Novinaru Radi Dragojeviću je zagrebački nakladnik Srednja Europa ove godine izdao djelo “Šuvar – politička biografija”, a tim smo povodom i zumirali tog političara, sociologa i novinara koji je bio možda i najznačajniji predstavnik hrvatske komunističke vrhuške 1980-ih godina.
Stipe Šuvar je rođen u Zagvozdu 17. veljače 1936. godine, a preminuo u Zagrebu 29. lipnja 2004. Na Sveučilištu u Zagrebu je diplomirao i doktorirao pravo, a od 1962. je radio kao istraživač u Agrarnom institutu u Zagrebu, čiji je bio ravnatelj od 1965. do 1968. Od 1967. je radio na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a redovni profesor postaje 1982. Glavni je i odgovorni urednik Studentskog lista od 1958. do 1960., a od 1963. do 1965. osnivač i prvi urednik časopisa “Sociologija sela” te glavni i odgovorni urednik časopisa “Naše teme” od 1963. do 1972.
Član je Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske i republički sekretar za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu od 1974. do 1982. i iz tog razdoblja mu se zamjeraju u općoj javnosti izdavanje “Bijele knjige”, dokumenta “o nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”, kao i reforma školstva, a u zasluge mu se pripisuju moderna zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Muzej “Mimara”, između ostaloga, pa i olimpijski centar Bjelolasica.
Bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske od 1972., a od 1982. do 1986. član Predsjedništva CK SKH. Od 1986. do 1989. bio je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i 1989. i 1990. član Predsjedništva Jugoslavije.
Pokrenuo je i uređivao časopis “Hrvatska ljevica” od 1994. godine, a od osnutka 1997. do smrti je vodio Socijalističku radničku partiju Hrvatske.
S obzirom na to da je Šuvar imao tri karijere, zašto je samo politička istaknuta u podnaslovu?
- Činilo mi se da je politički dio njegova djelovanja u bitnome odredio njegovu ukupnu biografiju, što se moglo vidjeti u 14 godina otkako je Hrvatska stekla nezavisnost i kada je platio cijenu političkog djelovanja za socijalističke Jugoslavije. Politika ga je najviše odredila i zbog nje je trpio najviše posljedica. Počeo je djelovati kao visokopozicionirani član SKH i SKJ tamo već od sredine 1960-ih pa do 1990.
Koliko su te tri njegove karijere bile isprepletene, odnosno koliko su znanstvena i novinarska karijera bile politizirane?
- Trudio se da politika ne zalazi u njegovu znanstvenoistraživačku djelatnost, mada je trpio optužbe i za to. Mnoge kolege su mu zamjerale krajem 1970-ih i 1980-ih da je prelazio granicu između politike i sociologije. Mnogi drugi su pak tvrdili da tu granicu nikad nije prešao. Njegova novinarska karijera počinje krajem 1950-ih kada ga je Savez socijalističke omladine Zagreba namjestio na čelo Studentskog lista i novinarska karijera se preplitala s političkom, što se moglo vidjeti i 1980-ih kad je uzeo aktivnog učešća u medijskim ratovima u Hrvatskoj, a konkretno se to odnosilo na sređivanje situacije u Danasu i Poletu, što sam i detaljnije opisao oslanjajući se na knjigu Željka Krušelja koji je doktorirao na Poletu kao temi. Šuvar je na koncu i završio kao novinar jer je zadnjih desetak godina života vodio mjesečni magazin “Hrvatska ljevica”. Trudio se da ne miješa sociološka istraživanja i politiku i smatram da je uspio u tome. Nije se koristio političkim vezama za znanstveno djelovanje, osim možda u jednom slučaju.
Kojem?
- Kada su mu 1982. godine osporavali napredak u zvanju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te mu triput odbijali status redovnog profesora. Na koncu se potpomogao Gradskim komitetom Saveza komunista Hrvatske Zagreb.
Tada je vodio veliku polemiku s filozofom Milanom Kangrgom, zar ne?
- Jest, i sa sociologom Rudijem Supekom. Te kolege su mu zamjerale da se koristi političkim vezama, da je zanemario struku tako što je sredinom 1970-ih prestao s istraživanjima i da se u potpunosti posvetio politici, da u biti uopće više niti nije sociolog, nego isključivo političar. Iza toga je vjerojatno bio sukob oko časopisa “Praxis” koji je prethodio toj polemici sedam ili osam godina. Taj su časopis vodila, između ostalih, ta dvojica, a prestao je izlaziti sredinom 1970-ih nakon što su obustavljene dotacije i za to se izravno ili neizravno krivilo Šuvara.
Kakva je bila njegova uloga u Poletu i Danasu?
- U Danasu je tada došlo do liberalnih skretanja, kako se to tada nazivalo iz rakursa socijalističkog poretka, i preko svojih veza je Šuvar utjecao na kadrovske promjene u tom listu. Isto je napravio u Poletu s tom razlikom da je taj list za njega do 1984. kada je krenuo u tu svoju akciju bio omladinski list koji se po njemu bavio premalo političnim temama. Jako je politizirao Polet na temelju lijevih socijalističkih ideja. Mnogi od novinara i urednika se s takvom preorijentacijom nisu složili i neki su napustili list, a Šuvar je postavio tamo Mladena Babuna ne bi li se tjednik učinio neusporedivo političnijim. Do tada je to bio omladinski list s ne baš izraženom političkom oštricom koji se bavio omladinskom kulturom, dok se po politici oprezno pipkalo. Šuvar je tražio da se bude bez ostatka na socijalističkim pravcima.
Što je bio tada?
- Završio mu je 1982. drugi mandat na mjestu ministra kulture i obrazovanja. Bio je član CK SKH i jedan od voditelja ideološkog odjela pri SKH, između ostaloga je upravo u svibnju 1984. organizirao jednodnevno savjetovanje iz kojega je nastala “Bijela knjiga” kada se pokušao suprotstaviti nacionalizmu koji je rastao i tada uglavnom stizao iz Beograda.
Po čemu je pozitivna ličnost s obzirom na kadroviranje u medijima i “Bijelu knjigu”?
- Što se tiče Poleta po tome što je politizirao list koji je postao aktualan i tamo se napokon počelo pisati o onome što je tištalo stanovništvo kao što su inflacija, mjere štednje, porast nacionalizma, republička zatvaranja, napuštanje socijalističkog puta… To ne znači da je on tamo nešto zabranio. Omladinske teme su ostale prisutne, ali je tražio politički stav i političar socijalističkog kova samo to i treba da radi.
No, u Danasu mu je smetalo “liberalno skretanje”.
- Danas je tada bio najvažniji politički tjednik u Hrvatskoj, a Šuvara je smetala struja koju je predvodio njegov antagonist u SKH Mika Špiljak – nisu se mogli složiti oko bitnoga u socijalističkom razvoju Hrvatske, što se prelamalo i preko Danasa. Šuvar je dvije godine nastojao preorijentirati taj medij. Kada je 1986. otišao u Beograd na dužnosti time se više nije bavio u tolikoj mjeri.
Koja je bila svrha “Bijele knjige” i kakve su posljedice trpjeli oni koji su u njoj prozvani?
- Šuvar je htio upozoriti da je nakon smrti Josipa Broza Tita nastala velika produkcija u historiografiji, publicistici, novinarstvu i književnosti antititoističkog i antisocijalističkog karaktera, a prije svega je pred sobom imao beogradsku scenu na kojoj je to naročito bilo izraženo, nešto manje u Sloveniji, a još manje u Hrvatskoj. Koliko mi je poznato, nije bilo posljedica po prozvane, a nisu se niti oni kasnije nešto posebno žalili. Ta fertutma oko “Bijele knjige” je trajala relativno kratko – bilo je dramatično doba i događaji su se brzo izmjenjivali. Danas mu neki vezano za “Bijeli knjigu” znaju odati priznanje da je jedan od prvih koji je javno progovorio o onome što će se kasnije nazivati velikosrpskim nacionalizmom.
Kako biste s obzirom na liberalno-demokratske vrijednosti koje danas živimo argumentirali da bi to što je radio s Danasom, Poletom i “Bijelom knjigom” bilo njegova zasluga, ako biste to uopće i htjeli?
- Možda sam utoliko nesuvremen. Takvo djelovanje bi se danas zasigurno osudilo kao petljanje u medije, ali sam kao i Vi čovjek iz novina i jako dobro znam da politika jako djeluje izravno ili neizravno i danas na medije. Osjetio sam to na vlastitoj koži, a pretpostavljam da imate sličnih iskustava.
Ne na Kaportalu.
- Pretpostavljam da ih je drugdje bilo. Šuvar je u tom pogledu bio otvoren i smatrao je da novinarstvo mora biti politično, a ne se skrivati iza “neutralnosti”, “objektivnosti” i svega onoga što je drugo ime za neizravne političke pritiske.
Što je konkretno bio njegov spor sa Špiljkom ili Špiljakom? Nisam siguran kako se deklinira to prezime.
- Ranije se dekliniralo Špiljkom, a danas se deklinira Špiljakom.
I to se promijenilo.
- Jest. Šuvar je bio partijac i smatrao je da se socijalističku borbu može voditi isključivo kroz partiju. Smatrao je da borbu protiv nacionalističkih i kapitalističkih tendencija koje se 1980-ih već jako vide mogu voditi samo dokazani partijci, dok je Špiljak imao širu, narodnofrontovsku ideju i smatrao je da u svoje redove valja uključiti i one koji nisu socijalisti i komunisti. Šuvar je smatrao da se u okviru socijalističkog društva samo kroz partijnost mogu postići rezultati. Danas je krajnje nepopularno uopće spominjati partije – političke stranke su na zlu glasu. Ipak, Šuvar od takvog shvaćanja nije odustajao.
Kad je to bilo po prilici?
- Također između 1984. kada se Špiljak vraća iz Beograda sa saveznih funkcija i 1986. kad tamo odlazi Šuvar. Nakon toga taj sukob splašnjava jer Špiljak odlazi u mirovinu.
Je li Šuvar bio neuspješan na tim dužnostima s obzirom na porast srpskog nacionalizma?
- Mnogi prigovaraju da Slobodanu Miloševiću kao glavnom oponentu nije poručio “bobu bob, a popu pop”. Čini mi se da je višegodišnjim prisustvom u CK SKJ te bivanjem na čelu partije pružao otpor kakav je mogao. Njegova linija možda nije bila tako brojna i često nije imao potpunu podršku iz Hrvatske u kojoj su mnogi na borbu protiv Miloševića gledali možda i s figom u džepu puštajući ga da se sam izbori, bacajući loptu u kazneni prostor, pa tko da gol…
Koja je njegova uloga u epizodi raspada Jugoslavije?
- Rano je uvidio da je vrag odnio šalu i pokušavao je kočiti koliko je mogao – kupio je nekoliko godina mira prije no što je sve otišlo dođavola. Bio je zastupnik starih vrijednosti kao što su solidarnost, međuetnička povezanost, samoupravljanje, prava radnika da upravljaju svojim radom… To su već krajem 1980-ih kada se počelo govoriti o poduzetništvu i civilnom društvu bile nepopularne ideje, međutim on je na njima insistirao i odgodio je ono što se kasnije dogodilo. Kočio je.
Kako je prihvatio pad Berlinskog zida?
- Bio je tada u velikim previranjima u SKH koji je bio započeo s preorijentacijom svoje politike. Šuvar nikad nije idealizirao takozvane narodne demokracije koje su nastale u Istočnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, no taj događaj mu je bio jasan signal što bi se moglo dogoditi u Jugoslaviji koja je bila zamršena višenacionalna država. Drugdje se takav raspad nije dogodio možda baš zato što nije postojala takva etnička raznolikost kao u Jugoslaviji. Često se uzima primjer Čehoslovačke, no tamo su bile samo dvije nacije, a ovdje cijeli vrtić.
Kako se postavio prema pitanju autonomija Vojvodine i Kosova?
- Tražio je da autonomije postoje, no da se ne zatvaraju prema Beogradu, a mora se priznati da se to i događalo, čak i na formalnom nivou kada bi se proračuni donosili bez dogovaranja s republičkim centrom. Tražio je od Novog Sada, Beograda i Prištine da se dogovaraju.
U Predsjedništvu Jugoslavije ga je zamijenio kolega sa studija prava Stjepan Mesić. Što je nova vlast u Hrvatskoj zamjerala Šuvaru, pa da ga smijeni?
- Zamjerili su mu da je bio jedan od dionika struke koja je zatvorila proljećare, a nije, mada je 1972. kooptiran u CK SKH. Druga optužba se odnosila na njegovu ulogu u obrazovnoj reformi za koju se smatralo da je bila neuspješna, a čini mi se da se danas sve manje smatra takvom.
Zašto je 1990-ih Šuvar bio neuspješan političar, a Ivica Račan uspješan? U isto vrijeme su započeli političke karijere i imali su istu komunističku pozadinu.
- Račan je revidirao socijalističke stavove i stranku usmjerio ka socijaldemokraciji. Znamo da na Zapadu socijaldemokratske partije imaju izvjesnog uspjeha na izborima, a komunističke i socijalističke baš i ne. Niti SRP nije dobro prolazio. Komunističke i socijalističke ideje prolaze više iz borbe, a manje iz izbornog sustava i procesa. Šuvarova stranka se nikad nije uspjela približiti izbornom pragu.
A Račan je postao i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
- Bio je pragmatičniji od Šuvara. Račan se po drugi puta afirmirao nakon 1990. Prije toga je vodio političku školu u Kumrovcu i bio visokopozicionirani partijac, a u neovisnoj Hrvatskoj je došao do pozicije premijera.
Može li se reći da se Šuvar nije snašao u demokraciji, odnosno da se mogao snaći samo u nedemokratskom režimu?
- Nisam siguran koliko je ovo demokracija. Ujedno, nakon 1990. je Hrvatska bila podosta nacionalistička. Tko se tu uopće snašao, ako nije bio blizak samo jednoj stranci? Hrvatska je prešla iz takozvanog jednostranačja u takozvano višestranačje, a ponovno su nam na vlasti isti. Na vlasti imamo jednu stranku već 30 godina i živimo formalno višestranačje. Nisu to toliko velike razlike između ta dva sistema kako se danas hoće prikazati.
Koja je bila Šuvarova vizija, koje je promjene sa SRP-om htio ostvariti?
- Nije odustao od toga da se radnička prava postave na drugim osnovama. Nije odustajao od samoupravljanja, te epohalne ideje koja je kako-tako funkcionirala u Jugoslaviji. Bio je protiv ratnih rješenja u zemljama bivše Jugoslavije. Ustvrdio je 1995. godine u vezi vojno-redarstvene operacije “Oluja” da se moglo pričekati još neko vrijeme i pokušati reintegrirati državni teritorij pregovorima. Vidio je socijalizam kao jedinu političku ideju budućnosti za cijeli svijet.
Je li bio politički naivan?
- Može se i tako reći, no ako govorimo iz pozicije današnje političke pragme – ako niste prljav igrač, lopov i muljator, naivni ste. Ako tako gledamo, mogli bismo reći da je bio naivan, ali ne vidim to kao neki veliki minus.
Mnogi mu zamjeraju reformu školstva. Što je tada konkretno reformirano?
- Srednjoškolsko obrazovanje. Postojala je ideja da se reformiraju i visoko školstvo te dio osnovnog školstva, no to se nije stiglo. Reformirana su samo prva dva razreda srednje škole tako što je uveden opći kurikulum za sve đake, ne samo za one iz boljestojećih obitelji u velikim gradovima, nego da se gimnazijski program približi radničkoj i seoskoj djeci. Bio sam jedan od polaznika takve srednje škole i po prvi puta su u razredu tada sjedili đaci koji se nisu mogli približiti ranije elitnom gimnazijskom programu. Šuvar je htio da se škola demokratizira, da bude pristupačna svima, a ne da se već nakon osnovne škole zna da će seljačka djeca biti reproducirana kao seljaci, a radnička kao radnici, dok će djeca iz srednjeg sloja završavati fakultete. Htio je da svi mogu na fakultete, da prohodnost kroz školovanje bude veća no što je bila do tada.
Nisu li i danas školstvo i visoko školstvo poprilično demokratizirani?
- Socijalna reprodukcija je bila i ostala problem. Ako ste iz boljestojeće obitelji, imate veće šanse da ćete završiti fakultet, a, ako ste iz obitelji koja nije dobrostojeća, veća je šansa da ćete završiti kao neki šegrt. To je Šuvar htio ukinuti, htio je da škola bude mjesto gdje će se zbrajati svi đaci, neovisno o njihovom društvenom i materijalnom podrijetlu i mogućnostima roditelja. I danas praktički seosko dijete iz Tušilovića ili iz Vrginmosta nema šanse postati liječnik.
I sam Šuvar je iz siromašne seoske obitelji, pa je diplomirao i doktorirao pravo.
- Da, u socijalizmu. Danas bi ostao čoban u Zagvozdu.
Pa tada je reformiran socijalistički sustav.
- Pa i onaj nereformirani dio je bio pošteniji nego što je današnji. Moj punac je bio ratno siroče iz Šibenika i bez socijalizma nikad ne bi mogao završiti Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na studije je stigao kroz domove kao goljo bez roditelja. Nije njegov primjer usamljen – mnogo je takve djece. Čini mi se da su ti promotivni kanali ponovno zakrčeni.
Kako to da je Šuvar postao sveučilišni profesor sociologije, a nije ju studirao?
- Nije ju niti mogao studirati jer se sociologija kao studijska grupa pokrenula početkom 1960-ih. On je zapravo empiričar, istraživač. Radio je na institutima gdje je provodio istraživanja prvo u okviru sociologije sela, pa naselja i grada. Bio je prije svega empiričar, a nakon istraživanja je pisao sintetičke tekstove na pojedine teme, primjerice o mjestu omladine u seoskim zajednicama, istraživao razvoje Zagreba ili Novog Sada, i to uvijek u grupi u Amruševoj u institutu koji je kasnije prerastao u Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ). Kolegice i kolege mu odaju priznanje da je bio jedan od utemeljitelja urbane sociologije.
Koliko Vam je u pristupu Šuvaru kao predmetu istraživanja pomoglo ili odmoglo to što ste ga poznavali i to što ste njegov istomišljenik, ako smijem primijetiti?
- Poznavao sam ga kratko – upoznao sam ga krajem 1990-ih. Nisam bio njegov student jer je bio na visokim dužnostima, pa nije predavao. Nisam u knjizi skrivao sklonosti, ali sam se trudio da napišem biografiju, a ne hagiografiju i mislim da sam pošteno iznio negativnosti i sve prigovore na njegov račun. Oslanjao sam se na ono što sam mogao pronaći po zagrebačkim arhivima. Nisam bio institucionalno podržan, pa nisam odlazio u beogradske arhive. Oslanjao sam se na izjave svjedoka i analizirao sve njegove tekstove i knjige do kojih sam mogao doći, a riječ je o obimnoj bibliografiji.
*objavio KAportal