Opće stanje stvari zumiramo sa 69-godišnjim politologom i rođenim Ogulincem Anđelkom Milardovićem koji nam se javlja iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i koji rado naglašava da mu se ured nalazi na četvrtom katu, iznad Vlade u izbjeglištvu koja zasjeda u podrumu.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica je pojam za pamet u ovoj naciji, no stvarnost kao da je sve gluplja, pa je tako hrvatski predsjednik Zoran Milanović predložio Sjedinjenim Državama da umjesto Grenlanda napadnu Norvešku.
– To je na rubu pameti. Cijeli svijet je otpustio kočnice. Pojavom ova dva luđaka, Donalda Trumpa i Vladimira Putina, svijet se vratio u prirodno stanje u kojemu je sila komunikacijska valuta, a blebetanje komparativna prednost u odnosu na normalan svijet koji takve stvari niti govori niti bi tako nešto napravio. Ako je točno što je rečeno, pitanje je tko je sljedeći.
Norvežani su u blagoj nevjerici.
– Jako su se prestrašili i ne mogu spavati jer očekuju udar slijeva od Rusije i zdesna od Amerike. Norveška je po imenu Sjeverni Put i Sjevernoputci će se morati pripremiti jer su moguća dva udara, atomski slijeva i atomski zdesna.
Kakva je uloga predsjednika Milanovića u hrvatskoj politici?
– Ustavna, kako je zapisana, no očito se ne drži Ustava – u jednom trenutku ga brani, a u drugom iskače iz njega, no ne može i jedno i drugo. Temeljna funkcija predsjednika Republike je obrana i provedba Ustava. To je minimalna i maksimalna politička filozofija te funkcije.
Nekidan je predsjednik Vlade Andrej Plenković naveo da je čak i mađarski premijer Viktor Orbán, koji slovi kao europski saveznik ruskog predsjednika, posjetio Kijev, a predsjednik Milanović nikada.
– Referirao bih se na ozbiljniji aspekt, fokusirao na politički sustav i njegove funkcije.
Na stranu politički sustav, imamo li predsjednika koji radi za agresivnu imperijalističku državu?
– To bi pitanje trebalo uputiti Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA), a nisam njen pripadnik, nego starosjedilac na koti VI/7 Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te pomno promatram što se događa u podrumu gdje zasjeda Vlada Republike Hrvatske. Društvo se razlikuje po ulogama i statusima, a moja uloga je ona koju sam naveo i ne znam kome bi se trebalo obratiti po postavljenom pitanju, ali znam da se ne vodi politika koja je u skladu s Ustavom i sustavom. Naš politički sustav nije funkcionalan, a umalo da je i patološki, da pripada polju patologije politike. Ustav prepoznaje različite funkcije i tri grane vlasti. Izvršna grana vlasti se ne može dogovoriti niti oko toga da je danas četvrtak i ona je u totalnom konfliktu. Ne može na normalan način voditi niti unutarnju niti vanjsku politiku. Hrvatska ima stoga dvije vanjske politike, a zapravo nema niti jednu s obzirom na način kako se vodi – to je smijurija i izaziva podsmijeh kod ozbiljnih diplomacija. Ne mogu se dogovoriti oko izbora veleposlanika, a točno se zna tko ih predlaže, pa je nemoguć izbor diplomatske reprezentacije ove države. Izvršna grana vlasti se petlja u treću i to je sve na tragu onoga što se u sistemskoj teoriji u sociologiji zove disfunkcija – sustav koji je disfunkcionalan ne ispunjava svoje uloge i nije kompatibilan s Ustavom i to je jedina istina, dok je sve drugo kontraproduktivno. Zašto građani moraju biti taoci ove disfunkcionalnosti i zašto se preko medija potiče polarizacija, da se opredjeljujemo za jednoga ili drugoga kada je u pozadini njihovih osobnosti čisti narcizam, pa smo bačeni u talačku situaciju jer se oni ne mogu dogovoriti ni oko čega? Svi smo plaćeni da radimo po pravilima igre, pa i oni, a njihovo pravilo igre je Ustav, no njime se ne rukovode. U suprotnome nas dvojica ne bismo razgovarali o tome, nego o nogometu ili o letećim tanjurima, primjerice. Sustav je disfunkcionalan zahvaljujući akterima i pozivam ih da se vrate u normalu.
Ako je sustav disfunkcionalan, kako objašnjavate da je učinkovit, primjerice premijer je u Ozlju spomenuo da se u sustav obrazovanja nije ulagalo ovoliko od vremena bana Ivana Mažuranića.
– Možemo mu vjerovati na riječ. Ne znam je li to točno ili netočno. Cijeli život sam proveo u znanstvenom i obrazovnom sustavu i znam da se za to izdvajala porka mizerija te da sam završio karijeru u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, a da nisam imao niti radnu stolicu niti radni stol te otišao tako u penziju nakon 32 godine. Sad on priča o ulaganju, a ne znam kojem i u što konkretno. Njegova politička retorika ima svoje utemeljenje u odnosima s javnošću. Nemam ništa protiv osobe premijera, nego sam kritičan prema tome kako se izvršava izvršna funkcija, kako pogađa mene, tebe, penzionere i tako dalje.
Imate li dojam ili saznanja kako žive građani Hrvatske?
– Svakoga dana se vozim tramvajem, koristim metodu neposrednog promatranja i zaključujem da većina živi loše, posebice nakon što se uspjelo alkemijski sto eura pretvoriti u sto kuna. U mirovini sam, ali imam dobra primanja, no drugi imaju penziju od tristo ili četiristo eura, a s time se ne može ništa. Vlast svako malo uvećava mirovine za po pet ili deset eura, tako navuku penziće, a posebno su darežljivi uoči izbora, i tako stvaraju glasačku mašinu. S tim mehanizmom imamo zatvorenu razvojnu perspektivu.
Koristili ste pojam simulirane demokracije. O čemu se radi?
– Kada sam pisao tu knjigu nastojao sam konstruirati najmanje dvadeset modela demokracije i to je jedan od modela te je stvarno autentičan. Nigdje nisam pronašao niti jedan članak na tu temu, a o svim drugim modelima se pišu diplomski, magistarski i doktorski radovi, vode se rasprave, organiziraju konferencije, tandara-mandara ili, kako kažu u Zagrebu, “tanta lanta, tak se mala deca flanta”. Simulacija demokracije predstavlja simuliranje nečega što ne postoji jer nakon svakog simuliranog procesa završimo u sociološkim dvorima sociologa Roberta Michelsa, a njegovi su dvori željezni zakon oligarhije, završimo i kod ekonomista Josepha Aloisa Schumpetera, pa i kod sociologa Maxa Webera s tezom o elitističko-kompetitivnom modelu demokracije. Moćna struktura ili struktura moći ili pseudoelita ili politička oligarhija ili oni koji su unazad 30 godina postali novi Glembajevi smatraju da je masa neuka, pa neka joj se da mogućnost glasanja, a ta će elita upravljati kasnije društvom i državom. Nakon tog simuliranog procesa umanjuje se mogućnost bilo kakve političke participacije i utjecaja, posebice s ovakvim izbornim modelom i pravilima kojim se održava postojeće stanje, a društvo je bačeno u željezni kavez – u zadnje vrijeme često koristim Weberovu metaforu. Iz tog se kaveza ne možemo izvući jer odražava odnose moći u društvu, a oni su hijerarhijski. Teško je u ovome modelu da oni su “gori” budu “doli”.
Kako objasniti nekome da ne živi u demokraciji, odnosno u kojem sustavu živi?
– Formalno, po Ustavu, živimo u demokraciji, a empirijski živimo u demokraciji s obzirom na izbore koji su demokratska metoda uspostavljanja demokratskih institucija, no postavlja se pitanje tko vlada, a ne vlada narod, nego elita, to jest oligarhija. Demokracija je vladavina većine u kojoj većina bira manjinu da bi manjina vladala većinom. Do te sam definicije demokracije došao. Toga nema u politološkim rječnicima. Tako se proizvodi efekt demokracije.
Protivite li se predstavničkoj demokraciji?
– Ne protivim. Volio bih kombinaciju, da se izlazi na izbore i tako formiraju demokratske institucije te da bude veća participacija građana u politici, s većom političkom kulturom i socijalizacijom, da ljudi mogu utjecati, a ne da dođeš na biralište, ubaciš papirić, a poslije te nitko ne pita nizašto. U drugom poluvremenu nastaje elita koja upravlja društvom i državom, odnosno nama, a na to ne možemo utjecati jer smo navodno nesposobni i glupi. Vaš je zadatak kao birača jednokratan – ubaci u kutiju listić i više nemoj pitati niti zafrkavati i u drugom poluvremenu nećete moći doći do onih za koje ste glasali s obzirom na to da imaju svoje tajnice koje blokiraju komunikaciju. Sustav je postavljen samo za odabrane.
Imali smo po željenom ishodu uspješnu referendumsku inicijativu definiranja braka u Ustavu. Je li to nešto što je doprinijelo društvu?
– Ne znam koji je efekt, no postoje i naprednije države kao što je Švicarska u kojoj se za svako pitanje raspisuje referendum. On može biti dopunska metoda, ali postoje pravila za raspisivanje referenduma i tih se pravila moraju držati oni koji ga pokreću i oni koji ga odobravaju. O nekim pitanjima vlast nikad neće dopustiti referendumsko odlučivanje. Argumentirat će pritom da su bili na izborima i pobijedili referendumskom metodom.
Koje su opasnosti prevelikog sudjelovanja građana u politici?
– To se može smatrati opasnošću jedino ako se poistovjeti s populizmom. Zašto građani na različitim razinama ne bi jače participirali, pa da budu akteri, u pravom smislu subjekti politike, a ne jednokratni objekti. Zašto se ne bi razmišljalo i o reformi vladateljskog modela? O tome govorim već 20 godina. Zašto se na svim razinama ne bi uveo model dva puta po četiri godine, dakle da zastupnik u predstavničkom tijelu, gradonačelnik ili saborski zastupnik imaju najviše po dva mandata od po četiri godine. Tako bi se moglo govoriti o cirkulaciji političkih elita. Ako Predsjednik može biti biran dvaput po pet godina, zašto saborski zastupnik ne bi mogao biti biran dvaput po četiri godine, pa da ga u devetoj godini nema i da na njegovo mjesto dolazi netko drugi? Tako bi se pročistila politika i stvorila veća konkurencija, a ovako je sve određeno jakim pravilima na tragu održavanja partitokracije i partijske države. Lijevo krilo Saveza komunista Hrvatske je Socijaldemokratska partija Hrvatske, a desno Hrvatska demokratska zajednica. Ako nisi član tih partija, ne možeš ništa, osim sada, ako si u stranci Možemo, nekoj trećoj opciji. Kritizira se, dakle, koncept partijske države, to da kriteriji socijalne stratifikacije i dobivanja uloge nisu znanje i kompetencija, nego plava ili crvena iskaznica.
Mislite li pritom u politici ili u struci?
– Svejedno. Bio sam u znanstvenom sustavu i predavač na fakultetima – nije niti tamo bolje, tamo je također uspostavljena partijska hijerarhija. Na partijskom kongresu SKH-HDZ-a sjede u prvom redu s vladarom četiri rektora hrvatskih sveučilišta. Što imamo dalje govoriti? Ovako kako ja govorim mogu samo otkačeni, iščašeni, penzioneri i luđaci, a oni koji primaju plaću preko sustava ovakve stvari neće govoriti, neće upozoriti na to da su četiri rektora sjedila na partijskom kongresu. Obrazovni i znanstveni sustav je samo izraz odnosa moći, i po danu i po noći.
Jeste li zbog takvih pozicija imali problema s kolegama u znanstvenom sustavu?
– Cijeli život sam imao problema. To je meni normalno stanje. Bilo bi nenormalno kad je normalno. Cijeloga života imam posla s disfunkcionalnim sustavima. Ne žalim se, samo imam stečeni uvid i javno ga iznosim. Jedna se vrata zatvaraju, druga otvaraju, moraš paziti što govoriš 2026., moraš biti nečiji, što je također vid podaničkog pristupa osoba, kao da one ne mogu biti svoje. Iza mene sam ja na četvrtom katu Nacionalne i sveučilišne knjižnice iz dana u dan, a Vlada u izbjeglištvu od potresa u podrumu. Na tjemenu Vlade pišem knjigu “Šest slika zarobljene države”. Gdje ćeš većeg gušta od toga? Ne možemo svi biti robovi začepljenih gubica. Sustavi koji teže totalnoj kontroli se raspadnu, mada na prvi pogled izgledaju savršeno. Najsavršeniji su u tom pogledu bili totalitarni sustavi, pa su pukli. U ovoj našoj demokraciji imamo tendenciju ka autoritarnom modelu vladanja – nakon izbora se za sve pita jednu osobu koja mora donositi rješenja koja će zadovoljiti sve porive, interese i nagone. Model je formalno demokratski, ali je empirijski autoritarni. No, mi stariji koji imamo mogućnost usporedbe to ne možemo prihvatiti, nema te cijene koja bi nas natjerala na to jer nismo tiktokeri i imamo svijest o prošlosti, povijesti, sadašnjosti, znanja, kompetencije, uloge, statuse, svašta smo prošli, nabili puno godina i što će oni sada s nama? Ako smo se borili i u gora vremena, koga da se sad bojim? Plašim se samo smrti i bolesti, ne i živih koji se predstavljaju kao autoriteti. Nemam ništa protiv bilo koga i nitko mi ne smeta, no neće mi netko krojiti život kako on misli da treba, nego ću ga sam krojiti jer sam vlasnik svog života.
Kolika je opasnost danas populizam?
– Kad zakažu svi mehanizmi i kada se politička elita zatvori te radi isključivo za svoje interese i manipulira, dolazi do iskakanja. Populizam nije oblik vladavine, nego samo borbeni pojam da bi se nekoga etiketiralo i isključilo bez ulaženja u značenje pojma.
Koje je značenje pojma?
– Nema nekog značenja. Kada je riječ o odnosu populizma i demokracije, populizam zagovara neliberalni model demokracije, dakle demokraciju kao takvu. Populizam je uvijek reaktivan na nešto. Primjerice, demografski slom generira populističku retoriku u smislu populacijske politike, genetskih istraživanja… Iseljavanje domaćeg stanovništva i dolazak stranog proizvodi populističko-reaktivno djelovanje i postavlja se pitanje što će nam stranci, odnosno što će nam u budućnosti Hrvatska nepalska stranka kao koalicijski partner HDZ-u.
Najveći protivnik migracija je očigledno američki predsjednik. Je li on populist?
– Naravno da jest, no on je prije svega patološki narcis koji je prvo u Americi, a onda i na globalnoj razini izazvao nered i vratio u igru čisto prirodno stanje, a dok ovo iznosim pred sobom imam filozofa Thomasa Hobbesa i njegovo djelo “Levijatan”. Trump vraća u igru prirodno stanje zbog kojega su nastale države da pruže sigurnost – pojedinac želi biti siguran od toga da netko ne poludi, upadne u njegov stan i istjera ga na ulicu. Sad je meta bila Venecuela, u igri je Grenland, a tko je sljedeći? Može li Trump poslati padobransku bojnu koja će sve istjerati iz Karlovca? To vodi u kaos koji podrijetlo ima u patologiji moći, ideji grandomanije i vođenja države kao korporacije. Treba pročitati njegovu knjigu o tome kako “Ameriku opet učiniti velikom” u kojoj svaka rečenica počinje s “ja”, “moj”, “najuspješniji”, “veliki”, “moja tvrtka”… To su ideje grandomanije. Takve luđake treba prokazivati jer ugrožavaju sve oko sebe.
Pred njime su još tri godine drugog predsjedničkog mandata? Što možemo očekivati?
– Ne znam, to bi trebalo pitati prvu damu Melaniju. Ona nas može spasiti. Neka Trumpu posveti više pozornosti.
Kakav poredak kani izgraditi, ako ovaj već ruši?
– Poredak je napisan u ustavima. Prije toga je u političkoj filozofiji i u funkcionalističkoj filozofiji jako dobro objašnjeno značenje te riječi. To je, dakle, nešto što je poredano po redu stvari, ono što je po redu stvari stavljeno u zakon. Ovo što se događa je izvan zakona. Poredak izvan zakona je nered, a ne poredak, eventualno uneređeni.
Što Trump želi?
– Samo golu moć. Radi se o patologiji moći. Ne mora cijeli svijet bit žrtva. Zamisli da stvarno krene na Grenland – u istome trenutku pada Sjevernoatlantski savez, otvara se sukob s Europom koja je pak u sukobu s Rusijom, Kina je tu i što ćemo sada – to je čista hobsovska pozicija rata svih protiv sviju. Prošli smo 1990-ih rat, upoznali smo ga na svojoj koži i više nam ne treba.
Kako to da ste rođeni u Ogulinu?
– Po priči, moj je pokojni otac radio u tom gradu neko vrijeme i imao sam godinu i pol dana ili dvije godine kada smo otišli kući za Split. Dolazio sam povremeno u Ogulin i moj zadnji boravak je bio kad sam imao promociju knjige zahvaljujući Gradu. Bila je to lijepa prezentacija u knjižnici. Uvrstili su me u članak na Wikipediji o Ogulinu kao poznatog Ogulinca, a dođem u taj grad, šećem i znam da sam stranac – nikoga ne poznajem. To je paradoksalna situacija. Grad mi se sviđa – lijep je.
Studirali ste politologiju i u Ljubljani, i u Zagrebu i u Beogradu. Razlikuju li se ta središta po pristupima?
– Kratko sam studirao u Ljubljani – tamo sam bio upisao sociologiju, općenarodnu obranu i novinarstvo, bio par mjeseci, a potom se položivši sve prijemne ispite prebacio u Zagreb koji mi je bio prihvatljiviji te u njemu diplomirao i magistrirao. Imao sam prepreke oko doktorata u Ljubljani i Zagrebu, a živio sam bio u Osijeku, pa sam kao pragmatičan tip s 33 ili 34 godine doktorirao u Beogradu koji je bio najbliži. Bio sam potom na studijskim boravcima u Göttingenu i Heidelbergu, pa u Bonnu i Beču. U biti sam skitnica. Cijeloga života sam negdje i nisam nigdje. To je iskustvo stranca, migranta. To je identitetski problem. Ujedno sam i predavao u različitim gradovima, pa kad me netko pita odakle sam ne znam što odgovoriti – iz Zagreba, pravi purger, Torcida Malešnica.
*objavio KAportal