Posljednji mi je prilog o Muzejima grada Karlovca bio zaključen riječima kojim je naslovljen današnji tekst. Zbog toga osjećam obavezu javnost izvijestiti o čemu se još radi? Što je još sramota za naš muzej?
Negativno iskustvo s njim sasvim se slučajno podudara s godinom međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Te je 1992. Ivana Vrbanić (1925. – 2014.), osoba koja je od osnivanja 1952., bila ravnateljica te ustanove, po sili zakona trebala biti umirovljena. Nova vlast je, pokazalo se, poput bivšeg propalog režima više sklonosti za popunjavanje direktorskog mjesta, imala je za podobne nego sposobne kadrove. U slučaju na koji želim ukazati, tri su osobe bile ravnateljice – prva Višnja Lasić, druga Rosana Mikulić, treća Hrvojka Božić.
Bavio sam se obitelji Lopašić i upoznao Aleksandra Z. Lopašića kada je 1996. iz Amerike došao posjetiti sestru Mariju u Zagreb. Tada sam osobno saznao da su njegov stric Radoslav (1896. – 1979.), zagrebački profesor Medicinskog fakulteta i akademik, te otac Božidar (1898. – 1984.), umirovljeni visoki časnik jugoslavenske vojske do njezina sloma 1941., odlučili obiteljski portreti koje su zajednički prikupili, a koje je Radoslav dao restaurirati i koje je pohranio u njegovu stanu u Zagrebu, poslije smrti posljednjega od njih trebaju pripasti karlovačkom muzeju. Radilo se o pet ili više portreta i pamtim da je najpoznatiji bio portret Mirka (Emerik) Lopašića (1780. – 1838.), gradskog kapetana i suca (gradonačelnik), zatim novinara Dušana (1852. – 1921.), učiteljice Zlate (1862. -1938.) udate Kovačević. Nažalost, portrete nisam popisao jer sam bio zaokupljen fotografiranjem nama nepoznatog portreta D. Lopašića, što sam i učinio.
Božidara i Radoslava naslijedili su sinovi, svakom je ime bilo Aleksandar. Međusobno su se razlikovali tako što su imenu dodavali po jednog slovo, „Z“ (ime djeda – Zvonimir) ili „S“ (ime pretka Slobodin – Liberat). Osobno su bili vrlo različiti ljudi. Zajedničko im je bilo da su pripadali generaciji koja u komunističkoj Jugoslaviji 1945. godine nije vidjela budućnost pa je Aleksandar Z., sin Božidara, nakon završenog Tehničkog fakulteta napustio Jugoslaviju i odselio prvo u Zapadnu Njemačku, a zatim 1959. u Sjedinjene Američke Države gdje je imao zavidnu karijeru. Zanimala ga je obiteljska povijest pa smo, sprijateljeni, zajedno sastavili tekst „Dva i pol stoljeća jedne karlovačke obitelji“ koji je 2002. objavljen u časopisu „Svjetlo” Matice hrvatske.
O tom sam dogovoru o darivanju prvoj direktorici napisao službenu bilješku koju sam joj osobno predao s komentarom u smislu da sam pričao i ono što u bilješci nije bilo napisano. U drugom slučaju tražio sam prijem. Ne sjećam jesam li joj predao službenu bilješku, ali sam joj rekao da dolazim po drugi put te da smatram da za akciju još nije kasno. Treći je slučaj, zbog proteka godina, bio manje agilan, ali sam ukazao na to da u Muzej dolazi držati predavanje sin pokojnog Radoslava, pa neka mu kaže da s Lopašićevima imamo „otvorenu temu“. Aleksander „S“ je predavanje u muzeju održao oko 2014. Tada je već bio star blizu ili malo preko 80 godina., a bio je u pratnji mladog kolege iz Etnološkog muzeja Zagreb. Ravnateljici sam tada skrenu pozornost, da treba znati njegovo ime jer samo preko njega možemo pratiti Aleksandra „S“. Za nas Karlovčane takva informacija može biti od koristi.
Prilika da Karlovac dobije tu zaostavštinu obitelji značajne za njegovu povijest je propuštena. Nije li to ogledan primjer nemara jedne muzejske ustanove?
*objavljeno na portalu Aktiviraj Karlovac