U Karlovcu je u nedjelju u 88. godini života preminuo umirovljeni liječnik, kulturni i društveni aktivist, dobitnik javnih priznanja Grada Karlovca, Županije karlovačke i Hrvatskog liječničkog zbora Borivoj Vitas – Boro, javljeno je iz kruga prijatelja njegove obitelji.
Rođen je 8. ožujka 1937. godine u Slunju. Maturirao je 1955. godine na Gimnaziji Karlovac, a diplomirao je 1962. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Internu medicinu je specijalizirao 1969., a magistrirao je 1976. s područja nefrologije. Primarijus je od 1986.
U Općoj bolnici Karlovac je bio zaposlen od 1963. godine. Postaje 1974. prvi internist-nefrolog voditelj Nefrološkog odjela Službe za unutarnje bolesti Medicinskog centra u Karlovcu, a 1985. je utemeljitelj Centra za dijalizu. Do 1994. godine predsjednik je Povjerenstva za unutarnji nadzor u Medicinskom centru i od 1994. do umirovljenja 2002. u Općoj bolnici Karlovac te je bio i predsjednik Etičkog povjerenstva Opće bolnice Karlovac.
Kako navodi Karlovački leksikon, objavljivao je stručne članke, upozoravao na premali broj kadaveričnih transplantacija u Hrvatskoj i predlagao mjere za poboljšanje, pisao o neracionalnostima u radu liječnika, korupciji u zdravstvu i o eutanaziji. “U nemedicinskom tisku je angažirano i odgovorno problematizirao razna pitanja vezana za urbani život Karlovca i njegovu svakodnevicu”, stoji u Karlovačkom leksikonu.
Doktor Vitas je još krajem prošlog i sredinom ovog mjeseca na Kaportalu objavio dva ogleda u suautorstvu s Radovanom Radovinovićem koji se tiču Urbanističkog plana uređenja Zvijezda zagovarajući njegovu izmjenu. Bio je član Udruge za zaštitu i razvoj prirodne i kulturne baštine Karlovca i revitalizacija Zvijezde te ostala prostorna pitanja su mu bila u stalnom fokusu. Također se zalagao za vrednovanje činjenice da se izumitelj Nikola Tesla školovao na Rakovcu imenovanjem Gimnazije Karlovac po najslavnijem đaku.
Svoja stručna, kulturalna i društvena stajališta je iznosio redovito u javnosti u različitim medijima, tiskanim i elektroničkim te na skupovima. Bio je izrazito društveno angažiran, a u intervjuu portalu Aktiviraj Karlovac 2015. godine je ustvrdio da su Karlovčani “žalosno pasivni”.
Bio je angažiran i na području njegovanja hrvatskog književnog jezika te bi utoliko javno i reagirao ne bi li upozorio na to da se pogrešno primjenjuje materinji jezik te je javno govorio i o svojoj naklonosti poeziji.
Nije se libio javno opredijeliti niti o najosjetljivijim temama, pa niti intimnim. Prije pet godina na jednom skupu je, primjerice, pročitao javno svoju ovjerovljenu izjavu kojom se usprotivio tome da ga se na samrti drži medicinskim mjerama na životu.
“Kad dođe vrijeme mučenja želim što prije zgasnuti, a anesteziolozi će se plašiti da mi daju dozu koja bi me mogla zauvijek uspavati. Volio bih kada bi više ljudi to prihvatilo i provelo. Tada bi manje ležali u šok-sobama nepotrebno i mučili sebe i obitelj. Anesteziolozi moraju učiniti ono što propisuje medicina jer u suprotnom riskiraju tužbu. Ima li smisla infuzija kada je pacijent u besperspektivnoj komi, ako će umrijeti za pet ili šest sati”, rekao je tada.
Smatrao je da je takvo održavanje na životu umirućih osoba “udarac na ljudsko dostojanstvo” i “nešto što nema nikakvog smisla, što je nerazumno” te je upozoravao i da je neracionalno.
Njegov aktivizam i njegova komunalna svijest su išli dotle da bi ljeti zalijevao mladice u krugu bolnice i u svojoj Sarajevskoj ulici, odnosno odlazio bi u arboretum zalijevati mladice hrasta lužnjaka, a znao bi i iz kontejnera izvući nerastrganu kartonsku kutiju koja zauzima puno prostora, pa je rastrgati i vratiti u kontejner.
Bio je neobično simpatična, skromna, poštena i lucidna osoba sklona šali. Do prije nekoliko godina, dok fizički to više nije mogao činiti, vozio je Rogov bicikl kojega je kupio kad je počeo zarađivati.
“Moja majka, nastavnica, nije u Zagrebu mogla školovati mene i sestru i još mi kupiti bicikl. Kupio sam ga s prvom plaćom. Ostavljao sam ga pred ulazom u bolnicu na Dubovcu, nisam ga zaključavao, pa su mi ga ukrali. Kupio sam drugi, ali više se ne sjećam jesam li to učinio novcem iz iste ili iz druge plaće. Od tada ga zaključavam. Dobar mi je i vjerni prijatelj. Moji me pitaju kako me nije sram voziti se na toj starudiji. A zašto bi me bilo sram? Pa nisam ga ukrao! Osim toga, dobro me služi. Ne trebaju mi brzine”, napomenuo je 2015.
U periodici i drugdje je opisivao svoje najranije djetinjstvo, da su mu roditelji bili prosvjetari i da mu je otac Dušan stradao 1941. godine samo zato što je bio Srbin, a djetinjstvo je proveo u Selcu kod Karlovca u kući svoga djeda po strani majke Jele Josipa Frketića, a objasnio je i da se 1969. godine deklarirao kao Hrvat jer je odrastao na Selcu te živio i radio uglavnom među Hrvatima te napomenuo da se ne odriče niti očeve obitelji.
Angažirao se i u vrednovanju karlovačkih ličnosti kao što su, primjerice, Edita Gojak ili Milan Rakas.
Nedavno je izdao i svoju memoarsku knjigu koju je namijenio uglavnom obitelji i prijateljima.
*objavljeno na KAportalu