Igor Jurilj: Volio bih da želim živjeti u Karlovcu, već mi je pun klinac podobnosti

„Film od Zorin doma do Edisona. Recepcija filma i prvih karlovačkih kinematografa u lokalnoj periodici 1896.-1920.“ naslov je nedavno objavljene, u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, Kinokluba Karlovac i Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“, studije, odnosno knjige 31-godišnjeg anglista i povjesničara te doktoranda iz kroatistike koji živi i radi u Turskoj. Iz ovog kratkog uvoda su jasni razlozi za još jedan intervju u ciklusu SpiKA.

Živiš u Istanbulu, a pišeš o knjige o Karlovcu. Ne možeš pobjeći od zavičaja?

• Teško je kazati što je moj zavičaj jer nisam porijeklom iz Karlovca u kojemu živim već dvadesetak godina, a moja priča nema veze s ratom. Osjećam se najviše vezan za Karlovac i očigledno ne mogu pobjeći od njega. Nije bilo posla za mene tu nakon završetka sveučilišnih studija, pa sam otišao u Tursku. Međutim, najbliži, obitelj i prijatelji, su tu, a posebno Kinoklub Karlovac.

Odakle si porijeklom?

• Teško je reći. Rođen sam u Doboju odakle mi je majka, a tamo nikad nisam živio jer je roditelje put odveo u Istru.

I Mateja Penava s kojom sam također spikao je rođena u Doboju.

• Ozbiljno? S tim mjestom nemam nikakve veze.

Nema ni ona previše.

• U Doboju sam bio prvi puta od rođenja 2004. godine.

Kada si došao u Karlovac?

• Krajem 1996. godine.

Gdje ste do tada živjeli?

• U Vrsaru.

A zašto ste došli u Karlovac?

• Otac mi je bio natporučnik u Tigrovima, s postrojbom u Jastrebarskom, privremeno smo se doselili djedu i baki koji su već od ranije živjeli ovdje, a kako je počinjala školska godina odlučili su me upisati Osnovnu školu „Švarča“. Baka je zbog bolnice najbolje znala za tu školu. No, tamo su nam kazali da nam je, s obzirom na to da smo živjeli u Tušiloviću, bliža osnovna škola u Krnjaku, u mjestu za koje do tada nikada nismo čuli. Tamo su me upisali. Svakog roditelja koji je došao na upis pitali su poznaju li kvalificiranu kuharicu, a moja majka je to, pa je već drugog dana dobila posao u školi i počela raditi te su dobili stan od Općine Krnjak u kojemu su bili do lani kada smo kupili kuću i preselili se nekoliko kilometara dalje, u Donji Budački. Živio sam tamo dok nisam otišao u Tursku.

Zašto si išao u Tursku?

• Nije mi se dalo trunuti ovdje. Pokušavao sam se snaći ovdje godinu nakon diplomiranja.

Perspektivu nisu pronašao u Hrvatskoj ili Karlovcu nego u Turskoj.

• Tako je. Prijavio sam se za stažiranje na studentski program koji se zove AIESEC i koji nudi stažiranja u 120 zemalja u svijetu prema kvalifikacijama. Prvo sam dobio posao u Kolumbiji. Kada sam trebao ići tamo, na dan kada sam vadio vizu, dobio sam mejl u kojem su mi kazali da je Valledupar, grad u koji sam trebao živjeti i raditi, podijeljen na četiri zone, da je godišnja stopa otmice 12 posto i da stranci čine 90 posto otetih. To je mali grad od 350.000 ljudi. Nisam htio biti zatvorenik u nekom gradu. Želja mi je bila doći u zemlju španjolskog govornog područja, a i dalje mi ostaje, ali ne pod svaku cijenu, ne želim biti rob samome sebi i svom poslu, pa sam otišao na samu granicu sa Sirijom. Završio sam na samom jugoistoku Turske u Gaziantepu.

Zašto si htio u zemlje španjolskog govornog područja?

• Govorim španjolski, a sviđaju mi se i kultura i mentalitet. Naposljetku sam završio među Turcima i nije mi žao.

Jesi li znao turski jezik?

• Nisam, čak ni turcizme u našem jeziku.

Jesi li u međuvremenu naučio turski?

• Ne mogu to tvrditi, ali se mogu bez problema sporazumjeti na tom jeziku.

Gaziantep je na samoj granici sa Sirijom?

• Da, to je drugi najstariji grad na svijetu, kontinuirano je naseljen gotovo sedam tisuća godina. To je grad u kojem se svojedobno proizvodilo 52 posto svjetske proizvodnje tepiha. Tamo je najveći proizvođač lješnjaka, pistacija i najveći turski proizvođač slatkiša – ondje se proizvode keksi Tutku. Tamo sam bio dvije godine, zatim u Gebzeu gdje sam predavao u internatu za nadarene. Taj grad se nalazi podno Istanbula, a posljednje dvije godine sam baš u Istanbulu.

Koje godine si došao u Tursku?

• U ljeto 2012. Tada je tamo bilo već 400.000 izbjeglica, kada ovdje nije nitko imao pojma što je izbjeglička kriza. Radili su legalno i ilegalno po gradu i bio sam već tada upoznat s tim fenomenom koji muči Europu. Uvijek sam htio ići u Siriju, Irak, Iran, Kirgistan, Libanon… Dosta sam se zanimao za svjetsku, posebno bliskoistočnu politiku, pa mi je bilo zanimljivo to iz prve ruke promatrati. Potresno je sve to. Teško je shvatiti taj rat. Sirijci su fenomenalni, inače, nevjerojatno su uljudniji i obrazovaniji od Turaka, govorim o prosjeku, naravno. Iznimno su radišni i obrazovani.

Radiš li u privatnoj ili javnoj školi?

• Predavao sam engleski i povijest, a sada samo engleski. Prva škola je imala svih 12 razreda, druga je bila internat za srednjoškolce, a ova škola u kojoj radim ima razrede od petog do osmog i pohađaju je djeca političara, biznismena i slavnih osoba.

Kakav je Istanbul? Što ti je rekao Orhan Pamuk?

• Nije dobrodošao u Istanbul.

Nije li Istanbul najotvoreniji turski grad?

• Nije, to bi zasigurno bio Izmir. Istanbul je s 20 milijuna stanovnika zasigurno kozmopolitski grad. Nevjerojatno je uzbudljiv. Užurbano se gradi. To promatraš kako uklanjaju šume, dođeš nakon četiri mjeseca i vidiš 30 novih zgrada. Istanbul ti daje jako puno elana i sadržaja. Neshvatljivo mi je da u gradu od 20 milijuna ljudi nema kriminala koliko bi se moglo očekivati od grada takve veličine. Čitaš vijesti i vidiš da dosta briju na morbidnosti i tragedije, pogotovo kada izvještavaju o Siriji, ali uglavnom nema razbojništva i ubojstava. Ankara je glavni grad, ali se sve manje-više događa u Istanbulu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan najviše vremena provede u tom gradu.

Bio je gradonačelnik Istanbula.

• Tako je. Taj grad je podijeljen na gradove koji unutar sebe opet imaju četvrti.

Postoji li razlika između azijskog i europskog Istanbula?

• Ta je razlika jako opipljiva. Živim u azijskom dijelu grada – Uskudaru. Bešiktaš, koji je u europskom dijelu grada, je s druge strane Bospora i od mog stana do tamo imaš deset minuta, ako uhvatiš brod koji polazi svakih par minuta. Mnogo je manje tradicionalnog, a više kozmopolitskog i heterogenog u europskom dijelu grada. Azijski je mnogo više homogen i prilično religiozniji. U europskom dijelu grada ćeš imati dijelove koji su tehnološki napredniji. U europskom dijelu je mnogo umjetničkih četvrti i mnogo je bogatiji i skuplji. Istanbul je grad šoping centara. Opsjednuti su time.

Kako provodiš slobodno vrijeme tamo?

• Jako malo ga imam. Odem u teretanu i vidim se s prijateljima. Volim underground partije koji se održavaju u malim mjestima s dobrim basom i glazbenicima. Istanbul ima jako dobru alternativnu scenu. To je grad koji je iznjedrio neke od najboljih disk-džokeja. To su vrhunski glazbenici, drukčiji su, eklektični, kvalitetni, sadržajni, imaju svoju publiku, umreženi su u kolektive…

Prilično si aktivan autor na portalu Muzika.hr.

• Nekidan smo se sastali i otišli na teambuilding ­– išli smo piti u Vintage Industrial Bar u Zagrebu. Na Muzika.hr sam došao prije 11 godina, a u međuvremenu sam pisao na portalu Ravno do dna. Volim pisati o glazbi.

Kako si se počeo time baviti?

• Kada sam postao tinejdžer razmišljao sam kako doći do glazbenika i napraviti priču s glazbenicima koji su nastupali na Danima piva, pa sam izmišljao press akreditacije. Više se niti ne sjećam koji su bendovi bili u pitanju, ali nešto tipa Prljavo kazalište. Kao gimnazijalac sam bio u uredništvu Zore i tu sam pisao recenzije. Na Malu scenu Hrvatskog doma su dolazili hrvatski glazbenici koji su mi bili super, pa sam raspravljao o tome s prijateljima i tako gradio ukus. Na prvoj godini fakultetskog studija sam igrao nagradne igre na portalu Muzika.hr i uvijek bih dobio, pa mi je sinulo da bih mogao i pisati za njih. Stoga sam se obratio uredniku. Pozvao me na razgovor i ostalo je povijest.

Zašto si otišao na portal Ravno do dna?

• Imao sam nesuglasicu s urednikom portala Muzika.hr oko benda Vatra. Na Ravno do dna sam bio par godina, a onda sam se vratio na Muzika.hr.

Koliko misliš ostati u Turskoj?

• Nemam pojma. Otišao sam na deset mjeseci, a šest godina je prošlo. Ugovor mi traje do kraja 2019. godine, a potom ću odlučiti što ću. Lijepo mi je tamo. Ako se nakon doktorata ponudi prilika da radim na fakultetu u Hrvatskoj, vratio bih se.

Na čemu ćeš doktorirati?

• Na političkom memu.

Što je to?

• Mem je najmanja transmisija kulturnog prijenosa, dakle nešto što prenosi kulturološke ideje. Mem je ideja koja se dugo prenosi kroz neku skupinu ljudi tako da se polagano modificira, ali je uvijek prepoznatljiva. Primjer je slika policajca u New Yorku koji suzavcem šprica prosvjednike koja se tokom vremena pretvorila u različite političke poruke, pa dizajnirana fotografija Baracka Obame sa sloganima „Yes we can“ ili „Hope“, odnosno, u prijevodu, „Da, možemo“ i „Nada“. Kod nas je najpoznatiji mem bilo koji koji se veže uz Ivu Sanadera, što se producira na Facebook stranici „Ćaća se vrača“. Taj mem je obično fotografija Sanadera sa sunčanim naočalama i tome suprotstavljena fotografija nekog drugog političara, primjerice Kolinde Grabar-Kitarović, pa kaže Sanader u tom memu Predsjednici: „Uhvatio sam te da prepisuješ“, a ona odgovara „Nemoj, ćaća“.

Oni koji se protive Facebooku tvrde da se stalno prčka po mobitelu i pregledava što ima na toj društvenoj mreži i da je to niža razina kulturnog sadržaja, nego što bi bilo, primjerice, otići u operu. Jesu li to konzervativni kritičari koji nisu uhvatili duh vremena?

• Sadržaj na Facebooku, konkretno taj mem, je isprazan, temeljen na kopiji i simulaciji.

Nije li banalnost suština popularne kulture?

• Popularna kultura može biti kvalitetna.

Zašto bi banalnost i kvaliteta bili međusobno isključujući?

• Provjeravanje Facebooka svakih par minuta jest odraz manjka kulture, ali istodobno smatram da popularna kultura može iznjedriti jako mnogo dobroga.

Koja je razlika između popularne i nepopularne kulture?

• Ne postoje popularna i nepopularna kultura, nego eventualno popularna i visoka.

Koja je razlika između visoke i niske kulture?

• Pokušavaš me dovesti na tanki led. Već četvrt stoljeća se vode rasprave o tome što bi bile visoka i niska kultura, ali bez učinka. Pojam niske kulture je amorfan i stalno se mijenja.

Bavi li se David Bowie niskom kulturom u usporedbi sa Dmitrijem Šostakovičem?

• Bowie nije niska, nego visoka i popularna kultura. To su drukčiji vidovi kulture. Jako je teško definirati što je niska kultura. To bi bilo nešto što je vrlo probavljivo, isprazno i besadržajno, nešto što nema poruku nego je kopija.

Upravo se Bowie hvalio kako je kopirao raniju glazbu.

• To je istina. Obožavam Bowieja. Bio je kralj kopiranja i fuzije – uzeo bi nešto što je popularno i nešto što je na margini te sljubljivao i tako davao nešto svoje originalno. Bio je avangardan i to znači da je radio drugačiju glazbu. Nikada se nije libio provocirati društvo da prihvati nešto kontroverzno i osjetljivo. Ne znam ništa o Šostakoviču, pa ti ne mogu ništa kazati o njemu. Tvoje pitanje je trik pitanje na koje bi ti malo tko mogao odgovoriti. Opet, ne bih mogao trivijalizirati i tvrditi da ono što radi Severina pripada visokoj kulturi.

Zašto prevladava loš ukus?

• Jer je jednostavan, probavljiv i trenutačan.

Zašto smatraš da je sve što je jednostavno loše?

• Nisam to rekao.

Rani rock ‘n’ roll je čista banalnost u odnosu na jazz, klasičnu glazbu, big band…

• Ne bih se složio da je rock ‘n’ roll banalan. Na kraju krajeva, proizlazi iz bluesa i jazza. Rock glazbu ne smatram banalnom. Ne smatram sve što je jednostavno i banalno loše.

Smatraš li da prevladava loš ukus?

• Da.

A zašto prevladava?

• Ljudi se vole osjećati dobro i, kada slušaju, primjerice, pjesmu Despacito, što nema kategoriju Leonarda Cohena, Brucea Springsteena ili Boba Dylana koji će adresirati probleme, uživaju jer ova banalna pjesma ide u ljeto, seks i slične nezahtjevne stvari. Popularno je to, prostituirano na radijskim postajama, svi to slušaju i ne osjećaju se pritom loše. Narodnjaci su apsolutno oličenje lošeg ukusa jer nemaju glazbenu strukturu i dubinu, a tekstovi su trivijalni, no s time se mnogi senzibiliziraju s obzirom na to da je lako probavljivo i nema nikakvu razinu introspekcije, a ljudi se ne vole nositi s problemima.

Može li se mem uglavnom pronaći na Facebooku?

• Prije sam ih dobivao elektronskom poštom, a tek otkako sam prije dvije godine počeo pratiti Facebook stranice „Ćaća se vraća“ i „Di su pare“ imam memove na toj društvenoj mreži.

Je li to sada prevladavajući oblik satire?

• Postoji li u hrvatskoj prava satira? Ona mora imati strukturu i biti konzistentna, problem ismijati. Ne bih rekao da to mem radi. To jest oblik satirizacije, ali ne bih rekao da je satira u pitanju. Prije bih rekao da se radi, u slučaju političkog memea, o komično-persvazivnom mediju. „Ćaća se vraća“ te uvjerava da je političko stanje toliko loše da kao građanin ne možeš ništa uraditi po tom pitanju nego promatrati taj cirkus i smijati se tome te da je vrijeme u kojem smo imali osobu koja je kao premijer vodila ovaj narod, a čeka čitav niz presuda, bilo bolje nego ovo sadašnje, a kada se sve to odvijalo mislili smo da nam je loše. Postoji ekipa koja se sprda, a nakon nekog vremena počne biti nostalgična prema Sanaderovom vremenu. No, ako pogledaš njegovu knjigu „Detuđmanizacija“ uvidiš da je jedini pravi političar kojeg smo imali. Na stranu što je demagog i kriminalac, no kužio je politiku. U usporedbi s njim, svi su amateri.

Koja ti je teza doktorata?

• Da je politički mem oblik medija uvjeravanja i da „Ćaća se vraća“ utječe na politički odabir za izbora.

Što te motiviralo da se baviš time začecima kinematografije u Karlovcu?

• Na diplomskom kolegiju „Metode i tehnike istraživanja povijesti 19. stoljeća“ profesorica nam je u seminarskoj grupi dodijelila da se bavimo lokalnim državnim arhivima, a moja je konkretno zadaća bila istražiti reklamni diskurs u novinama druge polovice 19. stoljeća. Otišao sam u Državni arhiv u Karlovcu i Zavičajni odjel Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ te sam istražujući primijetio da se pojavljuje i film, pa sam promijenio temu jer me to zanima i od prvog od zadnjeg semestra sam slušao filmološke kolegije kod profesora Nikice Gilića. Analizirao sam onda za ovaj seminar nešto malo, a za Gilića sam to dodatno proširio. Naposljetku sam tri godine sveukupno proveo u Državnom arhivu i Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“. Srpski filmolog Dejan Kosanović je radio istraživanja na cijelom Balkanu, ali nije obradio Karlovac. Isto je i s djelima hrvatskih filmologa, a svi znamo da je Karlovac u 19. stoljeću bio jedan od najrazvijenijih hrvatskih gradova – imali smo četiri ustanove u zgradi Zorin doma – kino, čitaonice, knjižnicu i prvo pjevačko društvo. Karlovac je stekao ogromno bogatstvo zbog svog položaja, pa je izgradio tu infrastrukturu. Uglavnom, to sam uzeo kao temu za svoj magistarskih rad. Za potrebe knjige sam rad doradio. Hrvatski filmski savez je iskazao interes i objavio taj rukopis.

Jesi li nudio nekome u Karlovcu da to objavi?

• Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ nije objavila tu knjigu, rekli su da nemaju novca za to. No naposljetku su nam sufinancirali izdanje.

Što je specifičnost Karlovca u kontekstu kinematografije na ovim prostorima? Kažu da je zgrada kina Edison najstarija namjenska kino zgrada na ovim prostorima. Je li to istina? Što je mit, a što istina glede karlovačke kinematografije?

• Mit je da nije bilo filmske aktivnosti. Knjiga, odnosno povijesni izvori dokazuju da je Karlovac bio jedan od vodećih filmskih središta. Lavoslav Breyer i Rudolf Mosinger, koji su pokrenuli kinoprikazivačku djelatnost u Zagrebu – ekipa koja je prikazivala filmove u dvorani Kola koji su prikazivani prije toga u Parizu – nakon četiri dana su donijeli film u Karlovac i nakon kratkog vremena su svjetloslikarski zavod preselili iz Ilice u Karlovac, a 1900. su se razišli. Mosinger je 20 godina ostao u Karlovcu, a otac je filmske distribucije i prikazivanja u Hrvatskoj. U Karlovcu je zaslužan za ljetno kino i stalne projekcijske dvorane i Karlovac postaje centar distribucije za druge gradove, pa i Zagreb od 1910. do 1915. godine nakon čega se ta djelatnost seli u glavni grad, i to zbog igrica na našoj lokalnoj razini, što je, očigledno, stvar našeg mentaliteta. Bilo je mnogo politikantstva vezano za izvođenje kino predstava, pa se Mosinger vratio u Zagreb i – umro. No, Karlovac je bio itekako filmski aktivan, u njemu su se prikazivale filmske predstave koje su se par mjeseci ranije premijerno prikazivale u Europi i svijetu. Danas treba također proći vremena da novi naslovi stignu do nas, a u ono vrijeme, prije više od stotinu godina, nismo ništa više kaskali no što danas kaskamo. Što se tiče Edisona, mit je da je to prvo hrvatsko namjensko kino.

Je li prvo karlovačko?

• To jest. Na informativnoj ploči na pročelju zgrade kina Edison neistinito stoji da je to prva hrvatska namjenski izgrađena kino dvorana, a osam godina ranije je izgrađena zgrada Kina Urania u Osijeku. To nije bitno, osim utoliko da ne lažemo i da se ne kitimo tuđim perjem, i to sa zgradom koja godinama propada.

Jesi li pratio događanja oko Edisona otkako je Grad otkupio zgradu?

• Samo malo.

Što očekuješ da se tamo organizira?

• Bilo što što se napravi po pitanju Edisona bit će na moje veliko zadovoljstvo. Ako se obnovi infrastruktura u njemu i/ili samo vizura kina, to je velika stvar. To je prekrasan kulturni spomenik. Taj artdekoovski objekt fantastično je projektiran, na prekrasnoj je lokaciji, a ne možemo kazati niti da Karlovac nije filmski aktivan. Naprotiv, od 2007. godine, kada je održan prvi Four River Film Festival, zahvaljujući Kinoklubu Karlovac, jako je puno događaja organizirano, domaći i međunarodni festival, radionice, Riječno kino, projekti vezani za film… Ekipa koja ima velik impuls za djelovanjem radi sjajne stvari. Sedmi smo grad po veličini u Hrvatskoj, a nemamo niti jedno kino. To je tužno. Štogod da se napravi oko Edisona, a da bude filmske aktivnosti, podržavam. Najviše bih ga htio vidjeti u ruhu art kina u kojemu se prikazuju klasični filmovi, matineje, maratoni, specijalizirani tjedni… Spekulira se da bi Gradsko kazalište „Zorin dom“ proširilo svoje aktivnosti u Edison. Podržavam i takvu mogućnost.

Kako vidiš Karlovac u odnosu na njegov potencijal?

• Joj…

Otvaramo li bolne rane?

• Jako mi je neugodno pričati o Karlovcu. Ovaj grad ima jako puno inteligentnih i sposobnih koji se ne mogu ovdje ostvariti jer nisu podobni. Već mi je pun klinac podobnosti. Otišao sam od toga. Mnogi trate svoj potencijal i ne može ga iskoristiti, ali ne svojom krivicom, nego krivicom mentaliteta koji prevladava u društvu. Nepotizam je proširen i činjenica je da neki u tom kontekstu rade i time su zadovoljni, no nisu svjesni da svojom korupcijom i klijentizmom uništavaju budućnost svoje djece i unuka te ih tjeraju iz Karlovca. To je jako sebično. Vidim Karlovac kao razvijen grad za 20 godina, no za dva desetljeća – tko živ, tko mrtav. Volio bih da je Karlovac grad u kojem želim živjeti, jer on to sada nije. Što se napravilo od 2005. godine otkako je Hrvatska demokratska zajednica na vlasti? Malo toga. Slatkovodni akvarij smo napravili iz europskih sredstava. Nije li tužno da između dva najveća križanja u gradu i dalje imamo rupetine koje potrgaju amortizere na automobilu? Bolnica također djeluje otužno. No, najvažnije je svoga postaviti na neku funkciju. Volio bih da podoban nešto barem napravi. Ne bih imao ništa protiv nepotizma kada bi to revitaliziralo grad. No, ne možeš mazati oči ljudima u beskonačnost.

Proučavao si Karlovac s prijelaza u 20. stoljeće obrađujući tadašnju periodiku. Što si saznao o tim medijima?

• Svaki medij je tada vodila poneka politička stranka. Malo tko od njih se međusobno slagao. Na četiri stranice nekog dvotjednika kojeg sam obrađivao, gotovo u svakom broju se raspravljalo o drugim političkim strankama i frakcijama, ili se pokušavalo nekoga diskreditirati ili obraniti sebe. Urednici su se orijentirali po odnosu prema Austro-Ugarskoj i sama filozofija medija je ovisila o filozofiji te stranke.

Pravaška glasila nisu pozdravila film kao novu umjetnost za razliku od narodnjački usmjerenih.

• Nije bilo tako. U početku je postojala opća skepsa prema filmu. Kasnije su koristili pisanje o filmu kako bi se odredili jedni prema drugima. No, ne bih banalizirao na način da kažem da su pravaši bili primitivni.

Nisam to ustvrdio. Dušan Lopašić, urednik Svjetla, nije nikada prihvatio film kao pozitivnu pojavu.

• Moram ga braniti, jer su urednici tada bili u poznim godinama i desetljećima su se bavili novinarstvom, a pisalo se uglavnom o kazalištu kada se pisalo o umjetnosti. Naše su kazališne trupe u to vrijeme bile međunarodno priznate. Kazalište kao tradicija – smatrali su – ne smije biti ugroženo nečime tako trivijalnim kao što je film koji se smatrao nečime što ne angažira i ne proizlazi iz kreativnog impulsa. Smatralo se da film ne nosi sa sobom kulturne reperkusije.

U početku je i bio takav, a kasnije se razvija u umjetnost.

• Tako je. Zato u dobrom dijelu knjige govorim o filmskim zapisima. Tek oko 1915. godine dolazi do razvitka filmske priče, i to u Americi. Prije toga se radilo o kratkim zapisima. Ako se radilo o domaćim, prikazivao se izlazak mornara s broda, primjerice. To je bilo egzotično Karlovčanima jer nisu putovali tada zbog nestašice novca, ali nisu niti imali potrebu za time. Nije bila poznata dokolica takve vrste.

Dokolica se tada uglavnom upražnjavala po kavanama.

• Ne samo tamo. Prije svega se dokoličarilo u Zorin domu koji je u to vrijeme bila itekako posjećena institucija, što zbog Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“, što zbog čitaonice, a što, naravno, zbog kazališta. Uglavnom, prikazuju se zapisi tada iz drugih krajeva. Ti filmovi nisu imali nikakvu umjetničku vrijednost. U jednu ruku stoga razumijem Lopašića. Film je bio novina. Kada danas vidite djecu koji su rođeni sa suvremenim tehnologijama koji me pitaju jesmo li imali struje kada sam bio mali, uvidim da se ne mogu senzibilizirati s prošlim vremenima. Isto i mi gledamo na ranije razdoblje. Moju baku nikada neće zanimati moderne tehnologije. Moramo imati na umu da su ljudi s prelaza u 20. stoljeće bili ljudi snažne 19-stoljetne tradicije kada se apsolutno sve promijenilo – čovjek postaje građanin i participira u društvu. Kada se izmaknulo iz feudalnog poretka, samo su nastavljene stare tradicije u performativnim i vizualnim umjetnostima koje sežu u predgrađansko razdoblje. Film utoliko nije bio dobrodošao.

Može li se usporediti život grada i medijsku živost na prijelazu iz 20. stoljeća s danas?

• Može. Kada pogledaš kako se tada pisalo vidiš da je bilo mnogo aktivnije nego što je sada. Tada je Karlovac imao mnogo manje stanovnika. I sam si spomenuo kavane. Mnogo je bilo dokoličarskih momenata, posebno nakon razvojačenja Vojne krajine. Dolaze tada putujuće kazališne grupe, pa se osniva Društvo za poljepšavanje grada koje je pridonijelo vizuri grada i poticalo građane da se uključe u stvaranje gradskog života. Karlovac je bio mikrokozmos i nije bilo potrebe izlaziti izvan grada, a danas smo isključivo i nažalost tranzitna točka. Što se medijske živosti tiče, u to vrijeme nije bilo televizije i interneta, nije do 1908. bilo niti električne energije. No, bilo je dosta periodike i postojala je medijska aktivnost.

Jesu li djelatnici u medijima bili širi ili uži od nas danas, prodorniji, kvalitetniji?

• Nisu.

Lopašić je pojam, ima spomen-ploču u gradu.

• Nije postojala formalna naobrazba novinara, nego se radilo o pismenima, općeobrazovanima, upućenima u gradske aktivnosti i umreženima. Medijska scena je bila jako subjektivna, pristrana i dramatična, a bilo je dosta senzacionalizma. Mediji su bili manje pesimistični i negativno kritični prema kulturnim aktivnostima – nije bilo gledanja s visoka i omalovažavanja.

U jednom dijelu svoje knjige kažeš da je tada u Karlovcu vladao provincijalni duh po kojem smo se uvijek mjerili s drugim sredinama.

• Uvijek smo imali kompleks Zagreba. U svim publikacijama iz tog vremena koje sam obrađivao imaš moment uspoređivanja sa Zagrebom.

Je li se to zadržalo do danas?

• Nemamo više kompleks Zagreba, nego Karlovca – iskompleksirani smo sami sa sobom.

Sva kina koje smo imali, osim Jugoturbine ili Švarče, smo stekli za prve Jugoslavije i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dakle prije socijalizma. Često se kinoprikazivačku djelatnost u Karlovcu poistovjećuje sa socijalizmom – što je možda razumljivo zbog sjećanja onih koji su i dalje živi – no te kinodvorane je podigao privatni kapital, a tvrdi se da je privatizacija kao takva upropastila Edison, a ne loše gazde.

• Kino Edison nije tako pokrenut. Znam da je Kinematografsko dioničko društvo koje je prikupilo financije, ali su gradske vlasti i institucije bile iza svega toga. Za druga kina ne znam te podatke.

Čudno je što svi smatraju katastrofom što se Kinematografsko poduzeće Karlovac bilo privatizirano. Ne mora nužno tip vlasništva diktirati uspjeh ili neuspjeh nekog projekta.

• Slažem se s tobom.

*objavljeno na Aktiviraj Karlovac