S 42-godišnjom sveučilišnom profesoricom i nezavisnom saborskom zastupnicom Marijom Selak Raspudić povodom njene kandidature za predsjednicu Republike Hrvatske zumiramo stanje hrvatskog društva i politike, a razgovor započinjemo komentarom članka u tjedniku Nacional da je viđena sa suprugom i saborskim kolegom Ninom Raspudićem u Sinju na večeri s predsjednikom Zoranom Milanovićem.
“Bila sam s njime na večeri u Sinju nakon Sinjske alke s još pet stotina drugih osoba na prijemu. To je jedina večera na kojoj smo bili zajedno”, komentira.
Kako je politika postala šoubiznis, možda završite na Večeri za 5.
- Vidjet ćemo. Dvojim da s obzirom na učinjeno može osvojiti novi mandat, pa je moguće da Predsjednik pribjegne inovativnim rješenjima. On je taj koji bi trebao kuhati da osvoji naklonost birača i nov mandat, a ne ja.
Govorila si u Hrvatskom saboru o propasti aplikacije za plaćanje u studentskim menzama.
- To je bio neposredan povod. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu ne radi posao kako bi trebao, a trebao bi više od 12 posto onoga što dobije preko studentskih ugovora davati za razvoj studentskog standarda, što se očito ne događa. Naglasila sam i probleme sa samom aplikacijom koji su bili prisutni od njezina nastajanja, ali i općeniti rad Studentskog centra, pa na koncu i studentski standard kao takav. O tome sam govorila tijekom kampanje za parlamentarne izbore i to činim i tijekom kampanje za predsjedničke jer doista u političkom prostoru potpuno zanemarujemo studente, a s obzirom na to da sam im profesorica osjećam osobitu odgovornost.
Postojao je isporučitelj aplikacije posredstvom koje se plaćala hrana u menzama, a on je završio u stečaju.
- Čemu uopće aplikacija? Zašto se to ne bi moglo plaćati na uobičajen način? Aplikacija se koristila koju godinu i sad je nema. Tko će odgovarati? Čitamo članke o tome kako je jadan SC unezvjeren i da ne zna što će poduzeti, kako će tek sada tužiti tog isporučitelja, tražiti novac od Sveučilišta u Zagrebu i slično. Temeljna briga SC-a je studentski standard i oni bi trebali u ovoj situaciji preuzeti odgovornost. Nikako se ne može dogoditi da ovaj trošak padne na leđa studenata. Studentski centar bi trebao pokriti troškove studentima dok ne dobijemo pravni epilog slučaja.
Dakle, studenti su na toj aplikaciji imali iznose koji su propali.
- Da. U tome je stvar. Od vlasnika aplikacije se potražuje navodno više od 60.000 eura. Studentski centar to pravno mora istjerati do kraja, no drugi mu je zadatak nadoknaditi štetu studentima jer su oni ti koji su stavili tu aplikaciju na tržište i koji su posredovali da studenti lakše jedu u menzama. SC treba preuzeti odgovornost, a to kako će se naknadno naplatiti ne bi trebalo opterećivati studente.
Koje su generalne primjedbe prema SC-u?
- Gdje vidimo da ulažu u razvoj studentskog standarda 12,5 posto proračuna? Hrvatska u Europi ima najmanje mjesta u studentskim domovima po broju studenata. To se osjeća na razini cijelog tržišta stanovanja jer studenti koji ne mogu dobiti mjesto u domu traže stanove za najam. Država bi trebala mnogo snažnije reagirati i izgradnjom novih studentskih domova i većim subvencioniranjem najma. Povukla sam paralelu s onime što dobivaju saborski zastupnici jer si siroti ne mogu platiti stanove, a dobivaju 650 eura mjesečno i prema njima je država bila vrlo senzibilna jer je za inflacije višestruko uvećala taj iznos, da bi studente ostavila na istih 60 eura.
Nije li studenata puno više od saborskih zastupnika?
- Koliko je studenata više, toliko više zarađuju saborski zastupnici, a studenti nisu tu niti moraju biti na tržištu rada, izuzev onih koji baš moraju raditi. Ideja je da im država osigura da studiraju u miru.
Kakve probleme mladih uočavaš i jesu li ti “ciljana skupina”?
- Kao svaka prava političarka reći ću da si svi građani moja “ciljana skupina”. Ne obraćam se dijelu građana niti tako kalkuliram. Više radim na tome da držim fokus na temama kojima sam se i ranije bavila. To je jedino autentično političko djelovanje. Ne mogu u sklopu predsjedničke kampanje izmisliti novu temu koju ću prodavati kao neku priču mog uspjeha i onoga što ću učiniti kao Predsjednica. Osnovni mi je zadatak naglasiti ono što sam do sada radila i nastaviti se boriti za prava onih za čija sam se prava i do sada borila, a jedni od njih su i studenti s obzirom na to da sam sveučilišna profesorica i da su potpuno zanemareni u političkom prostoru. Predlagala sam da se godine studiranja na kraju radnog vijeka mogu otkupiti tako da uđu u staž. Zašto kažnjavati bilo koga zato što je studirao? Porezne olakšice za one koji ranije stupe na tržište rada bi trebalo za studente produžiti, pa da ih i oni mogu osjećati deset godina po uključenju u tržište rada. Zar nije državi u interesu da ima što više obrazovanih? Problemi mladih se protežu i na djecu, školstvo, tržište rada, nemogućnost rješavanja stambenog pitanja i na mlade obitelji, odnosno zasnivanje obitelji, što bi, navodno, trebao biti prioritet Vlade Republike Hrvatske.
Jesu li i mladi odgovorni za to što su zanemareni politički?
- Kod njih je prisutna nezainteresiranost. Nekidan me zaustavio student dok sam biciklirala, rekao da navija za mene u politici i dodao da društvo nije svjesno koliko mladi žarko žele napustiti zemlju. Čak i prije deset ili petnaest godina studenti su bili izuzetno aktivni i borili su se za besplatno obrazovanje. Imamo mlade koji ne studiraju, a oni imaju posebne probleme. Od studenata se uvijek očekivalo da budu nosioci promjena. Moram reći da mi se čini kako je prisutna velika pasivnost, ali to je posljedica loših politika. Umirovljenici su se ujedinili i okupili na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu radi prosvjeda, a što je s mladima? Kada je apatija tu prisutna, izuzetno je teško mijenjati društvo nabolje jer su mladi nosioci duha optimizma i povjerenja spram života i budućnosti i zato su uvijek izazivali društvene promjene. Zato se treba založiti za njihova prava i zato ih treba podsjetiti koliku snagu imaju ne bismo li mijenjali Hrvatsku nabolje.
Postoji li i opasnost od aktivizma?
- Uvijek su bolje evolucijske promjene jer su dugotrajne. Posebice u vremenu stihije moramo razmisliti što sačuvati. Studenti nisu nužno nositelj revolucijskih promjena nego poticaj da se nešto aktivira. Prije petnaestak godina se prosvjedovalo za obrazovanje, a sada se više o tome uopće ne govori. Jean-Paul Sartre i Albert Camus su raspravljali koja sredstva smiju koristiti komunisti da bi došli do cilja. U toj sam raspravi uvijek bila na Camusovoj strani jer nasilje nikad nije opravdano i tu moramo biti idealisti.
Jesu li se zbog toga razišli?
- Razišli su se zbog različitih stvari – to je čitav niz problema, ali taj sukob na ljevici je poznat i po toj raspravi. Nasilje nije nikad opravdano i ne može se bilo kojim sredstvima doći do cilja. Dakle, na strani sam Immanuela Kanta koji je tvrdio da se moramo ravnati moralnim principima. Sa studentima se ne mora vezivati nešto divlje i krvavo. Studenti su mladi obrazovani ljudi koji zbog specifičnih životnih uvjeta imaju dovoljno vremena i energije na raspolaganju da se posvete onome što smatraju bitnim. Ako je društvo ispravno, u toj se dobi osjećate kao da možete pokoriti čitav svijet i to je ono što donosi promjenu. Nijedno društvo si ne smije dozvoliti da tu energiju propusti iskoristiti.
U fokusu javnosti su odnosi između takozvanih klečavaca i onih koji im se protive. Što misliš o takvim manifestacijama?
- Mogu se organizirati i prosvjedi protiv kontraprosvjednika, da napravimo puni krug. Uvijek sam na strani demokracije. Nitko ne smatra da je demokratsko uređenje idealno. Ono je najmanje loše jer polazi od uvjerenja da će građani zbrojem glasova po općoj volji Jean-Jacquesa Rousseaua iznjedriti ono što je najbolje za društvo u cjelini. S obzirom na to da sam dio demokratskih institucija imam povjerenja u demokratske procese. Primijenjeno u ovom slučaju to znači se zna kako se reagira na ono što nije u okviru Ustava i zakona. Sve što jest u tom okviru treba dozvoliti, bez obzira što mislila o tome, pa onda neka se prosvjeduje i protuprosvjeduje, neka javnost vidi što sve postoji i što se promišlja. Građani onda neka odluče što žele poduprijeti, a što dokinuti. Njih se ne može lako zavesti. Neka ideja se ne može proširiti na cijelo društvo, ako društvo nije tome sklono. Molitelji na trgovima i oni koji im se protive se uzajamno omogućuju, i to je najzanimljivije. Nije to ništa spektakularno, nego uobičajena dinamika unutar demokratskog procesa zbog koje ne tuguje niti jedna “zaraćena strana”.
Jesu li molitelji na trgovima konzervativci?
- Volim da se svatko samoodredi. Trebalo bi to njih pitati.
Postoji li razlika između konzervativne i reakcionarne pozicije? Primjerice, netko se protivi napretku ili bi čak htio “vratiti kotač povijesti” poništavanjem prava, a netko baštini stečeno i oprezno dozira napredak.
- Svi imamo drugačiji politički senzibilitet i način ophođenja u javnosti. Nisam sklona druge kvalificirati radikalnima. Često se diskvalificira druge tako što ih se naziva ekstremnim desničarima ili ekstremnim ljevičarima, no to je u načelu promašeno. U demokraciji je puno različitih glasova, a danas i puno načina za dolazak do pažnje, posebice u hrvatskom društvu koje nije sklono performansima. I najmanji iskorak na tom tragu nam je jako neobičan. U Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama svako malo vidite skupinu ljudi koja čini nešto intenzivno u javnom prostoru. Nismo navikli na to da građani angažirano djeluju oko nečega. Kad se već oko toga toliko strahuje dodjeljuje se tome preveliki značaj, kao da građani ne mogu sami odrediti što su aktivnosti i prema molitvi što će poduprijeti. Imamo svoju tradiciju, svoje vrijednosti i odnos prema institucijama i svatko će za sebe utvrditi što je sukladno njegovom senzibilitetu.
Tvrdi se da s kandidatom za američkog predsjednika Donaldom Trumpom dolazi danas najveća ugroza demokraciji. Je li to nešto s čime bi se mogla složiti?
- Vidjet ćemo je li tako nakon izbora. Bitno je da na čelo te države dođe osoba koja će osigurati najviše mirnodopskih rješenja.
Postoji li danas sukob između izravne i predstavničke demokracije te autoritarnim porecima?
- Dosta sam se bavila paradoksima izravne demokracije i naličjima sustava koji se predstavljaju egalitarnima, a koji imaju nevidljive autoritete. Te takozvane napredne opcije se predstavljaju kao da su bez autoriteta, a u biti se jako dobro zna koga se mora slušati, ali ga se ne može svrgnuti jer nije formalno šef. Volim uređene sustave jer se unutar tih struktura može kritizirati i napredovati, a hijerarhijski su određene. Puno je bolje kad znamo na čemu smo nego da mislimo da smo svi isti, a u praksi nismo jednaki i ne smijemo se pobuniti. Društvo je zbog globalizma eklektično i puno je različitih sukoba. Najveći problem je netolerancija i nisu ispunjeni niti ideali osnovne predstavničke demokracije koja doživljava krizu i sve ostalo je reakcija na to. Predstavnička demokracija je stvorila političke elite protiv kojih se bori aktivizmom. Možda ćemo se tek susresti s krizom liberalizma. Iz naše perspektive je možda važno napomenuti da tolerancija nije samo osobina ljevice i da ljevica nije nužno uključivija od desnice.
Ukrajina je demokratska zapadno orijentirana zemlja na koju je agresiju izvršila autoritarna Rusija. U čemu je problem da Hrvatska pomogne Ukrajini, odnosno zašto se protivimo obuci ukrajinskih vojnika u sklopu NATO-a?
- Zato što Predsjedniku treba tema kojom će populistički doprijeti do birača i vrlo lukavo igra na njihov strah od rata koji je potaknut i činjenicom da smo nedavno i sami izašli iz ratnog sukoba. Postoji mnogo populističkih opcija na hrvatskoj političkoj sceni koji se predstavljaju kao predstavnici “malog čovjeka” i kojima ovakve teme itekako odgovaraju za manipulaciju. Postoji li bilo tko u Hrvatskoj tko se neće složiti s tvrdnjom da ne želimo da naši ljudi ginu u tuđim ratovima? Pa to je samorazumljivo. Međutim, treba biti pošten i moramo biti svjesni geopolitičkog konteksta i toga tko su nam saveznici. Vlada griješi što previše očekuje od građana da se solidariziraju s Ukrajinom. Možemo biti sretni ako je građanin koji ne može riješiti egzistencijalna pitanja solidaran s neposrednim susjedom ili članom obitelji. Kada se ta tema populistički s obje strane gura u prvi plan, a istodobno građane podsjeća da moraju biti solidarni dok se njihovi problemi ne rješavaju, proizvodi se kontraefekt. To je posljedica pogrešnih politika s obje strane. Premijer Andrej Plenković nastoji na ovoj temi politički profitirati pokazujući se kao izrazito prozapadno orijentirana osoba s dobrim vezama, a Milanović nastoji zadobiti na ovome ponovno povjerenje građana naručeno time što je izašao na parlamentarne izbore, ali ne do kraja te što je bio predstavnik jedne političke opcije, a nije smio to biti kao predstavnik svih građana. Sada bi bio heroj iako je već pokazao da to ne može biti – rekao je osedlati konje i izaći iz zone komfora, a ostao je u konjušnici i s bjelokosne kule na Pantovčaku gledao kako će završiti izbori.
Kako ćeš glasati u Hrvatskom saboru kada sudjelovanje hrvatskih vojnika u spornoj vojnoj misiji NATO saveza dođe na dnevni red?
- Postavila sam dva vrlo konkretna i ozbiljna pitanja na koja očekujem odgovor kako bi formulirala svoj krajnji stav, a on neće biti utemeljen na populizmu. Nije najgora vijest za građane Hrvatske da smo u ratu, ako NATO zarati, nego bi bila da nemamo s kime stati u slučaju većih sukoba. Dakle, postavila sam dva vrlo konkretna pitanja i od početka sam se kao netko tko je surađivao s Hrvatskom vojskom postavila tako da sam naglašavala važnost struke. S obzirom na to da se svađa “dva brda” prebacila u parlament jer Predsjednik i premijer nisu uspjeli zrelo to riješiti. Prvo moje pitanje odnosi se na sigurnost vojnika i građana, odnosno na to koliko sudjelovanje u toj misiji predstavlja sigurnosni rizik. Predsjednik je dao izjavu koja je u suprotnosti s odlukom o upućivanju u tu misiju gdje stoji da naši vojnici neće biti poslani u Ukrajinu. Predsjednik Republike je rekao da neki vojnici već jesu tamo i da onaj tko to negira obmanjuje europsku javnost. To su izrazito ozbiljne optužbe po kojima ispada da NATO nešto skriva. Nisam dobila konkretan odgovor i vidjet ću kako će se to razvijati. Nemoguće je da obje tvrdnje budu istodobno istinite, ta da se vojnici neće slati u Ukrajinu i da su već tamo. Netko sigurno ne govori istinu, a taj treba biti razotkriven i treba snositi političku odgovornost.
Postavilo se u Americi pitanje radi li Trump za ruskog predsjednika Vladimira Putina, a sada se u Hrvatskoj isto pitanje postavlja za Predsjednika. Kako se tebi to čini?
- Nemam takva saznanja i ne volim istrčavati s takvim optužbama. To mi je manje važno – važan je interes hrvatskih građana, a njih ne opterećuje radi li netko za ruski ili ukrajinski novac. Oni koji potežu to pitanje nemaju svijest o tome kako naši ljudi razmišljaju. Građanima su takva pitanja apstraktna i daleka i više ih zanima koja je njihova neposredna korist i je li ono što Predsjednik govori u njihovom interesu. Nije sigurno u njihovom interesu, ako ih obmanjuje ili ako narušava našu ulogu u NATO savezu. Ako govori istinu i iznosi ono oko čega drugi govore neistine, neka izvoli sve reći do kraja.
Na Tportalu je Vanja Moskaljov pisao da je Predsjednik onemogućio načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske Tihomiru Kundidu da sudjeluje na sjednici Odbora za obranu Hrvatskog sabora na temu sudjelovanje hrvatskih vojnika toj misiji i da je to “loptanje” Vlade i Predsjednika s vojskom. Imaš li takav dojam?
- Imam. Na Odboru sam naglasila da se manipulira časnom Hrvatskom vojskom i da je riječ o svađi Ministarstva obrane i Predsjednika koja se lomi na leđima vojnika koji su nestranačke osobe i to je velika sramota koja ukazuje na političku nezrelost i što zorno svjedoči zašto nam je potrebna smjena na čelu države. Ono što se dogodilo je prvorazredni skandal i nevjerojatno je da se tako može govoriti i postupati s načelnikom Glavnog stožera koji je ujedno glavni vojni savjetnik i Predsjednika i ministra obrane.
U kojoj fazi je tvoja predsjednička kampanja organizacijski i logistički?
- Nezavisna sam, odnosno nestranačka kandidatkinja i kampanja utoliko jest logistički izazovna. Mnogi se predstavljaju kao nezavisni, mada nisu – u krajnjoj liniji imaju nekog tajkuna koji ih vodi za ručicu i koji im sve financira, a ja to nemam. Nisam imala riješena financijska sredstva kad sam kretala u kampanju. Logistički je kampanja zahtjevna, a to se odnosi na male poslove kao što su snimanje i objave video-zapisa na društvenim mrežama, pa i promocija takvih objava, organizacija prikupljanja potpisa… No, ta pozicija nezavisne i nestranačke kandidatkinje je izrazito ohrabrujuća u pogledu toga što imam slobodu zastupati ono što smatram ispravnim i da se borim za interes građana. Unatoč svim izazovima, uspjeli smo postaviti temelje i vrlo brzo ćemo započeti s konkretnom kampanjom u onom klasičnom poimanju odašiljanja poruka i obilaska zemlje. Sve građane koji vjeruju u ustavni ideal, u to da nam na čelu države treba nestranačka osoba koja će se moći brinuti o stabilnosti institucija pozivam da se jave i pridruže, pa da zajedno pokažemo da nije sve tako određeno kao što ovi “s dva brda” vjeruju da jest držeći nas zarobljenima u njihovim svađama.
Vidiš li predsjedničku funkciju kao tihu i neprimjetnu ili kao poziciju za plasiranje dnevnopolitičkih komentara?
- Predsjednik je do kraja uništio povjerenje u tu instituciju koja je izrazito važna i povijesno i emotivno jer je na njoj i kroz nju nastala hrvatska država. Predsjednika u pet godina mandata nismo mogli čuti ni o čemu, osim što se uključivao u prepucavanja utemeljena na njegovim prethodnim sukobima s premijerom. Sad se tek u kampanji sjetio da postoji Hrvatska pa obilazi štandove, jede i pije, govori umirovljenicima i dijabetičarima. Za svog djelovanja u Hrvatskom saboru sam bila vrlo aktivna i vrlo konkretna te konstruktivna. Bavila sam se temama koje opterećuju građane i sa znanstvenom zajednicom iznjedrila neka rješenja. Kao Predsjednica sigurno neću šutjeti jer nisam takav tip osobe. Vjerujem da kao Predsjednica mogu učiniti puno više nego kao zastupnica djelujući u sklopu ustavnih ovlasti i kao glas naroda zagovarajući rješenja za probleme. Do sada nismo uopće imali priliku to doživjeti i vjerujem da je to jedan od bitnih razloga zašto smo izgubili povjerenje u instituciju predsjednika Republike Hrvatske, ali ćemo ga vratiti.
Vidimo se vjerojatno u Karlovcu u kampanji.
- Sigurno. Netko će nekada stati i u Karlovcu, da parafraziram jednu poznatu pjesmu.
*objavio KAportal