Sociolog Dragan Bagić je ustvrdio da je malo članova Socijaldemokratske partije Hrvatske čulo za Sanju Major, koja je jedan od šest kandidata za predsjednika te stranke na izborima koji će se održati 14. rujna, pa smo ovu sociologinju i kroatisticu pozvali na razgovor ne bismo li više saznali o njoj i ne bismo li s njom zumirali stanje te stranke i socijaldemokracije u Hrvatskoj.
“Čini mi se da je unazad mjesec dana ipak nešto više ljudi u SDP-u i izvan te stranke čulo za mene. Članica sam 17 godina, i to aktivna, ali nepoznata. Od 2012. do 2017. sam bila tajnica Foruma žena, pa sam imala pauzu do 2022. kada sam se bila kandidirala na izborima u Forumu žena te postala njegova potpredsjednica. Članica sam, dakle, od 2007. godine. Sudjelovala sam i u kampanjama, djelovala na štandovima, pisala i razgovarala te sam uopće svašta pokušavala, a konačno sam se sada odvažila za to da kažem i nešto otvorenije što mislim i što me tišti u vezi SDP-a.
Zašto si ostala članica SDP-a?
- To je kao biti u lošoj vezi – nisam zadovoljna i sretna te stalno očekujem da će se nešto promijeniti nabolje, da ću uspjeti promijeniti stranku ili da ću se naviknuti na to da je takva kakva jest, pa ću postati ravnodušna članica. Vidjet ćemo kako će završiti cijela ova priča, a moja kandidatura je pokušaj da aktivno doprinesem transformaciji SDP-a i čini mi se da je potaknula promjene. Ako ništa drugo, imamo više kandidata na izborima, a to je bio moj prvi motiv za kandidaturu. Nadam se da ćemo razgovarati o programskim odrednicama, o tome što bi SDP trebao biti, što bi trebao činiti i za što bi se trebao zalagati.
Je li se SDP ponašao oholo prema bazi i jesi li se kao članica osjećala zapostavljeno?
- Većinu vremena u SDP-u sam aktivna članica i zaista sam se od početka trudila nešto učiniti, ali je najveći problem to što SDP nema što ponuditi članovima i članicama, posebice ne onima koji entuzijastično dođu u stranku i nastoje doprinijeti. Komunikacija je i vertikalno i horizontalno otežana i ne događa se mnogo toga na terenu. Stranke uglavnom žive u predizbornom periodu i tada su svi mobilizirani. Povjerujemo tada da smo i mi bitni, a to povjeruju i građani i građanke. To nam daje nadu da nismo napušteni. Naši su glasači vrlo kritični i kažnjavaju nas za propuste. No, imamo stabilnu glasačku podršku koja nas više ili manje nagrađuje i glasači nas nikada nisu toliko kaznili da padnemo na tlo. Ovo je i prilika da se uz samo male preinake politika i ideja možemo približiti glasačicama i glasačima i ponovno osvojiti vlast. Možemo je popunio prostor koji je SDP napustio. Vidi se da građani žude za progresivnim politikama koje unazad desetak godina nismo nudili.
Isplati li se članu SDP-a rad na terenu, u bazi? Postoji li vertikalna mobilnost, odnosno postoji li netko tko će vrednovati takvo zalaganje?
- Primarni osjećaj pripadnosti i očekivanje, zapravo nada da radiš nešto dobro radi promjene zajednice nabolje su jedine koristi od svega toga. Pozicija je premalo i ne bih utoliko govorila o tome isplati li se stranački rad. Imamo 21.000 članova, a ranije smo ih imali mnogo više, no i ta brojka predstavlja snagu. Ne možemo računati na to da će svi članovi u svakome trenutku biti aktivni, no pokušavaju nešto napraviti. Otkako sam najavila kandidaturu zaprimam pozitivne reakcije, ali i izraze konsternacije oštrinom mojih riječi, ali to mi je razumljivo s obzirom na to da nisu navikli na takav način razgovarati i da nisu navikli tako nešto čuti iz svojih redova. Morat ćemo poraditi i na terenu, ne samo s građanima i građankama, nego i podići moral u članstvu te ga uvjeriti da se isplati biti članica i član SDP-a.
U Karlovcu cijela organizacija SDP-a ima stotinjak članova, a samo Mladež Hrvatske demokratske zajednice oko četiri stotine. Što govori taj nesrazmjer?
- Mogla bih biti jako bezobrazna i reći da se radi o klijentelizmu, društvenim anomalijama koje više niti nisu to, nego pravilo. Voljela bih da se to promijeni, da mladi prestanu razmišljati o tome da im članstvo u bilo kojoj političkoj stranci može donijeti profesionalni napredak. HDZ od mladih dana regrutira svoje članstvo. Sve proizlazi iz obiteljske dinamike. Tradicionalno se opredjeljujemo lijevo ili desno, što ovisi o obiteljskom naslijeđu i obiteljskim preferencijama. Stoga i ovoliki broj članova Mladeži HDZ-a u Karlovcu kada uzmemo u obzir ukupan broj članova i članica te stranke. SDP nikada neće biti masovna stranka poput HDZ-a, ali bismo trebali podići broj članova. Bez jake baze, onih koji rade lokalno, ne možemo očekivati bolje rezultate.
Kako motivirati nekoga da se učlani, ako ne s nekim obećanjem?
- Jedna je kolegica nedavno postavila tezu da valja prvo povećati broj članova i članica radom na terenu, a da se tek potom razgovara o socijaldemokratskim politikama. Smatram da treba činiti upravo obrnuto. Jedino novim progresivnim idejama možemo privući one koji u nama sada ne prepoznaju politički faktor koji može nešto učiniti za njih. U najavi programa i u dopisu kojega sam poslala predsjednicima i predsjednicama lokalnih organizacija sam istaknula o čemu bismo trebali razgovarati, a dobivam pozitivne reakcije, ali i pokude da sam previše radikalna i progresivna te da bi SDP trebao biti točno tu gdje jest, a čini mi se da je generalan stav da bi to trebao biti centar. Čula sam i da ne bismo trebali ići više ulijevo, nego nam je HDZ oduzeo prostor i teme. Kako iz toga ne izvući pouku i poruku da bismo se trebali mijenjati i da bismo trebali otkrivati neke nove niše te progovarati o u društvu ne toliko popularnim temama. Najviše zamjeram SDP-u nedostatak hrabrosti i ideja, a čini mi se i goriva da sve to pokrene.
Ako se HDZ toliko približio SDP-u, zašto je SDP toliko nesklon koaliciji s HDZ-om?
- Oni su naš arhineprijatelj. Nikad nećemo doći u situaciju da govorimo o velikoj koaliciji. Strašno mi je što smo za svrgavanje HDZ-a s vlasti bili spremni pregovarati i s onima s kojima nikada ne bismo smjeli sjesti za stol, a to je Domovinski pokret, ekstremna i radikalna desnica. Toliko nam je HDZ trn u oku da smo bili spremni pogaziti svoje svjetonazore. Politički cilj nam ne smije biti samo svrgavanje HDZ-a s vlasti, bez obzira koliko koruptivan bio.
Ako se pojavila ugroza u obliku DP-a, nije li bilo logično sklopiti s desnim centrom koaliciju? Ispada da u SDP-u vladaju tolika mržnja i netrpeljivost spram HDZ-a da bi se i s krajnjom desnicom koaliralo protiv njega. Nije li to apsurdno?
- Osim HDZ-a i SDP-a nitko nije niti obnašao vlast, a ni HDZ ne može više to sam činiti, pa mora sklapati koalicije, u čemu su vještiji od SDP-a koji je bio dvaput u prilici obnašati vlast i to se događalo onda kada je HDZ doveo državu na rub funkcioniranja. Oba puta kada smo došli u priliku obnašati vlast, lideri su bili otišli – umro je Franjo Tuđman i Ivo Sanader je završio u zatvoru. Poklopilo se, dakle, nekoliko stvari i SDP kao stranka ne smije koalirati s HDZ-om jer bismo tako izgubili smisao da smo drukčiji, a i politički i programski gledano u ovome trenutku ne postoje jasne programske razlike. HDZ je postao stranka koja i kroz ratificiranje Istanbulske konvencije vodi računa i o ženama, za koronakrize je pokazao da provodi socijalne mjere radi očuvanja radnih mjesta, sada najavljuje i novi Zakon o tržištu rada, širi se raspon naknada za nezaposlene i prema onima koji sklapaju sporazumni otkaz ugovora o radu… To su sve teme koje je SDP trebao gurati, a nije. Kada predlažem nešto na Forumu žena, često se govori da je to previše progresivno i da ne postoji mogućnost da se to prihvati, a potom HDZ provede socijaldemokratsku politiku bez problema, dok se mi zatim čudimo zašto nismo nešto slično predložili. Ne vjerujem da će doći do takve velike koalicije, osim u slučaju neke nacionalne ugroze. Na posljednjim parlamentarnim izborima bih digla ruke od svega i ne bih se uključivala formiranje bilo kakve većine, kao što je postupilo Možemo.
S jedne strane je HDZ preuzeo vaše politike, a s druge i Možemo.
- Da, to je ono o čemu stalno govorim. SDP se treba osloboditi okova jednomodificiranih neoliberalnih koncepata, vratiti se socijaldemokraciji i početi razmišljati i korak dalje od toga. Navela sam dvadesetak točaka u programu. Imamo dvije stotine tisuća stranih radnika i radnica i procjena je da će ih do 2030. biti od četiri stotine tisuća do pet stotina tisuća. Moramo razmišljati o njihovoj integraciji te o tome da takav priljev stranih radnika i radnica snižava cijenu rada. Plaće u javnom sektoru su 39 posto veće nego u privatnom. Zaista se radi o velikom nesrazmjeru i s obzirom na negativne demografske trendove imat ćemo ogroman problem. Svjedočimo porastu nasilja prema stranim radnicima i radnicama. To su, dakle, realni problemi. Stariji kolega je govorio da se socijaldemokracija treba radikalizirati onoliko koliko su se radikalizirali i društveni problemi. Cijelo vrijeme kaskamo za nečime. Postali smo reaktivna stranka i ne razmišljamo o tomu što raditi nego kako reagirati na pojave. Zapostavili smo suradnju sa sindikatima. Nove generacije radnika i radnica nemaju pojma o svojim pravima. S obzirom na to da češće mijenjaju poslove nego što je to činila čak i moja generacija, a pogotovo od generacije naših roditelja, možda mladi misle da se niti ne trebaju upoznati sa svojim radničkim pravima, ali to je nešto što bismo kao socijaldemokratska stranka trebali objasniti. Radi se i o povećanju plaća i jačanju prava u privatnom sektoru. Cijela Europa govori o uvođenju četverodnevnoga radnog tjedna, a čak i japanska vlada poziva radnike i radnice da malo “stanu na loptu”, da naprave balans između privatnog i poslovnog i čak zagovaraju kraći radni tjedan, a to nikada nismo uveli u javni prostor kao temu. Mladi se u Hrvatskoj osamostaljuju s 33,4 godine i to je najstarija dob u cijeloj Europi odlaska iz roditeljskog doma, a to je zato što ne postoje mogućnosti osamostaljivanja. Dakle, siguran i dobro plaćen posao, mogućnost osamostaljivanja i sigurna egzistencija su ključne teme o kojima bismo trebali razgovarati. Zanemarili smo u potpunosti starije, a radila sam u domu za starije sedam godina i upoznata sam jako dobro s time da su stariji platili najveću cijenu uvođenja kapitalizma. Moja majka ima mirovinu od tristotinjak eura. To nije dovoljno nizašto. U jednom trenutku će svakome do nas trebati smještaj za starije i treba poticati deinstiticionalizaciju i programe pomoći u kući kako bi osoba što duže ostala u svojoj obitelji i zajednici, no većini će biti potreban institucionalni smještaj zbog bolesti ili drugih razloga, a to si ljudi ne mogu priuštiti. Nedostaje, dakle, priuštivog smještaja za starije. Smještaj u privatnim domovima stoji između tisuću i pol do dvije tisuće eura i čitave se obitelji moraju uključiti u zbrinjavanje starijih. Ima, dakle, cijeli niz problema o kojima uopće ne govorimo.
To su realni problemi, no javnost najviše zanimaju nerealni, kao što je odnos prema Drugom svjetskom ratu. Baviš li se time u svojemu programu?
- Bavim, i to je prvi korak ka socijaldemokratizaciji stranke, a to je odmak od udvorničkog odnosa i kompleksa zbog naslijeđa komunizma i odnosa prema radikalnoj desnici s kojom ne dijelimo svjetonazorske i političke ciljeve. Imam problem s ustaškim usklikom “Za dom – spremni”. Trebali bismo se kao stranka kloniti svakog oblika nacionalizma, šovinizma, seksizma i diskriminacije spram svih koji žive na marginama. Ne bismo utoliko trebali pristati na bilo kakve kompromise. Taj element svjetonazora i vrijednosti za koje se zalažemo je jedino što nam je preostalo, a to smo bili spremni pogaziti pregovorima s DP-om za sastavljanje saborske većine.
Hoćete li ostati vjerni tekovinama antifašističke borbe, ako postaneš predsjednica SDP-a?
- Previše smo opterećeni prošlošću. I dalje nismo razriješili odnose iz Drugog svjetskog rata, a bojim se kada će nam doći na red i suočavanje s onime što se događalo u Domovinskom ratu. Voljela bih da se odmaknemo od uloge vječne žrtve. Treba poštivati sve što se dogodilo. Kada govorim o braniteljskoj populaciji, govorim o tome kako im pomoći. Pripadnici te generacije sada imaju od 50 do 70 godina. To su ljudi koji su najveći dio svog života proveli zarobljeni u prošlosti i koji nikada nisu dobili priliku niti da se rehabilitiraju od rata niti da ih se uključi opet u društvo. Trebali bismo se zaista kloniti vezivanja za ono što nas drži zatočenicima vlastite prošlosti. Trebali bismo gledati kako pomoći socijalnim, zdravstvenim i obrazovnim politikama, dakle objektivno, nepristrano i sa željom da izgradimo zdravo i funkcionalno društvo.
Je li Tvoj otac bio branitelj?
- Jest.
Je li stradao u ratu?
- Jest. Ne volim o tome govoriti, naročito javno. To je nešto što me određuje kao osobu. Nikada nisam imala problem s društvom i nikada nisam bila sklona militarizaciji društva i nacionalizmu. Nedavno je preminuo naš stranački kolega Predrag Fred Matić koji je pokazao kako treba voljeti Hrvatsku. Takvima se zaista divim. Bio je ratni junak, ali i žrtva rata iz kojega je izašao sa željom da živi normalan, zdrav i funkcionalan život. Nastojao je učiniti nešto dobro za Hrvatsku i nakon rata i voljela bih da više ljudi bude upoznato s njegovim djelovanjem i ostavštinom. Sigurna sam da bi takav bio i moj otac. Rat mijenja ljude i nitko ne može znati kakav će izaći iz rata. Treba pomoći ljudima, no, nažalost, zakasnili smo s ratnom generacijom kao i s generacijama koje su uslijedile. Mlade treba odgajati na činjenicama što je bio Drugi svjetski rat, što predstavlja poklič “Za dom – spremni” i što je bio Domovinski rat i za što smo se borili. Izašli smo iz rata, ali rat nije izašao i dalje iz mnogih od nas.
Tvoj otac je poginuo na karlovačkom području.
- Da, u Generalskom Stolu.
Žarko Puhovski kaže da Siniša Hajdaš-Dončić ima najveće šanse da pobijedi na izborima za predsjednika SDP-a, ali svi su analitičari primijetili Tebe kao osvježenje. Kakve su perspektive? Hoćeš li pobijediti Hajdaš-Dončića.
- Uporno me upozoravaju da ne smijem govoriti da neću pobijediti, a ja uporno nastojim biti realna. Od čiste autsajderice sam se prometnula u ozbiljnu protukandidatkinju i da su mediji pozitivno reagirali na ono što sam govorila posljednjih mjesec dana, što me ne čudi kada se pojavi novo lice i kada govori drukčije od mejnstrima te kada ima tri suvisla argumenta. Da nije bilo medija, ne bi niti šire članstvo čulo za mene. Ako sam i sumnjala u kapacitet članstva za promjenama, unazad mjesec dana sam drugačije počela razmišljati. Imamo ozbiljnu šansu da se transformiramo i moj je jedini cilj da sudjelujemo u toj transformaciji. Ako je moja kandidatura pokrenula taj proces, zadovoljna sam. Utoliko moja pobjeda i nije nužna za promjene. Jako mi je drago da je kolega Zoran Paunović dobio priliku sudjelovati u izborima za predsjednika SDP-a. Bilo je potpuno suludo da se kao novi član sa stažem od tek dvije godine može kandidirati za gradonačelnika Makarske uime SDP-a, a da mu se na unutarstranačkim izborima to onemogućuje jer nema staž od pet godina. Ta je podrška ispravljena, no nisam sigurna koliko je taj proces i dalje valjan jer je takva odluka i dalje na snazi na izborima za članove Glavnog odbora i Predsjedništva. Sada imamo ozbiljnu priliku da otvoreno razgovaramo o idejama i programima.
Ukupno je šestero kandidata. Hoće li se održati debata?
- Hoće. I dalje nisu utanačeni detalji. Za sada su u najavi dva sučeljavanja – u Splitu i Zagrebu. Vidjet ćemo hoće li ih biti još, pa i u medijima. U petak će biti na televiziji Večernjeg lista.
Je li nužno SDP-u napraviti odmak od politike predsjednika Zorana Milanovića?
- Jest. Zbog takvog sam stava dobila najviše medijske pozornosti. Jasno sam se odredila o njegovoj ulozi u SDP-u i nakon odlaska iz stranke. On je nesumnjivo s SDP-om napravio velik rezultat, odnosno SDP s njime, no uz njega smo se udaljili od socijaldemokratskog koncepta i socijaldemokratskih vrijednosti. Već smo se trebali emancipirati, no to jako teško ide, a vjerojatno je problem u nedostatku liderskog kapaciteta. Na zadnjim parlamentarnim izborima smo se skrivali iza njegovih “snažnih i muževnih pleća” jer nismo imali dovoljno jak socijaldemokratski program, a u njegovom nedostatku nam je dobro došlo da ga istaknemo za premijera, što je bilo protuustavno, po svim tumačenjima. SDP je u temelje hrvatske države ugradio uvođenje višestranačja 1990-ih godina i prelazak s polupredsjedničkog sustava na parlamentarnu demokraciju. Ustavnim promjenama iz 2000. godine je odvojena predsjednička funkcija od stranačke pripadnosti i Milanovićevom intervencijom na parlamentarnim izborima je prekršen Ustav.
*objavio KAportal