“Prvo se sjećam toga da je ta utakmica sa selekcijom američke NBA lige bila neviđeno posjećena. Stadion prima oko dvije i po tisuće ljudi, a tada ih je bilo više od četiri tisuće – nije mogla stati igla više. Drugo, pojma nismo imali što je američka profesionalna košarka jer u ono vrijeme nismo gledali televiziju i kad su oni stigli, pa kad je Bill Russell uhvatio loptu lijevom rukom i zakucao je u koš tako da mu je lakat bio iznad obruča, ostali smo iznenađeni. U ono vrijeme nitko od nas nije mogao zakucati. Nadalje, ako je netko pokušao od nas pucati izvana, u dva koraka bi došao do igrača i dao bananu”, prisjeća se 81-godišnji Zlatko Kiseljak, nekadašnji košarkaš i košarkaški trener, umirovljeni kineziolog i profesor tjelesne i zdravstvene kulture, jedini živući u Karlovcu koji je igrao prije šest desetljeća za reprezentaciju Hrvatske u karlovačkom šancu protiv prvog američkog drim tima u povijesti kojega su činili, osim – spomenutog Russella, i Tom Gola, Bob Pettit, Oscar Robertson, Bob Cousy, Jerry Lucas, Tom Heinsohn i K. C. Jones, a vodio ih je trener Red Auerbach.
Za Hrvatsku su pod ravnanjem trenera Berislava Radišića igrali i Boris Križan, Živko Kasun, Slobodan Kolaković, Stjepan Ledić, Josip Đerđa, Dragan Kovačić, Marko Ostarčević, Nemanja Đurić, Mirko Novosel i Petar Skansi, a rezultat je bio 110:65 za goste.
“Nismo bili svjesni s kime igramo”, napominje.
Jeste li u to doba pratili NBA ligu kao što se ona prati danas?
- Ma niti slučajno! Nije bilo toga u novinama i nije bilo televizije, pa da bismo o tome uopće mogli razgovarati. Njihova posjeta nije bila senzacija samo za nas i našu publiku, nego za cijelu europsku javnost.
Jeste li osjećali strahopoštovanje prema njima?
- Nismo jer nismo bili svjesni toga tko nam je došao. Oni su se šalili s nama tijekom utakmice.
Jeste li ostali iznenađeni kada su počeli igrati?
- Jesmo. Nismo mogli do koša doći niti puknut iz ćoška.
Kako je publika reagirala?
- Bila je malo u čudu, no onda su uvidjeli da je to drugi svijet u odnosu na ono što se događalo kod nas i uopće u Europi. Američki igrači su se morali probijati par minuta kroz publiku do terena.
Što su skandirali posjetitelji?
- Uvijek se skandiralo “Željo, Željo”. Uvijek su bili na strani Željezničara. Karlovačka publika je neponovljiva.
Jeste li razgovarali s gostima iz Sjedinjenih Država?
- Učio sam bio njemački u školi, pa nisam.
Imate li informaciju kakve su dojmove stekli?
- Za njih je sve to bilo čudo. Kad bismo došli u Trst i prvi puta vidjeli razne cipele u izlozima, ostali bismo zatečeni jer osim Borova nismo imali druge tada kod nas, a tako su i oni bili iznenađeni terenom.
Jeste li preuzeli pokrete američkih igrača u svojoj kasnijoj igri?
- Teško je to sa stručne strane komentirati. Ostali smo zatečeni kako Cousy dribla. Ne znam je li to netko kod nas pokušao reproducirati.
Kako gledate na to da legenda o toj utakmici živi i danas?
- Tada je prvi puta u Europi gostovala reprezentacija NBA lige i bila je u Karlovcu. Drugo, Amerikanci su ostali paf kad su u Karlovcu vidjeli beton i drvene koševe. Kada su igrali u Zagrebu iz ljubljanskog Tivolija su premjestili parket na Šalatu.
Sjećate li se izgradnje igrališta u šancu?
- Ne. Gradilo se dobrovoljnim radom igrača i uprave koju su činili viđeni, oni koji su uživali ugled u gradu.
Kako se nakon te utakmice razvijala košarka u Karlovcu?
- Nakon toga je došlo do jake ekspanzije košarke u Karlovcu – u Šancu nas nitko nije mogao dobiti i Šanac je uvijek bio pun. Oko igrališta je bila razvučena platnena juta i kroz nju se također gledalo utakmice. Stadion je bio uvijek pun.
A kako je došlo do kraja te priče?
- Teško je odgovoriti na to pitanje. Analize su pokazale da je polako počela padati kvaliteta košarke izgradnjom sportske dvorane na Rakovcu. Statistički to ima nekakvu logiku, no mislim da je već tada započelo, kao i u cijelom karlovačkom sportu, zanemarivanje. Dok smo igrali u šancu nismo imali niti jednog igrača izvana, da bi se počelo dovlačiti igrače sa strane i razvijao se svojevrsni biznis. Uslijed toga je počela padati kvaliteta karlovačke košarke.
I to se dogodilo paradoksalno s izgradnjom sportske dvorane.
- Da. Na Šanac se moglo doći bacati na koš kadgod, a u dvorani moraš rezervirati termin. Ima i u tome nešto.
Jesu li karlovački košarkaši živjeli od igranja košarke?
- Postojale su hranarine. Ako su bili studenti, imali su besplatnu željezničku kartu za Zagreb i nazad i nisu morali jesti u studentskom centru nego su si mogli priuštiti nešto bolje. Nisu dobivali velik novac, barem koliko mi je poznato – možda je netko od jačih dobivao, ali mislim da nije.
Kako osobno baštinite to razdoblje?
- Tada se družilo u Radićevoj. “Znaš što ti fali? Pet godina Radićeve”, znao bi reći liječnik Nino Šikić. S jedne strane ulice su bile curice, a s druge dečki. U Hrvatskom domu su bile čage. Teško je uspoređivati ovo vrijeme s onim. Ne može se reći da tada nije bilo društvenog života – stalno se nešto događalo.
Pratite li danas košarku u Karlovcu?
- Ne. Neće niti u budućnosti biti rezultata. Čim dijete naraste do 1,80 metara, zovu menadžeri da ga odvedu u Zagreb. Grad se mora opredijeliti za kvalitetnu košarku, a za to su potrebni puno termina, kvalitetni treneri i velika baza – bez toga ništa. Prekrasno je za gledati amaterske turnire, ali to nije to. Danas se bez novca ne može kvalitetno napraviti bilo što. Treba imati kvalitetne trenere za pomladak i maksimalne uvjete. Bez toga nema šanse. Nužno je da se angažira politika, da odluči da hoće prvoligašku momčad, odnosno neki bogatiji sponzor. Košarka će se igrati bez obzira. Taj će sport u Karlovcu građani uvijek voljeti.
Kako Vam se čini izgled igrališta danas?
- Fenomenalno je. Jedno vrijeme je bilo devastirano, a i dalje treba obnoviti svlačionicu. Igralište je dobro, a okoliš je ostao isti.
Vrednuju li institucije vašu generaciju košarkaša u dovoljnoj mjeri?
- Svatko od nas je nakon igračke karijere počeo raditi. Institucije bi se sjetile godišnjica.
Bili ste košarkaški trener.
- Jesam, u Željezničaru i u klubu Karlovac ’67 na Baniji. Napravljen je i klub Jugoturbina, a i tamo sam trenirao tri ekipe.
Jeste li zadovoljniji igračkom ili trenerskom karijerom?
- Nijednom nisam zadovoljan. Ako kao igrač želiš nešto napraviti, moraš biti maksimalno angažiran, a volio sam kartati belu, s dečkima haklati i slično. Kada smo ušli u prvu ligu, rekao sam kao trener da nam trebaju tri pojačanja, a predsjednik kluba je rekao da nije loše to što imamo, pa sam rekao da više ne bih trenirao. Na jesen su počela stizati pojačanja, ali i novi trener. Kada je odlazio, isplatili su ga do zadnje lipe, dok ja do danas nisam dobio sitan honorar koji mi je pripadao. Želim opisati kakav je odnos bio u klubu.
*objavljeno na KAportalu