Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je od 2009. privatnoj poliklinici Medikol isplatio ukupno više od 200 milijuna eura, a to je najveća pljačka u zdravstvu, ocijenila je saborska zastupnica stranke Možemo Ivana Kekin netom prije našeg zumiranja zdravstva s Natašom Škaričić.
Samo lani je isplaćeno 20 milijuna eura, dodano je, pa smo odmah zamolili komentar iskusnu novinarsku Samostalnog srpskog tjednika Novosti.
“Dobro je da se opozicija bavi velikim pljačkama u zdravstvu, no kolegica je nedavno upala u cijelu tu priču i nema dobru procjenu – Medikol ne predstavlja najveću pljačku. Taj slučaj je dio političkog trenda koji je počeo prelaskom na takozvanu tržišnu ekonomiju. Mnogi veliki komercijalni igrači kao što su pružatelji zdravstvenih usluga, farmaceutske tvrtke ili trgovci medicinskim proizvodima i tehnologijom zarađuju kao na Divljem zapadu na račun hrvatskog javnog zdravstva. Medikol je prožvakana tema, kamenčić u gomili sustavnih problema u organizaciji javnog zdravstva i potrošnji javnozdravstvenog proračuna. Medikol se stalno spominje kao simbol majke svih korupcija u zdravstvu, no takvih slučaja je još od 1990-ih, primjerice ogromna i značajna privatna kardiološka bolnica Magdalena. Neuron je ustanova Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a djeluje desetljećima izvan svakog nadzora kao komercijalna ustanova koja nudi usluge magnetske rezonance. Takvih slučajeva je more i nepravedno je reći da je Medikol najgore od svega “, prokomentirala je.
Jeste li stranačka kolegica s I. Kekin?
– Ni slučajno! Novinarka sam i ne pripadam onima koji smatraju da se može istodobno baviti politikom i novinarstvom. Dva mjeseca prije no što sam se vratila u novinarstvo sam bila savjetnica za zdravstvo stranke Nova ljevica, a posredstvom nje i stranci Možemo, no razišli smo se brzo jer se nismo našli na toj temi.
I. Kekin se prometnula u najžešću kritičarku privatizacije zdravstva među političarima. U čemu se razlikuju vaši pogledi?
– Ne ulazim u to. Razlikujemo se više u stupnju poznavanja problema u tom sektoru, no to nije bitno. Stranka Možemo je opozicijska i stoga ne bi bila predmet mog novinarskog bijesa jer gotovo da nemaju nikakve veze s upropaštenjem hrvatskog zdravstva – radili su destruktivno u Zagrebu na gradskoj razini, ali je to marginalno u odnosu na problem nacionalne zdravstvene politike. Nema razloga da s njima vodim posebnu polemiku, mogu tek njihova upozorenja nadograditi nekim svojim znanjima jer se time bavim 25 godina i čak da sam i najgluplja na svijetu očekuje se da nešto znam o tome.
Nedavno su 24 sata i tjednik “Express” pisali o tome da Opća bolnica Karlovac nema uređaj za magnetsku rezonanciju, ali da ga ima privatna Poliklinika Vura koja posluje u bolničkoj zgradi.
– O tome sam govorila maloprije – riječ je o trendu. Samo se pokojni predsjednik Odbora za zdravstvo Hrvatske demokratske zajednice i ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb Ante Ćorušić usudio reći da nužno idemo ka tome da bogati imaju bolju zdravstvenu uslugu od siromašnih. Nijedna Vlada do sada nije rekla da zagovara privatizaciju i komercijalizaciju zdravstvenih usluga i uopće komodifikaciju zdravlja. Oni od 1990-ih godina to provode iza leđa, na tih, mutan, odnosno koruptivan način – čim nešto nije službena politika nego se provodi kao neformalna strategija možemo smatrati da je riječ o korupciji. Ovaj karlovački slučaj je, dakle, dio tog trenda. Jako utjecajni liječnici 1990-ih su započinjali lukrativne medicinske poslove i ušli u medicinsko poduzetništvo koje pak u vrlo malim segmentima može funkcionirati samo na tržištu. Većina onoga što se nudi na medicinskom tržištu ovisi o financiranju iz javnih izvora. Sve Vlade su umanjivale i erodirale funkcije javnog sektora te pogodovale razvoju tržišnih subjekata koji potom parazitiraju, žive na račun javnog sektora u potpuno nekontroliranim uvjetima. Primjer magnetne rezonance u OB Karlovac je fenomenalan primjer na kojemu vidite do koje mjere se to raširilo i koje razmjere otvorene drskosti je poprimilo. Na mrežnim stranicama te poliklinike eksplicitno piše da imaju ugovorni odnos s HZZO-om, a po izvještajima sam vidjela da on financira 53 posto njihovog poslovanja. Eksplicitno na mrežnim stranicama piše i to da će oni koji plaćaju komercijalno, iz svog džepa, imati brži pristup usluzi, kraću listu čekanja, i da će dobiti specijalnu pogodnost da ih pregleda poznati neurokirurg s KBC Zagreb Miroslav Vukić, suprug vlasnice poliklinike. Ne samo da privatnik sklapa posao s HZZO za uslugu koju bi javni sektor morao pružati, nego u svom reklamnom predstavljanju eksplicitno kaže da njegovo poslovanje pozitivno diskriminira komercijalne pacijente u odnosu na one koji koriste univerzalno zdravstveno osiguranje.
Postoje li koristi od privatizacije zdravstva?
– Amerikanci su toliko neobrazovani smatraju javno zdravstvo dijelom komunističke ideologije, mada je to povijesno i činjenično netočno. Privatizacija zdravstva ne može davati koristi u odnosu na ideal modernih kapitalističkih društava, a to su jednakost i ravnopravnost u odnosu na pravo na zdravlje. Logika privatnog zdravstvenog tržišta je logika nejednakosti koja je u potpunosti suprotna ideji univerzalnog zdravstvenog osiguranja koje je utemeljeno na načelima jednakosti i solidarnosti.
No, brže dođemo na red kod privatnika.
– Brže dođu oni koji imaju para.
Pa i mislim na nas imućne.
– Usluga u takvim okolnostima nije dostupnija, nego je dostupna onima koji imaju dovoljno novca da plate tako nešto, no to ne doprinosi općem zdravlju populacije. Nije cilj univerzalne zdravstvene zaštite samo to da budemo jednako tretirani kada smo bolesni, da imamo jednako pravo na zdravstvenu zaštitu, nego da se podigne opće zdravlje populacije, a kada imate privatno tržišno orijentirano zdravstveno, imate bolesnu populaciji čiji se dio liječi. To je relativno jednostavno. Satima bismo mogli pričati o tome kako se primjerima pokazalo koliko je destruktivna orijentacija na privatizaciju zdravstva. Amerika je najbolji primjer za to.
U kojem omjeru je u nama usporedivim zemljama Srednje Europe privatni sektor prisutan u zdravstvu u odnosu na javni?
– U velikom omjeru, ali su to procesi koji su više formalni. Naš je poseban problem što je sve neformalno, što nisu uspostavljene procedure i što to graniči s korupcijom. Tamo je velik trend privatizacije, posebice od 1980-ih kada na svim razinama dolazi do erozije javnog sektora. Javno zdravstvo jako puno ovisi o privatnim resursima, ali je bazirano na sistemu obaveznog univerzalnog zdravstvenog osiguranja, samo su pružatelji osiguravateljskih i zdravstvenih usluga neprofitna ili profitna društva. Da, puno toga je privatizirano u europskim zemljama, ali na jasniji način, pa korisnici bolje znaju kako ostvariti zdravstvenu zaštitu.
Je li privatizacija u Europskoj uniji doprinijela rasterećenju javnog zdravstvenog sektora?
– Nije, doprinijela je eroziji javnog sektora. U Velikoj Britaniji je snažniji trend privatizacije i tamo se vidi što se događa – tržišni akteri kupe vrhnje, komercijalne usluge, a ono što predstavlja velik financijski, organizacijski i medicinski teret ostavljaju javnom sektoru. Tržište je uvijek orijentirano samo prema zaradi, a ne prema raspoređivanju tereta odgovornosti. Privatizirane britanske bolnice su pokupile naplative i jednostavne tipove usluga – privatni subjekti će raditi s PET/CT i uređajima za zračenje, ali sve ono što podrazumijeva liječenje kronične onkološke bolesti će snositi javni sektor. Tržište nije odgovor na potrebe povezane s konceptom prava na zdravlje.
U nedavnom tekstu za Deutsche Welle Vašeg kolege iz tjednika Novosti Igora Lasića je citiran neurolog i psihoanalitičar Antun Glasnović koji je ustvrdio da je cijeli zdravstveni sustav psihopatski uređen.
– Isti sam izraz i sama dosta upotrebljavala. Zaista jest tako. Javno zdravstvo u Hrvatskoj djeluje kao feud moćnika. To se događa u sistemu u kojemu odnos između liječnika i pacijenta podrazumijeva snažnu asimetriju moći i strašnu podređenost – pacijent je needuciran i ranjiv jer je bolestan i liječnik je superioran. Zamislite kako to izgleda u sistemu u kojemu liječnici imaju neograničenu moć jer im je to država osigurala, da ne postoji nadzor nad načinom pružanja zdravstvene zaštite, liječenja, načinom odnošenja prema pacijentima i načinom iskorištavanja javnog sektora da pacijente preusmjere u svoje privatne biznise. U tom pogledu je u redu to nazvati psihopatskim. Pacijent treba pomoć u dijagnostici ili terapiji, a mora čekati mjesecima, vući za rukav poznanike, potplaćivati, plaćati enormne iznose privatnicima, unatoč tomu što izdvaja za osiguranje. To jest zlostavljački sistem. Društvo je otpisalo javno zdravstvo, jako malo računamo na javnozdravstvene usluge i automatski plaćamo privatnicima usluge kad smo u potrebi. Ako je tolika razina nemoći, možemo govoriti da je sistem zlostavljački organiziran.
Vidjeli smo kako je kobno završio naš kolega s portala Index Vladimir Matijanić koji je uzaludno tražio medicinsku pomoć 2022. godine. Je li naposljetku netko za to odgovarao?
– Taj tragični slučaj potvrđuje da je sistem psihopatski. Sjećamo se tog stravičnog razgovora kada je mirno tumačio da se ne osjeća dobro, da bi ga s druge strane telefonske linije otkantavali i u biti osjećate da uopće ne čuju. Taj je slučaj završio nadzorom Ministarstva zdravstva koje je donijelo mišljenje da nije došlo do medicinske pogreške jer da je Vlado umro od osobito teške komplikacije kovida koja je dovela do zatajenja srca, odnosno da je bilo o naglom i dramatičnom toku bolesti kojega nije bilo moguće spriječiti niti liječiti. Ignorirali su pritom to da mu nitko nije niti pokušao pomoći. Taj je nadzor u ovom slučaju očigledne medicinske pogreške završio onako kako obično završavaju slični slučajevi.
Je li preusmjeravanje pacijenata iz bolnica u privatne klinike vid korupcije bi se mogao kvalificirati kao kazneno djelo?
– O tome bi trebalo razgovarati. Iz tradicije znamo za slavne plave kuverte – preskočili biste listu čekanja, ako biste podmitili liječnika. Kazneni zakon za to jednako tereti i pacijenta i liječnika. Jednom sam raspravljala s tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, profesorom prava, i argumentirala da treba izmijeniti taj dio Kaznenog zakona jer se ne može jednako tretirati onaj tko podmićuje da dođe do usluge koja mu spašava život i liječnik koji za to prima mito. Taj sistem plavih kuverti i dalje postoji, no riječ je o sići i to je sad postalo deplasirano. Sad liječnik poruči pacijentu da će u bolnici čekati sedam ili osam mjeseci, ali da ga može primiti kod sebe u privatnoj praksi. Ne možemo o tome raspravljati u kontekstu Kaznenog zakona, ali to je toliko raširena praksa o kojoj svi nešto znaju i zdravstvena administracija bi trebala predvidjeti sankcije, međutim oni taj problem uopće ne priznaju, štoviše iza njega stoji državna politika. Nemamo što govoriti o tome kako bi trebalo to tretirati kad zdravstvena administracija to ne priznaje kao ozbiljan problem. Svojim ponašanjem smo ozbiljno doprinijeli širenju takve prakse.
Ustvrdili ste jednom da je zdravstveni sektor ustrojen nedemokratski, odnosno tehnokratski.
– Točno.
Što bi to značilo?
– Zdravstveni sektor je tehnokratski jer ga drže liječnici i nismo jedina zemlja u kojoj je to slučaj. Smatra se da liječnici imaju posebna znanja o upravljanju zdravstvom i zdravstvenim organizacijama, odnosno o oblikovanju zdravstvenih politika. To je u Hrvatskoj posebno dramatično jer se nijedna Vlada nije niti šminke radi potrudila u uključiti u zdravstvene politike predstavnike pacijenata, organizacija civilnog društva, osiguranika. Sistem je izrazito zatvoren za bilo koga osim za liječnike, u prvom redu one koji odlučuju i daju smjernice. Andrej Plenković je prvi premijer u povijesti Hrvatske koji se petlja u probleme zdravstva, a do sada su sve Vlade zdravstvo prepuštale liječnicima koji su vodili resorna ministarstva. Zdravstvo je smatrano sektorom koji nema veze s ideologijom i kojega liječnici trebaju organizirati po svojoj mjeri i po svojim interesima.
Sindikat novinara Hrvatske je nedavno upozorio da je protiv Vas pokrenuto desetak postupaka u godinu i pol. Stoji li redakcija iza Vas ili je sve na Vašim leđima?
– U godinu dana imam jednu kaznenu i dvije odštetne parnice, a neprekidno mi dolaze odvjetničke reakcije, pa su u sindikatu krivo i to ubrojili.
Nisu nego sam ja to zbrojio sve skupa.
– Već godinu dana radim na slučaju bolnice “Sveta Katarina” u Zaboku koja je u suvlasništvu Dragana Primorca i pošaljem pitanja Primorcu, odnosno bolnici, a na odgovara mi odvjetnički ured Ante Nobila. Na što god da objavim stiže neka odvjetnička reakcija, prijetnja tužbom ili stvarna tužba. Redakcija stoji iza mene i financira odvjetnike. Četvrt stoljeća se bavim isključivo istraživačkim novinarstvom, kriminalom u zdravstvu i analizama zdravstvenih politika i za tog razdoblja sam na sudovima bila već udomaćena, a uvijek sam to smatrala dijelom posla te nikada nisam imala problem s pravosuđem. Sada ovo postaje zaista bombardiranje i u redu je što je SNH prepoznao zdravstvo i mene kao novinarku koja se bavi sistemskim problemima zdravstva te što je istaknuto kao važno to što postoji baš specifičan problem u odnosu na mene te pokušaja zastrašivanja i zataškavanja problema u zdravstvu kojima se bavim. Sindikat je stoga ispravno reagirao, prepoznao problem i ne samo da su mi dali podršku, nego su istaknuli zdravstvo kao temu koja je jako zatvorena, svedena na vrlo uske krugove, posebice u medijskom polju. Neki rezultati te njihove reakcije su već vidljive.
Proračun HZZO-a je nevjerojatnih osam milijardi eura.
– Rekordni je. Što se više novca ulijeva u zdravstveni proračun, minusi su veći. To dovoljno govori.
Što?
– Da je zdravstvo za one koji upravljaju njime sito kroz koje stalno curi voda.
Otac kantrija Hank Williams je pjevao da mu je kanta šuplja.
– To je točno to.
*objavio KAportal