Ratomir Petković: Svoju sliku Karlovca nosim na krematorij

Kada nam se lani javio, iznenadio nas je jer smo nekako smatrali – zašto, tko zna – da je Ratomir Petković samo ime koje se pojavljuje u sjećanjima starijih Karlovčana, posebice novinara, koje u stvarnosti ne egzistira. No, polaskalo nas je što jedno takvo novinarsko ime prati i pozitivno ocjenjuje naš medij za kojeg je napisao i pregled svoje zavidne novinarske karijere. Nismo se ipak time mogli zadovoljiti, nego smo ovog skorašnjeg 77-godišnjaka koji je stvarao sa svojim kolegama neke od najuspješnijih stranica karlovačkog novinarstva, kada je Karlovački tjednik smatran najboljim listom u Hrvatskoj, potražili u Beogradu gdje živi već desetljećima. SpiKA

Smatrate li se Karlovčaninom?

• Naravno, iako nisam rođen u tom gradu, ali sam u njemu odrastao i vezan sam za karlovački asfalt. Kad god me se pita odakle sam, kažem da sam iz Karlovca. U Karlovcu imam prijatelje s kojima i dalje kontaktiram. Najljepše trenutke u životu – novinarske i ljudske – sam doživio tamo.

Koliko ste često u Karlovcu?

• Posljednji put sam bio 1990. godine kada sam s drugovima iz nekadašnjeg razreda slavio 30 godina mature. Tada sam doživio najugodniji trenutak u životu. Kada smo se okupili u razredu naš razrednik Mladen Jakopek, koji je predavao matematiku i bio jako strog, nas je prozivao, a kada je prozvao mene pitao me jesam li onaj koji piše u Vjesniku. Kazao je tada kako nije imao učenika s jačim karakterom, što je za mene bilo veliko iznenađenje i priznanje, tim više što sam se malo slobodnije odnosio prema profesorima. „Zbog ovoga je vrijedilo doći u Karlovac“, odvratio sam. Dugo sam nakon toga razmišljao čemu trebam zahvaliti takvoj nenadanoj pohvali, time što sam ga na jednom izletu pobjeđivao u šahu, ne dajući mu niti remi, ili time što mi je na maturalnom putovanju u Dubrovniku povjerio da budem dežurni koji će paziti da svi ujutro dođemo na doručak jer je on, navodno, zauzet ugovaranjem izleta na Lokrum. Zanimalo ga je hoćemo li poštivati dogovor i kada njega nema. Prethodnu noć smo ostali dugo vani. Stanovali smo u privatnim stanovima raštrkani po gradu. Ipak sam odlučio doći na doručak s namjerom da ispoštujem obvezu koju je dao. Kad sam ušao u restoran vidio sam Jakupeka kako usamljen sjedi za stolom. Nitko nije došao jer su računali da neću nikoga prijaviti, pa su ostali spavati. Jakupek je bio toliko ljut da nas je kaznio tako što smo po Stradunu morali ići u koloni i u paru.

Kako to da od 1990. godine niste bili u Karlovcu?

• Tada je počelo međunacionalno zagrijavanje koje se izrodilo u rat. Naslućivao sam mnogo godina ranije raspad Jugoslavije, ali ne i krvoproliće. Ubrzo po izbijanju rata je došlo do prekida odnosa i komunikacija kao i do prekida suradnje s Vjesnikom, što je urađeno na vrlo korektan način. Jednostavno je postalo nezamislivo da se može raditi iz Beograda za Vjesnik u ratnim okolnostima. Nije mi preostalo ništa doli toga da egzistenciju pronađem izvan novinarstva jer u ratu novinarstva nema.

Jeste li to iskusili?

• Pokušali smo napraviti novinu u kojoj bi se objavljivalo što pišu mediji na jednoj, a što mediji na drugoj strani. Imao sam za to jako dobre veze, pa sam dobivao hrvatske i bosanskohercegovačke novine, a srpske sam već imao. Iz Slovenije se javljao Stane Pučko, tadašnji dopisnik Vjesnika iz Ljubljane. U Zagrebu je Franjo Tuđman dao intervju jednom dnevnom listu – ne mogu se sada sjetiti kojemu – a Slobodan Milošević Politici. Kada smo to usporedili, djelovalo je kao da je jedan čovjek govorio, bili su identični kao jaje jajetu. Trebali smo novine tiskati u Frankfurtu kod Milijana Pajića. Tamo su se tiskali Vjesnik i Večernji list, a on je rukovodio time. Došao je na mjesto Vlade Bojkića koji je četiri godine tamo bio dopisnik. Kada je došlo do raspada države, stupili smo s Pajićem u kontakt, međutim ispostavilo se da nas bojkotira. Zavlačio nas je jedno vrijeme, a naposljetku od svega toga nije bilo ništa. Kasnije sam čuo da je bio u dosluhu sa srpskim obavještajnim službama.

Jeste li tada odlučili otvoriti kafić?

• Jesam. Iznajmio sam kafić u Ulici kneza Miloša u Beogradu poznatoj po tome što su tamo smještena brojna veleposlanstva kao što su američka, njemačka, britanska, rumunjska, kanadska i još neka. Imao sam dobar promet jer su bili veliki redovi pred veleposlanstvima s obzirom na to da su se masovno tražile vize za odlazak u druge zemlje. Iz tog razloga, bez obzira na to što je kafić imao svega 12 četvornih metara površine, ali i vrt, uvijek je bio pun. Proveo sam tu četiri godine, dok je rat trajao. Kada se 1995. godine sukob završio, vratio sam kafić, godinu prije isteka najma, ali sam dovoljno zaradio da sam mogao školovati dvije kćeri koje sada žive u Rimu i rade kao turistički menadžeri. Kolegica Branka Kraljević, koja je radila u Politici dok nije morala otići iz tog lista zbog kritiziranja Miloševića, zastupala je mrežu alternativnih medija – Alternativnu informativnu mrežu – čije je sjedište bilo u Parizu i angažirala me da pišem analitičke tekstove, pa sam do 2004. godine pisao za njih, članke uglavnom iz ekonomije, ali se nije mogla izbjeći niti politička dimenzija priče.

Pisali ste polit-ekonomske analize.

• Vrijeme rata je bilo čudno vrijeme hiperinflacije u Srbiji, kada su se novčanice čitale jer nitko nije mogao izbrojiti nule, kada je samo kutija šibica stajala milijardu dinara. Jedno vrijeme su funkcionirala četiri službena tečaja, što je nekima omogućilo bogaćenje – njemačka marka se mogla kupiti za dinar, 14 dinara, 33 dinara… Onaj tko je bliže vlasti kupi marku za dinar, a proda za 33. Tako je stvaran prvi privatni kapital kojim su se kasnije kupovale tvornice po bagatelnim cijenama.

U tom kafiću ste imali priliku posebno sondirati srpsko društvo u tim vremenima. Tko je zalazio tamo i s kakvim životnim pričama?

• Najviše su dolazile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske sa svakakvim pričama. Ostala mi je u sjećaju muška osoba koja je je tražila vizu. Stigla je u kafić i pušila dvije cigarete odjednom, a ruke su joj stalno drhtale. Jedan je pitao što mu je, a ovaj je odgovorio: „Klao sam“. Vidjelo se da je rastrojen i da ne vlada više sobom. Takvih je priča bilo jako puno. Bilo je slučajeva da su po kafićima skupljali ljude i odvlačili na ratište. Prvo bi ih napili, pa pijane strpali u vozila, a kada bi se otrijeznili dali bi im pušku i slali na front. Mnogi su tako okončali život iako nisu kanili ratovati. Primjenjivale su se i metode prisilnog slanja u rat.

To je bilo usred glavnog grada Srbije koja, navodno, po službenoj priči, nije ratovala. Novinar Milomir Marić voli kazati da je Srbija izgubila sve ratove u kojima nije sudjelovala.

• To je bio specifičan rat, bilo je i privatnih i državnih ratova, a iz svega toga sam zaključio da su najbolje prošli kriminalci koji su brzo uspostavili međusobne veze.

Jeste li s njima imali problema kao vlasnik kafića? Je li Vas netko reketario?

• Kafić je bio mali, pa nisam bio toliko zanimljiv, mada je bilo pokušaja da me reketiraju. Glavna fora im je bila da dođu s novčanicom od 50 njemačkih maraka, a onda traže da je zamijenite za dinare. Ako to napraviš, otkriješ da imaš novac. Pročitao sam o čemu se radi, pa sam odbijao mijenjati devize. U toku dana sam zbog inflacije mijenjao po četiri puta dnevno cijene. Žurio sam nositi utržak promijeniti u Francusku ulicu jer, ako novac prenoći, ne vrijedi ništa. U Politici su novac za isplatu plaća držali u kamionima. Tko dobije ujutro novac i ode na Zeleni venac da promijeni za njemačke marke, dobije 20 maraka, a onaj koji dobije plaću u podne i ode na Zeleni venac, dobije dvije marke. Možete li zamisliti takvu situaciju? Jedina je dobra stvar bila što nije bilo motornog prometa – nigdje automobila na cesti nije bilo. Benzin se mogao kupiti jedino od preprodavača na ulici. Cijena litre benzina je bila četiri njemačke marke.

Nakon kafića ste se vratili novinarstvu.

• Kada sam 1992. godine ušao u kafić od prometa je 80 posto ostajalo meni, a 20 posto državi. Kada sam izlazio iz kafića 20 posto zarade je ostajalo meni, a 80 posto državi. Milošević je prakticirao da uoči izbora pošalje na teren armiju inspektora koji su procjenjivali stanje od oka i izricali novčane kazne.

To je bio državni reket.

• Točno. Trebalo mu je novca da malo napuni radnje. Za kruh je bio red od dva ili tri kilometra. Ako se prodavao kod palate Albanija, red je bio do Kalemegdana.

Jesu li svi dobili kruh?

• Teško. Kruh se razvažao u kamionima, ljudi su se gurali, a trgovine su bile prazne. Robu za kafić sam nabavljao od švercera, ništa nisam mogao kupiti zakonito.

To je umijeće preživljavanja.

• Tako je. Za to je trebala snalažljivost. Kolege su me pitale zašto sam se odlučio za kafić kada nisam konzumirao alkohol, a odgovarao bih da sam ugostitelj postao baš zato.

Čime se u to vrijeme bavi Vaša obitelj?

• Supruga se uplašila kada su avioni Jugoslavenske narodne armije letjeli nad Vinkovcima. Moja su djeca imala deset i četiri godine. Doveo sam ih u Beograd u nadi da će brzo završiti taj sukob, no rasplamsao se, pa su ostali tu. Djeca su tu išla u školu.

Je li supruga radila?

• Znajući da će doći do raspada zemlje i da će se prekinuti moja suradnja s Vjesnikom, tražio sam izlaz u privatnom biznisu, pa sam kupio stroj za štrikanje čarapa koji su se proizvodili u Italiji. Bili su u potpunosti automatizirani. S takvim strojem je moja kćerka, koja je tada još bila dijete, mogla samostalno baratati – stavite tkaninu, pritisnete gumb i čarapa ispadne. Taj stroj je pravio oko šest tisuća pari čarapa dnevno. Direktor tvornice čarapa iz Brčkog koji je imao 180 strojeva mi je rekao da bi sve svoje strojeve mijenjao za moja tri. Počeli smo prodavati čarape. Jedan par sportskih čarapa sam prodavao po dvije njemačke marke. Kada sam razradio posao i tržište došlo je do rata i taj posao je prekinut. Da se to nije dogodilo, bio bih možda tvorničar. S jednom godinom rada tog stroja kupio bih još jedan.

Jeste li stvorili štednju?

• Nisam. Za to vrijeme sam uspio otplatiti stroj i prebaciti ga u Beograd gdje nije bilo sirovina zbog sankcija, pa sam stroj prodao nekome u Novom Sadu.

Jeste li cijelo to vrijeme u kontaktu s Karlovčanima?

• Zvali su me prijatelji iz Karlovca da dođem, a i kada je bila proslava 40. godišnjice mature, nakon rata, kada se situacija normalizirala. Kolegu koji me zvao sam pitao o drugima iz razreda. Nakon što mi je kazao da su nam sve djevojke iz razreda preminule, pitao sam ga zašto me uopće zove. Naravno, to je sve bila šala, ali nisam išao jer neke osobe s kojima sam bio najbolji nisu bile žive. Ujedno, Karlovac i prijatelji iz tog grada su ostali u sjećanju koje ne želim pokvariti.

S kime ste išli u razred?

• S atletičarom Ladislavom Fuksom, primjerice. Bio je Židov, pa su ga 1990. uplašile političke promjene, ali sam ga uvjerio da mu se ništa neće dogoditi. Tako je i bilo. Zlatko Kiseljak je išao u školu godinu iza mene. Dosta sam ga zloupotrebljavao kao košarkaša kada sam radio u Karlovačkom tjedniku i na Radio Karlovcu. Kada bi Košarkaški klub Željezničar gostovao vani nazvao bih ga i saznao rezultat i informirao se o utakmici. Najviše sam se družio sa sportašima. Na karlovačkoj špici je bilo socijalno raznovrsno društvo, a svi smo bili drugovi. Pravili smo tamo razne zgode do trenutka kada sam shvatio da moja novinarska perspektiva u Karlovcu ne ide u željenom pravcu. Karlovac je premali u odnosu na moje novinarske ambicije. Volio sam pisati i nikada me nisu zanimale uređivačke pozicije u listu, mada sam bio urednik gradske i sportske rubrike. Angažirao sam mlade karlovačke gimnazijalce kao što su Slavko Cvitković, Mladen Stubljar ili Josip Grdina. Nisam im dao da koriste telefon, tjerao sam ih da u upoznaju čovjeka, a tek kasnije, kada steknu povjerenje, mogu i telefonom se informirati.

Cvitković je upravo obilježio pola stoljeća novinarstva.

• Zbog njega sam se morao posvaditi s kolegom Mladenom Balenom. Živio je u Karlovcu, a radio je za Vjesnik kao ispomoć Stevi Maodušu. Volio se sprdati s mladim kolegama. Nije ni on bio bogznašto u novinarstvu, ali je volio da podvaljuje. Baš sam Cvitkovića uzimao u zaštitu od toga. Balen je posljednji među karlovačkim novinarima koji bi se trebao rugati početnicima u novinarstvu. Dugo se prepričavao u novinarskim krugovima njegov početnički tekst sa suđenja dvojici počinitelja silovanja, koje je izazvalo ogromno zgražavanje u gradu jer se prije toga takve stvari nisu događale ili se za njih u javnosti nije znalo. Glavno mjesto za noćne avanture mladih karlovačkih parova bila je desna obala Korane, negdje između drvenog mosta i slapa ili nizvodno od mosta. Dogodilo se da su dvojica građevinskih radnika, koja su radila u Karlovcu, a bili su došli negdje iz Bosne, zatekli u noćnom iskazivanju nježnosti i ljubavi mladi par kod slapa i napali ga. Mladić je pobjegao, a djevojku ostavio na milost i nemilost nasilnika, koji su je silovali. Za njihovo suđenje postojalo je veliko zanimanje. Tijek suđenja pratio je i Balen, kome je to bio jedan od prvih zadataka u novinarskom poslu. Krajnji epilog je bio da je jedan nasilnik osuđen na deset, a drugi na devet i pol godina. Balen je poslao tekst Vjesniku u kojem je blažu kaznu za jednog od silovatelja objasnio time što je ustvrdio da je bio humaniji od prvooptuženog. Vremenom se Balen razvio u dobrog novinara, pa je kasnije postao glavni Vjesnikov dopisnik iz Rijeke. Nažalost, umro je dosta rano, čime je potvrdio kako je novinarski život, zbog stresnog posla, kratkotrajan, u odnosu na većinu drugih profesija. Statističari su izračunali da je prosječni život novinara iznosio 42 godine. U više navrata novinarske udruge tražile su beneficirani radni staž za novinare, ali takvi prijedlozi nisu nailazili na razumijevanje nadležnih. Uglavnom, mladi dečki su se razvijali, no otišao sam onda u Vinkovce koji su bili politički zanimljiviji od Karlovca.

Čime su se bavili Vaši roditelji?

• Moj otac Andrija je bio financijer. Radio je u Kikindi, u kojoj sam rođen, a inče je rodom iz Niša. U Kikindi, gdje je bilo mnogo Nijemaca i Mađara, od kojih je prijetila najveća opasnost, ga je zatekao Drugi svjetski rat i s tjedan dana starosti sam prebačen čamcem preko Dunava u Srbiju i završili smo u Nišu. Moj otac i majka Rosa, koja je bila domaćica, da bi izbjegli masakre koji su se kasnije događali, otišli u svoj rodni kraj. Otac je 1943. pristupio partizanima i nakon završetka rata je ostao u vojsci i radio u financijskoj službi, prvo u Skopju, pa u Loznici, a naposljetku i u Karlovcu gdje je umirovljen 1966. godine.

Gdje je radio u Karlovcu?

• U vojnoj zgradi preko puta Hotela „Central“. Oko Starog placa je bilo još vojnih zgrada. Ne znam čemu sada služe.

Ničemu.

• U Karlovac smo se doselili 1953. godine. Živio sam, dakle, u Nišu kao beba, u Skopju, Loznici, gdje sam pošao u školu, a onda sam nastavio školovanje u Karlovcu gdje sam maturirao, a zatim upisao pravo na Sveučilištu u Zagrebu i studiranje mi je dobro išlo dok nisam upisao novinarstvo. Moja je želja bila da se bavim advokaturom. Kad su me pitali što ću upisati, odgovorio sam onaj fakultet koji je najbliži željezničkom kolodvoru jer sam bio vlakaš. Ujutro sam išao u Zagreb vlakom koji je iz Karlovca polazio u 6 sati i vlakovi su bili puni studenata. S obzirom na to da sam studirao pravo nisam morao ići stalno na predavanje, najviše dva puta tjedno, kada su bili obavezni seminari. Knjige sam nabavljao od Stanka Rožmana, kasnijeg karlovačkog odvjetnika. Bio je jako revnostan student, generacija prije mene, koji je podvlačio najvažnije u literaturi, što mi je olakšalo studiranje. Jedna veljača je bila jako blaga. Sastajali smo se na štengama kod Stare Korane, danas Hotela „Korana Srakovčić“, i dangubili, a, kad su došli ispitni rokovi, mnogo ih je izgubilo godinu. No, zahvaljujući Rožmanovim podvučenim rečenicama sam naučio bitno, pa sam položio prvu i drugu godinu, a zatim sam zastao za studijem, ali sam ipak uspio apsolvirati. Shvatio sam da je novinarstvo moja budućnost, pa sam u Beogradu upisao Visoku školu za novinarstvo koju su pohađali poznati beogradski novinari, bilo je i nekoliko novinara iz Tanjuga… Najviše sam o novinarstvu naučio od Ive Brace Butkovića, novinara u Vjesniku. Nakon što se umirovio vratio se iz Zagreba u Karlovac, a prije toga sam primljen u stalni radni odnos u Karlovačkom tjedniku. Učio sam tako što je križao ono što sam napisao. Bio je jako strog. Nekome je kratio tekstove sa škarama. Imao je običaj da prvi pasus odmah prekriži, da ga niti ne čita, jer početnici nerijetko započnu tekst s nekom frazeologijom umjesto da uđu u srž. Dobio sam potom poziv za odsluženje vojnog roka jer nisam bio redovan student, a kada sam se vratio Butkovića nije više bilo. U vojsci sam upoznao Mihu Poduju, sina poznatog Hajdukovog nogometaša Šime Poduje, pa sam otišao kod njega u Split. Stanovao sam kod njih tik uz stadion Hajduka. Proveo sam tada ljeto radeći na Radio Splitu. Drugi Splićanin kojeg sam upoznao u vojsci bio je Vjekoslav Krsnik, novinar koji je poslije radio u Tanjugu i Vjesniku. Kada je nadošla jesen i kada je počela puhati bura, vratio sam se u Karlovac gdje je dopisnik Vjesnika bio Branimir Kovačević s kojim sam se dobro slagao. Otišao je jednom na izlet u Trst i doživio nesreću tako što je pao i ozlijedio glavu. Bio je dugo na bolovanju, pa sam ga jedno vrijeme honorarno mijenjao na mjestu dopisnika. To je bilo u vrijeme privredne reforme. Kada je započela reforma, više se cijenio posao u proizvodnji i činovnici su dobivali manje plaće. Između proizvodnog pogona i ureda u Jugoturbini je bila pasarela. Godinama je služila onima koji su bježali iz proizvodnje, a sada je služila za bijeg u proizvodnju. Stoga sam napisao tekst o tome. Uredniku u Vjesniku Branku Cvetkoviću se to jako dopalo. Tiskao je tekst i poslao svim dopisnicima kao primjer kako treba pisati o reformi. U to vrijeme se Kovačević sprema da ode u Zagreb i tražio se njegov nasljednik. Izbor je pao na Maoduša, koji je bio ozbiljan novinar. Već je počeo da piše, a, između ostalih, i on je dobio pismo s mojim tekstom i uputom kako da piše, pa sam ga zafrkavao. Kasnije je bio glavni urednik Vjesnika. Stevo doista lijepo piše, stilista je, ali dosta komplicirano i čitatelj mora biti obrazovan da shvati što, pa sam se zafrkavao da Stevo stoji četvrtkom ispred kioska na Korzu i čitateljima objašnjava što je htio kazati.

Jeste li prije ulaska u novinarstvo bili strastveni čitatelj novina?

• Jesam. Otac je po službenoj dužnosti morao kupovati Borbu, no u Karlovcu je tome izbjegao, pa smo kupovali Politiku. Bio sam treći ili četvrti razred osnovne škole kada sam odlazio u lozničku knjižnicu čitati sportski tisak. Novine su u Loznicu dolazile u šest sati ujutro. Dočekao bih ih, čitao, a u pola osam krenuo u školu.

Može li se biti dobar novinar bez strasti za čitanjem novina?

• Pravi novinar mora pratiti što pišu njegove kolege, pa da uspoređuje svoje tekstove s drugima na istu temu, a onda da vidi je li nešto važno propustio ili obrnuto. Sjećam se da kada se politička situacija u Jugoslaviji počela kuhati, počele su trzavice među zastupnicima u Saveznoj skupštini – svatko je govorio svoju priču ranije, ali nikoga nije adresirao i okrivljavao, a od 1990. su počeli faulovi. Svi mi novinari smo isto slušali, ali smo različito čuli, ovisno za koju čitalačku publiku pišemo. U Saveznoj skupštini, uglavnom, je većina novinara navijala za “svoje” zastupnike. Kolega iz Sarajeva, koji je došao po zadatku, pročitao je jedan moj tekst i pitao me kako sam ga uspio napisati, a da nikoga ne uvrijedim. Prikazao sam sve strane bez pristranosti. To sam naučio u Vinkovcima gdje su bila trvenja između Srba, koji su bili na rukovodećim pozicijama, i Hrvata koji nisu dozvoljavali da se Vinkovačke jeseni otvaraju sa skladbom “Marš na Drinu”. U Vinkovcima sam se držao pravila da sjedim na tribinama i pišem što vidim, nisam navijač, nego promatrač. To što spominjem se u Vinkovcima događalo za Hrvatskog proljeća.

Pred očima Vas kao dopisnika iz Savezne skupštine se počela raspadati zemlja.

• Počela se raspadati od smrti Josipa Broza Tita, naročito od 1982. godine kada je Jugoslavija bankrotirala – dugovi su bili veliki, kreditori nisu više htjeli davati nove kredite bez Tita kao jamstva jugoslavenskog položaja, a nije bilo novca za vraćanje kredita jer nije bilo deviza, benzina, kave…

Jeste li kao Srbin u Hrvatskoj ikada doživjeli neugodnost?

• Nisam nikada, više sam neugodnosti doživio od Srba. Nisam se slagao, primjerice, s Milanom Pavićem i još nekim omladinskim rukovodiocima koji su već u srednjoj školi počeli graditi političke karijere. Prema njima sam bio posebno alergičan. Među mojim najboljim prijateljima su Hrvati. Za mog boravka u Karlovcu se nije niti znalo tko je koje nacionalnosti, no osjećao sam se ugodno u društvu s dečkima za koje sam naknadno saznao da su Hrvati. Kada se zaratilo prvo je nazvao Josip Omrčen – Jozo i pitao me kako sam. Zanimljivo, u KGK su radile tri djevojke iz mog razreda koje su završile studij kemije, isto kao i Jozo koji je također tamo radio. Svi su rano preminuli.

Odlučili ste biti novinar prije nego Srbin.

• U tom sam pogledu uvijek bio anacionalan. Nisam odgajan u nacionalnom duhu.

Je li bilo kolega koji su Vas razočarali svrstavanjem u nacionalne tabore?

• Bilo je, naravno. Kolegica kojoj sam puno pomogao u novinarstvu je, čim se zakuhalo, bila prva koja mi je radila iza leđa. Kad se tu udala nije imala sektora, pa sam je ubacio da prati Saveznu skupštinu. Kada se promijenilo uredništvo u Zagrebu, došla je njoj bliska generacija, međutim nije mi mogla naškoditi jer sam bio jako dobro informiran i uvijek sam dolazio do ekskluzivnih informacija. U službi za informiranje su tvrdili da sam bio novinar koji je najobjektivnije i najozbiljnije pratio rad Savezne skupštine sve do raspada zemlje. Kada je Tito preminuo postavilo se pitanje njegova nasljednika. Tito je bio predsjednik, a svake godine, 15. svibnja, je iz druge republike netko bio potpredsjednik. Kada je preminuo potpredsjednik je bio Lazar Koliševski koji je automatski postao predsjednik. Bilo je pitanje hoće li ostali predsjednik ili će ga promijeniti nakon 11 dana. Prvi sam objavio da će se odviti ova druga opcija. Bilo je jako nezgodno to objaviti. Tekst sam poslao, a u Vjesniku su čekali da netko drugi još to objavi. Rekao sam kolegi iz Politike to objavi. No, Politika je čekala da Vjesnik objavi, pa sam svojima rekao da je to točan podatak, da mi daju otkaz, ako ne bude tako, pa je zagrebački list to ipak objavio prije beogradskog.

Pratite li i dalje novine i, ako da, kako ocjenjujete medijsku scenu u Srbiji?

• Ne možete se osloboditi tog novinarskog virusa nikada. Čitam naslove i podnaslove, tekstove ne čitam. U medijima danas imamo 80 posto neistina.

Dezinformiraju li mediji?

• Novinar Slavko Ćuruvija, koji je ubijen na pravoslavni Uskrs 1999. godine u Beogradu, je počeo pisati prvo kod nas u Danasu, a poslije je prešao u Borbu. Rodonačelnik je žute štampe u Srbiji. Volio je novinarstvo. Dobro je pisao i prešao u Borbu. Njemu je Mira Marković, Miloševićeva supruga, omogućila da podigne kredit za pokretanje lista Telegraf s Momčilom Đorovićem. U tom listu su počeli objavljivati poluinformacije samo da bi digli naklade. Sa Đokovićem sam bio dobar i zamolio me, nakon što se već razišao sa Ćuruvijom, da nešto pišem za njega. Imao je u vlasništvu i tjednik i dnevni list. Tada sam vidio kako njih dvojica prave novine. Jedan napiše: „Sjedinjene Države će angažirati 10.000 vojnika za napad na Srbiju“. Drugi kaže: „Ćuruvija će objaviti sigurno brojku od 20.000. Stavit ćemo 50.000“ i tako se licitiralo do 100.000. Žao mi je Ćuruvije, ali je činjenica da je njega financirala M. Marković. Kada bi se pronašao prvi broj Telegrafa i vidio tko je sve bio tamo angažiran, vidjelo bi se da su to sve Miloševićevi ljudi.

Koji je onda bio motiv za Ćuruvijino ubojstvo?

• Htio je izaći iz te priče, iz tog kola, jer je shvatio da je Milošević pred padom, a kada uđete u neko kolo ne možete izaći bez posljedica. Počeo je kritizirati Miloševića.

Ministar informiranja je tada bio sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

• Jest, ali u to vrijeme o ničemu nije odlučivao nego je radio po nalogu Vojislava Šešelja koji je bio autor zakona po kojemu su nerežimski novinari drastično kažnjavani, Ćuruvija ponajviše.

Kažu kritičari da su zavladale medijske neslobode kao u ono doba.

• Ako pratite, u medijima možete pročitati sve i svašta. Vlada apsolutna medijska sloboda, a drugo je što je i Vučić koristi. Podjela među novinarima je počela prije raspada Jugoslavije, razlazom Ivana Stambolića i Miloševića.

Kako ste se snalazili u tome?

• Nisam tada radio za srpske medije, pa nisam imao potrebe da se opredjeljujem. Kada sam pisao za AIM držao sam se ekonomskih tema i uopće me nisu zanimale te vrste sukoba. Jedni izigravaju slobodne i nezavisne novinare, a drugi su navodno režimski. Ne treba vjerovati nijednima. Riječ je o borbi za privilegije.

Predvidjeli ste NATO-vo bombardiranje Srbije.

• Sjećam se da je izjavljeno da su odnosi Sjedinjenih Država i Granade pali na najnižu moguću razinu nakon koje je počeo napad na tu zemlju. Tu istu rečenicu je izjavio jedan američki službenik o tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i shvatio sam da se priprema akcija. Moj tekst o tome je objavljen godinu prije intervencije.

Unatoč Vašim profesionalnim uspjesima koje spominjemo, ništa od toga ne smatrate najvećim.

• Ne, nego jednu karlovačku. Općinska skupština je, da bi se podigao standard usluga, odlučila da se kruh ne prodaje na način da ti ga prodavačica uruči tako da lizne prste, uzme bijeli papir i u njega zamota, što se smatralo nehigijenski. Netko mi je rekao što je problem. Napisao sam o tome tekst. Jedna s kojom sam se zabavljao mi je rekla da su se u crkvi žene molile za moje zdravlje jer je moj tekst doveo do prestanka primjene te odluke. Taj tekst je postigao najveći učinak, a napisao sam tisuće tekstova bez da se nešto promijenilo.

Danas urednici postaju i neki koji nisu prošli školu od placa do uredničke pozicije. Kako na to gledate?

• Novinarstvo je zanat. Ako dođe šegrt kod postolara, ne radi odmah cipelu, nego ide po burek, pa čisti radnju i tako dalje. Tako je i novinarstvu – prvo idete na tržnicu pisati o cijenama. Počinje se tako da se potpisujete inicijalima, a, kada se potpišete imenom i prezimenom, imate punu šaku brade. Treba vremena da čovjek sazri.

A i da postane ravnodušan prema imenu u novinama.

• Tako je, više se niti ne piše zbog toga.

Jeste li dobro zaradili u novinarstvu?

• Imao sam dobru plaću. Pratio sam Saveznu skupštinu i kada bih nešto poslao od tamo, moralo se objaviti, ne zbog mene, nego važnosti parlamenta. Kada razgovaram s urednikom telefonom, ne kažem mu sve što znam, da bih bio superiorniji u razgovoru jer tada diktiram igru. Ušao sam u novinarstvo da pišem i to sam radio do posljednjeg dana. Ono malo što sam uređivao u Karlovačkom tjedniku sam radio pišući – čitavu sam duplericu punio i sportsku rubriku. I uvodnike sam pisao, mada sam to izbjegavao, jer se radilo o podilaženju politici.

Po čemu pamtite Zdravka Švegara.

• Bio je solidan kolega, dobar drug, dobar poznavatelj onoga o čemu piše. Volio je šalu i tenis. Nikada mi nije oprostio što sam ga pobijedio u toj igri, a onda mu uskratio revanš.

Napravili ste mu jednom spačku s cipelama.

• Nisam samo ja. Švegar je došao u redakciju s novim cipelama, a nakon nekog vremena je izišao. Dogovorili smo se da u kutiju za cipele, umjesto cipela, stavimo cjepanice. Švegar je otišao s tom kutijom kasnije kod postolara da mu udari špicplehe, a kada je šuster otvorio kutiju imao je što vidjeti. Kada se Švegar sutradan vratio postolar mu je rekao da takav slučaj nije nikada imao. Švegar je prihvatio zezanciju i smijao se tome. Karlovački tjednik je izlazio četvrtkom, a tog dana uvečer bismo ocjenjivali list i izrađivali planove za sljedeći broj. Zatim bih se počeo zezati do ponedjeljka, posljednji tekst je morao biti poslan u Zagreb, gdje je bila tiskara, u utorak poslijepodne. Došao bih u utorak oko 7.30 sati. Moj otac je tada već bio u mirovini i vratio se u Niš, a ja sam ostao samac i podstanar u Karlovcu, pa bih kupio jogurt, kiflu, došao u redakciju i u kuhinji pojeo doručak. Nakon toga bih počeo pisati. Oko podneva bih otišao u kavanu. U to vrijeme je obično svraćao Milorad Medenica – Medeni, koji je bio jako dobro informiran, pa bih s njime popričao, čuo što je znao, otišao u redakciju i to provjerio, pa i napisao, ako se pokaže točnim. Ponedjeljak i utorak bih, dakle, sjedio za pisaćim strojem i pisao duplericu i sportsku rubriku. Sa sportašima sam imao jako dobre veze i nastojao sam da što više imena bude spomenuto i što više lica na fotografijama. Uglavnom, u redakciji zateknem Barbaru Jarnjević, našu tajnicu i daktilografkinju, te Čedu Komljenovića – Jerryja. Sjedio je za jednim od stolova. Malo smo razgovarali kada je naišao Švegar. Kako je ovaj naišao, Komljenović je skočio na njega i počeo ga udarati. Uspio sam ih nekako razdvojiti, a Barka se totalno uplašila i pobjegla niz stepenice. Švegar je pratio kulturu, a volio i intrigantne teme. U to je vrijeme Karlovac bio vrlo razvijenog lovačkog turizma, uz što je išla i prostitucija. Napisao je tekst u kojem je Komljenovića označio kao makroa. Čedo se sa svim tim ženama znao, a je li podvodio žene, ne znam. Odlučio se obračunati sa Švegarom. Komljenoviću niste smjeli ništa posuditi jer to nećete dobiti natrag. Bio je poznat po tome. U Haulikovoj ulici u jednoj trgovini se pojavio novi gramofon. Čedi se neka cura sviđala i nije znao kako da je osvoji. Kada je bio njezin rođendan, otišao je u radnju i zamolio gazdu da posudi taj gramofon, da će ga sutra vratiti. Ovaj je pristao. Čedo je odnio gramofon na rođendan i poklonio ga toj djevojci. Ne znam je li imao uspjeha kod nje. Uglavnom, vratio se dan poslije kod te cure. Djevojke nije bilo doma, a njenoj majci  je rekao da je gramofon pokvaren, pa je predložio da ga odnese na popravak, a vratio ga je u trgovinu i mislim da je to bio jedinstven slučaj da je nešto vratio, ali je prevario curu. Poklanjao bi ženama bunde i slične poklone na način da posudi, a ne vrati. Na ćošku Ulice kralja Tomislava i Radićeve je bila knjižara ispred koje smo se okupljali, a odmah pokraj nje trgovina koja je držala upaljače koji sviraju, tada popularnu novotariju. Jedan specijalist, vrstan lopov, je ušao unutra i nakon par minuta iznio upaljač. Prodavačicu je s nečime okupirao, a onda iskoristio priliku i krao. Dogodilo se da ga je policija uhvatila. Dali su mu papir i rekli da napiše što je sve ukrao, a on je uzvratio da mu daju bilježnicu.

Po čemu pamtite Bojkića?

• Po dobrim stvarima. Uvijek je bio dobro raspoložen. Jedno vrijeme je u Karlovačkom tjedniku, kada se birao glavni urednik, bila napeta situacija. Kandidati su bili Vlado i Milan Rakas koji je pobijedio za glas. Čim se naziralo da će biti raspisan natječaj, Vladu sam oslovljavao sa „šefe“.

Je li imao veliku strast za poslom?

• Rekao bih čak da je precjenjivao važnost novinara. Toliko je volio novinarstvo i toj profesiji pridavao važnost da mi se čini da nije hodao po zemlji. Jako je volio Karlovac i s ljubavlju je uređivao Malog glasonošu, list kojeg je pokrenuo da održi vezu s Karlovcem i Karlovčanima.

Jeste li realno gledali na novinarstvo?

• Nisam puno držao do statusa novinara, iako je bio u ono vrijeme gospodski posao jer je bio lagodan i lijep za raditi, mada novinari nisu bili dobro plaćeni, unatoč tome što u odnosu na ove danas i jesu – neki danas nisu niti plaćeni. Švegar i Bojkić su imali automobile, a u to vrijeme to nije bila tako česta stvar.

Sjećate li se Božidara Hrstića?

• Kako se ne bih sjećao vječitog kockara Biže? Jednom sam s njime otišao u München, ali se nisam vratio s njime. Nemam ništa protiv toga što voli brzu vožnju, ali imam protiv njegove riskantne vožnje. Padala je kiša, a ispred nas je bio kamion s prikolicom koji je pravio vodenu zavjesu. To je bila obična cesta. Bižo od vodene zavjese ne vidi drugu stranu, ali svejedno pretječe kamion s prikolicom. „Bižo, vraćam se vlakom“, rekao sam mu tada. Izvještavao je iz Savezne skupštine, a ja sam ga uveo tamo.

Kako je izgledao život jugoslavenskih političara?

• To su sve bili školovani, pristojni i jako susretljivi ljudi. Lakše bih došao do ministra nego do načelnika općine u Vinkovcima. Svojim pisanjem sam stekao povjerenje, pa sam dobivao povjerljive informacije. Kada je Jugoslavija pala u krizu i kada sam dobio informaciju da će brutodruštveni proizvod pasti 20 posto, objavio sam to, nakon čega je nastala strka. Svi novinari su imali dozvolu za parkiranje, a danas pretresu novinare kada ulaze u Narodnu skupštinu Republike Srbije. Otišao sam raditi u Beograd, ali sam se vraćao vikendima u Vinkovce jer je tamo bila obitelj, a i bilo je dobrih teniskih terena. Sretao bih tada sugrađane koji bi me ispitivali zašto sam napustio novinarstvo, a samo sam prešao na prednje strane novina, a to se ne čita. Drugo, shvatio sam da je novinarima koji nemaju iskustva s lokalnim novinarstvom, nego odmah počnu izvještavati iz Skupštine, donošenje nekog zakona apstraktno. Ekonomske politike koje su se donosile su bile već nakon par mjeseci napuštene. Odluči se da će inflacija biti pet posto, a u ožujku je već deset. To se događalo jer je svaka republika imala vlastitu politiku. Petogodišnji plan za razdoblje od 1976. do 1980. se donosio tri godine. Najproblematičnije je bilo zaduživanje u inozemstvu – republike su tražile da se samostalno zadužuju, a savezna razina je tražila da se zadužuje ona, pa da raspoređuje novac za programe. Kada je 1979. godine usvojen taj plan, republike su pobijedile. Nastalo je takvo zaduživanje da je do 1982. godine Jugoslavija otišla u bankrot. Tito je bio veliki protivnik devalvacije. Mjesec nakon njegove smrti je dinar devalviran 30 posto. Točno se vidjelo tada da se republike sve teže dogovaraju. Kada se republike ne dogovore oko proračuna, donosila se privremena mjera. Nakon Tita su se one sve više donosile. Zavladalo je pravilo da je savezna država ono što se dogovorimo, a sve ostalo je republička razina. Nerazvijeni krajevi su Svjetsku banku molili jako povoljne kredite. Koristili su te zajmove za eksploataciju sirovina. Razvijene republike bi onda kupile devize od nerazvijenih po nekom kursu, a nakon par mjeseci kurs skoči, pa ovi s devizama postaju superiorniji, a kredite moraju i dalje vraćati nerazvijeni. Doduše, postojao je i fond za nerazvijene. Uglavnom, svi su imali osjećaj zakinutosti u toj državi. Jugoslavija je bila zatvoreno tržište. Zastava iz Kragujevca ne bi mogla postojati dan da je nije štitila carina, ili slovenska proizvodnja bijele tehnike. Išao sam kod prijatelja u Maribor. Oni su frižidere kupovali u Austriji na temelju poznanstava i dogovora s carinicima. Nitko nije bio zadovoljan. Srbija je jedina imala interesa da očuva Jugoslaviju zbog rasprostranjenosti srpskog naroda, ali je Milošević precijenio svoje mogućnosti i počeo previše uvažavati svoju ženu, a Dobrica Ćosić i to društvo akademika su mu obukli nacionalističko odijelo. Federacija se financirala tako da je 50 posto od poreza na promet, zatim od carina i doprinosa republika i pokrajina koje su u savezni budžet uplaćivale razmjerno stupnju razvoja. Nijedna se odluka nije mogla donijeti, ako ne pristanu sve republike i pokrajine, pa su nerazvijeni to zloupotrebljavali. Kraj godine je, 31. prosinac, a budžeta nema. U 22 sata Kosovo zahtijeva da se poveća za dvostruko dotacija iz proračuna za njih. Ako ne podrže, nema budžeta, pa im se popuštalo.

Kako se širila telefonska mreža u Karlovcu postajali ste jedan od glavnih zafrkanata.

• Da dobijete vezu sa Zagrebom čekali ste dva sata, a nije se čak niti izravno telefoniralo, nego preko centrale, a odjednom se razvila telefonija i ljudi su počeli masovno koristiti te uređaje. Nazvao bih pa pitao je li Marko tamo, a Nada Križan kaže da nikakav Marko tamo ne radi. „Mogu li ostaviti poruku“, nastavljam. „Ali nema tu nikakvog Marka“, odgovara ona. „Kada ga očekujete“, opet pitam. „Ne radi on ovdje“, objašnjava ona meni. „A, oprostite. Pogriješio sam, dakle“, pitam. „Jeste, pogriješili ste“, odgovara. Nakon deset ili 15 minuta nazovem opet i tražim Marka, a ona opet objašnjava da nikakvog Marka tamo nema. To sam napravio tri ili četiri puta, da bih je konačno nazvao i pitao: „Ovdje Marko, je li me tko zvao“, a ona odgovorila: „Gdje ste, cijeli dan Vas netko traži“. Zezali smo se i međusobno. Bio je doček Nove godine. Oko 19 sati na špici razgovaramo tko će gdje čekati. Venco Šomek kaže da su u jednoj pekari naručili da se ispeče prase za proslavu. Oko 20 sati smo se razišli. Oko 21 sat nazovem Šomeka doma, a njegova majka kaže da se kupa. „Gospođo, ovdje je pekara, zatvaramo, a nitko nije došao po prase“, kažem. Majka ga brzo vadi iz kupaone, šalje u pekaru koja je zatvorena, a netko je već ranije uzeo prase. Bilo je mnogo zgoda. Nazvao sam oko ponoći oca Nine Šikića. „Oprostite, ovdje je Hotel ‘Korana’, Vaš sin radi gluposti ovdje. Bolje da zovemo Vas nego policiju“, kažem. Šikić je jednim uhom čuo da pričam na telefonu o nekome da je pijan. „Kog to majmuna zajebavaš“, pita me, a netko mu odgovori: „Pa tvog oca“. Nazivao bih žene i započinjao razgovore. Ako bi se razgovor odužio i privodio kraju, kazao bih da organiziramo nagradni natječaj za najljepši glas Karlovca. Događalo se da žene počnu pjevati u slušalicu. Jedne noći se probudim i moja gazdarica pjeva. Shvatio sam da društvo pravi štos na moj račun. Ivan Fudurić je radio u Areni i napisao dvije stranice tih zafrkancija. Kada su se moji odselili, stanovao sam blizu Gimnazije Karlovac, na adresi Domobranska 18. Moji su mijenjali stan s jednom obitelji iz Niša, nekom liječnicom i njezinim suprugom. Imao sam telefon u stanu kojeg sam dobio preko veze jer sam poznavao tehničara koji je radio u pošti. Kad su se useljavali pitao sam ih žele li da ostavim telefon ili da ga odjavim, a oni su odgovorili da ga ostavim, da će uredno plaćati. Međutim, nakon dva ili tri mjeseca mi je stigla opomena zbog neplaćanja računa. Otišao sam do tih ljudi i pitao ih hoće li platiti račune ili neće. Žena je postupila tada dosta grubo, pa sam pristao platiti račun, ali sam ih ujedno počeo uznemiravati, zvao noću, danju… Žalila se pošti koja je postavila lovca, što mi je prijatelj tehničar javio. No, počeo sam tada zvati s javne govornice. Očekivao sam da će prebaciti telefon na svoje ime, no to nisu uradili, nego su i dalje na moje ime koristili telefon, no ja i moje društvo smo im izvadili mast. Svaka javna govornica ima svoj broj telefona. Dao mi je broj jedne. S djevojkom se trebam dogovoriti kada ćemo se vidjeti. Stojim kod govornice i čekam da me pozove. Kada zazvoni, javim se, a prolaznici se čude kako u govornici zvoni telefon. I u samoj redakciji smo se zafrkavali telefonom – nazovem kolegu i tražim samoga sebe.

Kako živite kao umirovljenik?

• Radio sam do 2013. godine kada sam napunio 52 godine u novinarstvu. Od tada sam pravi penzioner. Družim se s kolegama, stanujem pored Save, malo šećem, pogledam tenis, portale, borim se s nekim zdravstvenim problemima i to je to.

Koje imate ambicije u mirovini?

• Krematorij.

Želite li još jednom posjetiti Karlovac?

• To je moja davnašnja želja. Čak sam se jedno vrijeme dogovarao s odvjetnikom Slobodanom Božićem, posljednjim hrvatskim sucem koji je izrekao smrtnu kaznu. Često je odlazio u Karlovac jer je zastupao interes izbjeglica. Dogovarali smo jednom da odem s njim, ali se to izjalovilo, a vlakom i autobusom putovati mi je previše naporno. No, htio bih zadržati tadašnju sliku Karlovca, a i mnogo ljudi je umrlo. Bilo mi je jako žao kada sam čuo da je preminula kolegica s kojom sam sjedio u istoj klupi. Zamolio sam Kiseljaka da u moje ime odnese cvijet i upali svijeću.

Nosite li svoju sliku Karlovca na krematorij?

• Nosim. Kada bih sada otišao tamo pokvario bih puno toga. Može se steći utisak da sam neozbiljan, a moji tekstovi su bili jako ozbiljni. Pisao sam možda u najviše medija od svih karlovačkih novinara. Tekstovi koje sam pisao za AIM su objavljivani širom svijeta. Jedan profesor iz Beograda koji živi u Los Angelesu mi je javio da je pročitao moj tekst u Los Angeles Timesu. Ne znam gdje se to sve objavljivalo. Mislim da sam najplodniji karlovački novinar.

*objavljeno na Aktiviraj Karlovac