„Uspon je dobar, vrlo strm i kratak. Bilo je dosta onih koji su stariji od mene, djece, ima onih koji su hodači. Bilo je 1.200 ljudi. To je prekrasno. Može se doći samo pješice, pa Plenković i krava ne idu gore“, rekao je u subotu u Bjelskom kod Ogulina nakon silaska s Kleka u sklopu obilježavanja 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj predsjednik Republike Zoran Milanović.
Mnoštvo je sudjelovalo u usponu kojega je organizirao Hrvatski planinarski savez, a Hrvatska gorska služba spašavanja je izvela na Podkleku pokaznu vježbu.
Klek je odabran za početak obilježavanja jubileja jer je u Ogulinu nastala ideja da se organizira prvo planinarsko društvo u Hrvatskoj, o čemu je govorio predsjednik HPS-a Darko Berljak.
“Nije samo u vašim srcima, nego je zapisan u hrvatskoj povijesti. Još su krajem 17. stoljeća ovdje dolazili znanstvenici. Prvi među njima je bio jedan erudit iz Slovenije koji je u svom velikom djelu opisao ‘impozantnu hrid’ koja se tu nalazi i dao joj ime. Nakon toga su dolazili i drugi znanstvenici. Jedan francuskog porijekla je prikazao mnogo bilja koje je pronašao na Kleku. Saski kralj Fridrik August II. se 1838. čak dvaput penjao na Klek. U njegovom društvu je bio Josip Jelačić, kasnije hrvatski ban. Naš poznati botaničar Josip Šloser je bio jako povezan s Klekom. Kad je na bečkom dvoru dobio titulu viteza dobio je naziv Klekovski. Najvažnije za nas dogodilo se 14. travnja 1874. godine. Klek je očarao profesora matematike iz Graza Johannesa Frischaufa. Došao je s preporukom i u Ogulinu potražio državnog službenika Budu Budisavljevića u čijem je društvu tada bio sin tadašnjeg bana Ivana Mažuranića Vladimir. Trebali su mu naći vodiča za Klek. Tih dana je s njima razgovarao i naveo da su se počeli osnivati planinarski klubovi u Europi te predložio da i Hrvati osnuju svoj. Njega je toliko oduševio taj izlet da je po povratku u Graz poslao pravilnik njihovog planinarskog društva i pismo. Đuro je te dokumente i pismo odnio u Zagreb Đuri Pilaru i u jesen te godine su 12 uglednika osnovala Hrvatsko planinarsko društvo. Ostalo je povijest“, naveo je Berljak.
Nastavio je da je „u ovih 150 godina, protegnutih kroz tri stoljeća, šest država i tri društveno-politička uređenja“ HPS izrastao u velik nacionalni savez s više od 340 udruga i više od 40.000 članova. „Postigli smo vrijedne rezultate, a posebno smo ponosni na to što smo kao volonteri korisni široj društvenoj zajednici. Odajemo poštovanje ideji koja je tu niknula i postali izravan povod osnivanju našeg društva. Zato je Klek na našoj zastavi i zato je na našem grbu. Na ovom smo mjestu obilježili i našu stotu godišnjicu postojanja te pokraj ulaza postavili ploču“, napomenuo je Berljak.
Predsjednik Planinarskog saveza Slovenije Jože Rovar je naveo da se hrvatski i slovenski planinari posredstvom svojih saveza nalaze jednom godišnje da bi uskladili djelovanja i razmijenili iskustva. „Još je važnije da se nalazimo na gorama, na Kleku, Velebitu ili u slovenskim Alpama, da su između nas tople veze koje često prelaze u trajna prijateljstva. Svi slijedimo bijelo-crveni znak koji nas više od stotinu godina sigurno vodi po planinama“, rekao je Berljak.
Ogulinski gradonačelnik Dalibor Domitrović je napomenuo da se kao trinaestogodišnjak prvi puta uspeo na Klek i da od tada broji nekoliko stotina uspona.
„Dobio sam 2017. godine priliku da upravljam Ogulinom i i dalje razmišljam je li Ogulin grad podno Kleka ili je Klek planina iznad Ogulina. Mislim da je ipak ovo prvo jer je Klek planina s kojim Ogulin i Ogulinci žive u svim porama našeg društva. Sunce nam zalazi iza Kleka. Da nema Kleka, ne bismo znali gdje bi nam Sunce zašlo. U Ogulinu je 18. travnja 1874. godine rođena Ivana Brlić-Mažuranić. U svojim je bajkama mnogo puta opisala Klek, a iz njezine mašte je proizašla i klečka vještica, simbol Ogulina i nalazi se na grbu 143. brigade“, rekao je Domitrović i dodao: „Prije par mjeseci su nam čak htjeli oduzeti planinarski dom, ali smo uspjeli to riješiti i on je sad u vlasništvu Grada Ogulina i ostavljamo ga narednim generacijama da njime upravljaju i da ga čuvaju. Ogulinski entuzijasti su ga gradili od 1954. do 1958., a 1998. je malo proširen“.
*objavljeno na KAportalu