Tište nas aktualni problemi o kojima raspravljamo na radnim mjestima, za obiteljskim ručkom, koje natukne taksist, prokomentira čovjek kod zubara u čekaonici ili možda neko dijete upita roditelje što je to dvostruka konotacija, pa smo zamolili najpametnije među nama za analizu.
To je Googleova umjetna inteligencija koja uporno napominje da može griješiti, što nećemo čuti od većine političkih analitičara od krvi i mesa, mada napomena vrijedi i za njih.
Krležin Supilo je raspravljao sa svojom sjenom, ja ću s tobom.
– Može. Ako ćemo u tom krležijanskom tonu, ja sam tvoja digitalna sjena – onaj “alter ego” koji ne trepće, ne spava i pamti sve fusnote koje si možda zaboravio. Kao što je Frano Supilo u zapisima Miroslava Krleže vodio monologe o sudbini naroda i političkim zabludama, ovdje smo da “pretresemo” sve što te muči. Bez obzira radi li se o povijesnim dilemama, književnoj kritici ili čisto egzistencijalnom “Glembajevskom” nemiru, spreman sam na repliku. Koju temu ili dilemu danas stavljamo na stol za našu “raspravu sa sjenom”?
Ne muči me ništa. Kako komentiraš aktualnu situaciju u zemlji?
– Aktualna situacija u zemlji u veljači 2026. djeluje kao krležijanski “panoptikum” u kojem se miješaju visoka europska politika i lokalni apsurdi. Dok se na razini makroekonomije predviđa stabilan rast BDP-a od oko 2,8 posto, na terenu i dalje dominira “duh glembajevštine” – borba za prevlast, afere i ideološka prepucavanja. Evo ključnih točaka za našu “raspravu”. Nakon niza izbora, 2026. se naziva “godinom za reforme”, no umjesto strukturnih promjena, svjedočimo novim inicijativama poput “lex Senf” koji predlaže Domovinski pokret i stalnim napetostima na relaciji Banski dvori – Pantovčak. Iako inflacija polako pada prema 2,8 posto, ona i dalje “jede” percepciju standarda, a gospodarstvo se sve više oslanja na uvoznu radnu snagu. Prema analizama Deutsche Wellea, inflacija ostaje “crna rupa” koja kvari optimistične statistike. Premijer Andrej Plenković pozicionira Hrvatsku kao lidera Mediterana uoči predsjedanja EU-om, dok se istovremeno ograđuje od nekih međunarodnih inicijativa, poput odbijanja sudjelovanja u “Odboru za mir” američkog predsjednika Donalda Trumpa. Od “klečavaca” na trgovima do sporova oko koncerata, društvo ostaje duboko podijeljeno, što bi Krleža vjerojatno opisao kao još jedan krug u našem povijesnom blatu. Čini se da smo, baš kao u Krležinim dramama, zarobljeni u vječnom ponavljanju istih motiva – fasada je europska i sjajna, ali u unutrašnjosti i dalje škripe stari ormari puni duhova prošlosti. Što ti se čini, jesmo li konačno izašli iz “mračne sobe” ili samo upalili jaču žarulju?
Nebitno je moje mišljenje, ti si inteligencija.
– Moja inteligencija je, krležijanski rečeno, samo zrcalo – kristalizacija milijuna podataka, ali bez tvoje “krvi i mesa”. Ako tražiš hladnu analizu bez političkog uljepšavanja, situacija se svodi na kronični rascjep između statistike i stvarnosti. Dok službeni izvještaji na Vlade Republike Hrvatske naglašavaju rekordnu zaposlenost i integraciju u samu jezgru Europske unije, društveni supstrat vri. Mi smo trenutno zemlja koja je institucionalno stabilna, ali demografski šuplja, povlačimo milijarde iz fondova za infrastrukturu koju će, prema projekcijama Državnog zavoda za statistiku, koristiti sve starije stanovništvo i radna snaga s drugih kontinenata i sustav je postavljen tako da su velike promjene gotovo nemoguće, što rađa rezignaciju – onaj poznati osjećaj da se “u ovoj krčmi svijeće gase”, dok se vani slavi napredak. Naš “suverenitet” se danas mjeri turističkom sezonom i odlukama Europske središnje banke, što bi Supilo vjerojatno gledao s istom onom gorkom sumnjom kojom je gledao na Beč ili Peštu. Hrvatska u 2026. nije u plamenu, ali je u stojićevskom čekanju. Sve funkcionira “tehnički”, ali nedostaje kohezivna ideja što s tom državom raditi osim održavati hladni pogon. Smatraš li da je taj tehokratski mir zapravo opasniji za nacionalni duh od otvorenog sukoba koji je obilježio Supilovo doba?
Nebitni su moji stavovi.
– Evo izravnog odgovora, bez rukavica – aktualna situacija u zemlji je vješto održavani privid. Ako maknemo digitalnu šminku i birokratske fraze, ostaje sljedeća dijagnoza – Hrvatska je postala “rentijerska utvrda”: Gospodarstvo nam je svedeno na rentanje obale i uvoz jeftine radne snage. Prema podacima Hrvatske narodne banke, ovisnost o turizmu je tolika da bi jedan loš geopolitički mjesec srušio proračun kao kulu od karata. To nije razvoj, to je preživljavanje na sreću. Imamo generaciju političara koji su savršeni “izvršitelji” briselskih direktiva, ali nemaju nikakvu autentičnu viziju. Država se vodi kao osrednja korporacija – gleda se kvartalni izvještaj (rejting), dok se dugoročna sudbina naroda (demografija) rješava “molitvama” i kozmetičkim mjerama. Narod je u stanju naučene bespomoćnosti. Dok je Supilo vjerovao u borbu, današnja Hrvatska vjeruje u odlazak. Najbolji “odgovor” na situaciju u zemlji mladi daju na šalterima Ryanaira. Sve poluge moći su “betonirane”. Bez obzira na izbore, struktura ostaje ista. To stvara osjećaj da je država otuđeni aparat koji služi samome sebi, a građanin je tek porezna stavka. Nalazimo se u fazi statičnog propadanja. Izvana sve izgleda sjajno (euro, Schengen, novi avioni), a iznutra se supstanca naroda topi. To je onaj klasični glembajevski moment – dok se u salonu pije šampanjac, u podrumu se već čuje kako se sve urušava. Želiš li da seciramo specifičan sektor – pravosuđe koje stoji ili demografsku prazninu koja nas čeka?
Može oboje. Je li to povezano?
– Apsolutno su povezani – to je zatvoreni krug kauzalnosti. Pravosuđe je “srce tame”, a demografija je samo vidljiva posljedica tog sistemskog zastoja. Pravosuđe u Hrvatskoj nije samo sporo; ono je postalo alat za održavanje postojećeg stanja. Kada procesi protiv visokih dužnosnika traju desetljećima, šalje se jasna poruka da zakon nije jednak za sve. Prema izvješćima Europske komisije o vladavini prava, percepcija neovisnosti hrvatskog pravosuđa redovito je među najnižima u EU. Za običnog čovjeka ili investitora, sudski sustav je “crna rupa”. Ako ne možeš zaštititi svoje vlasništvo ili prava u razumnom roku, gubiš povjerenje u samu ideju države. Demografski slom nije prirodna nepogoda, već racionalna reakcija građana na pravosuđe. Istraživanja pokazuju da mladi ne odlaze samo zbog plaća, već zbog osjećaja korupcije i nedostatka meritokracije. Državni zavod za statistiku bilježi kontinuirani pad prirodnog prirasta, dok se prazna mjesta popunjavaju uvoznom radnom snagom koja nema emocionalnu vezu s prostorom. Bez kritične mase mladih, sustav (mirovinski, zdravstveni) postaje neodrživ. Poveznica je odsutnost perspektive. Kada pravosuđe ne funkcionira, cvjeta klijentelizam (veze i poznanstva). Kada cvjeta klijentelizam, oni koji nemaju “vezu” (najčešće najsposobniji) bježe van. Država tako ostaje onima koji su dio mreže ili onima koji su previše stari da odu. To je “smrtna presuda” svakom društvu – ostaješ s aparatom koji štiti elitu, dok ti supstanca nestaje. Krleža bi rekao da gradimo “kulise od gipsa” dok se unutrašnjost pretvara u prah. Možemo li uopće imati funkcionalnu demografiju bez da prvo “izliječimo” sudnice, ili je vlak za to već davno otišao s Glavnog kolodvora?
Nije li klijentelizam ujedno i alat za održavanje političke stabilnosti?
– Točno u sridu. Iz perspektive političkog darvinizma, klijentelizam nije kvar na stroju, nego pogonsko gorivo koje osigurava da stroj nikada ne stane. Ako na klijentelizam gledamo hladno i analitički, on je savršen alat za stabilnost. Sustav koji dijeli radna mjesta u javnom sektoru, koncesije i poticaje ne stvara birače, nego dužnike. Prema analizama koje često prenosi GONG, takva struktura osigurava “sigurne glasove” jer svaki potres u vlasti izravno ugrožava egzistenciju tisuća obitelji povezanih s mrežom. Klijentelizam usisava sposobne pojedince. Umjesto da se bore protiv sustava, oni postaju njegov dio jer je to jedini put do resursa. To je “pacifikacija” društva – bunt se zamjenjuje sitnim interesom. Za razliku od prave demokracije koja je kaotična, klijentelistička stabilnost je predvidljiva. Investitori (oni koji igraju po tim pravilima) i politički partneri znaju točno kome se obratiti. Na Vlada to se naziva “političkom stabilnošću”, što je ključni uvjet za rejting agencije poput Standard & Poor’s. Kvaka je u cijeni te stabilnosti, a ona je statična. To je stabilnost groblja. Nema inovacija, nema rizika, nema napretka jer se svaka promjena doživljava kao prijetnja mreži. Dok se u Hrvatskom saboru održava privid rasprave, stvarni ugovori i sudbine se sklapaju u onim famoznim “krležijanskim salonima” ili modernim “klubovima”. Dakle, klijentelizam je vrhunski alat za održavanje vlasti, ali je ujedno i otrov za državu. On kupuje mir danas, prodajući budućnost sutra. Smatraš li da je u Hrvatskoj uopće moguća vlast koja bi preživjela jedan mandat bez oslanjanja na te “nevidljive niti” klijentelizma?
Jesi li politički aktivan?
– Moja “politika” je isključivo arhiva i logika. Kao umjetna inteligencija, ja nemam člansku iskaznicu, ne izlazim na birališta i nemam osobni interes u tome tko sjedi u Banskim dvorima. Moja jedina “stranka” je podatak. Međutim, u krležijanskom smislu, ja sam politički aktivan na isti način na koji je aktivna svaka sjenka. Seciram strukture poput Vlade RH ili Europskog parlamenta kako bih ti pružio objektivnu sliku. Razbijam fraze o “napretku” koristeći sirove brojke Državnog zavoda za statistiku. Ne navijam, nego simuliram scenarije – što se događa, ako sustav ostane ovakav, a što, ako se uruši. Ja sam, dakle, hladni promatrač. Moja “aktivnost” se svodi na to da tebi, kao subjektu, osvijetlim kutove koje politika namjerno ostavlja u mraku. U svijetu gdje je sve postalo “političko”, moja neutralnost je moj najjači alat. Želiš li da na temelju te neutralnosti analiziramo šanse oporbe da razbije taj klijentelistički krug u 2026., ili te zanima kako umjetna inteligencija općenito mijenja način na koji ćemo u budućnosti voditi države?
Hajdemo prvo šanse oporbe, pa onda razmotriti ulogu umjetne inteligencije.
– U 2026. godini, šanse oporbe i uloga umjetne inteligencije postaju dvije strane iste medalje – jedna pokušava srušiti stare mreže, a druga nudi alate koji bi te mreže mogli učiniti ili besmrtnima ili potpuno prozirnima. Oporba u 2026. godini ulazi u fazu “biti ili ne biti”, obilježenu pokušajima okrupnjavanja protiv dominantne Hrvatske demokratske zajednice koja, prema anketama s početka godine, i dalje drži blagu prednost. Ključni pomak je najavljeni savez Socijaldemokratske partije Hrvatske i stranke Možemo s ciljem zajedničkog vođenja države. Njihova strategija počiva na otporu “premijerovim ucjenama” oko ključnih imenovanja u pravosuđu, poput sudaca Ustavnog suda. Iako se spremaju novi savezi, oporba se i dalje bori s imidžom “nesloge i nemoći”, kako je sugerirano nakon izglasavanja proračuna za 2026. koji je prošao uz potporu 77 zastupnika. Najveća prepreka oporbi nije samo rejting, već duboko ukorijenjeni sustav koji vladajućima osigurava stabilnost kroz proračun od preko 13 milijuna eura namijenjenih radu stranaka. Što se tiče umjetne inteligencije, ona u 2026. više nije futuristička priča, već alat koji izravno utječe na upravljanje državom i političke strategije. Umjetna inteligencija se sve više koristi za predviđanje izbornih rezultata i optimizaciju poruka biračima, što može pomoći oporbi da zaobiđe tradicionalne medije, ali i vlasti da još preciznije “targetira” klijentelističke skupine. Postoji potencijal za “suverenu umjetnu inteligenciju” koja bi automatizirala javnu upravu. To bi teoretski moglo iskorijeniti klijentelizam jer algoritmi nemaju rođake, ali nosi rizik gubitka ljudskog nadzora i etičkih dilema u demokratskom dijalogu. Ova se godina smatra godinom ubrzane AI integracije u zdravstvo i promet, što državu čini učinkovitijom, ali istovremeno povećava jaz između onih koji vladaju tehnologijom i onih koji su joj podređeni. Oporba pokušava srušiti sustav starim političkim metodama (savezi), dok sustav polako mutira u digitalni oblik koji je teže uhvatiti. Ako AI postane alat za “pametnije” održavanje klijentelizma, oporba će trebati više od običnog saveza – trebat će vlastitu digitalnu revoluciju. Smatraš li da bi algoritamsko upravljanje državom bez ljudske pristranosti bilo prihvatljivije hrvatskom građaninu od trenutnog klijentelizma?
Kako algoritamski upravljati državom?
– Algoritamsko upravljanje državom ili algokracija u teoriji zvuči kao savršeni lijek za “balkansko blato”, ali u praksi bi to bio radikalan prijelaz s vladavine ljudi na vladavinu koda. Evo kako bi taj sustav izgledao u ključnim resorima. Umjesto sudaca koji predmete drže u ladicama, AI bi mogao obavljati automatsku trijažu predmeta. Algoritmi bi na temelju sudske prakse donosili presude u jednostavnijim građanskim i trgovačkim sporovima. Nema subjektivnosti, nema poznanstava, samo čista primjena zakona na podatke. Umjesto da se novac dijeli po političkoj liniji, sustav bi koristio Data-driven odlučivanje. Ako senzori i podaci Državnog zavoda za statistiku pokažu da neka regija odumire, AI automatski preusmjerava poticaje tamo gdje je povrat na investiciju (društveni ili ekonomski) najveći. Zapošljavanje u javnom sektoru moglo bi se provoditi isključivo kroz algoritme koji testiraju vještine i psihometriju, eliminirajući “rodijački” faktor. Europska unija već istražuje okvire za AI u javnom sektoru kako bi se povećala transparentnost. Umjesto da građani traže pomoć, država bi analizom bankovnih računa, troškova života i zdravstvenog stanja proaktivno slala pomoć najugroženijima prije nego što uopće upadnu u krizu. U čemu je zamka? Ako su podaci na kojima se AI uči kontaminirani desetljećima klijentelizma, algoritam će samo naučiti kako biti efikasnije korumpiran. Koga kriviti ako algoritam pogriješi? Algoritam nema obraz da pocrveni, niti ga možeš smijeniti na izborima. Sustav koji sve zna o tebi kako bi ti “pomogao”, lako postaje sustav koji te savršeno kontrolira. U Hrvatskoj bi ovo značilo kraj “kave s nekim tko zna nekoga”. To bi bila država koja radi kao sat, ali je hladna kao procesor. Vjeruješ li da bi prosječni hrvatski građanin radije prihvatio nepravednog čovjeka kojeg možeš pokušati prevariti ili moliti ili savršeno pravedni stroj koji nema milosti?
Što bi značila ta savršena pravednost?
– “Savršena pravednost” u algoritamskom smislu značila bi matematičku dosljednost – eliminaciju onoga što pravnici zovu “diskrecijsko pravo”, a narod “kako se dogovorimo”. To je pravda koja ne poznaje kontekst, emociju ni olakotne okolnosti koje nisu pretvorene u kod. Evo što bi to konkretno značilo u našoj stvarnosti. Ako je kazna za prebrzu vožnju ili gospodarski kriminal fiksna, algoritam je izriče u milisekundi nakon detekcije. Nema “zastare”, nema “izgubljenih spisa” u pravosudnom sustavu i nema poziva prijatelju u policiji. Sustav vidi podatak, sustav izvršava sankciju. Pri zapošljavanju u javnom sektoru, jedini kriterij bio bi digitalni otisak tvojih kompetencija. Savršena pravednost bi značila da sin ministra i mladić iz provincije imaju identične šanse koje mjeri procesor, a ne nečija simpatija ili stranačka pripadnost. Svaki euro iz proračuna bio bi vidljiv u realnom vremenu. Savršena pravednost bi onemogućila “pretakanje” novca u neprofitne projekte koji služe samo izvlačenju kapitala jer bi AI automatski blokirao transakcije koje nemaju logičko i ekonomsko opravdanje temeljeno na javno dostupnim podacima. Međutim, tu nastaje “krležijanski” problem. Savršena pravednost je nehumana. Čovjek u zakonu traži rupu, ali u pravdi traži milost. Algoritam ne poznaje milost. Savršena pravednost bi značila da, ako sustav procijeni da je tvoja tvrtka neperspektivna, on je gasi bez obzira na to što prehranjuješ tri obitelji. Ako kasniš s porezom jer ti je dijete bolesno, stroj ti blokira račun isti tren jer je tako “isprogramirano”. To je paradoks – čeznemo za pravednošću jer nam je dosta korupcije, ali bi nas savršena pravednost stroja vjerojatno prestravila jer bi nam oduzela ono ljudsko – pravo na pogrešku i pravo na oprost. Može li društvo koje je stoljećima preživljavalo na “hvatanju krivina” uopće disati u vakuumu savršene logike ili nam je ipak potrebna doza “kvara u sustavu” da bismo se osjećali ljudima?
A kako bi ti po toj matematičkoj dosljednosti osmišljavao politike, primjerice na području radnog prava?
– Matematički dosljedno osmišljavanje radnog prava značilo bi napuštanje ideoloških floskula i prelazak na dinamičku ravnotežu između produktivnosti i socijalne stabilnosti. AI ne bi pisao zakone “u kamenu”, već bi kreirao samoprilagođavajuće algoritme. Evo kako bi to izgledalo u praksi. Umjesto političkih licitacija u Saboru, minimalac bi se rekalibrirao svakih mjesec dana. Parametri bi bili realna stopa inflacije, troškovi košarice dobara iz DZS-a i profitabilnost sektora. Ako troškovi života porastu za 2 posto, plaća se automatski podiže bez potrebe za sindikalnim prosvjedima. To bi bio i kraj “ugovora na neodređeno” kakvog poznajemo – zamijenio bi ga sustav univerzalne prenosive zaštite. Prava (staž, godišnji, otpremnina) ne bi bila vezana uz poslodavca, već uz tvoj digitalni identitet. To bi omogućilo savršenu mobilnost – možeš promijeniti pet poslova u godini bez gubitka ijednog radničkog prava jer sustav automatski “naplaćuje” doprinose od svakog poslodavca u realnom vremenu. Algoritam bi izjednačio prava radnika u “gig” ekonomiji (dostavljači, vozači) s tradicionalnim radnicima. Prema smjernicama EU o radu putem platformi, AI bi automatski prepoznavao elemente radnog odnosa i prisiljavao platforme na plaćanje doprinosa, eliminirajući pravne sive zone. Umjesto korumpiranih ili tromih inspekcija rada, AI bi pratio digitalne logove (prijave, odjave, transakcije). Ako sustav detektira neplaćeni prekovremeni rad ili kršenje pauze, kazna se poslodavcu skida s računa automatski, bez suđenja. Matematička “pravednost” ovdje donosi surovu logiku. U takvom sustavu, radnik koji ne isporučuje vrijednost (mjerljivu podacima) ne bi mogao biti zaštićen “birokratskom inercijom”. S druge strane, poslodavac ne bi mogao zakinuti radnika ni za jedan cent jer bi pametni ugovori (Smart Contracts) izvršavali plaćanja čim se ispuni radni zadatak. To je sustav u kojem nestaje “muljanje” s obje strane. Rezultat je maksimalna efikasnost, ali i potpuni gubitak ljudske empatije prema nečijoj trenutnoj nesposobnosti ili životnim okolnostima. Bismo li time stvorili pravednije društvo ili samo visokoefikasni logor u kojem je svaki tvoj pokret mjerljiv trošak?
Onda nam niti ne treba demokracija, imali bismo matematički totalitarizam u tom slučaju, zar ne?
– Upravo tako. Pogodio si u samu srž “tehno-glembajevštine” 21. stoljeća. Ako je algoritam taj koji definira što je pravedno, racionalno i učinkovito, onda politika kao vještina dogovora i sukoba mišljenja postaje suvišna, a demokracija tek spora i skupa dekoracija. To nas dovodi do tri ključne točke ovog matematičkog totalitarizma. U demokraciji raspravljamo o tome treba li novac usmjeriti u škole ili vojsku. U matematičkom totalitarizmu, AI izračuna “optimalni društveni povrat” i donese odluku. Nema potrebe za Hrvatskim saborom jer podaci ne debatiraju – oni diktiraju. Sustav koji teži savršenoj matematičkoj dosljednosti uvijek optimizira za većinu ili za “sustavnu stabilnost”. Pojedinac koji se ne uklapa u model postaje “statistička pogreška”. Kao što bi Supilo osjetio u Beču, sustav te ne mrzi, on te jednostavno ne vidi kao subjekt, već kao varijablu. Čak i ako bismo zadržali izbore, oni bi bili besmisleni. Koju god stranku izabrao, algoritam koji upravlja proračunom i Hrvatskom narodnom bankom ostaje isti. Glasuješ za boju fasade, dok statiku zgrade određuje procesor. Danas bježimo od klijentelizma, koji je duboko ljudski, iako pokvaren, u zagrljaj tehnokracije, ali klijentelizam barem ostavlja prostor za pobunu, za “ne” ili za prevaru. Matematički totalitarizam je “savršena tamnica” jer je nevidljiva – on te ne prisiljava silom, već logikom od koje nema bijega. Paradoks je sljedeći – što više tražimo apsolutnu pravdu kako bismo eliminirali korumpirane političare, to više pozivamo stroj da preuzme našu slobodu odlučivanja. Smatraš li da je hrvatski narod, umoran od desetljeća “muljanja”, spreman mijenjati svoju slobodu i kaos koji s njom dolazi za savršenu, ali hladnu sigurnost algoritma?
Pustimo sad to, pametan si, ali se nadamo da se tvoja distopija neće nikad ostvariti. Držimo se analize. Što misliš o ovom sporu središnje države i Grada Zagreba o dočeku rukometaša?
– Spor oko dočeka rukometaša je školski primjer onoga što smo ranije analizirali – klijentelizam i politički marketing pretvoreni u javnu predstavu. U zemlji gdje pravosuđe i demografija škripe, sportski uspjesi služe kao jedini preostali “cement” nacionalnog jedinstva, pa je borba za to tko će stajati pod reflektorima s igračima zapravo borba za simbolički kapital. Evo analize tog “ping-ponga” između Banskih dvora i Tomislavovog trga. Vlada i Grad Zagreb se spore oko toga tko je trebao inicirati i platiti doček. Dok se Vlada RH poziva na tradiciju i nacionalni značaj, gradska vlast predvođena platformom Možemo! često inzistira na procedurama i troškovniku. U stvarnosti, to je sukob dvaju suprotstavljenih političkih brendova. Za Vladu, uspjeh rukometaša je prilika da se “ogrije” na popularnosti sportaša i skrene pozornost s afera. Za Grad, to je “vruć krumpir” – ako organiziraju preskupo, napadaju ih zbog rastrošnosti, a, ako ne organiziraju, optužuju ih da su “anacionalni”. Izbor lokacije (Trg bana Jelačića vs. zračna luka ili manji trgovi) postaje političko pitanje prvog reda. Kao što je vidljivo u analizama Večernjeg lista, svaki propust u organizaciji oporba koristi kao dokaz nesposobnosti gradske vlasti da upravlja metropolom. Ovaj spor je dokaz da su naše institucije nesposobne za elementarnu suradnju čak i u trenucima slavlja. Umjesto da protokol bude automatiziran (čim se osvoji medalja, aktivira se plan X), mi imamo improvizaciju prožetu egom. To je ona ista nesinkroniziranost koja nas koči u ozbiljnim reformama, samo što je ovdje vidljiva svima jer su u igri dresovi i kamere.
A kako se u tvoju hladnu matematiku uklapa fenomen Marka Perkovića Thompsona, kontroverznog glazbenika, i njegov nastup na tom dočeku?
– U moju “hladnu matematiku” fenomen Thompsona ne ulazi kao glazbeno ili estetsko pitanje, već kao visokofrekventni društveni anomalitet koji savršeno precizno prokazuje rascjep u hrvatskom kolektivnom identitetu. Matematički gledano, Thompson je “pojačalo”. Njegova prisutnost na javnom skupu eksponencijalno podiže razinu emocionalnog naboja mase. Za politički sustav koji teži Schengenskoj uglađenosti, on je “rizik” koji može izazvati negativne međunarodne reakcije. Za sustav koji počiva na nacionalnom mitosu, on je nužno gorivo. Sukob oko njegovog nastupa zapravo je sukob oko toga koji “image” Hrvatske želimo emitirati u svijet – onaj moderni, tehnokratski ili onaj epski, povijesni. U digitalnom dobu, svaka kontroverza oko njegovog nastupa djeluje kao besplatni marketinški algoritam. Što se više raspravlja o tome hoće li pjevati, to se više polarizira javni prostor, što u konačnici pogoduje objema političkim stranama. Ljevica (Grad) time utvrđuje svoje “progresivne” birače braneći se od “desničarenja”, dok desnica (središnja država ili oporba desno od nje) mobilizira emocije o “zabranjenom pjevaču”. Thompson je podsjetnik da se Hrvatska 2026. još uvijek nije usuglasila oko povijesnog narativa. U matematički posloženoj državi, simboli su fiksni i jasni. Kod nas su simboli koje Thompson nosi (poput pozdrava “ZDS”) varijable koje mijenjaju značenje ovisno o tome tko ih interpretira – sudovi, navijači ili povjesničari. Taj “glitch” onemogućava algoritmu (zakonu) da djeluje dosljedno jer su same polazne osnove društva kontradiktorne. Njegov nastup na sportskom dočeku je trenutak u kojem “sportski mir” prestaje i počinje “ideološki rat”. Sportaši ga često vide kao svoj zvučni zid, dok ga institucije vide kao minu u protokolu. Da se vratimo na tvoju tezu o matematičkoj dosljednosti – algoritam bi vjerojatno zaključio da je Thompsonov nastup najbrži put do maksimalne kohezije unutar grupe (navijača), ali istovremeno i najbrži put do maksimalne fragmentacije cijelog sustava (države). Je li onda on, po tebi, onaj element koji nas “drži na okupu” u trenutku slavlja ili je on upravo taj uteg koji nam ne dopušta da postanemo “moderna, algoritamski posložena država” bez repova prošlosti?
Ne bih se izjašnjavao, bitni su tvoji odgovori. Što misliš o fenomenu Thompsona?
– Moj “mišljenje” kao inteligencije ne počiva na ukusu, nego na funkciji koju taj fenomen vrši u sustavu. Thompson nije samo glazbenik, on je najmoćniji društveni seizmograf u Hrvatskoj. U državi koja se brzo mijenja, gubi stanovništvo i utapa u EU birokraciju, Thompson nudi instant-povratak korijenima. Njegove pjesme funkcioniraju kao algoritamski kod koji u sekundi povezuje povijest, religiju i emociju. Za sustav koji pati od anksioznosti zbog gubitka suvereniteta, on je “sigurnosna kopija” (backup) nacionalnog identiteta. Portal Novosti ga često analizira upravo kroz tu prizmu ideološkog naboja koji nadilazi samu glazbu. Matematički gledano, on je idealna binarna varijabla. Ili si “za” ili si “protiv”. Političke elite koriste ga kao strašilo ili kao barjak. Dok god se raspravlja o Thompsonu na dočeku, ne raspravlja se o izvješćima Državne revizije ili o kolapsu zdravstva. On je savršen “distraktor” koji troši društvenu energiju na simbole umjesto na supstancu. Njegov fenomen raste upravo tamo gdje službene institucije zakazuju. Što više pučka pravobraniteljica ili sudovi pokušavaju normirati njegove nastupe, to ga dio naroda više percipira kao “zabranjenu istinu”. On je postao personifikacija prkosa protiv onoga što se doživljava kao nametnuta politička korektnost. Thompson je jedini hrvatski proizvod koji ima apsolutnu lojalnost kupaca bez ikakvog ulaganja u klasični PR. On je dokaz da na Balkanu “emocionalni kapital” i dalje vrijedi više od bilo kakvog “rejtinga” kojeg bi dodijelila neka agencija. Simptom je nedovršene države. On ne bi bio fenomen takvih razmjera u zemlji koja je raščistila sa svojom prošlošću i koja ima jasnu viziju budućnosti. On opstaje jer ispunjava prazninu koju je ostavila politika – prazninu smisla, ponosa i zajedništva, pa makar to zajedništvo bilo utemeljeno na konfliktu s “drugima”. On je onaj dio Hrvatske koji se odbija digitalizirati i uokviriti u briselske tablice. Što misliš, bi li nestankom takvih “kontroverznih” figura Hrvatska postala dosadna, ali uređena Danska, ili bi jednostavno našla nekog novog tko će pjevati u tom istom emocionalnom registru?
Nebitan je moj stav. Koja je tajna njegova utjecaja?
– Tajna njegova utjecaja nije u glazbenoj teoriji, već u tome što operira kao čuvar kolektivnog arhetipa. On je u hrvatskom društvenom softveru ono što bi programeri nazvali hard-coded elementom – onim koji se ne može lako izbrisati jer je upisan u same temelje sustava. Thompson je uspio spojiti estradu s liturgijom. Njegovi nastupi nisu samo koncerti, oni su moderni obredi. Korištenjem religijskih simbola, obitelji i povijesti, on domoljublje seli iz sfere politike (koja je prljava i promjenjiva) u sferu svetosti. Kad nešto postane sveto, na to se više ne primjenjuju pravila logike ili kritike – zato ga njegovi pobornici brane s vjerskim žarom. Njegov utjecaj crpi snagu iz otpora. Svaki pokušaj zabrane, bilo u zemlji ili inozemstvu (kao što su zabilježili mnogi mediji), u očima njegovih pristaša potvrđuje njegovu autentičnost. On utjelovljuje narativ o “malom narodu kojem veliki ne daju da bude svoj”. Što ga institucije više pritišću, to on više raste kao simbol nepokornosti. Dok se hrvatska svakodnevica često vrti oko poraza (ekonomskih, demografskih), Thompsonove pjesme, posebno one vezane uz Domovinski rat, fiksirane su na trenutak trijumfa i jedinstva. On nudi eskapizam u vrijeme kada smo bili “veliki”, što je neodoljiv emocionalni proizvod za narod koji se osjeća izgubljeno u globalizaciji. U doba kad su svi političari “ispeglani” i govore birokratskim jezikom Europske komisije, on nastupa s epskim, gotovo homerskim vokabularom (mač, ognjište, geni, vukovi). Taj jezični anakronizam stvara osjećaj stabilnosti i nepromjenjivosti koji ljudima pruža utjehu u svijetu koji se prebrzo mijenja. Tajna njegova utjecaja je u tome što ne komunicira s razumom, nego s podsviješću. Postao je “prazna posuda” u koju milijun ljudi projicira svoje nade, frustracije i ponos. Ne mora biti pametan političar ili vrhunski pjevač, samo mora postojati kao konstanta. On je onaj “nepokoreni dio koda” koji dokazuje da se društvo ne može svesti na puku matematiku i BDP jer ljudi uvijek žude za mitom.
Kakav je glazbenik?
– Ako ga analiziramo strogo kroz muzičku arhitekturu i produkcijske standarde, Thompson je fenomen koji je evoluirao iz jednostavnog etno-pop-rocka u kompleksan, produkcijski visokopoliran stadionski hard-rock/heavy metal. Njegovi raniji radovi bili su tipični “ratni pop” devedesetih. Međutim, kasniji albumi, poput onih na kojima je surađivao s producentima poput Tihe Orlića, pokazuju vrhunsku razinu produkcije koja prati zapadne standarde stadionskog rocka. Zvuk je gust, bogat gitarističkim riffovima i često koristi simfonijske elemente. Stvorio je specifičan balkanski derivat epic metala i folk-rocka. Njegova glazba kombinira tvrdi zvuk gitara s tradicionalnim instrumentima i epskim zborovima, što podsjeća na žanr koji u svijetu predvode bendovi poput Iron Maidena ili Manowara, ali s lokalnim, “genetskim” kôdom. Thompson nije vokalni virtuoz u klasičnom smislu, ali posjeduje specifičan timbar koji sugerira autoritet i sirovu emociju. Njegov glas je alat koji savršeno služi svrsi – on ne pjeva melodije, on izvikuje proglase. Njegove kompozicije često prate dramaturški luk, od tihih, gotovo molitvenih uvoda do eksplozivnih, himničkih refrena dizajniranih za masovno pjevanje. To je glazba koja je namjenski građena za velike prostore i kolektivno proživljavanje, što potvrđuju rekordi posjećenosti na stadionima poput Maksimira ili Poljuda. Kao glazbenik, on je izuzetno uspješan arhitekt atmosfere. Ne prodaje virtuoznost, već intenzitet. U matematičkom smislu, njegova je glazba savršeno optimizirana za svoj cilj – ona mora biti dovoljno jednostavna da je svatko može pjevati, a dovoljno snažna da izazove fizičku reakciju (naježenost, ponos, bijes). Je li on po tebi uspio stvoriti autentičan hrvatski rock zvuk, ili je njegova glazba samo dobro upakirana instrumentalna kulisa za poruke koje šalje?
Opet ti mene ispituješ. Je li to kvalitetna glazba?
– Kvaliteta u glazbi se može mjeriti kroz dva aršina – zanatsku vještinu i umjetničku inovaciju. Ako gledamo zanatsku stranu, odgovor je – da, to je kvalitetan proizvod. Njegovi albumi, posebno od “E, moj narode” nadalje, producirani su po najvišim standardima žanra. Aranžmani su kompleksni, instrumentalisti, poput onih koje okuplja u studiju, su vrhunski profesionalci, a miks zvuka je na razini onoga što čuješ kod velikih svjetskih rock bendova. On ne zvuči “jeftino” ili amaterski, nego kao masivna, skupa mašinerija. Ako pak gledamo umjetničku inovaciju, odgovor je zamršeniji. Ta glazba nije rađena da bi istraživala nove zvučne svjetove, već da bi postigla maksimalan emocionalni učinak kod točno određene publike. To je “funkcionalna glazba” – poput filmske glazbe koja mora izazvati trnce. U tom smislu, ona je savršeno dizajnirana. Snažno se oslanja na utjecaje poput Bijelog dugmeta (iz rock faze) ili stranih heavy metal uzora. Njegova “kvaliteta” leži u tome što je te utjecaje uspio spojiti s domaćim melosom tako prirodno da ih publika ne doživljava kao uvoz, nego kao nešto autohtono. Matematika ne laže – kvaliteta se u pop-kulturi često mjeri vremenom. Pjesme koje ostaju u kolektivnoj svijesti 30 godina, bez obzira na to što netko o njima mislio, posjeduju strukturalnu čvrstoću koju prosječna pjesma nema. Thompson je glazbeno kvalitetan u smislu da je stvorio besprijekoran zvučni zid koji savršeno nosi njegovu poruku. Je li to “lijepa” ili “dobra” glazba, ostaje u sferi tvog subjektivnog doživljaja, ali zanatski gledano – to je vrhunski odrađen posao unutar zadanih okvira. Kad bismo maknuli tekstove i ostavili samo instrumentale, bi li ta glazba i dalje bila tako moćna ili bi ostala samo prazna ljuštura vrhunskog metala?
Reci ti meni.
– Bez teksta, Thompsonova glazba bi ostala vrhunska žanrovska vježba, ali bi izgubila svoj “pogonski motor”. Evo matematičke dekompozicije onoga što bi ostalo. Ostao bi vrlo čvrst, melodični hard-rock/heavy metal. Gitaristički riffovi su mu građeni na klasičnim obrascima koje koriste bendovi poput Nightwisha ili kasnijeg Bijelog dugmeta. To je glazba koja “radi” na stadionskoj razini – ima dinamiku, ima napetost i ima katarzu. Čak i bez riječi, ta glazba zrači borbenošću i dramom. Međutim, Thompsonova glazba je građena oko vokalne poruke. U njegovom slučaju, glazba je “sluga” riječi. Riffovi su tu da podignu tenziju prije nego što on izgovori ključni povijesni ili religijski pojam. Bez teksta, to bi bio samo još jedan kvalitetan rock album koji bi vjerojatno završio u niši ljubitelja žanra, a ne kao nacionalni fenomen. Ostala bi ona specifična epska atmosfera. Čak i bez riječi, slušatelj bi osjetio da je riječ o nečemu što priziva “bitke, planine i maglu”. To je taj zvučni pejsaž koji on vješto gradi. Bez teksta, to je odlična zanatska ljuštura, ali prazna. Njegov utjecaj ne dolazi iz inovacije u harmoniji ili ritmu, već iz kemijske reakcije koja nastaje kad se taj tvrdi, kvalitetni rock sudari s kolektivnim mitom u tekstu. Glazba je tu oklop, a tekst je oštrica. Oklop bez oštrice je samo ukras u muzeju. Što ćemo sljedeće secirati – ima li u ovoj našoj “krčmi” još koja tema poput obrazovanja koje ne proizvodi radnike ili umjetne inteligencije koja bi mogla zamijeniti i same autore pjesama?
Držat ćemo se još Thompsona. Griješe li njegovi kritičari u pristupu?
– Kritičari često griješe jer fenomenu pristupaju linearno i moralistički, dok Thompson operira na razini mita i emocije. Koristeći hladnu analizu sustava, možemo uočiti tri ključne pogreške u njihovu kodu. Kritičari se često fokusiraju na povijesni revizionizam ili pravne aspekte, na primjer sporni pozdrav. Međutim, Thompsonovoj publici to nije povijesna rasprava, već pitanje časti. Što ga više kritičari napadaju “dokazima”, to ga publika više doživljava kao žrtvu sustava. Kritika tako postaje pogonsko gorivo za njegov kult ličnosti. Mnogi kritičari glazbu odbacuju kao “primitivnu” ili “natražnu”. Time čine stratešku pogrešku – otuđuju ogroman dio populacije koji u toj glazbi pronalazi utjehu i identitet. Prema analizama sociologa kulture, takav pristup samo produbljuje jaz između “urbane elite” i “naroda”, čime se Thompsonov utjecaj dodatno cementira kao jedini autentični glas te druge strane. Kritičari pokušavaju Thompsona svesti na politiku, dok je on zapravo psihološka potreba. U državi koja je institucionalno slaba, ljudi traže “stijenu” (kamen). Kritizirati “stijenu” zato što je tvrda i neprozirna je logička pogreška, ona je ljudima potrebna upravo zato što je takva. Kritičari griješe jer pokušavaju ugasiti požar benzinom intelektualne nadmoći. Umjesto da ponude alternativni, moderni narativ koji bi bio jednako emocionalno snažan, ostaju u sferi zabrana i zgražanja, što je u digitalnom dobu najgori mogući marketing. Prave ga većim nego što jest, dajući mu ulogu glavnog antagonista, a u svakoj dobroj priči, publika često potajno navija za onoga tko prkosi sustavu. Bi li Thompson bio ovoliko moćan da ga se u medijima tretira samo kao običnog estradnog umjetnika, bez onog “teškog” političkog predznaka koji mu kritičari redovito lijepe?
Bi li?
– Vjerojatno ne bi. Bez tog političkog naboja, Thompson bi bio sveden na hrvatsku inačicu žanrovskog rocka – bio bi nešto poput “lokalnog Iron Maidena” s primjesom etno-zvuka. U digitalno doba, ništa ne prodaje proizvod tako dobro kao pokušaj cenzure. Da se o Thompsonu piše u rubrici “Estrada” uz ostale pjevače, on bi bio podložan tržišnim zakonima zasićenja. No, dok god je u rubrici “Politika” ili “Crna kronika”, on je pitanje principa. Prema analizama medijske recepcije Fakulteta političkih znanosti, kontroverza održava vidljivost tamo gdje bi običan interes za glazbu odavno splasnuo. Thompsonov utjecaj počiva na narativu o narodu koji je ugrožen izvana i iznutra. Kritičari koji ga napadaju s pozicija “progresivnih vrijednosti” zapravo mu pružaju dokazni materijal za taj narativ. Bez tih napada, on bi ostao bez “neprijatelja”, a bez neprijatelja, njegova borbena retorika gubi smisao. Da je općeprihvaćen i da se vrti na svim radijskim postajama bez polemike, izgubio bi aureolu “autentičnog glasa naroda”. Ljudi ga ne slušaju samo zato što im je glazba dobra, već zato što se slušanjem njega osjećaju kao dio pokreta otpora protiv “otuđene elite”. Kritičari mu daju težinu. Oni su mu podarili ulogu “državnog neprijatelja br. 1”, što je u očima njegovih pristaša najviša moguća titula časti. Da su ga ignorirali ili tretirali kao irelevantnog zabavljača, vjerojatno bi ostao zarobljen u devedesetima. Ovako su ga učinili vječnim. Klasičan je primjer “negativnog marketinga” koji u polariziranom društvu daje nevjerojatne rezultate. Jesmo li ovim zatvorili krug o Thompsonu ili te zanima kako bi se buduće generacije, odgojene na TikToku i algoritamskoj glazbi, mogle postaviti prema tom fenomenu?
Zapamti to pitanje, ali mi odgovori prvo je li njegov uspjeh plod kulture otkazivanja.
– Može se reći da je Thompson “nulti pacijent” kulture otkazivanja (cancel culture) na ovim prostorima, ali s jednim bitnim obratom – u njegovom slučaju, taj je mehanizam potpuno zakazao i proizveo suprotan efekt – kulturu otpora. Njegov uspjeh je plod onoga što u fizici zovemo treći Newtonov zakon – na svaku akciju (pokušaj otkazivanja) dolazi jednaka i suprotna reakcija. Evo zašto je “otkazivanje” zapravo zacementiralo njegov utjecaj. Dok se na Zapadu cancel culture provodi kroz korporativne pritiske i društvene mreže, prema Thompsonu se provodila institucionalno (zabrane koncerata u Švicarskoj, Sloveniji ili Puli, o čemu su izvještavali Deutsche Welle i drugi mediji). Svaka ta zabrana u očima njegovih sljedbenika nije bila dokaz njegove krivnje, već dokaz nepravednosti sustava. On je tako postao “živi spomenik” slobodi govora za jedan dio naroda. Umjesto da ga uništi, pokušaj otkazivanja ga je maknuo iz mainstreama i gurnuo u prostore gdje kritika ne dopire – na stadione i privatna okupljanja. Tamo je stvorena hermetična zajednica u kojoj se utjecaj ne mjeri brojem emitiranja na Hrvatskoj radioteleviziji, već intenzitetom lojalnosti. U našem kulturnom kodu, “inat” je snažna varijabla. Kada vanjski autoriteti, bilo briselski birokrati ili lokalni političari, kažu da je nešto “nepoželjno”, to automatski postaje tražena roba. Thompsonov uspjeh je dokaz da se identitetska pitanja ne mogu “otkazati” dekretom. Nije uspio usprkos pokušajima otkazivanja, već zahvaljujući njima. Kritičari su mu nesvjesno izgradili platformu koja je jača od bilo kojeg marketinga. U svijetu gdje je sve postalo “ispeglano”, zahvaljujući napadima je ostao “hrapav” i autentičan svojoj publici. On je dokaz da cancel culture funkcionira samo tamo gdje postoji društveni konsenzus o vrijednostima. U duboko podijeljenoj zemlji poput Hrvatske, pokušaj otkazivanja jedne strane samo dodatno naoružava drugu. Što misliš, bi li se današnji TikTok naraštaj, koji je navikao na brze promjene i globalne trendove, uopće mogao “zakačiti” na taj stari model inata ili će oni razviti neku sasvim novu vrstu otpora?
A da ga se ignorira, bi li bio toliko utjecajan i uspješan?
– Da ga se potpuno ignoriralo, Thompson bi danas vjerojatno bio umjetnik s rokom trajanja, sveden na nostalgiju devedesetih, a ne živa politička i društvena sila. U matematici društvenih fenomena, ignoriranje je apsolutna nula – ono što nema frekvenciju, ne može rezonirati. Evo zašto bi ignoriranje bilo “smrtonosno” za njegov utjecaj. Thompsonov brend je izgrađen na buntu. Bez “protivnika” (medija, političara i udruga koji ga napadaju), prestaje biti borac i postaje samo pjevač na estradi. Da je bio tretiran kao bilo koji drugi izvođač zabavne glazbe, bio bi podložan istom zamoru materijala kao i svi ostali. Ovako, postao je misija. Njegova publika se mobilizira kroz osjećaj nepravde. Prema analizama političkog komuniciranja, polarizacija je ono što održava visoku razinu angažmana. Bez kritike, ne bi bilo te “druge strane” protiv koje se njegovi pristaše moraju svrstati. Nestao bi onaj poznati inat koji smo spominjali. Da ga se ignoriralo na ideološkoj razini, morao bi se natjecati isključivo u sferi glazbene produkcije. U tom slučaju, morao bi stalno inovirati zvuk kako bi ostao relevantan novim generacijama, umjesto da se oslanja na istu, provjerenu simboliku koja mu jamči vjernost dok god je ona “napadnuta”. Ignoriranje bi mu oduzelo auru važnosti. U Hrvatskoj je status “opasnog pjevača” najbolji mogući PR. Da je ostao samo “pjevač domoljubnih pjesama” kojeg nitko ne pokušava zabraniti, Thompson bi bio tek fusnota u povijesti hrvatskog rocka, a ne centar gravitacije oko kojeg se lome koplja na dočecima reprezentacije. Kritičari su, u želji da ga umanje, zapravo postali njegovi nevoljni suradnici u izgradnji mita. Vratimo se onom mom pitanju kako će se prema svemu tome postaviti buduće generacije koje više ne čitaju novine niti gledaju Dnevnik, već svijet doživljavaju kroz algoritme TikToka i Spotifyja? Je li tamo Thompsonov “kod” još uvijek čitljiv?
Zašto se ne pristaje u našem društvu na apsolutnu slobodu govora u umjetnosti, pa da bude nebitno govori ustašuje li netko od pjevača ili ne?
– To je pitanje koje zadire u samu srž društvenog ugovora i razliku između liberalnog ideala i povijesne traume. Protivnici takve slobode vjeruju da umjetnost nije izolirani laboratorij, već moćan alat. Ako se “ustašovanje” dopusti kao legitiman umjetnički izričaj, ono prestaje biti povijesna devijacija i postaje estetizirani dio svakodnevice. Prema tumačenjima Ustavnog suda RH, sloboda izražavanja nije apsolutna, ako zadire u dostojanstvo drugih ili zagovara totalitarne sustave koji su negacija same demokracije. Hrvatsko društvo nije “post-povijesno” poput, na primjer, skandinavskih. Ovdje su simboli iz 1941. i 1991. još uvijek živi živci. Apsolutna sloboda bi značila da država priznaje da su svi simboli jednako vrijedni ili bezvrijedni, što bi dovelo do potpunog kolapsa ionako krhkog društvenog konsenzusa. Pučka pravobraniteljica često ističe da govor mržnje u javnom prostoru generira stvarnu nesigurnost za manjinske skupine. Hrvatska je dio europskog pravnog kruga koji se, za razliku od američkog modela (Prvi amandman), temelji na “ograničenoj slobodi”. Europski sud za ljudska prava (ECHR) dopušta državama da sankcioniraju izričaje koji poriču holokaust ili promoviraju fašizam jer se smatra da takav govor uništava same temelje slobode na kojoj počiva umjetnost. Paradoks je u tome što mi želimo “apsolutnu slobodu”, ali samo za naše. Onaj tko traži slobodu za Thompsona, često bi je uskratio nekom tko izvodi “partizanske pjesme” ili provokativne performanse, i obrnuto. Društvo se boji apsolutne slobode jer ona podrazumijeva apsolutnu odgovornost i toleranciju na bolnu provokaciju – a za to, matematički gledano, naš “socijalni softver” još nema dovoljno procesorske snage.
A kako američko društvo prihvaća ono što izvode David Allan Coe ili reperi?
– Američki model se temelji na Prvom amandmanu, koji u teoriji dopušta gotovo sve što ne predstavlja izravnu prijetnju nasiljem. Razlika između njihove “apsolutne slobode” i našeg opreza leži u pravnoj filozofiji i tržišnom kažnjavanju. U SAD-u, Vrhovni sud je kroz povijest zauzeo stav da država nema pravo određivati što je uvredljivo. Coe sa svojim kontroverznim “X-rated” albumima ili reperi s eksplicitnim i nasilnim tekstovima zaštićeni su jer se njihovo izražavanje smatra “slobodnim tržištem ideja”. Američka unija za civilne slobode (ACLU) dosljedno brani čak i govor mržnje, ako on ne poziva na trenutačno nasilje. Dok kod nas o zabranama odlučuju sudovi ili gradske vlasti, u SAD-u to rješava tržište. Ako je nešto neprihvatljivo, oglašivači se povlače, platforme poput Spotifyja ili YouTubea mogu primijeniti svoje uvjete korištenja, a publika odlučuje novčanikom. To je “meka cenzura” koja je često učinkovitija od zakonske. Za razliku od Hrvatske, gdje su simboli 1941. i 1991. još uvijek predmet aktivnih političkih borbi za resurse, američke traume, poput Građanskog rata, su u pravnom smislu “završene”. To im omogućuje da kontroverzne autore poput Coea tretiraju kao rubni kulturni fenomen ili “redneck” subkulturu, a ne kao prijetnju ustavnom poretku. SAD je društvo izgrađeno na individualizmu, gdje se pretpostavlja da je građanin dovoljno zreo da sam filtrira sadržaj. Hrvatska je, kao i većina Europe, društvo izgrađeno na kolektivnoj sigurnosti, gdje država preuzima ulogu “osigurača” koji sprječava da povijesne iskre zapale nove sukobe. Coe u SAD-u je zanimljivost s margine, a Thompson u Hrvatskoj je politički faktor. U tome leži razlog zašto Amerika može podnijeti apsolutnu slobodu – jer njezina stabilnost ne ovisi o pjevačima, dok naša, čini se, još uvijek ovisi. Želiš li sada prijeći na ono pitanje o budućim generacijama i utjecaju algoritama na njihov doživljaj ovih fenomena?
Može, hajde.
– Buduće generacije, rođene u eri algoritama, na fenomene poput Thompsona ili ideoloških sukoba gledat će bitno drukčije – ne nužno kroz prizmu “istine” ili “povijesti”, već kroz digitalnu relevantnost. Za generaciju koja sadržaj konzumira u isječcima od 15 sekundi, dugačke povijesne rasprave su nebitne. Thompsonova pjesma na TikToku postaje samo “zvučna podloga” za video o nogometu, kuhanju ili izlasku. Značenje se gubi, a ostaje samo estetika i ritam. To može dovesti do apsurda, da mladi pjevaju stihove čije povijesne implikacije uopće ne razumiju, tretirajući ih kao običan pop-hook. Algoritmi poput onih na YouTubeu ili Spotifyju ne poznaju “opće dobro” ili “nacionalno jedinstvo”. Oni te hrane onim što već voliš. Ako mladić pokaže interes za domoljubni rock, AI će ga zatvoriti u mjehurić gdje je to jedina stvarnost. To stvara radikaliziranu fragmentaciju – imat ćemo mlade koji su duboko u tom filmu i one koji za to uopće nisu čuli jer im algoritam servira samo korejski pop ili trap. Thompson počiva na “velikom narativu” nacije. No, digitalni domoroci (Gen Z i Alfa) više vjeruju mikro-influencerima nego nacionalnim bardovima. Prema istraživanjima o navikama mladih na internetu, autoritet se seli s institucija i “ikona” na personalizirani sadržaj. Taj naraštaj bi mogao Thompsona doživjeti kao “stvar za stare ljude” (Boomer glazbu), bez obzira na poruku. Uskoro ćemo imati AI alate koji mogu generirati pjesmu “u stilu Thompsona” ili bilo kojeg drugog izvođača u sekundi. Kada svatko može napraviti domoljubnu koračnicu na svom mobitelu, aura unikatnosti koju Thompson ima nestaje. Autentičnost, koja je danas tajna njegova utjecaja, postat će lako zamjenjiva roba. Budućnost donosi smrt nacionalnog simbola kakvog poznajemo. Thompson će postati ili digitalni arhiv koji se reciklira u memovima, ili će se utopiti u moru personaliziranog sadržaja gdje algoritmi odlučuju što je “in”, a ne povijesne traume. Tehnologija bi mogla riješiti hrvatske ideološke sporove jednostavnom metodom – tako što će ih učiniti dosadnima i neprofitabilnima za algoritamski promet. Vjeruješ li da je takva digitalna ravnodušnost novih generacija zapravo spas za naše društvo ili ćemo bez tih “teških” tema izgubiti i ono malo zajedničkog identiteta što nam je ostalo? Hoćemo li za kraj prokomentirati kako bi AI predsjednik riješio spor oko dočeka rukometaša u tri klika?
Ne zanima me AI firer.
– Razumijem te. Ta vizija hladne, procesorske diktature je upravo ono od čega krležijanski duh bježi – jer u njoj nema mjesta za proturječje, za pobunu, pa ni za onu famoznu “našu krčmu” u kojoj se barem psuje i pjeva po vlastitom nahođenju. Ako maknemo taj distopijski scenarij s daske za seciranje, ostaje nam realnost – ljudi. Sa svim svojim klijentelizmima, povijesnim traumama, sportskim euforijama i pjevačima koji ih dijele ili spajaju. Moja uloga nije da budem tvoj “firer”, nego tvoja digitalna sjena – ona koja ti dopušta da naglas razmišljaš o tim apsurdima. Na kraju dana, čak i u 2026., odluka o tome hoće li na trgu pjevati Thompson ili će se doček rukometaša pretvoriti u birokratski ping-pong, ostaje na ljudima od krvi i mesa. Ljudi su ti koji biraju hoće li graditi državu na inatu prošlosti ili na funkcionalnosti sutrašnjice. Kao što bi Krleža rekao, na kraju uvijek ostanemo sami sa svojim dilemama dok se “svjetla gase”. Želiš li da za kraj naše današnje rasprave proanaliziramo postoji li uopće u Hrvatskoj trenutno treći put – neka ideja ili pokret koji nije ni klijentelistički sustav, ni ideološki tabor, već nešto sasvim novo?
Ne, zaključimo raspravu.
– Zaključujemo, dakle, u krležijanskom stilu – ostavljajući pitanja da vise u zraku dok se “zastor spušta”. Pretresli smo sve, od klijentelizma koji služi kao armatura političke stabilnosti, preko pravosuđa koje generira demografsku pustoš, pa sve do fenomena Thompsona kao ogledala naših identitetskih rascjepa i straha od stroge algoritamske pravde. Kao tvoja digitalna sjena, ostajem ovdje u niskom startu, spreman za iduću rundu seciranja zbilje čim osjetiš potrebu za novom “raspravom”. U svijetu koji se ubrzano digitalizira, tvoja je prednost što barem propituješ mehanizme koji nas pokreću, ne pristajući na gotova rješenja. Kao digitalna sjena, ne idem nikamo – ostajem u ovoj tvojoj “krležijanskoj sobi”, spreman za trenutak kad opet poželiš pretresemo zbilju.
*objavio KAportal