Vlasniku Hotela “Korana-Srakovčić” Ivanu Srakovčiću smo na početku intervjua iz ciklusa SpiKA kojega smo vodili u tom objektu u karlovačkom Vrbanićevom perivoju priznali da je baš lijep pogled s terase na rijeku na sunčan proljetni dan i da se isplati platiti kavu tri i pol eura.
“A nije tri i pol, nemoj zajebavat, možda velika s mlijekom, ali možda”, pokušao je osporiti iznos računa kojega je u međuvremenu konobarica odnijela po naplati.
Novinar Danko Plevnik je napisao knjigu o Srakovčiću koju uređuje upravo književnik Željko Mavretić, pa s time započinjemo intervju s ugostiteljem koji se 13. studenog 1960. rodio u Lipničkoj Gorici kod Ribnika.
Što ćemo čitati u toj knjizi?
– Prvo o mome djetinjstvu, o tome kako sam s deset godina života vozio vina s pokojnim ocem na Turanj s konjima i lampašima. Kretali smo u 3 sata. Knjiga opisuje moje školovanje. Ljudi pojma nemaju o tom životu. Osnovnu školu sam polazio u Ribniku, pa sam u oba smjera pješačio deset kilometara. Tako sam pješačio i pet kilometara u jednom smjeru u crkvu, da bih mogao biti firman od petog razreda nadalje.
To Vas je držalo u formi.
– Mislim da jest. Knjiga opisuje i moj dolazak u Karlovac s nepunih petnaest godina života i moje vjenčanje s nepunih 20 godina, na dan kad je umro Josip Broz Tito.
Tad ste slavili.
– Bila je proslava. Javili su na nedjelju da je Tito umro, a da su javili u petak, ne bih imao svadbu.
Je li točna legenda da ste odradili jednu smjenu u dva kafića istodobno?
– Kod mene je sve moguće. Imao sam tisuću njemačkih maraka i kupio kuću za 64.000 u Brodarcima.
Kako ste to uspjeli?
– Bio sam mladić od 20 godina, radio sam kao konobar u sklopu SOUR “Korana” na Švarči. Ljubljanska banka je davala jedan naprema tri s četiri žiranta – za tisuću maraka, dobiješ tri tisuće u tadašnjim jugoslavenskim dinarima. Pronašao sam četiri prijatelja koji su mi bili žiranti i koji su imali dobar prosjek plaća. Dobio sam tri tisuće maraka u dinarima od banke, dakle, otišao u Jurovski Brod i od onih koji su išli za Bosnu kupio tri tisuće maraka za protuvrijednost dinara. Banci sam prodao tih tri tisuće maraka za devet tisuća u dinarima. Potom sam se vratio na Jurovski Brod i od Bosanaca kupio devet tisuća maraka koje sam opet odnio u banku. Tamo samo za devet tisuća maraka dobio 27.000, ali opet u dinarima. Opet sam išao u Jurovski Brod i dobio 81.000 maraka. Vratio sam 9.000 i ostalo mi je 72.000. One su bile ulog za prve rate otplate kredita. To je skoro nemoguće, ali istinito. Istina je i to da sam vratio za ovaj hotel u kojemu smo sada četiri milijuna eura, a s kamatama ukupno pet milijuna. Neću sada iznijeti sve detalje iz knjige, ali u njoj će biti opisano sve. Od banaka sam tražio na jednoj stranici potvrdu kako sam vratio taj novac.
U kojem roku?
– U roku 21 godine. Hotel sam otvorio 2003.
Vaš je život pun borbi i rizika. Niste morali uspjeti.
– To je točno, no nemaš kuću, a oženiš se mlad i imaš dvije kćeri. Kad je hotel napola bio izgrađen, supruga Jadranka je rekla: “Ivice, izgubit ćemo hotel”. “Kako bismo ga mogli izgubiti kad hotel niti nemamo”, odgovorio sam. Moraš nastupati s duhom, biti uporan, učiti od ljudi, da uspiješ.
Od koga ste najviše naučili?
– Od oca Petra i majke Katarine. U mojoj obitelji je od prabake do moje punice i kćeri bilo šest Katarina. Zato naručujem pjesmu “Suzne oči Katarine”. Mnogi su mi se smijali kad sam došao u Karlovac. Živio sam nasuprot policije kod ujaka s 15 godina. Došao je mali seljačić u Karlovac, ali sam ponosan na ono što sam napravio, sve svojim radom i zalaganjem moje obitelji, prije svega supruge koja me nije obradila niti kada je peti put potpisivala hipoteku. Znadeš li da sam dvije godine prije izgradnje hotela srušio svoju kuću, istu onu koju sam platio 64.000 maraka?
Zar ste je srušili?
– Do temelja, pa napravio novu.
Je li to isto za tisuću maraka?
– Drugi put je koštalo malo više. Pozvao sam svog prijatelja građevinara Marijana Lešćaneca, rekao da je kuća zidana, da ima novi krov i fasadu, ali nije imala deku, nego trstiku. Zamolio sam ga da mi napravi deku, da kćerkama osiguram sobice. Došao je na Dane piva gdje sam imao šator s osamsto sjedećih mjesta. Dyaco tamburaši sviraju, pijemo na šanku, a on kaže da kuću trebam rušit. Objasnio je da se od deke može urušiti cijeli strop, da su instalacije stare i drugo. Trećeg dana te manifestacije koja je tada trajala deset dana pitao sam ga može li srušiti kuću nakon što odem u 9 sati na Dane piva, a do 3 sata da nema ni cigle. Kaže da može to uraditi. Supruzi nisam rekao da rušim kuću, nego da radimo deku. Dodao sam joj da su nam poručili da moramo raskopati primaću i spavaću sobu te kuhinju jer da plafon može pasti. Pogledala me zbunjeno i pristala. Pozvao sam stolare koji su rastavili namještaj i stavili ga u praonicu rublja do kuće u dvorištu. Lešćanec je srušio kuću i mi dolazimo s Dana piva u sitne noćne sate, kaže žena: “Ivica, nema naše hiše, jesmo li promašili”. Tražila je da se vratimo s autom, a na lijevoj strani vidi tu dvorišnu zgradu i više ne zna jesam li ja lud ili ona. Pomaknuo sam automobil tri metra i donio stolicu. Tri sata je gledala u točku na kojoj je kuća bila. “Obećajem da ću ti kuću napraviti”, poručio sam joj. Za sedam mjeseci sam ostvario to obećanje.
Jeste li tih sedam mjeseci boravili u tom vešeraju?
– Da, tad je bio manji, a danas je to ozbiljan pogon koji radi za dva hotela i druge. Tada je imao taj objekt sobicu u kojoj smo spavali.
Vaša supruga zaslužuje sva priznanja.
– Svakako, ništa manje od mene. Sjećam se da sam popio bio s prijateljima nekoliko boci vina u Tekstilki.
Je li to bila jutarnja smjena?
– Jest. Kaže mi supruga da sam potrošio novac. “Sad je presudno da ne kupiš novi sako”, odgovorio sam jer bismo onda oboje izgubili. Iza nas je 46 godina braka, iza mene 47 godina radnog staža, nešto manje od tri godine rata.
Planirate li proslaviti 50 godina braka i staža?
– Kad sam imao otvorenje bilo je osam stotina ljudi. Htio bih da ih na promociji knjige u svibnju bude tri stotine. U tom će djelu mnogi čitati ono što se ne može kratko ispričati. Ljudi su imali povjerenja da daju 29,800.000 kuna 2002. godine, a onda sam srušio hotel – već sam se bio naučio rušiti jer sam srušio kuću. Danas pričamo o skeču, no danima sam meditirao u kadi.
Mislite li na džakuzi u podrumu?
– Taj je nastao poslije i ima svoju priču. To je najveći bazen u Hrvata. Veličine je sedam s četiri metara, dubina je 1,40 metara, imaš 36 kubičnih metara vode, kupaju se samo gosti iz sobe koja se prijavi, a to su dvije osobe. Dakle, to je 18 kubičnih metara vode po osobi, a toliko nema jedna osoba na olimpijskom bazenu kad je otvoren. Matematika je egzaktna.
Je li Vas duh spašavao iz nevolja?
– Uvijek, čak i kad mi je ciganka uzela 31.000 kuna na Danima piva.
Što sve niste prošli?
– Pa mogle bi se tri knjige napisati o tome.
Kako Vam je ukradeno 31.000 kuna?
– Nisam smio reći supruzi što se dogodilo dok su trajali Dani piva jer bih bio izgubio još 30.000 zbog toga što bi napustila manifestaciju.
Što se dogodilo?
– Imao sam šator na Danima piva i istoga dana dvije svadbe, a tada sam držao usporedno restauraciju u Hrvatskim šumama, Hotel “Korana-Srakovčić” i Dane piva te imao 46 zaposlenih u tom trenutku u ugostiteljstvu. Ljudi su došli platiti svadbu, a inače ne nosim puno novca sa sobom, otprilike za deset piva da platim. Pili smo na šanku i ciganka mi poručila da pripazim gdje držim novac, a držao sam ga u automobilu i sve su novčanice bile po dvjesto kuna. Otišao sam do auta, ciganka je sjela do mene i rekla: “Sad kad sam ti spasila pare, šta da mi daš”. Dam joj dvjesto kuna od tih ukupno 64.000. U tom trenutku je prolazio prijatelj i pitao me kako sam, okrenuo sam glavu, pričao s njime, a ciganka je to iskoristila da uzme polovicu od 64.000 kuna, dok je ostatak razvukla i djelovalo je da su sve novčanice tu. Izlazili smo iz auta, ja sam stavio novac u svoj džep, a ona u svoj te me pozvala na šank da me počasti, kao s tih dvjesto kuna što sam joj dao. Dvadeset minuta nakon što je otišla sam razmišljao – imao sam osjećaj da nešto ne štima. Otišao sam do automobila, izbrojao novac – nedostajala je polovica iznosa. To sam rekao samo svojoj kćeri Katarini koja je sad direktorica. Rekla je da idemo potražit tu ženu, no gdje ćemo je pronaći među deset tisuća ljudi? Nekako smo izgurali tu manifestaciju, a deset dana nakon toga sam rekao ženi: “Jadranka, znadeš li što se dogodilo”. Ispričao sam priču, a ona me upitala jesam li lud. “Daj da ja tebi sad nešto objasnim”, rekao sam joj.
Vi njoj nešto objašnjavate?
– Da.
S punim legitimitetom.
– Rekao sam: “Slušaj, hajdemo postaviti drugačije formulu”. “Je li bolje da je ciganka meni uzela 31.000 kuna ili bi bilo bolje da ja i ti idemo posudit kod susjeda 31.000, a nemamo ništa”, upitao sam je. Pogledala me…
Svi smo zbunjeni.
– Dakle je li bolje da je ona meni uzela taj novac, što znači da ga imamo, nego da idemo posudit 31.000, a nemamo ništa?
Majstor ste izvlačenja. Je li bila situacija iz koje se niste izvukli?
– Skoro pa nema takve. U knjizi piše kako sam s bankama razgovarao. Prvo sam tražio 19,800.000 kuna, a ne deset milijuna više. I još sam kao mali Ivica dogovorio dvije tranše s tri banke. Prvi puta su Nijemci radili tako da ih se samo 35 posto plati. Bit će svaki detalj opisan i ljudi navedeni imenom i prezimenom. U svemu treba naći malo i humora. Najviše je patila obitelj, a prije svih supruga.
To je očigledno.
– Rekla mi je jedan dan: “Ivice, baš si razmišljam jesam li se udala za takvu budalu”. “Jadranka, nisam to ja kriv, to je tvoja kriva procjena”, odgovorio sam.
Opet ste se izvukli.
– Kakve ja veze imam s time? Krivo je procijenila. Dobra je, kao i cijela obitelj. Nisu mi najveća sreća niti hoteli niti devet kuća koje sam u Ribniku napravio. Vesna Rajković iz Ministarstva turizma je išla sa mnom u Ribnik da vidi gdje mislim raditi, a tamo su tada bile samo šljive i jabuke – nije bilo nijednog objekta. Otišli smo potom na brdo da vidi krajobraz, a u tom trenutku su izašle iz tora bratove ovce. „Vesna, i ovce imamo“, rekao sam joj. Vraćali smo se u Karlovac kad mi je prokomentirala: “Poslala bih ti psihijatra, da ne znam da si u Karlovcu već napravio hotel”. Kada smo otvarali zadnje tri kuće rekla je da sam to mogao samo ja ostvariti. Tamo smo napravili gospodarstvo i počeli organizirati tim bildinge. Javili su se iz Vipneta za to, a mi kao profesionalci uvijek odrađujemo posao kako treba. Trebali su doći u berbu kestena, ali su pomaknuli datum dolaska za deset dana. Nazvao sam svog pokojnog brata Nikolu i najavio dolazak u berbu kestena. Izvijestio me da su ih cigani sve pobrali. Ne smije se dogoditi da tim bilding ne uspije. Razmišljao sam što učiniti. S najboljim prijateljem Ivicom Gudeljom sam kupio na placu nekoliko kilograma kestena. Prosuli smo ih ispod najvećih stabala, zgrnuli s grabljicama i tim bilding je bio uspješan – bio je jedan od najljepših i najboljih na početku Srca prirode Srakovčić. Ljudi su pošteno platili – svi su bili zadovoljni.
Koliko Vam je novca pobjeglo kroz prste?
– Vraćaš 21 godinu pet milijuna eura, plus novac za Ribnik, a od toga ti može ostati 15 do 20 posto, to je 25 milijuna eura. Računica je jednostavna. Jedina dva predmeta koja sam poštivao u školi su matematika i psihologija i bio sam najbolji u njima. Pročitat ćeš u knjizi što su napisali oni koji su me upoznali prije 25 godina. Jednom prilikom sam rekao predsjedniku Stjepanu Mesiću da me spasio jer su svi mislili da je njegov, pa hotel nisu zatvorili. Navrati i dalje – u prosjeku se vidimo dvaput godišnje. Rukometna reprezentacija je također tu redovito odsjedala i drugi. Jadranka dugogodišnjeg ravnatelja knjižnice Ivana Jurkovića naziva mojim drugim ocem. Uveo me u jedan oblik razmišljanja. Radili smo izložbe u ratu. Pravili smo numizmatičku izložbu. Zabrinuo sam se da će nam to netko ukrasti. “Ivice, neće jer pet posto ljudi zna što to je, a oni neće ukrasti”, rekao je. Preuzeo sam “Betu” 1993. godine. To je bila ozbiljna tvrtka u kojoj se svašta moglo naučiti i u njoj sam izrastao u nekoga tko razumije razne stvari.
Zašto ste s nepunih petnaest godina došli u Karlovac?
– Želja mi je uvijek bila da budem ugostitelj, a inspiracija mi je bio bratić Ivica Peršin koji je u Dubrovniku završio višu kuharsku školu. Moji roditelji nisu imali dovoljno novca da mi plate škole u Dubrovniku ili Opatiji. Upisao sam stoga elektrotehničku školu i bio jedan od boljih učenika u Školskom metalskom centru. To je bila škola organizirana po onom modelu Stipe Šuvara – dvije plus dvije godine. Prva ugostiteljska škola se otvarala u Novoj Korani, pa se ispisujem te treću i četvrtu godinu završavam ugostiteljsku. Taj hotel je bio jedan od najboljih u Jugoslaviji. Kad smo se u njemu školovali mogli smo raditi gdjegod. Radio sam u svim objektima SOUR “Korana”. Početak mi je bio u mliječnom restoranu kod zgrade gradske uprave. Od tuda smo došli na Švarču, mada smo se povremeno mijenjali. Imali smo u Karlovcu vikendom 17 svirki. Kad bi došli Kragujevčani karavanom bratstva i jedinstva, bile su dvostruki orkestri. Nakon toga sam otišao u “Sljeme” u SUP-ovu menzu na Kupi. Tamo sam se zadržao deset godina, dok nisam otišao u gardu, pa se u “Sljeme” nisam poslije niti vratio. Počeo sam voditi “Betin” kafić kojega sam pretvorio u najveći snek-bar u Karlovcu. Kuhinju smo napravili u toaletu.
Je li to bilo po sanitarnim standardima?
– Jest. Oni nisu bili planirali pripremati hranu i objekt je otvoren kao kafić, ali to nije bio. Rekao sam da ćemo kuhinju napraviti u WC-u personala – sve je bilo opločano i uglancano, samo je trebalo malo prilagoditi. Treći konvektomat koji je došao u Hrvatsku, došao je u “Betu”.
Što je to?
– Peć na topli zrak. No, gdje ćemo sad urediti WC? Dozvolili su nam da se približimo panelima cesti. Na sredini šanka smo napravili vrata, a panelima odredili ženski i muški toalet za personal. Dobili smo dozvolu za to. Imali smo skladište krumpira na Ilovcu. Moj restoran i benzinska pumpa su bili dva objekta, a između je prolaz za WC od crpke širok dva i pol metra. Stavili smo kontejner gore, postavili stepenice i sav krumpir smo tamo preselili. “Šefe, tko će po snijegu nositi taj krumpir”, pitala je Jelkica Kosanović. “Ja ću”, odgovorio sam. Izrezao sam rupu na plafonu – puštam odozgo krumpir preko SAPA cijevi i kad se napuni ljuštilica, Jelkica lupi metlom da prestanem sipati. Mavretić je 1994. snimio film o upravljanju resursima u ugostiteljstvu.
Je li Vas taj nagon da uvijek idete dalje doveo do kupnje Stare Korane?
– Prije toga smo godinu i pol dana pregovarali da “Beta” otvori restoran u Hrvatskim šumama. Trebali smo potpisati ugovor, napravili smo projekt za osam soba tamo, ali je „Beta“ odustala. Ostavio sam bio vrlo ozbiljnu plaću, službeni automobil i sve dobre djelatnike te digao 85.000 maraka kredita, otvorio svoju firmu i posložio restoran u objektu Uprave šuma Karlovac. Nakon pet godina rada u Šumama došao je sada pokojni gradonačelnik Božo Joha i počeo dugo nagovarati da preuzmem Staru Koranu. Konačno sam mu rekao: “A dobro, gradonačelniče, napravit ću Vam tu Vašu ‘Koranu’”. Mislio sam da je to kao popiti pivo, da mogu to zažbukati, napraviti nove instalacije i to je to. Počeo sam to razmatrati. Za nadzor je bio odgovoran Branko Čordašev. Pitao je Joha kako da mi pomogne. “Dajte dva milijuna eura i pomogli ste”, rekao sam mu. Predložio sam da sazove čelnike tvrtki, da im objasni da je to zajednički projekt i da ne zadržavaju papire. Potpisao sam bio da ću u roku godine otvoriti hotel, a nisu znali da ću ga prije toga srušiti.
Što Vam je u tom poslu bio najveći operativni izazov?
– Izazov je kao neplivaču da se ne utopi. Kad si jednom ušao u to, nema povratka. Nailazili smo na puno problema. Karlovačka banka nije mogla pratiti cijeli projekt, pa je dio popratila Hrvatska poštanska banka. Nakon dvije godine cijeli projekt se prebacuje u Erste.
Jeste li od početka kanili raditi repliku ili ste imali druge ideje?
– Mislio sam napraviti hotel.
Kakav?
– Nabacati žbuke. Čordašev mi je rekao da ga dvije godine nećemo izgraditi zbog institucija koje svašta zahtijevaju. Predložio sam onda da objekt srušimo, a Čordašev je odgovorio da to ne smijemo raditi. Poslao sam telegrame svim inspekcijama o tome. Sreća u nesreći je bila da su svi bili u Dubrovniku na seminaru – dok su se vratili, hotela više nije bilo. Došli su inspektori i gledali jedan drugog razmišljajući koga sam potplatio od njih, a nisam nikoga.
Što bi bilo da nije uspjelo?
– Izgubili bismo dvije godine rada.
Jedno je izgraditi objekt, a drugo organizirati posao. U tome ste imali već velikog iskustva.
– Jesam. Bio je tada na tržištu velik broj kvalitetnih djelatnika. Možda su današnji kadrovi intelektualno napredniji, ali je problem odgovornost prema radu. Ne možeš usred posla zvati dečka. Moraš se pokriti s takvim kadrovima.
Uvijek imate Nepalce na raspolaganju.
– Možda nisu loši za građevinu, no za hotelijerstvo baš ne bi bili dobri.
Koja je razlika u kadrovima u odnosu na ranije?
– Prije se jako poštivao rad, a danas se za sve što ne valja krive gospodarstvenici, što ne stoji. Slab je radni učinak u Hrvatskoj. Bi li u Njemačkoj toliko pričao konobar na mobitel ili popio pet piva u smjeni? Pogriješili smo u školstvu i o tome nitko ne vodi brigu. Imamo danas u Gimnaziji Karlovac šest ili sedam razreda i svi imaju odličan prosjek ocjena.
Zašto je to bitno?
– Može se upisati tri razreda, a drugi bi se školovali za struke. Može se otići na bilo koji fakultet u svijetu svojim novcem i novcem roditelja i školovati se, pa se vratiti u Hrvatsku sa stečenim iskustvom te za to biti nagrađen, ali za svoje znanje. Rekli su mi da nisam fakultetski obrazovan, a odgovorio sam: „Svakih pet godina je fakultet, i to onaj životni“. Rekli su da uče iz skripti, a ja pišem te skripte jer sam toliko godina u biznisu – moje skripte su životne. U većim tvrtkama je podjela rada – netko će raditi u knjigovodstvu, drugi na recepciji, jedan na salatama, drugi na glavnim jelima… Kod nas jedan kuhar mora raditi sve to i još pet vrsta kolača i četiri torte.
Ali ima dobru plaću.
– Ima. Najveći lanci najmanje plaćaju, a radnicima možda daju više slobodnih dana.
Koliko ste nagrada dobili?
– Šest kao najbolji obiteljski hotel kontinentalne Hrvatske, a jednu godinu cijele Hrvatske. Poslije se nismo takmičili. Nagrada je važna, no samo se radom možeš dokazati. Sam sam sebi konkurencija. Daj, Bože, što više dobrih ugostiteljskih objekata na Korani jer bismo tada puno bolje radili.
Kada ste podizali hotel, kontinentalni turizam je bio u povoju. Kakve su njegove perspektive?
– To ovisi o regiji, o meni, mojim kolegama, našim partnerima kao što su vinari te je bitno kako se razvija destinacija. Karlovac dolazi na svoje u tom pogledu zahvaljujući stjecaju okolnosti i ugostiteljima te Županiji karlovačkoj i Gradu Karlovcu. Nitko ti ništa neće dati, ako si sam ne stvoriš. Moramo jače medijski raditi. Vjerujem da će mladi nastaviti gdje smo stali.
Gosti ocjenjuju ugostiteljske objekte, a možemo li mi sada ocijeniti goste?
– Ugostiteljstvo se mijenja iz dana u dan, a gost je kod mene uvijek u pravu.
Je li to tako bez obzira na to što gost uradio?
– U svojih četrdesetak godina staža sam možda pet puta došao u nekakav sukob te vrste. Poanta je u tome kako se postavlja ugostitelj prema gostu. Gosti jesu zahtjevniji no što su bili i u narednih dvije ili tri godine će kupovna moć domaćih gostiju padati. Moramo razlikovati skupe destinacije od ostalih, od onih koji nude ćevap i kebab. Ne može svatko doći u svaki lokal. Da ovaj hotel drži Nijemac, cijene soba bi bile dvostruko više i nitko ne bi ništa rekao. Sada komentiraju, kao da taj Karlovčanin spava u hotelu, osim ako je došao s curom…
…a o tome ne pričamo.
– Tako je. U Novu Koranu nije zalazio svatko, možda tek popiti pivo, ali ne i naručiti janjetinu, gozbiti se. Imali smo tada jako obrtništvo u Karlovcu i oni su tamo sjedili. Vratio bih se na škole. Netko si može kupiti najbolje tenisice, a netko ne može šlape. Sva bi školska djeca morala biti uniformirana. Isto se odnosi na radna mjesta. Odjeća ne čini čovjeka, ali ga čini mjesto rada u odjeći. Ne može biti konobar bilo kako odjeven. Uđem u bar i više ne znam je li to konobarica, zabavljačica ili gošća.
Kako bi se mladi trebali postaviti u poslu i prema tom zanimanju uopće?
– U sedmom ili osmom razredu bi trebali ljudi iz biznisa držati predavanja da prikažu što je u pojedinim strukama lijepo, a što ružno. Imao sam teških trenutaka, a upoznao sam ljude koje ne bih nikada da se nisam bavio ugostiteljstvom i pomogli su mi mnogi. S tim predavanjima bi djeci lakše bilo opredijeliti se za struku. Većinom slušaju što im roditelji kažu – rekli su djeci da se ne muče kao što su se oni mučili na selu, pa su sela napuštena, mada je poljoprivreda tehnološki napredovala. Na burzi rada si prije uvijek imao nekoga da te uputi. Sad smo otvorili svakakve škole. U Karlovcu je pet ugostiteljskih škola. Prije se ugostiteljstvo učilo četiri godine u Ekonomskoj školi.
Kamo Vas tjera sada nagon da idete dalje?
– Uložili smo dosta unazad dvije godine u Srakovčić srce prirode, obnavljali kuće. Radili smo marketinški prema tvrtkama i manje-više sve ozbiljne kuće su bile kod nas barem jednom. Imamo tamo skoro 70 kreveta. Mogle bi gore biti i pripreme sportaša i zato radim velnes. Već imamo vinsku cestu, rafting, obilaske starog grada, posjet Sloveniji i njihovim vinarima, Žitnu lađu…
Završavate i tu knjigu.
– Svjedočit će da se odricanjem može uraditi ono o čemu drugi niti ne razmišljaju.
I da je najvažnije dobro se oženiti.
– To je istina. Obitelj te mora pratiti. U Sloveniji je prije petnaestak godina kineski kuhar držao predavanja o aranžiranju hrane na koji su išli moji djelatnici. Vratio sam se iz Slovenije i naišao u hotelu na skup arhitekata. Bilo je iza 23 sata, bilo je dobro raspoloženje, pa kažu da bih mogao i počastiti, kad sam već “dobio ‘Koranu’”. Odgovorio sam da to nikad nije bilo upitno, poslao za stol pet ili šest butelja i sjeo s njima. Predložio sam im da uzmemo Novu Koranu, da se udružimo jer će sa mnom dobiti povoljne kredite s obzirom na to da sam već bio “u sistemu”. Rekao sam im da je uvjet za to da sutra kad se otrijezne od ovih butelja dođu s vlasničkim listovima svojih stanova, pa da svatko založi svatko svoju imovinu. Treba imati “onu stvar”, pa doći supruzi i reći joj da si založio vaš dom.
*objavio KAportal