Tomislav Čadež: Nisam filozof nego Dubovčak

Ciklus intervjua s Karlovčanima i o Karlovcu SpiKA ne bi bio potpun bez razgovora s novinarom i književnikom, autorom Jutarnjeg lista koji je najbolje/najljepše predstavio samoga sebe u televizijskoj emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića: “Ja sam Tomislav Čadež, novinar iz Karlovca”. SpiKA

Smatraš da će rukovanje biti ukinuto zbog koronavirusa?

• Posve mi odgovara da rukovanje, osim kao intiman čin, ne bude vraćeno među običaje jer ionako većina svijeta ne prakticira takav vid pozdravljanja u kojem se krije atavizam – eto ti moje ruke, vidiš da nisam naoružan. Mnogo je elegantnije i značajnije pozdravljati kao na Dalekom, pa i bližem istoku.

Misliš li uistinu da ćemo poprimiti tu praksu ili je to tvoja nada?

• Ne znam. Nisam jedini koji o tome razmišlja. Ne bih to svrstao u kategoriju nade. Promatramo svijet.

Imao si kolumnu svakoga dana za izolacije. Kako si preživio te dane?

• Ne radi se o perfektu, i dalje pišem kolumnu. Što se tiče mog života, nije se ništa promijenilo.

Jesi li se i ranije već izolirao u Karlovcu. Pavle Svirac o tome piše i dodaje da te išao posjetiti i da si ga umalo ubio kalašnjikovom.

• Šali se, to su dječje priče. Karlovčanin sam kao i svi drugi.

Nisi li se povukao iz Zagreba?

• Jesi li bio u Zagrebu nakon potresa?

Nisam.

• Jako je stradao i svakog časa jedan od deset tisuća odlomljenih dimnjaka ti može pasti na glavu. Središte grada je ruševina koje samo malo bolje izgleda no što izgledaju ratne. Tuga je šetati Zagrebom.

Je li te pogodilo neko oštećenje posebno?

• Stradao je Hrvatski prirodoslovni muzej na Gornjem gradu u koji smo svi vodili djecu. Pisao sam o tome u jednoj kolumni. Svi oni preparirani medvjedi, ptice, morski psi su završili na podu, oko njih su polomljena stakla i oštećeni predmeti koji su možda iz prošlog doba i prošlog načina predstavljanja prirode. Žao ti je tih životinja kao da su žive. Vidjet ćemo što će biti s time. Nije to jedini muzej koji je pogođen. Stradalo je mnogo privatnih stanova, pročelja, mnogo više podruma i još više zidova na gornjim katovima. Zagreb je nakon potresa poput starca kojeg udari automobil – sve kosti su pomalo napukle.

Je li riječ o nepopravljivoj šteti za Zagreb i hrvatsku kulturu?

• Nakon potresa 1880. godine je cijela Austro-Ugarska obnovila Zagreb. To nije učinila samo iz altruizma. Car Franjo je dodijelio svotu da se nekoliko kuća u Zagrebu podigne, pa su ga kritizirali da je škrtac. U to je doba Zagreb stasavao kao izabrano središte za pokoravanje anektirane Bosne i Hercegovine – u njem su bili smješteni svi visoki činovnici i njihove obitelji. Iz Zagreba se kretalo na Bosnu. Dijelom je i zato Donji grad niknuo prilično nesrazmjeran u odnosu na grad tolike veličine. Impozantan je Donji grad.

Kažu da je njegova najveća vrijednost ambijentalna, da zgrade po sebi nemaju, u europskom kontekstu, naročitu vrijednost, ali…

• Nisam završio odgovor.

Oprosti.

• Sjećaš li se što si me pitao?

Sjećam se, naravno.

• Što si me pitao?

Pitao sam te je li potres izazvao nepopravljivu štetu.

• Stvari neće ostati iste, pa je utoliko šteta nepopravljiva, ali četvrtinu Donjeg grada treba naprosto srušiti i napraviti replike, kao što je urađeno u Grazu ili drugdje na Zapadu. Pretenciozno bi bilo da navodim koji model upotrijebiti za to, ali modela ima i svi se tiču kapitalizma i održavanja. Znamo da je Zagreb jedini glavni grad na Zapadu u kojemu ne moraš održavati vlastitu građevinu i zbog toga plaćati kaznu. U jako uređenom europskom gradu takve veličine, moraš ulagati u stolariju ili fasadu – u suprotnom država oduzima nekretninu i dodijeli nekome tko je može održavati. Vlasnici tih očigledno i precijenjenih prostora bi mogli izabrati hoće li se seliti u novogradnju koja će se napraviti kao zamjena za to što bi država njihove prostore na Donjem gradu prodale stranom ulagaču koji potom gradi repliku, koja izvana mora izgledati poput originalne zgrade, pa neka onda te kuće iznajmi, proda ili radi s njima nešto treće, a, ako netko ne želi u seliti novogradnju, neka doplati mjesto u toj novoj replici. To bi se moglo urediti u roku od godinu, da to bude upotrebljivo u praksi. Sigurno bi bilo interesa u Europi za takvo ulaganje. Primjedbe da bismo tako grad rasprodali strancima su promašene jer se te zgrade ne mogu odnijeti.

Kao što se ne mogu odnijeti niti otoci, a također se buni protiv njihove prodaje strancima.

• Da. Gdje sjedimo nego na obali Kupe, rijeke koja je uređena samo zato što je Austro-Ugarska Monarhija odlučila ovdje sagraditi renesansnu grad-tvrđavu, i to na najnepovoljnijem terenu? Danas po malo čemu znamo da je ovo Austro-Ugarska i da su ovo gradili Štajcerci, Nijemci, Korusi, Slovaci, Mađari… Slabo je među graditeljima bilo tih takozvanih Hrvata.

Gdje prepoznaješ austrougarski štih?

• Sve je u Karlovcu austrougarsko osim onoga što je nastalo nakon tog razdoblja – austrougarsko ratno uporište je izraslo u prekrasan hrvatski grad. Sigurno se ne bi okolni seljaci, i moji preci među njima, okupili i izgradili Zvijezdu. Da se prirodno razvijao, širio bi se tamo gdje nema poplava, možda bi se Ozalj razvio u grad veličine Petrinje, ali ovakvog Karlovca zasigurno ne bi bilo.

Karlovac je izgrađen kao vojna utvrda, a s raspadom Jugoslavije vojske je manje-više nestalo, mada je i dalje tu zapovjedništvo hrvatske kopnene vojske. Je li Karlovac izgubio odlaskom vojske?

• Izgubio je nekoliko utopljenika godišnje. Stariji fakini su namjerno nesretne Piroćance i Albance – nije tu bilo nacionalnih predrasuda – slali u virove, po Kupi pogotovo. Virova je bilo i na Korani i na Mrežnici jer se tada naveliko pjeskarilo. Uistinu si se mogao utopiti na svakih dvije stotine metara Kupe i svake godine bi isplivala tijela utopljenih vojnika koji su sami išli na tu vodu unatoč svim zabranama jer je rijeka odviše privlačna.

Jesi li naučio plivati u Kupi?

• Na Korani. Iza konjičkog kluba postoji na jednom zavoju jedan sprud plićak gdje su me vodili otac i mati. Tamo samo naučio plivati. Imao sam pet godina.

Upozoravaš na dabrove na Korani. Zašto te to fascinira?

• Ne fascinira nego to samo pokazuje apsurd našeg takozvanog povratka prirodi. Na Dubovcu stanuje jedan naš entuzijast u znanosti. Zamislio je da bi se u naše vodotokove mogli doseliti dabrovi koji bi mogli valjda te vodotokove pročistili. Tako su se oni razmnožili. Tri stotine metara od mjesta gdje sada razgovaramo počinje Dabroland. Na zavoju su zimu podigli novu nastambu koju poplava odnijela pa će sada grickati da izgrade novu. Kod pivovare su nikle lijepe trešnje koje su počapali, a stabla ne sijeku sada nego zimi – ne samo da grade brane nego i da oštre zube. Šire se svugdje osim na Mrežnici – možda im voda ne odgovara. Ako se pogleda uzvodno od ušća – i niže malo – pa sve gore do Kamenšćaka – anketirao sam desetak ribolovaca – bilo je pedesetak dabrova.

Provodiš li puno vremena na rijekama?

• Imam psa pa provodim dovoljno, svakog dana. Nigdje ne provodim puno vremena.

Po kome je Mata dobio ime? Moj pas Darko je dobio ime po Darku Liscu.

• Mata je dobio to ime zato što sliči na posavskog goniča, premda je mnogo veći. Po tome je onda Slavonac i dobio je stoga ime po junaku istoimene pjesme Miroslava Škore.

Što ti znači imati psa? Djeluje li ti antidepresivno kao meni?

• Pitanje je banalno. To je kao da me pitaš što mi znači imati ženu. Ili prihvatiš ili ne živjeti s nekim novim. Možemo razgovarati o prednostima života sa psom u odnosu na život s ljudima ili sa životom s ljudima i psima, odnosno s ljudima bez pasa, mački, papiga, hrčaka, štakora, iguana i drugih bića.

Koja bi bila prednost života samo sa psom ili samo s ljudima?

• Nema prednosti života samo s ljudima u odnosu na prednosti života samo sa psom.

Nisi mandićevac u tom smislu – Igor Mandić kaže da više voli mačke jer psi cinkaju policiji?

• Igor je sklon mačkama onoliko koliko sam ja psima. On živi u vrlo visokom neboderu i na toj visini se teško odlučiti na psa kao ljubimca. Kao Dalmatinac ne bi podnio da ima psa koji je manjih dimenzija pa da trčkara s njim po parku, a za većeg psa nema uvjeta, ako živiš visoko u neboderu.

Je li Mandić jedan od tvojih novinarskih uzora?

• Jedan je od novinarskih uzora moga oca pa ga nisam mogao birati. Osim to uzoraštva kojeg sam naslijedio od oca kao plemićku titulu, Igor i Slavica su mi prijatelji.

Imao si izlaganje na skupu povodom njegova osamdesetog rođendana. Kako bi sumirao njegov značaj za hrvatsku kulturu?

• Napisao sam tekst koji je objavljen u Jutarnjem listu. Govor je jedan, tekst drugi diskurs. Ne bih govorio o značaju živog čovjeka, kao da mu spomenik dižemo. Čuli smo se na početku mog pisanja, čuti ćemo se sada na sredini, a onda pri kraju. Zanima me što sad radi. Neću ga pitati što piše – nadam se da piše.

Piše kolumnu na portalu Lupiga.

• Namjerno ne čitam jer želim da se prikupe ti tekstovi.

Očekuješ li njegovu novu knjigu kolumni?

• Zasigurno.

Hoćeš li ukoričiti kolumnu koju sada pišeš za Jutarnji list?

• Mislim da hoću. Nije mi prvi puta da pišem kolumnu dan za danom, pa čak niti u Jutarnjem listu. Trudit ću se do kraja da se kao u fugi ponavljaju elementi, da tih stotinu dana, koji moraju biti razlomljeni – ne znaš što će sutra biti pa u skladu s time pišeš – ali da imaju unutarnji ritam koji čini liniju koja omogućava da se tekstovi ukoriče, da se ne radi samo o nizu od sto tekstova, nego kompozicija od sto tekstova. Ako mi to uspije, kolumnu ću objaviti kao knjigu.

Kolumna se zove “Dnevnik samoizoliranog intelektualca”. Žarko Puhovski smatra da je samoizolacija besmislen termin, da u ovo vrijeme pandemije imamo prisilnu izolaciju koju nameće država. Jesi li utoliko razmišljao o promjeni naslova?

• Ne. Ili si pogrešno shvatio Puhovskog ili si mene stavio u pogrešan kontekst. Namjerno sam ironičan. Mandić kaže da je samoizoliran čitavog života. Koristim priliku kazati da i inače postoji odmak prema životu i prema takozvanoj stvarnosti. Naslov je, dakle, ironičan i točan.

Nedavno sam pročitao govor filozofa Gaje Petrovića na sahrani Vanji Sutliću, filozofu. Petrović je tada ovlaš spomenuo kako je ipak bio netko tko se samoizolira, dok je Sutlić više volio društveni život. Je li za intelektualca poželjno da bude pomalo povučen od društva?

• Najprezentnije je o tome pisao Arthur Schopenhauer davno. To je stvar biologije – što je čovjek mlađi, bolje je da bude društveniji, a što je stariji vrijeme bi trebao posvećivati bitnome, a manje trošiti vrijeme na trošenje i više biti s kvalitetnim manjim brojem ljudi.

Što je tebi bitno u tom pogledu?

• Bitno je nešto raditi svojim rukama, pisati. Čitao sam upravo Petera Sloterdijka. Jako su površni taj medijski jezik i ta prenadraženost: “Što je Vama bitno?!” Nisam ja filozof, tu sam Dubovčak, kaj ja znam što je bitno, nemojmejebat.

Cijenimo tvoje mišljenje.

• Nekad mi je bitno listati fotografije “komada” na Instagramu.

Voliš li društvene mreže?

• Evo opet banalnog pitanja.

Volim takva pitanja.

• Ne znam. Neću ti odgovoriti.

Ispunjavaju li te društvene mreže?

• Pa nisam jastučnica da me se ispuni. ‘Ajd’ dalje.

Je li ti draži Facebook ili Instagram?

• Jesu li tebi draži mama ili tata?

Smatraš li kao neki moralisti da društvu mreže ne pružaju pravu društvenost?

• Opet ti o moralistima i po principu ili je ili nije. Očito jesu neka vrst društvenosti, i to prave, samo im je možda pogrešna kategorija stanovništva posvećena. Sigurno su društvene mreže korisne starijim i usamljenim osobama, a klinci bi se trebali družiti izvan kuće, na ulici, a ne na društvenim mrežama, uostalom uništavaju im mozak – sam medij ga mijenja jer zurenje u ekran naprosto truje ili omekšava i trajno korištenje je štetno i svugdje u svijetu se već masovno zabranjuje korištenje društvenih mreža putem pametnih telefona. Djeca i mladi bi se trebali družiti više uživo, moraju pronaći seksualnog partnera, što neće uspjeti preko Facebooka ili Instagrama. Društvene mreže bi trebale biti popularizirane među starijima, kao što bi trebala biti i droga. Starijima treba omogućiti da mogu duvat’, uzimati heroin, blage ekstazija i drugo jer je to naprosto lijepo i više im ne može naštetiti, ne mogu se naviknuti… Mladima droge treba i dalje zabranjivati.

Nedavno si pisao o gerontofobiji. Gdje je prepoznaješ?

• Svugdje. Zamisli da je u Belgiji umjesto osam i pol tisuća staraca umrlo od koronavirusa toliko djece. Kakve bi bile reakcije javnosti ili tvoje pitanje?

Javnost je osjetljivija na sudbinu djece nego starijih…

• Kakvo bi bilo moje pitanje? Ne treba se mnogo razmišljati o odgovoru. Postavio sam ti trik-pitanje. Naravno da bi u tom slučaju svi bili zgroženi. Na to prirodno škartiranje starog i onoga na što je na kraju puta se kalemi bijes što starci već nisu umrli nego mladi sad moraju stati s redovitim životom zbog njihovog zdravlja.

To si u jednom tekstu nazvao psihopatskom normom.

• Da, to je psihopatska norma.

Ne sviđa ti se švedski model sukobljavanja s koronavirusom.

• Nemam potpune informacije. Nisam protiv njihovog modela kao takvog – odgovara njihovom mentalitetu. Do sada je u Švedskoj umrlo više od tri tisuće ljudi, dakle više od tri stotine na milijun stanovnika. Kod nas je preminula 21 osoba na milijun stanovnika. U tu deset puta od nas bogatiju Švedsku je virus mnogo kasnije stigao. Čak niti u Stockholmu nisu nagurani jedni na druge, disciplinirani su, imaju baš sve preduvjete da imaju pet ili deset preminulih na milijun stanovnika, a mi ovakvi kakvi jesmo – zmazani, neuredni, na vratima virusa – ne znamo niti sami kako smo se izvukli – nadamo se da nećemo imati niti stotinu mrtvih. Kako je to moguće?

Kako je moguće da je u Slovačkoj tek nekolicina preminulih?

• Zato što su sve zaustavili na vrijeme. Glavni švedski epidemiolog je poručio skijašima koji se vraćaju u zemlju da se ne moraju testirati i da idu kuda hoće. Na početku pandemije je bilo diskretno napomenuto da se provode prvenstveno ekonomskim interesima, što je samo po sebi imbecilno. Kakvi su to ekonomski interesi unutar švedskih granica, to da rade kafići ili da možeš pojesti ionako tamo preskupu pizzu u restoranu? Istodobno cijeli svijet, od kojega i živiš, staje. Možda su neki naručivali lampe ili opremu za vrt iz IKEA-e. Unatoč, dakle, tom modelu, Švedska je stala kao što su i svi ostali stali, jedino s razlikom što su tamo radile birtije i što su pobili starce.

U Sjedinjenim Državama tvrde da oni koji ostaju bez posla ili biznisa zbog antipandemijskih mjera postaju opasniji po društvo od samoga virusa.

• Očito se radi o dubljoj truleži u društvu kada nitko ne može izdržati tri tjedna bez plaće da se svi međusobno ne poubijaju. Virus je samo bezazleno ukazao na to da nešto dubinski nije u redu s društvom. Zašto nisu ti najbogatiji ljudi na svijetu isplatili radnicima i ugroženim biznismenima pomoć kao što su ovdje nego su dopustili da sve to propadne? Naravno da su ti propali ljudi opasni, i sam bih bio. Trideset posto nezaposlenih Amerikanaca nije imalo pet stotina američkih dolara za nepredviđene troškove.

Nemaju niti za liječenje.

• Drugi je par rukava što je 27 milijuna Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja, a njih uostalom niti nema u ovim statistikama zaraženih i mrtvih. Koronavirus nije odgovoran što su toliko okrutno društvo. Ako preko noći 30 posto stanovništva u toj najbogatijoj državi padne po standardu na razinu afričke provincije, nešto nije u redu s tom državom, a virus je isti i ovdje i tamo.

Je li to krah kapitalizma o kojemu se govori ovih dana?

• Opet je to površno gledanje. Ne postoji jedan kapitalizam. Postoji prenapregnuti sistem koji je samo dijelom kapitalistički. To je kapitalizam za bogate – to jest njegova osnovna srž. Postoji, međutim, i razumni kapitalizam s regulacijom. Nismo do sada osmislili bolju regulaciju od države. Postoje ujedno i kultura i mentalitet. Ne možemo iz naše perspektive suditi Amerikancima. Možda oni žele da tako bude. Zašto se bunimo što su sve Kineze čipirali? Oni žele da ih se čipira – gaje sasvim drugi doživljaj individualnog nego mi. Zašto vlastitu kulturu projiciramo na druge? Što nas briga za druge? Zašto bi svi morali biti kao mi?

Projiciramo i tuđe kulture na svoju.

• Ništa mi ne projiciramo.

Mnogo puta sam čuo za ove krize da treba uvesti kineski model vladanja.

• To uopće nije kineski, nego europski model vladanja. Povijesno je kineski sasvim drugačiji.

Primjećuješ li prizivanje autoritarnosti?

• Virus je samo neka vrsta lakmus-papira za društvene boleštine koje su već prisutne. Nije se virus težnje za diktaturom pojavio s koronavirusom nego je s njim samo izišao iz sjene, dobio krila pa poletio.

Kod nas je prvi saborski zastupnik Ivan Pernar spomenuo da bi trebalo žrtvovati stariju populaciju da društvo preživi.

• Ili je psihički bolestan ili vrlo zao.

Puhovski je argumentirao da je to stajalište komunitarizma. Problemu se po tome pristupa kao medicinskoj trijaži – ako se dogodi nesreća, liječnici prvo pomažu onima koje mogu spasiti.

• Opet miješaš kruške i jabuke. Jedno je velika trijaža kada moraš birati koga spasiti. Prošli smo to u ratu i ne bih to više htio proći. Puhovski govori o tome koliko se može živjeti s virusom na način da postane dio društva i da ga ne oštećuje. Naravno da je nemoguće da sve zaustavimo u društvu i da nitko ne premine od koronavirusa. Ti si rekao da nema više virusa i da se možemo pozdraviti laktom. Ne možemo. Ako svi usvojimo socijalnu distancu, virus će krenuti svojim putem. Nema drugog načina da ga pobijedimo. Ako i dođe cjepivo, ono neće biti dostatno ili korisno u sljedećih godinu dana, a to je dugo vrijeme i za rata i za epidemije. Stoga ne bih filozofirao, nego bih se držao onoga što kažu liječnici.

*objavljeno na Aktiviraj Karlovac