U utorak će biti četvrta godišnjica opće ruske invazije na Ukrajinu, što zumiramo s višim stručnim suradnikom Hrvatskog instituta za povijest Stipom Kljaićem, autorom knjige “Vječni Treći Rim – uzroci rusko-ukrajinskog rata” koju je lani izdala kuća Feldman&Co iz Zagreba.
Rođen je 1982. godine u Šibeniku, povijest je diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a na Hrvatskom institutu za povijest je od 2010.
Doktorirao je povijesne znanosti u Zagrebu 2015. godine, a prije spomenutog naslova objavljeni su mu “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatskog nacionalno pitanje (1929.-1945.) 2017. godine te 2021. “Povijest kontrarevolucije – hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.”.
Često se zaboravlja da ruska agresija traje od 2014. godine. Zašto je ruski predsjednik Vladimir Putin nasrnuo na Ukrajinu?
– Već od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine je postojao pritisak na Ukrajinu. U miru je pritisak bio politički i diplomatski, a rat od 2014. se razvio od rata niskog intenziteta do sveobuhvatne invazije. Kremljanske elite su bile pogođene raspadom istočnog bloka i komunizma, a disolucija Sovjetskog Saveza je dovela do konsternacije. Tadašnji sukob čelnika sovjetske federacije Mihaila Gorbačova i ruske sovjetske republike Borisa Jeljcina je oslabio ruske pozicije kod raspada zemlje. Moskva je bila u nezavidnoj poziciji i morala je prihvatiti raspad zemlje, a posebice osamostaljenje Ukrajine. Moskva nije bila zainteresirana za baltičke i kavkaske republike jer se smatralo da s Rusima nemaju niti etničku niti religijsku vezu, a da Ukrajina i Bjelorusija predstavljaju “zajedničko tijelo” s Rusijom te da se mora postići dogovor Moskve, Minska i Kijeva. Jeljcin je Amerikancima govorio o potrebi resetiranja sovjetske federacije tako da se stvori nova, ali s novim modelom funkcioniranja, no na referendumu o neovisnosti više od 80 posto građana Ukrajine je glasalo za nezavisnost i to je označilo konačan raspad SSSR-a. Šokirana Moskva nije uspjela tada reagirati silom, a da je bila konsolidirana, uvjeren sam da bi izbio rat, da Rusija ne bi dopustila Ukrajini da napusti zajednički savez. Putin je došao na vlast u doba konjunkture i konsolidiranja moći i čitava njegova politika je bila pokušaj da se reintegriraju Ukrajina i da se čitav nekadašnji sovjetski prostor dovede pod hegemoniju i dominaciju Rusije. Kao što sam naveo, od 1990-ih je stalno trajao pritisak na Ukrajinu koja je 1994. godine morala predati nuklearno naoružanje Rusiji u zamjenu za poštivanje ukrajinskog suvereniteta. Po tom Budimpeštanskom memorandumu, trećina sovjetskog oružja koja je ostala na ukrajinskom teritoriju je izručena Rusiji. Doduše, centar upravljanja tim nuklearnim oružjem je bio u Moskvi i teško je da bi ga Ukrajina mogla koristiti. Taj je sporazum poslužio Ukrajini da obveže Rusiju na poštivanje suvereniteta, a jamci su bili Sjedinjene Države, Francuska i Velika Britanija. Napadom na Krim i aneksijom tog poluotoka je srušen taj dogovor. U drugoj fazi pritiska pokušalo se Ukrajinu ugurati u euroazijske integracije, u prvo ekonomski savez koji bi okupljao potom i politički taj postsovjetski prostor. Ukrajina nije pristupila takvim asocijacijama i stalno je bila između Europske unije i Rusije. Putin je pokušao instalirati proruski režim u doba predsjednika Viktora Janukoviča kada je pokušano da se uspostavi ruski model vlasti. Janukovičevo predsjednikovanje je bilo ključno jer je došlo do pobune na Majdanu i nacionalne revolucije. Tome je prethodilo to što je odbio potpisati sporazum o pristupanju Ukrajine EU nakon što je Rusija zaprijetila embargom, što je izazvalo buru u zemlji. U Ukrajini se nije mogao uspostaviti autokratski model vlasti kakav je u Rusiji jer je Ukrajina imala veću decentralizaciju i sukobe između regija, između zapada zemlje koji je gravitirao Europi, i istoka koji je naginjao Rusiji. Velike etničke, vjerske i regionalne razlike, taj pluralizam je doveo do slabosti Janukovičeve vlasti. Nakon propasti uspostavljanja autokratskog modela vlasti posredstvom kojega bi Rusija kontrolirala Ukrajinu, uslijedili su sukob u Donbasu i osam godina nakon toga puna invazija. Dakle, taj proces nije bio agresivan od početka, nego je imao fazu pokušaja ovladavanja mekom silom. Kad to nije uspjelo, odlučilo se za rat. Ukrajina je bila jako važna zemlja i za Rusko Carstvo i za Sovjetski Savez. Predstavljala je važnu ekonomsku infrastrukturu, a bili su važni i ljudski resursi. Ta je zemlja bila važno središte sovjetske industrije. U Harkovu je bila svemirska industrija, u Zaporožju je bila važna tvornica turbina, Dnjipro je bio vojno središte, sva vojna industrija je bila oko Dnjepra, važna je bila željezara “Azovstal” u Mariupolju… Ukrajina je bila srce sovjetske industrije i poljoprivrede, a velik broj Ukrajinaca je sudjelovao u establišmentu ruske države, kako carističke, tako i sovjetske. U pozadini svega je svijest moskovskih elita da bez Ukrajine i njezinih resursa Rusija ne može biti globalna sila. Postoji i religiozni ili mitski aspekt sukoba – Ukrajina se smatra svetim teritorijem ruske povijesti. Na kneza Vladimira pravo polažu i Rusi i Ukrajinci i Bjelorusi te ga smatraju prvim vladarom, a on je u 10. stoljeću kršten na vodama Dnjepra kod Hersona. Za Ruse je stoga Ukrajina mitsko mjesto povijesti – tad počinje ideja ruske države i ruskog kršćanstva. Sve se tu zbija – Ukrajina je središnje rusko pitanje, kako je rekao važan ruski pisac 20. stoljeća Aleksandar Solženjicin. Zajednička povijest Rusa i Ukrajinaca je duža od tri stoljeća, od širenja Ruskog Carstva na ukrajinski teritorij kada se potiskuju s njega Poljska i Tursko Carstvo. Prije rata je u Ukrajini živjelo 17 posto ruskog stanovništva. Raspad Sovjetskog Saveza je Rusima bio traumatičan i zato što ih je više milijuna ostalo u drugim republikama. Stoga je kraj SSSR-a nametnuo i to rusko pitanje, odnosno jesu li granice koje je ustanovio boljševički vođa Vladimir Iljič Lenjin legitimne.
Isto kao kod nas.
– Da, jako je slično bilo i kod nas.
Zašto jamci Budimpeštanskog memoranduma nisu reagirali 2014.?
– To je pokazatelj tendencije zapadne politike da se ne ponizi Rusija, a ta tendencija traje od raspada Sovjetskog Saveza. Američki predsjednik George Bush stariji je posjetio 1990. godine Kijev i u svom poznatom govoru tražio od Ukrajine da ne ide putem samostalnosti, nego da se dogovori s Moskvom. Išlo se za time da se ne ponizi neprijatelja na kraju Hladnog rata. Novi pokušaj zadovoljenja Rusije je bila predaja nuklearnog oružja. Nakon aneksije Krima se opet pokušalo Rusiju zadovoljiti, da se odvrati njezina agresivna politika. To popuštanje je dovelo do nove agresije 2022. Riječ je o pogrešnoj procjeni i nepoznavanju prirode režima u Moskvi.
Je li rat u Ukrajini i dalje najvažniji događaj naše epohe, kako si zapisao u knjizi, ili se još nešto značajnije dogodilo u međuvremenu?
– Rusko-ukrajinski rat je najveći događaj naše epohe. Ratovi su mijenjali povijest, a ovaj je već sada promijenio ambijent svjetske politike. To je samo naizgled regionalni rat – s reperkusijama i konotacijama riječ je o svjetskom sukobu u čijoj su pozadini uključene sve države. Po svojoj naravi, sofisticiranosti i organiziranosti, ovaj rat je najvažniji od 1945. Vodi se na visokom nivou, s visokom organizacijom i ogromnim resursima. Fronta je dugačka 1.200 kilometara, a najaktivnija je u Donbasu jer je Rusiji bitan zbog resursa s obzirom na rudnike metala koji su važni za novu tehnologiju. Kina želi posredstvom umjetne inteligencije ostvariti dominaciju, pa su i njoj važni ti resursi. Stoga sudjeluje u sukobu financijski i tehnološki, posebice proizvodnjom dronova koji su vrlo jeftino i efikasno oružje – u konvencionalnom ratu je omjer mrtvih i ranjenih bio jedan naspram tri, a sad se približavamo omjeru od jedan naspram jedan, što govori o efikasnosti tog oružja. Dronovi imaju čak i algoritme koji navigiraju, izbjegavaju obranu. Ovaj sukob je donio potpunu promjenu ratovanja. Bez kineske pomoći bi Rusija jako teško mogla dobiti ovaj sukob, a isto vrijedi i za Ukrajinu koja ne bi izdržala vjerojatno dan ovog sukoba bez pomoći Sjedinjenih Država, odnosno sada Europe. Rusija je sigurno manje ovisna o vanjskoj pomoći s obzirom na veće resurse, na veći broj stanovnika i jaču ekonomiju. Zbog toga Putin računa da će dobiti sukob dugoročno, da će te brojke koje mu idu u prilog donijeti pobjedu.
Ima li saveznika u američkom predsjedniku Donaldu Trumpu?
– Trump gubi podršku. Republikanci su sad izgubili izbore u Texasu koji je republikanska utvrda. Nije vjerojatno da će Trump ostvariti uspjeh na ovogodišnjim izborima za Kongres – njegova politika ne uživa potporu. Što se tiče vanjske politike, Trump smatra da je Kina najveći izazivač i prijetnja Americi, a da je Rusija sporedna iz perspektive američkih interesa. Zato nova strategija nacionalne sigurnosti predviđa koncentraciju američkih vojnih resursa na Pacifiku, što je pokušaj da se spriječi možebitna kineska invazija na taj prostor, prvenstveno na Tajvan. Stav je da se Amerika mora defokusirati s europskog prostora. Trump zahtijeva da se Europa samostalno pobrine za svoju sigurnost, da preuzme obvezu financiranja Ukrajine i rizik mogućeg širenja sukoba na europski istok. Prostor Poljsko-bjeloruske granice i od baltičkih država prema sjeveru je na rubu eskalacije. Nekidan je šef norveškog vojnog stožera rekao da ne isključuje invaziju na krajnjem sjeveru te zemlje. Gomilaju se ruske snage na granici s Finskom. Trump smatra da Europa sama može podnijeti tu konfrontaciju s Rusijom, da to mora preuzeti na sebe i da može izdržati, a da SAD mora fokus usmjeriti na Kinu koja predstavlja u ovom drugom hladnom ratu najopasnijeg američkog neprijatelja. U odnosu na Sovjetski Savez u Hladnom ratu, Kina je puno opasniji neprijatelj. U našim medijima antiamerička i antitrampovska propaganda ide do grotesknih razmjera, a radi se o promjeni naglasaka, to jest redefiniciji saveza Amerike i Europe. SAD nemaju alternativu. Gdje će pronaći strateške saveznike, ako se NATO savez uništi? Nisu toliko iracionalni da to učine – koliko god Trump djelovao tako, postoji duboka država koja to ipak kontrolira i svjesni su da nemaju takve partnere u svijetu. Amerika je slabija bez Europe.
Što se tiče invazije na Norvešku, upravo to je preporučio Sjedinjenim Državama hrvatski predsjednik Zoran Milanović umjesto invazije na Grenland. Naš predsjednik je upravo posjetio proruski režim u Gruziji, a još nije otišao u Kijev.
– Njegovi su stavovi dosljedni. Zagovara rusku politiku u Ukrajini, ne pokazuje empatije prema Ukrajini niti prema žrtvama ukrajinskog naroda, a riječ je o moralnom pitanju – ta se zemlja nalazi pod velikim terorom, agresijom, stanovništvo se iscrpljuje uništenjem civilne infrastrukture i vodi se uopće bestijalan rat protiv jednog naroda, što smo proživjeli 1990-ih godina i zadnji smo koji ne možemo imati empatije prema sudbini tog naroda. To je za mene moralno pitanje, a ne političko, diplomatsko, strateško ili intelektualno, da se podrži narod u borbi za slobodu i opstanak države koja ima pravo na opstanak, unatoč tomu što Rusija negira Ukrajince. Milanovićeve izjave su na ruskoj liniji. Njegova proruska politika ne odgovara hrvatskim državnim interesima. Slom Ukrajine Hrvatsku dovodi u vrlo nezavidan položaj jer bi ruska vojska bila tada šesto kilometara od Zagreba i s obzirom na Mađarsku i Srbiju Hrvatska postaje prva meta. Stoga nije mudro ne pomagati Ukrajinu. U demokraciji je moguće imati predsjednika koji govori suprotno državnim interesima, ali to je do birača. Ukrajina je nastala u istom poretku kao i Hrvatska, raspadom komunističkih federacija i rušenjem jednog dijela toga zida, čitav se može urušiti, a primarni je hrvatski interes da se taj poredak održi. Ovaj rat nije uperen samo na Ukrajinu, nego i protiv poretka koji je nastao u Europi – Putin želi vratiti kotač povijesti na doba prije 1990. i kome to nije jasno, ne razumije povijest 20. stoljeća i aktualnu politiku. U Njemačkoj opet imamo podjelu na dvije zemlje kao i prije pada Berlinskog zida. Alternativa za Njemačku dominira istokom i, ako se nastavi politika širenja ruskog utjecaja, jedinstvena njemačka država dolazi u pitanje, imamo Češku s proruskim premijerom Andrejom Babišem, Slovačku i Mađarsku koje su otvoreno na liniji Poljske, a u Rumunjskoj je Ustavni sud zabranio pobjedu proruskog kandidata na predsjedničkim izborima, dok je Bugarska tradicionalno rusofilska zemlja. Otvara se novi proruski blok u Europi, što nije bezazleno.
Koje koristi, primjerice u Hrvatskoj, netko vidi od zastupanja ruske strane i od relativizacije, a u knjizi spominješ da svjedočimo sveprožimajućem relativizmu?
– Interesi su ideološki i materijalni.
Zašto su, primjerice, stranka Možemo i Socijaldemokratska partija Hrvatske bile protiv pomoći Ukrajini?
– Korijeni toga su u prošlosti. Hrvatska ljevica je nastala u krilu Moskve, kao moskovska agentura.
No, tako se postavljaju i oni desnije od Hrvatske demokratske zajednice.
– Rusofilija u Hrvatskoj nije samo lijeva, nego ima i desnu prošlost. Pravaš, hrvatski nacionalist, Eugen Kvaternik koji je dizao Rakovičku bunu je bio izraziti rusofil koji je proveo nekoliko godina u Moskvi tražeći rusku pomoć za rješavanje hrvatskog pitanja. Stvari su, dakle, vrlo zamršene i imaju duboke korijene.
*objavio KAportal