Josip Vušir: Povijest KUD-a Rečica krivotvorena

“Lani je Kulturno-umjetničko društvo ‘Rečica’ izdalo nešto što su nazvali monografijom o sto godina postojanja. S obzirom na to da sam obnašao u tom društvu godinama kojekakve funkcije do 2013., kada sam se prestao baviti time, uvidio sam da to nedjelo ima napisanih laži, izmišljotina i bedastoća na pedesetak stranica, bez poštovanja svih onih koji su svih tih godina djelovali. Ne može se ne reagirati i ponuditi ne istinu na to. Ne mogu vjerovati da se netko usudi napisati ono što tamo piše i k tome to još i potpisati”, kaže u intervjuu iz ciklusa SpiKA 72-godišnji Josip Vušir iz Luke Pokupske, dugogodišnji voditelj orkestara i tamburaških sastava u tom folklornom društvu.

To je za Vas nedjelo?

• Apsolutno.

Tko je autor knjige?

• Kristina Vrbanek iz Draganića.

Je li Vas kontaktirala kada je radila istraživanje za knjigu?

• Nije od mene tražila nikakve podatke.

Koja je bila Vaša uloga u KUD-u “Rečica”?

• Bio sam voditelj orkestra, čak i predsjednik. Bio sam član od 1960-ih do 2013.

U koliko mandata ste bili predsjednik?

• U dva ili tri.

Zašto ste odlučili istupiti iz KUD-a?

• Bilo mi je previše svega, kojekakvih igara jednog bračnog para. Nisu mi mogli ništa izravno i uvijek su se ustručavali stati pred mene, nego su angažirali svoje kojekakve pijune.

Na koga mislite?

• Na bivšeg dožupana Josipa Šafara i na njegovu ženu koja se zove Dinka, a koju ja zovem Miladinka.

Zašto je zovete Miladinka?

• Iz zafrkancije.

Na koji način su bračni par Šafar “glavni igrači”?

• Bio je aktivan u politici kao kadar Hrvatske demokratske zajednice i takav čovjek je uobičajeno “glavni kuhar” u mjestu, a ona nema pojma niti o folkloru niti o glazbi i oko sebe okuplja babe kojima može biti autoritet, da bi se mogla “igrati”. Njoj je to bila “igraonica” – on mlati uokolo po politici, a ne može u isto vrijeme ona bezveze sjediti doma. Riječ je o taštini.

Što je netočno u monografiji?

• Kako sam to čitao bilježio sam si u natuknicama što ne valja i zabilježio ih na pet stranica A4 formata. Glavni unerednik te knjige je J. Šafar.

Tvrdite li da je povijest KUD-a “Rečica” krivotvorena?

• Apsolutno. Po izvorima se može vidjeti da su pisane bedastoće.

Biste li naveli primjere?

• Bih, no prvo bih rekao da autorica knjige prije toga vjerojatno nije bila dvaput u Rečici, a u našem mjestu živi Marica Erdeljac, nekadašnja nastavnica, ravnateljica škole i predsjednica Društva – osoba koja je živjela s tim društvom. Oni, dakle, angažiraju ženu koja nije iz Rečice i nema veze s Društvom, a ne M. Erdeljac jer s njome ne bi mogli manipulirati. Autorica je pisala te bedastoće vjerojatno po Šafarovim uputama. Nemam se namjeru s njima prepucavati, a i oni bježe od mene jer nemaju tri čiste da se sučele sa mnom. Već dvije godine kao mačkare – to zovem krnjeval – obilaze selo od kuće do kuće i fektaju novac. Toga nikad prije nije bilo jer nije funkcija Društva. Napravio sam bio plakat ove godine i postavio u selu s natpisom: “Rečički krnjeval! KUD Miladinkina krnjevalska igraonica – ‘umjetnički’ prikaz običaja fektanja”. Na to je reagirao Željko Šafar, Josipov brat, na društvenim mrežama. Pročitao sam te njegove nebuloze s fejsbuka i napisao mu zahvalu, no nije je objavio – inače nisam na društvenim mrežama. Zašto to nije objavio? Namjera mi obraditi tu monografiju na način da citiram dio, a onda ga demantiram.

Gdje biste to objavili?

• To je ogroman posao, nisu to samo dvije ili tri stavke.

Sistematski bi se to trebalo objaviti u nekoj periodici.

• Da. Dugo se bavim folklorom i imam puno zapisa. Mnogo sam pomagao folklorašima u Draganićima, a oni su izdali knjigu zapisa koje sam napravio za njihovo društvo. Namjera mi je da se to napravi i za druga društva u kojima sam bio angažiran. U Rečicu su dolazila učiti svirati djeca iz cijele okolice, orkestri bi brojali i više od 30 članova i odlazilo se na više od 20 državnih smotri. To nije bila igraonica. Djeca bi imala probe dva puta tjedno i taj orkestar je imao svoju razinu.

Smatrate li da danas više nije tako?

• Napravio sam inventuru svega što je ostalo iza mene – stotinjak instrumenata, više od 250 partitura i pedesetak djece u dva orkestra, a u par mjeseci po mom odlasku uspjeli su svesti broj djece na manje od deset. Od tada nisu uspjeli napraviti grupu koja bi se mogla popeti na pozornicu i odsvirati “Ringe ringe raja”.

Postoji li umjetnički voditelj orkestra?

• Nakon mene je to prvo bio Mihajlo Šepa. Nakon par godina su se i njega riješili, a sada je voditelj Matija Prigorac iz Lasinje. Sada roditelji plaćaju mjesečno tom čovjeku po 20 eura da im djeca uče svirati.

Prije toga nije bilo?

• Ma kakvi!

Je li se plaćala članarina KUD-u?

• Bila je simbolična ili nikakva. Glavna funkcija Društva je bila da se djeca okupljaju, kulturno obrazuju i razvijaju. Zašto bi to roditelji morali plaćati? Zašto bismo morali plaćati hrpe uhljeba po općinama i županijama?

Vratimo se na konkretne primjere “izmišljotina, laži i bedastoća” iz knjige.

• Ž. Šafar mi u objavi na društvenim mrežama predbacuje da sam svojim plakatom pogazio svojih 60 godina rada u Društvu, pa me podučava da bih se trebao ispričati, da sam frustriran i slične bedastoće, a na to sam mu zahvalio s par citata iz knjige. U takozvanoj monografiji piše da je Društvo snimilo 1992. kasetu “Svim na zemlji, mir, veselje”, što nije istina.

Je li izdana bilo kakva kaseta te godine?

• To je bilo nešto drugo i sasvim je druga priča. Napisali su da je 1996. ili 1998. – više ne pamtim – Društvo izdalo video-kasetu “Rečica, moje selo milo”. To je isto bedastoća. Josip Grdina je bio direktor Hrvatskog radio Karlovca i šef dopisništva Hrvatske televizije u Karlovcu, a s obzirom da je iz Rečice, s doktorom Željkom Gojšićem je bio dogovorio da se snimi video koji bi predstavio mjesto i Društvo. To jest snimljeno, i to s tri kamere. Jako je dobro to napravljeno utoliko, a tonski loše. To je trebalo montirati, pa smo Josip Bosanac, koji je 30 godina bio voditelj folklora, a s kojime ta autorica također nije razgovarala kad je pisala knjigu, i ja odlazili u studio radi toga i to je trajalo desetak dana, a radilo se do iza pola noći – to je ubitačan posao. Montažu je radio tehničar na HRK Zdravko Višnjak. Nakon nekog vremena sam pitao doktora Gojšića, koji je bio predsjednik Društva, što je s video-kasetom, a odgovorio mi je da od toga neće biti ništa jer J. Šafar Višnjaku ne želi dati obećanih dvije tisuće njemačkih maraka za taj posao. Dakle, kaseta nikad nije izdana, ali, kad je montaža bila gotova, tu zadnju večer, zamolio sam Zdravka da mi to presnimi, pa da pogledam doma u miru, prije no što bi se nastavljalo s radom na tome, da vidim treba li još nešto ispraviti, odnosno je li nam štogod promaklo. On je to meni napravio i tu sam video-kasetu imao samo ja. Dao sam je potom doktoru Gojšiću da si ju presnimi, da je ima i on. Na toj kaseti nema odjavne špice i sadržaj nije cjelovit. Doktor Gojšić je bio intelektualac kojemu treba skinuti kapu, a kojega su također cipelarili, makar im je rodbina. Takve kao on mala mjesta imaju jednom u sto godina, a onda njega smijene i stave nekakve poslušnike. Kad je preminuo, došli su do te kasete preko udovice i sada je prikazuju. Međutim, taj film nikad nije izdan.

Na koju biste još netočnost u knjizi ukazali?

• Između ostaloga, piše da je folklorna sekcija na županijskoj smotri izvornog folklora u Ogulinu 1997. godine prikazala svadbene običaje uz pjesmu “Raste, raste gora zelena”. Ne postoji takva pjesma. Raste li gora? Navodi se da su se uz dva drmeša pjevale samice i đihalice. Đihalica je ples, a ne nešto što se pjeva uz drmeš. Kad to čitaš nije ti jasno što se događa. Netko je morao pojesti dva kamiona ludih gljiva da bi takve bedastoće napisao. Na primjer, orkestar i sastavi su sudjelovali na državnoj smotri. Postoje programske knjižice svih smotri iz koje se vidi da njezina analiza nema veze s time. Između ostaloga piše da je Društvo sudjelovalo na nekoj smotri u Karlovcu, pa da su stručna komisija KUD-a Rečica i aktiva žena Turanj poslali Društvo na neku smotru bratstva i jedinstva. Koja stručna komisija KUD-a Rečica? Pa ne šalju stručne komisije KUD-ova i aktivi žena na smotre, nego svaka smotra ima stručno povjerenstvo i piše o kojemu se radi. Predsjednik tog povjerenstva je bio vrhunski koreograf Branko Kostelac. Za njega su napisali da je Društvo stagniralo kada je došao 1980. To je pljuvanje po mrtvom čovjeku. Jedno je kada takav tekst dijele babama po Rečici, a drugo kada to dijele drugdje, pa će netko to čitati i zapitati se o čemu se radi.

Što je đihalica?

• Plesovi karakteristični za ovaj kraj su drmeš i đihalica. Termin “izvorni folklor” bi označavao nešto što je nastalo u tom kraju. Pojavom nekih lokalnih radijskih postaja 1970-ih godina je došla neka druga glazba i glavna emisija je bila ona kada su se ispunjavale želje slušatelja i po cijeli dan se puštala glazba kakva već jest. Ono malo što je bilo autentično zapisivano je uglavnom u prvoj polovici 20. stoljeća. To su zapisivali istraživači folklora Franjo Kuhač, Vinko Žganec i Rudolf Taclik. Njihovi zapisi su zadnji. Sve što se događalo poslije i što se događa danas ne odgovara tome, nego se čuju pjesme iz drugih krajeva, a samo se mijenjaju imena mjesta ili rijeka.

To nije izvorna glazba?

• Nije. Postoji mnoštvo kulturno-umjetničkih društava koja su nastala unazad dvadesetak godina, a u prethodnoj državi ih se moglo na prste izbrojiti. Kad se masovno odlazilo na rad u Njemačku, mjesto bi se ispraznilo i došlo bi do zastoja u radu Društva, pa smo mi omladinci obnovili rad. Kad smo ušli u prostoriju Društva u dvorcu Drašković bila je potpuno prazna sa starim zelenim ormarom, a u njemu jedna stara tambura bez žica, dok je na podu bio tek jedan A4 format. Ničega drugog nije bilo.

Ako sam Vas dobro shvatio, realno KUD “Rečica” ne postoji sto godina.

• Društvo je za to vrijeme nekada radilo intenzivno, a nekada nije uopće. Primjerice, par godina je Društvo radilo kampanjski, ako se pripremalo za neki nastup, a ne redovito. Uspjeli su u to vrijeme razvući instrumente po selu, da bismo ih potom sabirali. Florijan Čulig je svojedobno vodio četveroglasni muški pjevački zbor i jedan ženski. Iza toga je ostala arhiva partitura, a onda je nestala i niti jedan jedini papir nije ostao. Pavao Kuba me bio pozvao u Mandolinski zbor “Josip Kraš”. S obzirom na to da sam imao, dakle, više doticaja s time, kad smo obnavljali KUD-a “Rečica” po sjećanju sam zapisivao i obnovio melodijske zapise. Dakle, nije bilo ničega.

Kad je KUD “Rečica” nastao?

• Po predaji je to bilo 1923. godine, mada nema zapisa koji bi to potvrdio. Prvo se to zvalo Pjevački zbor “Drašković” i postoje dokumenti da je taj zbor postojao. U njemu su djelovali moj otac Franjo i stric Mijo. Pred kraj stričeva života sam ga zamolio da na trgovački papir napiše čega se sve sjeća iz svog bivanja u tom društvu. On je to i učinio, a onda prepisivao u jednu teku. Ne znam gdje je to što je zapisao u trgovački papir, a ta je bilježnica tamo ostala, i uspio je u nju prepisati sjećanja na svega par stranica. Otkako smo mi klinci početkom 1970-ih obnovili rad Društva, postoji kontinuitet.

No, nategnuto je, ako sam dobro shvatio, pričati o sto godina postojanja tog KUD-a.

• Apsolutno. Između ratova smo ostali bez tragova, osim pokoje slike. Postojalo je sokolsko društvo i to je bilo sve isprepleteno.

S kojom motivacijom bi oni napisali i izdali takvu knjigu koju kritizirate?

• Trebalo bi poznavati te ljude da se to shvati. J. Šafar nije toliko blesav da ne bi bio svjestan da je riječ o lažima, ali je pokvaren i rezonira da će biti istina ono što on napiše, uredi i objavi. Nikad nitko na svijetu vjerojatno nije napravio to što je on napravio prije dvadesetak godina kada je organizirao sastanak prije odlaska orkestra na državnu smotru u Osijek. Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Karlovačke županije je podmirivala troškove tog puta, a on je tjedan dana prije odlaska organizirao bez moga znanja roditeljski sastanak s tadašnjim predsjednikom KUD-a i rekao im da KUD nema novca i da roditelji participiraju sa 120 kuna po djetetu za taj put. Uvijek bih organizirao dvaput godišnje roditeljski sastanak ne bih li ih upoznao s time što radimo i uvijek bi na nastup išlo četiri ili pet roditelja da vode brigu o djeci, a nitko ih ranije nije tražio da plaćaju put. Drugog dana sam nazvao Slavicu Justament, tajnicu ZAKUD-a, i ona mi je rekla da su put i smještaj plaćeni, što je potkrijepila i dokumentima, dakle Zajednica snosi sav trošak. To što mi je ona rekla sam javio predsjedniku KUD-a Franceku Vrane telefonski. Na iduću probu u subotu je došao blagajnik KUD-a Franjo Penić i rekao da je došao uzet novac od djece za put u Osijek. Pitao sam ga kakav novac, ako su put i smještaj već plaćeni. “Tako su mi rekli Šafar i Francek”, odgovorio mi je. Uzeo je novac od djece, a onda sam i ja dodao 120 kuna. To mi se toliko zgadilo da više nisam htio po tome čeprkati. Po povratku iz Osijeka sam nazvao blagajnika i zamolio ga spisak djece koja su platila put. Nakon nekoliko dana mi je to dostavio. Tamo je pisalo da je put 70 kuna, a da je 50 kuna članarina, a na tom popisu su članovi orkestra, no ne i troje Francekove djece. Imam dokumente koji to potkrepljuju. Honorar kojega sam dobio, a inače trošio na kupnju žica i ostale opreme, iskoristio sam da toj djeci sa spiska vratim po 120 kuna. Ostalo je od toga honorara nešto više od tisuću kuna. To sam dao na jednoj probi Borisu Bermariji, najstarijem članu orkestra, danas članu sastava “Rečički sokoli”, da to uzme i potroše na nekom nastupu ili kako god žele te da je to moja zadnja proba s njima. Nakon toga sam se maknuo iz Društva. Djeca su počela odustajati od sviranja i orkestar se postepeno osipao. J. Šafar je bio tada predsjednik Zajednice. Umjesto da se na toj poziciji bori za svoje Društvo, on uzima novac od članova.

Jeste li svjesni da Vas može tužiti?

• Dapače. Neka me tuži.

U međuvremenu ste se vratili u Društvo.

• Doktor Gojšić i roditelji djece su me “povlačili za rukav”, pa sam popustio i vratio se. Osjećam odgovornost i maknem se, ako ne mogu napraviti kako smatram da treba.

Imate li formalnu glazbenu naobrazbu?

• Nemam. U potpunosti sam glazbeno samouk. Radio sam kao inženjer u tvornici “Lola Ribar”. Sticajem okolnosti sam se počeo baviti Društvom i 1974. me kao vanjskog suradnika angažirala škola u Rečici i tako sam počeo raditi s djecom, a to više nije bila igrarija i treba itekako učiti. Do koje razine sam došao? To možete provjeriti. Nazovite festivalu u Osijeku, Hrvatski tamburaški savez ili Hrvatski sabor kulture imaju li kakve podatke o KUD “Rečica” i o meni.

Koji su Vaši najveći uspjesi na tom području?

• U desetak godina je taj orkestar osvojio 11 zlatnih plaketa na smotrama i pri vrhu je tamburaške glazbe u toj kategoriji, a i sastavi iz tog orkestra su osvojili šest zlatnih plaketa. To onda valjda govori nešto o razini koja je postignuta.

Je li Vaš rad u toj knjizi obezvrijeđen?

• U toj knjizi ima popisanih kojekakvih nastupa na povlačenju užeta ili kuhanju fiš-paprikaša, a nisu popisana sudjelovanja na državnim smotrama s repertoarom koji je izveden. U knjizi je popis diploma koje su dobili od dobrovoljnih vatrogasnih društava, a nisu popisane partiture. Za sudjelovanje na državnoj smotri od nekog skladatelja ste morali naručiti praizvedbu novog djela i to je vaše vlasništvo i za vijeke vjekova bogatstvo tamburaške literature. Nema u toj knjizi niti popis instrumenata, a ja imam i na tom popisu se navodi i tko je graditelj. Ti su instrumenti bili u vlasništvu KUD-a i škole.

Koliko ste generacija odgojili glazbeno, odnosno koliko ljudi?

• Time sam se bavio od 1970-ih do 2013. Orkestar se obnavljao svake dvije godine.

Koliko orkestar ima članova?

• Tridesetak ili više.

Očekujete li da KUD “Rečica” ispravi te greške u novom izdanju monografije?

• Očekujem da upoznam javnost s istinom. Ne mogu si uopće zamisliti da su sposobni za to da izdaju novu i ispravljenu monografiju. Ima puno materijala i stojim iza svake svoje riječi.

*objavljeno na KAportalu