Božo Kovačević: Izbori prošli u ozbiljnom tonu, prethodni mandat u cirkusantskom

Na izborima za Hrvatski sabor održanima u srijedu Hrvatska demokratska zajednica s partnerima je osvojila 61 mandat, Socijaldemokratska partija Hrvatske s partnerima 42, Domovinski pokret s partnerima 14, Most 11, Možemo deset, Istarski demokratski sabor i Nezavisna platforma Sjever međimurskog župana Matije Posavca po dva, koalicija Fokusa i Republike jedan, Samostalna demokratska srpska stranka tri, a izabrano je još pet predstavnika nacionalnih manjina.

O tim rezultatima i postizbornim perspektivama razgovaramo u intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON sa 69-godišnjim političkim analitičarom Božom Kovačevićem, po struci profesorom filozofije i sociologije, koji je politički veteran Hrvatske socijalno-liberalne stranke, pa Liberalne stranke, nekadašnjim saborskim zastupnikom i od 2000. do 2003. godine ministrom zaštite okoliša, koji je pet godina, do 2008., bio hrvatski veleposlanik u Rusiji. Danas je ovaj autor više knjiga predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.

U dnevnom listu 24 sata je u vremeplovu objavljen podatak da je BBC 18. travnja 1930. objavio da nema nijedne vijesti vrijedne emitiranja, pa da puštaju glazbu. Danas više ne živimo u takvom vremenu i sve je vijest – i najveća banalnost i najveća glupost dolazi na naslovne stranice.

Živimo u informacijskom dobu u kojemu su informacije predmet trgovine i medij kojim se ostvaruju interesi. Kada je riječ o Hrvatskoj, bilo je ovih dana vrijedno pratiti vijesti i doznati kako su se građani opredijelili o ponuđenim političkim opcijama, a sad ćemo vidjeti što će predstavnici tih opcija odlučiti.

Izbori su bili raspisani za 17. travnja, a HDZ je isticao da je to Svjetski dan cirkusa. Jesu li prošli takvom tonu?

Prošli su u ozbiljnom tonu, za razliku od priprema za izbore i za razliku od onoga što je obilježilo protekli mandat – cirkusantski odnosi predsjednika Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića. Svoje državničke dužnosti su u potpunosti podredili osobnim animozitetima. S obzirom na to kakav je njihov odnos bio za cijelog prošlog mandata i u kakvom tonu se odvijala kampanja, načinom na koji su održani izbori možemo biti zadovoljni. Građani su pokazali veći stupanj ozbiljnosti od dva glavna politička aktera u Hrvatskoj.

Što nam govori podatak da je odaziv na izbore visokih 62,30 posto?

Govori nam o visokoj motiviranosti birača da izađu na izbore, da pokušaju pomoći onoj političkoj opciji za koju su se opredijelili, da su glavni akteri u izbornoj kampanji uspjeli pobuditi i one koji do sada nisu izlazili na izbore da na te izbore izađu. Ovaj izborni rezultat je stanovito iznenađenje s obzirom na visoku izlaznost. Uobičajena je pretpostavka da HDZ-u odgovara niska izlaznost jer imaju disciplinirano biračko tijelo. Ispostavilo se da su za izlazak na izbore bili motivirani i oni koji su se naknadno opredijelili za HDZ, kao i oni koji su se opredijelili protiv HDZ-a. Ta povećana izlaznost nije dovela do bitne preraspodjele u odnosima između stranaka. To jest iznenađenje i to predstavlja uspjeh HDZ-a, premda je po broju osvojenih mandata slabiji u odnosu na prošle parlamentarne izbore. Uspio je ostati uvjerljivi relativni pobjednik. Ako pogledamo prvih pet lista po broju osvojenih glasova, prva, treća i četvrta su desne političke opcije, a druga i peta lijeve. Krajnja ljevica nije izborila mjesto u Hrvatskom saboru, a krajnja desnica je treća po broju osvojenih mandata. Domovinski pokret i Most su dvije verzije HDZ-a. Te su opcije protiv Plenkovićeva HDZ-a, a DP je za HDZ kao nacionalnooslobodilački pokret, dakle za ono što je ta stranka nekoć bila, dok je Most za onakav HDZ kakav nikad nije bio, a to je HDZ bez korupcije.

Zašto je DP ekstremna desnica?

To je očito problem za premijera koji je uspio HDZ profilirati kao stranku desnog centra, “poslušnog člana” Europske pučke stranke, a uspjesi otpadnika od HDZ-a, osobito DP-a, dakle zagovornika HDZ-a kakav je nekoć bio, su za Plenkovića zabrinjavajući, no otvara mu kao relativnom pobjedniku više vjerojatnosti da može sastavljati Vladu no što bi to mogao neki mandatar SDP-a.

Slažete li se s premijerom da postoji govor mržnje usmjeren ka HDZ-u?

Donekle, no to treba staviti u kontekst. Premijer i HDZ se predstavljaju kao oni koji pristojno razgovaraju sa svima, a pritom Plenković ne zanemaruje samo ono što je za aktualnog sata na sjednicama Hrvatskog sabora upućivao oporbenim zastupnicima, nego i svoje uvelike ignorantske postupke prema stajalištima javnosti i argumentima zdravog razuma. Ako se sjetimo kako je odgovarao na pitanja opozicijskih zastupnika i zastupnica, možemo ustvrditi da nikad nije niti pokušao odgovoriti na neko njihovo pitanje, nego ih je uvijek nastojao eliminirati argumentima ad hominem. Postupci premijera se svode na potpuno ignoriranje ustavnih obveza i obzira prema javnosti s jednim jedinim argumentom, da može činiti što hoće jer ima iza sebe 76 zastupnika kojima može narediti kako da glasaju. Riječ je o autokratskom stilu vlasti. Budući da je na tome insistirao, dakle na tome da ne posluša niti jedan savjet i niti jedan prijedlog, izazvao je animozitet. Dio opozicijskog repertoara bi se mogao nazvati govorom mržnje, ali se može reći da je odgovor na njegovu praksu mržnje, ignorancije i potpunog obezvređivanja činjenice da u Hrvatskom saboru postoji i opozicija te potpunog ignoriranja eksplicitnih odredbi Ustava koje mu kao premijeru nalažu da s Predsjednikom surađuje na području obrane, nacionalne sigurnosti i vanjskih poslova. Premijer je bezbroj puta javno izjavio da ga ne zanima što Predsjednik misli i da s njime neće razgovarati o onome o čemu bi po Ustavu trebao. Ono što naziva govorom mržnje bih nazvao radije izrazom očajanja opozicije zbog toga što je bila izvrgnuta takvoj bezočnoj ignoranciji.

Možemo je reklo da ne želi s HDZ-om u koaliciju, kao i Fokus, SDP, Most… Što je problem s HDZ-om da s njime ne žele koalirati?

Problem su dosadašnja bahata ignorantska praksa premijera Plenkovića i pristajanje saborske većine na to da im upravlja, kao da Hrvatski sabor odgovara Vladi, a ne obrnuto, kako predviđa Ustav. To ignoriranje i vrijeđanje opozicijskih zastupnika je uvjetovalo i takva stajališta. Most je političko djelovanje ponajprije utemeljio na istraživanju korupcije i nastojanju da se ona iskorijeni. Nikola Grmoja iz Mosta je bio predsjednik Antikorupcijskog vijeća i nastojao je iskoristiti sve parlamentarne mehanizme radi rješavanja problema korupcije, a HDZ je poduzeo sve da ga u tome onemogući. Vrlo radikalna stajališta Mosta koja tu stranku diskvalificiraju iz poslijeizbornih pregovora o stvaranju koalicije su posljedica HDZ-ove zlouporabe moći. Znamo da je Most već dvaput bio u koaliciji s HDZ-om i pretpostavljam da ne bi voljeli i treći put dovesti HDZ na vlast, pa je vladajuća stranka upućena podršku tražiti u DP-u, jer je to HDZ kakav je nekad bio, te među pojedinim zastupnicima nacionalnih manjina. Znamo da je uvjet DP-a da predstavnici srpske manjine ne mogu biti u vlasti, ali se nisu izjasnili o drugim zastupnicima manjina i možda bi Plenković mogao pristati na taj kompromis, uz jamstvo da će se kao premijer pobrinuti da se i dalje poštuju prava svih nacionalnih manjina.

HDZ je možda primoran koalirati s DP-om, a usklađen je politički s Europskom pučkom strankom i predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen. Čega će se prije odreći, većine u Hrvatskom saboru, pa da se ide na nove izbore, ili pozicije unutar Europske pučke stranke i pozicije Hrvatske unutar Europske unije?

Ne vjerujem da bi se premijer htio odreći međunarodne pozicije HDZ-a. Ako ne uspije složiti saborsku većinu, izgledni su novi izbori. Šanse da predsjednik Milanović formira Vladu su minimalni, za to bi trebalo formirati saborsku većinu. DP je jasno poručio da je svjetonazorski bliži HDZ-u negoli SDP-u i pretpostavljam da ne bi pristali sudjelovati u Vladi u kojoj SDP igra glavnu ulogu, ali ako tvrdokorno ostanu protiv umjerenog HDZ-a i insistiraju na tome da se transformira retrogradno, pa opet postane nacionalnooslobodilački pokret, premijer to ne bi mogao prihvatiti, pa mi se čini da bi bila puno veća vjerojatnost raspisivanja novih izbora. Najvjerojatnije će Plenković uspjeti sakupiti neku saborsku većinu. Znamo da je HDZ vješt u pronalaženju takozvanih žetončića, ako već ne u plasiranju žetončića unutar redova drugih stranaka.

Koliko je moguće da sklepa većinu zaobilaženjem DP-a i suradnjom s manjim partnerima?

To mi se čini manje vjerojatnim od dogovora s DP-om. Posavec je u izbornoj kampanji iznio stajališta koja nisu u skladu s HDZ-ovim programom. Fokus je i nakon izbora poručio da ne želi ući u Vladu s HDZ-om. Put za stvaranje saborske većine za koji me pitate bi bio vrlo mukotrpan i HDZ bi primoravalo na veće ustupke nego za koalicije s DP-om koji bi se zadovoljio time da predstavnici srpske manjine ne budu dio izvršne vlasti, odnosno neprovođenjem ratificirane Istambulske konvencije, što i jest dosadašnja praksa HDZ-a.

Što bi značilo za zemlju, ako bi se pristalo na izričite zahtjeve da predstavnici Srba ne sudjeluju u vlasti?

To bi ponajprije za premijera osobno bilo krajnje neugodno jer se do sada oslanjao na podršku tih zastupnika i to mu je pribavljalo europsku legitimaciju. S druge strane je pokazao da je spreman posegnuti za praksama koje baš nisu europske, što se tiče vladavine prava, koja ponajprije podrazumijeva poštivanje Ustava. Ako netko od prvog dana svog mandata nije poštivao Ustav, to je premijer Plenković. Njegovi dosadašnji postupci se uvelike razlikuju od njegove europske retorike. Ako bi predstavnici srpske nacionalne manjine insistirali na tome da njihovo nesudjelovanje u izvršnoj vlasti predstavlja neku vrst diskriminacije – a ne mora nužno biti riječ o diskriminaciji – to bi za Plenkovića bilo prilično neugodno opterećenje. No, i u tom slučaju može jamčiti poštivanje manjinskih prava. Treba ih zajamčiti, neovisno o tome tko formira saborsku većinu.

Možemo je pozvalo da sve stranke koje su se protivile vlasti HDZ-a podrže SDP-ovu manjinsku Vladu, a u isto vrijeme i da ne želi desnicu na vlasti. Nije li to kontradiktorno? Što je ljevici problematično u koaliranju s HDZ-om, ako je on već umjeren i na tragu U. von der Leyen?

Svjedočimo priličnoj polarizaciji koja isključuje uspostavu odnosa kakvi bi bili normalni da ne postoji takva polarizacija. Svakoj stranci je prirodno stalno da ima utjecaja na vlast. Mala je vjerojatnost da bi se ostvarili prijedlozi Možemo jer bi takva Vlada SDP-a i možda još poneke manje stranke s izrazitom manjinom u Hrvatskom saboru bila prepuštena hirovima stranaka koje je u parlamentu podržavaju. Te bi stranke tada imale vrlo velik utjecaj na oblikovanje državnog proračuna i donošenje zakona, kao da su dio koalicije, a možda i veći. Bilo bi poučno imati manjinsku Vladu samo zato da se političari, osobito oni u izvršnoj vlasti, nauče što znači biti odgovoran prema Hrvatskom saboru. No, takva bi Vlada bila izrazito nestabilna i izrazito kratkog vijeka zbog mogućnosti da se stranke lako udruže na pojedinim politikama suprotstavljanja takvoj izvršnoj vlasti. HDZ bi vrlo teško podnio manjinsku Vladu koju čini politička stranka sa znatno manje osvojenih mandata u Hrvatskome saboru no što on ima.

Je li se oporba previše fokusirala na korupciju i je li ona najveća prijetnja? Jednu ličnost iz moderne svjetske povijesti uzimamo za ideal-tip zla u politici, a uopće nije bila korumpirana.

Korupcija je ozbiljan problem našeg društva, no relativna većina građana je pokazala da je ne smatra glavnim problemom. Most je postao stranka jedne teme, ona koja se fokusirala samo na jedan problem i time se profilirala kao moguća osvetnička stranka, a širok krug onih koji pripadaju HDZ-ovoj klijentelističkoj mreži su se osjetili ugroženima od takve političke opcije. Most bi trebao uznastojati u borbi protiv korupcije, ali i proširiti krug tema o kojima ima jasno određena stajališta. Oni imaju jasno određeno stajalište o potrebi angažmana vojske na državnim granicama, ali bi se time Hrvatska izmaknula iz konteksta europskih zemalja i pokazala da nije sposobna kontrolirati granicu. Osim toga, u podlozi takvih prijedloga je nezdrava ksenofobija koja zanemaruje u potpunosti činjenicu da emigranti u velikoj većini nisu zlonamjerni teroristi ili pokvarenjaci koji žele koristiti našu socijalnu pomoć, nego su oni koji zbog nesreće bježe iz svojih zemalja. U redu je spriječiti ilegalne migracije, ali je previše ekstremističko stajalište proglasiti rat migrantima. Ako bi Most nastavio borbu protiv korupcije, a u drugim stajalištima ako bi bio fleksibilniji, možda bi proširio svoju izbornu bazu. Ta stranka je trenutačno HDZ-u neprihvatljiv partner zbog traumatičnog iskustva iz njihovih prethodnih koalicija i zbog toga što je Most radikalniji no ranije. Oni su uspjeli isposlovati Vladu u kojoj šef HDZ-a ne bi bio premijer i vidjeli smo da je bila kratkog vijeka. U najgorem slučaju za HDZ, odnosno za premijera moglo bi se dogoditi da DP pristane na koaliciju, uz uvjet da Plenković ne bude premijer. To je za Plenkovića, dakako, neprihvatljivo, ali je pitanje koliko bi onih u HDZ-u koji žele da ta stranka formira vlast, pristalo na to, da se oslobode tereta jedne osobe, što je bio problem u slučaju Tomislava Karamarka, na temelju čega je Plenković dobio unutarstranačke izbore. Ako se dogodi da Plenković ne uspije oblikovati saborsku većinu, a ostali HDZ-ovci dobiju obećanje od DP-a da će pristati na hadezeovskog premijera, ali da to ne bude postojeći, Plenković ne bi bio premijer. Takva mi mogućnost izgleda malo vjerojatnom, ali je ne valja isključiti iz razmatranja. Tonski snimak Plenkovićeva obraćanja stranačkim aktivistima ne bi dospio u javnost da u HDZ-u ne postoji jaka skupina koja takvom njegovom politikom nije zadovoljna.

Je li Predsjednik napravio medvjeđu uslugu SDP-u i sebi?

Pridonio je polarizaciji i tome da od onih koji možda nisu planirali izaći na izbore izađe jednak broj i pristalica i protivnika HDZ-a. Da je postupio umjerenije, možda bi veća izlaznost donijela veću korist lijevom centru. Posljedica njegova angažmana je raskid SDP-ova dogovora s Fokusom, Radničkom frontom i IDS-om – da su svi bili na istoj listi SDP-ova koalicija bi u nekim izbornim jedinicama osvojila više glasova. Milanović je doprinio rastu popularnosti SDP-a, ali je smanjio koalicijski potencijal te stranke. Osviještene glasače SDP-a, one koji iz uvjerenja glasaju za tu političku opciju, je zbunio stavovima jer većina njegovih stajališta iz ove kampanje je bila takva kao da je kandidat DP-a, a ne SDP-a za premijera s obzirom na to da je iznosio ksenofobne, protueuropske i mizogine stavove. Sve je to dio javnosti moglo zbuniti i možda je to u maloj mjeri pridonijelo povećanju glasova za Možemo.

Je li sebi ugrozio izglede na predsjedničkim izborima?

Predsjednik je nepredvidljiv i to je jedino sigurno kod njega. Jasno je da je njegov prvi cilj onemogućiti da Plenković bude idući premijer. Možda bi Milanović i pristao na to da on osobno ne bude predsjednik Vlade, ali mu je primarni cilj da postojeći više ne obnaša tu dužnost i to bi moglo zakomplicirati situaciju u ovim pregovorima oko formiranja parlamentarne većine. Predsjednik se po Ustavu ima pravo savjetovati s predstavnicima svih parlamentarnih stranaka, ali je već unaprijed dao do znanja da neće biti neutralan, nego vrlo pristran, a to je nezdravo. Kao što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović onemogućila formiranje SDP-ove Vlade s Mostom, Milanović bi mogao bitno otežati put Plenkoviću u ostvarivanju većine. Jasno je da kao sudionik predizborne kampanje Predsjednik neće samo pokušati dobiti stajališta predstavnika parlamentarnih stranaka, nego će nastojati utjecati na njihove stavove.

Može li to biti razlog za opoziv Predsjednika?

Ako toliko oteža formiranje većine i ako je niti sam ne može formirati, oblikuje se tehnička Vlada koju imenuje i raspisuju se novi parlamentarni izbori. Najvjerojatnija je opcija da se formira saborska većina pod vodstvom HDZ-a, druga je mogućnost da bilo koji mandatar dobije većinu, pa da se raspišu novi izbori i tek treća opcija po vjerojatnosti je mogućnost da SDP formira neku koaliciju.

Je li Predsjednik svojim postupanjima u predizbornoj kampanji stvorio dovoljan razlog za pokretanje postupka njegova opoziva, odnosno može li se taj razlog stvoriti njegovim postupanjem nakon izbora?

Njega može opozvati samo Hrvatski sabor. Ako se u parlamentu konstituira desna većina, ne može se ostvariti njegov plan da postane mandatar i da nova većina može pokrenuti postupak opoziva, no za opoziv je potrebna dvotrećinska većina zastupnika.

Na stranu odnosi snaga u Hrvatskom saboru, je li Predsjednik ispunio te uvjete?

Ako bi došao netko s potpisima 76 ili više zastupnika, a ovaj bi mu odbio dati status mandatara, moglo bi se govoriti o kršenju Ustava koji točno propisuje da Predsjednik daje mandat za sastav Vlade onome tko ga je uvjerio da može oblikovati saborsku većinu. Prikupljeni potpisi su dokaz da takva većina postoji. Ako bi Predsjednik u tom slučaju uskratio mandat za sastav Vlade, oni koji tvore većinu u Hrvatskom saboru bi mogli nastojati stvoriti dvotrećinsku radi opoziva. I to je prilično nevjerojatno danas. No, ako bi postojao dovoljan broj zastupnika kojima bi važnija bila stabilnost države i formiranje Vlade u što kraćem roku, Predsjednik bi se izložio opasnosti smjene. To je jedna od opcija, ali četvrta po vjerojatnosti.

Slažete li se s Borisom Rašetom iz 24 sata da je SDP kratica za Stranku dugotrajnog propadanja?

To je realna mogućnost za SDP, osobito ako Milanović ne izbori i drugi mandat za predsjednika Republike jer se njihova velika očekivanja ipak nisu ostvarila.

*objavio KAportal