhodanije – jutarnji sastanci nam traju deset minuta, a nekada su znali trajati sat i pol. No, svake dvije ili tri godine imamo i smjenu generacija. Sada nam treba uigravanje novog tima. Nekad mi se čini da smo Sanja Zanki, Ksenija Sanković i ja metuzalemi. Klinci koji sada imaju 20, 21 ili 22 godine, koliko smo imali kada smo krenuli, bi se trebali što aktivnije uključiti u to.

Jesu li zainteresirani?

• Jesu. Ima ih nekoliko koji su zagrizli i u tom pogledu se uopće ne plašim za budućnost Revije i Festivala.

Kako se mijenjao, ako se uopće mijenjao, odnos Grada Karlovca prema Reviji i Festivalu?

• Nemamo što kriti da je Kinoklub Karlovac nastao po ideji tadašnjeg gimnazijskog profesora, zatim gradonačelnika, a potom i župana Damira Jelića. Htjeli smo s obzirom na to jasno odrediti da „ne želimo politiku u svoju butigu“. S druge strane, prema nama je cijelo vrijeme, pa i danas, imao odnos u smislu da na nama trenira sve pedagoške mjere, što, dugoročno gledano, nije bilo loše jer si kreativniji kad nemaš, nego kad imaš.

Je li trenirao strogoću?

• Recimo to tako. To što nam je bio gradonačelnik nije nam ništa olakšalo, dapače odmoglo nam je, ali je, dugoročno gledano, bilo bolje. Revija i Festival su se upravo zbog takvog odnosa profilirale kao neovisne manifestacije kojima je nebitno tko je na vlasti. To je poanta. U početku nije to tako izgledalo.

Kakav je Jelić bio filmski mentor?

• Odličan.

Je li te njegova kasnija uloga iznenadila?

• Nije. Jako mi je žao što nije ostao profesor jer je jako dobro radio taj posao. Reformu obrazovanja o kojoj danas pričamo provodio je prije petnaest godina kada smo bili srednjoškolci i mislim da su mnogi ostali zakinuti što nije ostao profesor. Kvalitetu rada kao profesor nikada nije dostigao u politici. Način njegovog predavanja nam je bio mnogo bolji od uobičajenog bubanja činjenica. Što se tiče filma, nikada nakon toga, a to je rezultat zajedničkog rada njega i tri ili četiri generacije Kinokluba i Videodružine Gimnazije Karlovac – velik broj filmova i nagrada najbolje svjedoče o radu profesora Jelića. U mlađoj generaciji su na satu hrvatskog jezika i književnosti imali temu roditeljskih sastanaka i informacija. Profesor Jelić je s klincima napravio film „Jadne naše mame“ o majkama koje dolaze u školu na roditeljske sastanke i informacije. Šestoro ili sedmoro djece je pričalo što njihove mame kažu nakon što se vrate iz škole doma. Dakle, za takvu metodu kakvu je primijenio profesor Jelić i za takav rad moraš imati kliker u glavi. U sklopu nastave hrvatskog jezika i književnosti je jedna generacija snimila film „Zločin i kazna“. Književnost nam je objašnjavao posredstvom koordinatnog sustava u matematici.

Kako je to uspio?

• A uspio je. Jelić kao profesor i Jelić kao političar su dva različita Jelića, ne mogu to promatrati na isti način.

Osmislila si Riječno kino, što također postaje znamen Karlovca, a sve to proizlazi iz frustracije grada što nema kino, čitav taj bum događanja povezanih s filmom u Karlovcu.

• Da. Točno te godine kada smo u Karlovcu počeli provoditi Filmsku reviju mladeži i Four River Film Festival prestalo je raditi kino.

Kako si došla na ideju da gledamo filmove na luftmadracima?

• Ideja je bila kina uz rijeke, a luftmadraci nisu uopće bili predviđeni. Kino je bilo u petak, a u nedjelju, pet dana prije tiskovne konferencije, sam otišla u Konzum u nabavku i vidjela da su tamo luftići na akciji i da stoje devet kuna, pa mi je palo na pamet pitanje zašto ne bismo gledali film na luftmadracima. Luftići su se, dakle, dogodili spontano, a upravo ta ideja luftmadraca Riječno kino čini drugačijim kinom.

Kako si podnosila kao netko tko je više od prosječnog Karlovčanina zavoljela filmsku umjetnost činjenicu da je Karlovac ostao bez kina i da, ako želiš pogledati film u kinodvorani moraš putovati u Zagreb?

• Frustriralo me to. No, ruku na srce, već gotovo 15 godina ne živim u Karlovcu. Dakle, nisam imala problem s nedostupnošću kina, ali me svakako frustrirala činjenica da Karlovac nema kino, pa i s pozicije festivala kojeg ovdje organiziramo jer nam nedostaje kino dvorana. I dalje se borimo s lošim zvukom u Gradskom kazalištu „Zorin dom“ jer to nije prikladna dvorana za kino projekcije. Ta dvorana može privremeno funkcionirati za kino projekcije.

Na tribini KAoperative o kinu Edison si argumentirala da ne treba srljati u kupnju zgrade kina Edison jer postoji „Zorin dom“ koji može poslužiti kao alternativa.

• Je li pametno uložiti velik novac u Edison, ako se mnogo manja sredstva mogu uložiti u neku drugu kino dvoranu, ako se pronađe ulagač? U međuvremenu „Zorin dom“ može poslužiti kao prijelazno rješenje. I dalje stojim iza toga unatoč tome što će se iznaći, kako stvari stoje, sredstva iz fondova Europske unije za Edison. Bilo bi odlično da se to dogodi i da se pokaže kako sam bila u krivu. Tribina koju spominješ je bila u svibnju 2016. godine, a Edison, ako se iznađu sredstva za obnovu, će, u najboljem slučaju, početi raditi 2019. godine.

Misliš li da za neke stvari ne treba čekati financiranje iz europskih fondova, nego treba presjeći i financirati iz gradskog proračuna?

• Mislim tako, da.

Godinama nije funkcionirao Hrvatski dom, godinama nije bilo profesionalnog kazališta, nije bilo kina…

• A niti to kazalište ne bi bilo profesionalno da ravnatelj Srećko Šestan nije imao petlje za neke odluke. Nije bitno slažem li se sa svim njegovim odlukama, no imao je petlje odlučivati – „Zorin dom“ danas i „Zorin dom“ 2012. godine kada je došao za ravnatelja nisu isti.

Slažem se. Želim kazati da se nešto može financirati i mimo fondova Europske unije, a možda uz potporu države jer nemamo, patetično kazano, pravo još jedan naraštaj osuditi na grad bez kina.

• Može se dogoditi da Karlovac bude 18 godina bez kina, to je jedna generacija. Dok se ne riješi problem kina je „Zorin dom“ dobro rješenje jer tamo imaju prikladan projektor za digitalna prikazivanja. No, naravno da se tamo ne može najnoviji film prikazivati za cijenu ulaznice od 50 kuna, ali možeš za deset ili 20 i tada će netko ipak otići to pogledati unatoč tome što neće imati kvalitetu prikazivanja kakva je u Zagrebu. Za tako nešto ne treba više od 150.000 kuna, a Grad za to ima financijskih sredstava. U toj je računici i godišnja bruto plaća jednog zaposlenog.

Je li razočaravajuće što je Grad Karlovac pod vodstvom osnivača Kinokluba Karlovac tek u zadnjoj godini posljednjeg mandata uspio otkupiti kino Edison, što to nije učinjeno ranije, što na početku svoje desetogodišnje vlasti nije pokušao riješiti?

• Ne bih to nazvala razočaravajućim, nego čudnim. Svatko bira svoj put. Šestan je, dakle, u „Zorin dom“ došao 2012. godine. Sjećam se da je 2011. godine u rujnu bio na otvaranju Festivala kao predstavnik Ministarstva kulture. Tada se već moglo započeti s digitalizacijom. Istina, provodila se za druge vlasti, ali cijeli taj projekt osmislila tadašnja državna tajnica, a današnja ministrica Nina Obuljen Koržinek.

Pratiš li što se zbiva s konceptualizacijom Edisona nakon što ga je Grad otkupio? Postoje bojazni da bi se u tom pogledu moglo svaštariti i da ta zgrada ne bi bila namijenjena prvenstveno kinoprikazivačkoj djelatnosti.

• Upućena sam u to, čak i bez obzira na to što sam na drugom kraju kontinenta. Ako se već krenulo u Edison, to treba prvenstveno treba biti kino. To može bit nešto poput Art kina „Croatia“ u Rijeci. Propustilo se za proširenja zgrade Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ osigurati dvoranu prikladnu za filmske projekcije. Tamo je mogla biti mini kino dvorana.

U Pučkom otvorenom učilištu „Duga Resa“ je bila zadnja kino dvorana u funkciji u Karlovačkoj županiji dok nisu postavili nedavno reflektore za scenski nastup.

• O tome ti pričam. Mnogo je glupih sitnica i problema kojima se moglo doskočiti da se samo malo promislilo. Nemaš gdje pustiti film u zatvorenom prostoru u Zorin domu, postoji samo ta velika dvorana od tristotinjak mjesta. Bili smo organizirali reviju amaterskog filma za odrasle prije dvije godine, što poprati stotinjak gledatelja, i to je u redu. No, kada se to organizira u Zorin domu, prizor je jadan jer je trećina gledališta ispunjena. Jedina druga opcija je bila Ilirska dvorana Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ u kojoj nam je platno „ukoso“. Želja mi je da obnova kina Edison bude podređena tome da to bude kino. Glupo je da to bude onda kino od 300 mjesta, 150 mjesta je uvrh glave.

Treba li program biti komercijalan ili art?

• Treba biti kombiniran. Dok god je to velika kino dvorana mora zadovoljiti sve ukuse.

Bio sam u ptujskom kinu. Samo za nas dvoje je pušten film. To kino kombinira art i komercijalan program i miješanom je privatno-gradskom vlasništvu. Po povratku u Karlovac sam pitao jednog gradskog dužnosnika zašto Ptuj može imati kino, a Karlovac ne. „Ptuj je mnogo stariji grad“, glasio je odgovor. Dakle, imali smo ili i dalje imamo posla s takvima. Sa žalošću možemo konstatirati da su naraštaji u Karlovcu zakinuti za kino. To može zvučati kao opće mjesto, no kada se promisli o tome, to opće mjesto zvuči jezivo.

• Slažem se. S jedne strane su zakinuti, a s druge te nedostatak kina natjerao za razvoj nekih drugih stvari.

Vlasti očekuju od građana da unose promjene u društvo, ali sami nisu proaktivni. Što je vlasti sprečavalo da pokrenu rješavanje problema? Uporno se ponavlja fraza kako bi promjene trebale doći odozdo.

• Da.

Je li tvoje preseljenje u Švedsku posljedica stanja u Hrvatskoj i u Hrvatskom filmskom savezu, gdje si bila tajnica, posebno?

• Odlazak je posljedica nezadovoljstva stanja u Hrvatskoj. Ono što me mučilo u HFS-u bi me mučilo i bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. Problem je ovdašnje stanje svijesti. Suprug i ja smo odlučili otići prvenstveno zbog našeg djeteta. Razmišljali smo je li to još jedan od naših hirova s obzirom na to da smo svašta probali – i život u Karlovcu i život u Zagrebu, u pet godina smo se pet puta selili. No, onog trenutka kada osvijestiš da pružaš svom djetetu bolje uvjete za život i bolju početnu poziciju, bez obzira na to radilo se o tvom hiru ili ne, ne dvojiš. Suprugu se gore u deset mjeseci sve posložilo.

Nešto što bi ovdje slagao deset godina tamo je složio za deset mjeseci.

• Pa skoro da je tako.

Jesi li kao producentica aktivna i u Švedskoj?

• Tamo sam svega dva mjeseca, a i dalje vučem repove iz Hrvatske. Završavam poslove ovdje, ali imam plan osigurati švedsku koprodukciju za svoj film jer je njegova trećina naposljetku snimana u Švedskoj.

Je li situacija u Hrvatskoj grozna?

• Nije, nego jednostavno nije ono što nam treba. Super mi je doći ovdje turistički.

Kažu da su dva glavna razloga za iseljavanje – društveni i ekonomski.

• U našem slučaju prevladava taj prvi. Radili smo dobre poslove i imali smo dobre plaće, pa smo živjeli bolje od mnogih u Hrvatskoj, no sve je to bila kula od karata.

Sjećam se da je nedavno – i to se nekako poklopilo s tvojim odlaskom, pa sam zato pitao je li povezano – Grad Zagreb kao vlasnik odlučio Kino Tuškanac oduzeti HFS-u i predati na upravljanje nekome drugome i o tome se uvelike govorilo u javnosti.

• Niti danas nije jasno što se s time događalo niti što će se dogoditi. U Zagrebu su dva kina s takozvanim kinotečnim programom – jedno je kino Tuškanac, a drugo je Kinoteka. Ta priča je i dalje sumnjiva i pitanje je što će biti. No, istina je, sve se to počelo događati u zadnja dva tjedna mog radnog odnosa u Hrvatskom filmskom savezu. Ako sam ikada dvojila o ispravnosti odluke da napustim zemlju, izbijanje te afere me u toj odluci samo učvrstilo.

Zašto su odlučili HFS-u oduzeti upravljanje?

• Niti danas nikome to nije jasno pogotovo zato što niti s Kinotekom nije stvar u potpunosti razriješena – niti njima ne cvjetaju ruže. Njihova zgrada je u crkvenom vlasništvu i dana je deset godina na upravljanje Gradu koji plaća i visoku rentu za to. Taj objekt je Grad dao na upravljanje Centru za kulturu i film Augusta Cesarca, koji to nije htio, što je najbolje. S druge strane zgrada kina Tuškanac, koji je vlasništvo Grada, propada. Lani smo, dok sam bila tajnica HFS-a, uložili četrdesetak tisuća kuna u obnovu male dvorane jer je bila prilično korištena za druge programe i bilo nam je bitno da je u dobrom stanju. Nedavno sam bila u tom prostoru i uočila vlagu na zidovima, kao da ništa nismo napravili, nego novac bacili u vjetar. Grad Zagreb u zgradu, otkako njome upravlja HFS, malne nije uložio niti kunu.

Koliko si dugo bila tajnica HFS-a?

• Dvije godine i tri mjeseca.

Je li to nešto što te profesionalno ispunjavalo?

• Jest. Stalno se nečemu nadaš – „Bit će bolje kada završiš faks“, „Bit će bolje kada počneš raditi“, „Bit će bolje kada dobiješ ugovor o radu na neodređeno“, „Bit će bolje kad napreduješ“… Uporno se tako smatra i govori. No, kada uistinu prođeš te stepenice…

…kažeš da će biti bolje kada odeš u Švedsku?

• Tako je.

Je li bolje?

• Za sada jest. Živim jednako dobro kao i u Hrvatskoj uz puno manje stresa.

Za što tražiš švedsku koprodukciju?

• Riječ je o filmu „U potrazi za izgubljenom državom“ kojeg stvaram već pet godina. Poticaj za snimanje tog filma našla sam u svom dedi Mići, Milanu Rakasu, koji je bio novinar i političar. Vjerovao je u ideju Jugoslavije, vrijednosti i ideale te države i tog sustava. Krenula sam od njega i spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi – jedno me podsjećalo na drugo. Kopajući po svome djedu počela sam kopati po samoj sebi i sazrijevati u tih nekoliko godina. Sada mogu kazati da se ne bih odlučila otići u Švedsku da nije bio tog filma. Najzanimljivije je da je ta Švedska užasno puno pomogla i samom filmu.

Tvoj djed je bio direktor Filmskih novosti u Beogradu. Je li volio film i nastavljaš li obiteljsku tradiciju?

• Volio je film, ali nikada na taj način nisam o tome razmišljala jer se nikada nije bavio filmom kao umjetnošću, nego više kao novinarskim medijem. Bio je uvijek prvenstveno novinar i svoj politički rad je gledao kroz novinarsku prizmu. Kada razmišljam o filmu i svemu što tematizira jasno mi je zašto sam krenula od dede Miće, zato što sam se s njime mogla povezati. Na prvi pogled možda to ne liči tako, ali sam mu bila dosta slična i dosta su nam žar i posvećenost te malo pomaknutiji mentalni sklop slični.

Koliko se dobro sjećaš djeda?

• Dosta dobro.

Preminuo je 2000. godine.

• Da.

Nije živio tu, nego u Beogradu.

• Za rata je živio tamo, a vratio se 1997. godine u Karlovac. Zadnje tri godine svog života je proveo ovdje s nama. Tada sam imala između 12 i 15 godina života i to mi je razdoblje bilo jako važno. Od svih ukućana najviše sam s njime provodila vrijeme jer je njegova fotelja bila tik do mog radnog stola. Škola, prijatelji i djed – na to se svela većina moje dnevne komunikacije tada.

Kako je doživio raspad Jugoslavije?

• Tako što je od žalosti za time i preminuo. To je bio slom njegovih ideala.

Je li o tome govorio s ogorčenjem doma?

• Čak i nije. Uistinu je vjerovao u tu ideju. Smatrao je da je Jugoslavija najbolje rješenje za ljude s ovih prostora. Vjerovao je u ideju bratstva i jedinstva i kada se raspala te kada je vidio da je bila na trulim temeljima – u suprotnom pokolj kakav je bio ne bi niti nastao – to ga je slomio.

Kako je gledao na transformaciju Karlovca u to doba? Svojevremeno je, uz Milana Pavića, bio možda i najmoćniji čovjek grada.

• Ne znam ti odgovoriti. Njega nije toliko pogodila transformacija Karlovca koliko transformacija cijele države. Kada sam počela na izradi ovog filma dosta sam čitala njegove novinske članke od, recimo, 1985. godine do 1995. Čitanjem toga uvidiš da niti sam autor nije mogao vjerovati što se događa. Uslijed pada Vukovara i dalje misli da se nešto može spasiti.

Bio je visoko u jugoslavenskoj politici. Zanimljivo, bio je direktor i glavni urednik lista „Borba“ od 1986. do 1990. Što si otkrila sve o svome djedu dok si istraživala za ovaj film? Jesi li otkrila nešto što te jako iznenadilo?

• Najviše me iznenadila upravo ta njegova vjera, o čemu se doma pričalo. No, jedna je stvar kada se o tome razgovara doma, a druga kada čitaš njegove tekstove i shvatiš da ne odustaje od svojih ideala.

Je li bio naivan?

• Jest. Najviše ga je obilježilo to što mu nacionalnost nije bila bitna.

Jeste li imali probleme kao obitelj zbog onoga što je bio Rakas s obzirom da se urušavanjem sistema nerijetko obračunava s njegovim akterima?

• Nije bilo idealno. No, kada gledam razdoblje odrastanja u Karlovcu – imala sam šest godina kada je rat počeo – shvatim da se nelagodnije osjećam sada nego tada. Kao dijete nikada nisam imala neugodnih situacija.

Je li atmosfera sada gora?

• Društvo je općenito konzervativnije no što je tada bilo.

Što je prelomilo da se tvoj djed vrati u Karlovac?

• Svi smo bili tu – mama, baka, tata, ja.

Što je prelomilo da za rata ostane tamo?

• Bilo ga je strah, upravo zbog ovoga što si rekao maloprije. Imamo rodbinu u Beogradu i Srbiji koja je mislila da su moji roditelji i moja baka ludi što su ostali u ratnom Karlovcu, no moja je obitelj smatrala uvijek da je ovdje njihov dom. Čudili su se u Beogradu mojoj majci za naših posjeta djedi zašto barem mene ne ostavi tamo, nego se s njome vraćam u Karlovac u kojemu su uzbune i u kojemu i dalje traje rat.

Kad očekuješ da ćeš napraviti taj film?

• Do kraja godine.

Hoće li se moći pogledati samo u Švedskoj?

• Neće, bit će i ovdje prikazivan.

Kakav razvoj Kinokluba Karlovac i njegovih manifestacija očekuješ?

• Revija, Festival i Riječno kino su toliko postali veliki događaji da ne bih voljela da u potpunosti preuzmu Kinoklub u tolikoj mjeri da se ne bavi osnovnim poslanjem. Ne samo da ne bih ja to htjela, to ne bi htio nitko od nas koji smo tamo dugo, bez obzira na to što smo odgovorni da se sve razvijalo ovako. Želja nam je da se Kinoklub posveti ponovno svom izvornoj namjeri, a to su snimanja filmova. Treba pronaći najbolji način djelovanja za to.

Kakav je osjećaj sada kada krećeš iz Karlovca u Švedsku? Kažeš li da ideš doma?

• Da. Tamo sam jako kratko, ali se ondje smireno osjećam.

*objavio Aktiviraj Karlovac